Muška svinja

i dvadeset očajno ljubavnih

Special cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Broj stranica: 160

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266706-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 260 g

Tko je ta svinja, i zašto je muška? I što je, pobogu, tih dvadeset očajno ljubavnih?

Parafrazirajući naslov slavne Nerudine zbirke, Ivan Jozić već nam u početku nudi koordinate svijeta u koji nas poziva – humor, književnost i pripadajuće joj dijaloge, te najavu da ćemo čuti ponešto i o odnosima između spolova, predrasudama o njihovoj (ne)moći, o ulogama koje smo u ljubavničkom odnosu skloni umišljati, prepoznavati ili zauzimati.

No u središtu ovoga svijeta punog neobičnih ljudi (i poneke još neobičnije životinje), između Kijeva i Zagreba, Tennesseeja i Arlesa, pod nebom na kojem se križaju putanje aviona i Van Goghovih zvijezda, dočekat će nas ništa drugo doli dobra, stara i ponešto izudarana – ljubav.

Jer, Ivan Jozić svoju je prvu knjigu sačinio baš od nje: od žena i muškaraca koji putuju i traže je, a ponekad i pronalaze na mjestima na kojima to mi (a ni oni) ne bismo očekivali.

Mačizam otopljen u čaši vode, humor koji minira patetiku, rafalni proboji fantastičnoga, dinamični dijalozi i žive usporedbe, zapitanost o prirodi umjetničkog stvaranja, ali i zakonitosti svijeta u kojemu nastaje – sve to u službi je Njezina Veličanstva, i čuva je od ugroze općih mjesta.

Marite li dakle za Nju, ne preostaje vam drugo nego zaviriti u Mušku svinju i prepustiti se očajno ljubavnim i silno duhovitim pričama Ivana Jozića!

Muška je svinja Ivana Jozića i zaljubljena i ranjena

Petra Miočić, Pročitajto.com, 7. 4. 2016.

Ovaj Bukowski je zaljubljen“, oduševljeno je uzviknula Korana Serdarević opisujući svoj doživljaj knjige Muška svinja i dvadeset očajno ljubavih, zbirke kratkih priča mladog autora Ivana Jozića na subotnjem predstavljanju u nikad ispunjenijem prostoru zagrebačkog VIP kluba.

Da ste autora prije šest godina, kada je počeo raditi na knjizi, pitali o čemu ona neće govoriti, rekao bi vam „O ljubavi“. A ipak, to se dogodilo jer njegova Muška svinja (koja bi vrlo lako mogla biti i ženska jer u suvremenom društvu i to je dopušteno) govori upravo o tome jer, kako je na početku kazao urednik knjige Roman Simić, kada u književnosti želite govoriti o nečemu ozbiljnom govorite o ljubavi. A Ivan Jozić je to učino sjajno, prošetavši se minskim poljem, odgovorivši na izazove koji prijete onima što se hvataju u koštac s ljubavnom tematikom dozom fantastike i zdravog humora. Rezultat svega toga je sjajna knjiga u kojoj autor pokazuje da zna kako ljubav sačuvati i spasiti. Njegove su priče, po mišljenju urednika, uvijek potrage, opisuje se proces, ljude koji tragaju za ljubavlju, ljude koji su ljubav izgubili ili ljude koji ljubav gube i ta će potraga njegove pripovjedače voditi posvuda što putovanje čini drugom ključnom rječju ovog romana. Uz humor, autor ne bježi niti od fantastike kojom sprječava svaku mogućnost da njegove priče otklize u zagrljaj patetičnog. „Kad pišete o ljubavi, pišete o muškarcima i ženama, ulazite u te neke odnose i taman kad pomislite kako je priča napisana u vašem kodu, Ivan vam nešto izmakne ispod nogu. To su postupci kojima je on od potencijalno zeznutog materijala napravio sjajnu knjigu“, Simićev je zaključak.

Osim zaljubljenog Bukowskog, Korana Serdarević ističe način na koji je ova knjiga posložena, način na koji priče funkcioniraju tvoreći jednu cjelinu u kojoj se preostalih dvadeset priča sjajno razmotava. Priče su očajne u smislu da su svi ti ljudi očajno zaljubljeni u ljubav, u potrazi su za njome i, ako su svinje, onda su ranjene svinje, pretrpjeli su ljubavnu bol, ali bježe od patetike. „Potraga za ljubavlju lišena je patetike, stil je sjajan, rečenice su duhovite. Ova zbirka priča o ljubavi, ali neće vas natjerati da plačete, češće se smijete.“

Smijao se u subotu i mladi autor, čija je knjiga nakon 6 godina ugledala svjetlo dana i odmah naišla na srdačan prijem kod zagrebačke publike. Sve je, kaže, moglo biti naslov, no za mušku su se svinju odlučili razgovarajući o tome što je to muška svinja i zaključili kako je to zapravo ljudska svinja. Neruda se tu našao kako bi se takav grubi naslov malo opustio. Naslov iza kojeg se krije knjiga srce čije priče govori o ljubavi, nekoj ljubavi, i onoj prvoj ljubavi i izgubljenoj ljubavi i ljubavi koja klizi kroz prste, a htio bi je zadržati i ljubavima koje bi htio imati, a nema nikog s druge strane...

No sudeći po posjećenosti promocije, čitateljske ljubavi i pažnje Ivanu Joziću neće nedostajati. Gotovo pa kilometarski redovi za autorov potpis i šuškanje o ispražnjenom prodajnom pultu govore tome u prilog. Miriše na bestseller, moglo se čuti u publici prije samog početka. I doista miriše...

 

Kratke priče u kojima muškarci utopistički tragaju za ljubavi koja nema samo fizičku dimenziju

Denis Derk, Večernji list, 9. 4. 2016.

Ivan Jozić prvu je knjigu, zbirku kratkih priča “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih”, objavio kod uglednog nakladnika Frakture i pod uredničkom paskom iskusnog kratkopričaškog hrvatskog praktičara Romana Simića Bodrožića. Već je i prvo predstavljanje ove knjige u zagrebačkom VIP clubu (koji je svojedobno ugostio i jednog Jonathana Franzena) posvjedočilo da Jozić ima brojne prijatelje i poklonike, štovatelje i fanove, koji svi možda i nisu iz literarnog svijeta, ali će sasvim sigurno pozorno pročitati autorov prvijenac.

Naziv zbirke duhovita je parafrazaslavne zbirke čileanskog pjesnika Pabla Nerude “Dvadeset ljubavnih i jedna očajna”, ali i pragmatički pokušaj privlačenja onog dijela čitateljske publike koja voli uvijek popularne rodne teme svoditi na jeftine predrasude i prozirne ladice. Na pitanje je li Jozićeva zbirka priča “Muška svinja...” nekakav autobiografski mačistički novokomponirani brevijar koji će na stotinu i pedeset stranica razotkriti seksualnu dušu suvremenog muškarca pomalo čak i aseksualne današnjice, odgovor je krajnje negativan, iako u “Muškoj svinji...” ipak ima i seksa, i to ne uvijek samo u tragovima. Ali teme o ljudskoj seksualnosti u ovoj zbirci nikako ne prevladavaju. Autora očito puno više zanima pomalo utopistička potraga za ljubavi (koja, naravno, nema samo svoju pojednostavljenu fizičku dimenziju i perspektivu) po raznim meridijanima i paralelama globaliziranog svijeta koja je obogaćena sa, za hrvatske prilike, neuobičajeno velikom količinom izvornog neusiljenog humora. Jozić je doista izvorno duhovit tip i tu bi duhovitost u budućnosti trebao još i više razvijati.

No, u Joziću se krije i odličan putopisac rijetke emotivnosti, ali i potencijalni kurentni dramatičar, jer voli kratke, ubojite dijaloge i vrlo lako čitatelja uvodi u dramatične, gotovo filmske odnose između likova. Očito je riječ o autoru koji voli putovanja, kroz koja kroči širom otvorenih očiju potpuno spreman za avanture svakojake vrste, ali i osobi koja se voli identificirati s neupitnim filmskim kanoniziranim likovima. Ali, riječ je i o piscu koji voli iznenaditi čitatelja, pa se često potpuno neočekivano i naglo voli odmetnuti u nelinearne nadrealističke scene ili u epiloški minimalizam, a onda i u haiku priče sastavljene od tek nekoliko oljuštenih rečenica koje doista mogu funkcionirati i kao ekonomične pjesme u prozi. Poneke priče, kao što su to “Vrhunac dana” ili pak amblematski “Majmun” vrlo su se lako mogle prometnuti ili u novele ili u kraće romane, jer imaju potencijala koji nadmašuje u osnovi ipak lapidarnu formu kratke priče. Odlična je i višeslojna priča “Angelo na trosjedu” u kojoj je autor majstorski i angažirano progovorio o hrvatskoj zbilji opterećenoj oružjem, nacionalnim provokacijama i trajno neraščišćenim tabu-temama sublimirajući sve njih na samo par stranica moćnog, silno maštovitog teksta u stilu nekakvog otočkog jadranskog vesterna snažne likovnosti.

Izvrsno funkcioniraju i autoreferentne priče u kojima autor lucidno i bez dlake na jeziku piše o tragedijidanašnjeg grozničavog copy-paste novinarstva ili o piscu početniku koji se uz pomalo trilersku, gotovo kafkijansku atmosferu pokušava približiti uvaženom piscu kako bi iskamčio njegovo mišljenje o svojem literarnom talentu i djelu i pritom je spreman na ponižavanja svakojake vrste. U nekoliko priča Jozić ciljano ponavlja iste motive. Tu je, između ostalog, danas već pomalo zaboravljeni starinski telefon koji ima metaforički prerezanu žicu, ali svejednako prijeteći i neobuzdano zvoni kao glasnik loših vijesti kojeg se nikako ne da ušutkati, i to još u vrijeme bežičnih, sveprisutnih komunikacija koje uništavaju osobne a onda i taktilne kontakte između ljudi. U tom drečavom telefonu nekako se najzornije ogleda neuobičajena sceničnost pojedinih Jozićevih priča. I neki su likovi sazdani od vrlo sličnog materijala. Vrlo su često to bizarni muškarci u raznim fazama propadanja i preispitivanja, pa se neke priče čine kao epizode i ne baš tako labavo povezanog proznog serijala koji sudbinski luta globusom od Ukrajine i Novog Zagreba do Provanse i SAD-a.

 

Razbijanje blokade

Davor Šišović, Glas Istre, 10. 4. 2016.

Evo opet jednog izvrsnog debitanta među domaćim kratkopričašima! Ivan Jozić je privukao moju pažnju izvrsnom pričom “Putovanje, mrak” koju je Glas Istre objavio kao prvu u danas već višegodišnjem natječaju “Lijepe priče Ede Budiše”, i već je tih prvih nekoliko kartica navješćivalo talentiranog i zrelog pisca. Ova je zbirka prva Jozićeva samostalna knjiga, i u njoj je sakupljena dvadeset i jedna (kao što i naslov navješćuje) priča o muško-ženskim odnosima, sve odreda vrlo neuobičajenog pristupa, rekli bismo možda čak i ekstremnog jer iako su takve priče prije svega i logično ljubavne, i iako je ljubav kao primarna ljudska emocija svima njima ključni pokretač, u fokusu su oni aspekti ljubavnih odnosa kakvi i inače nisu potka stereotipne ljubavne proze.

Ekstremna ljubav

Ekstremna ljubavna proza Ivana Jozića dakle govori o ljubavima koje su davno svršeno vrijeme, koje su nedosegnuta žudnja, koje su bolna uspomena, koje su neostvariva slutnja. Govori i o takvim ljubavima koje su osuđene na jednokratnost, koje su podređene ili poistovjećene s tjelesnošću, u kojima seksualnost meandrira kroz razne vidove perverzija. Govori i o ljubavima koje su uništile nečiji život, koje su izazvale impulzivnu krvavu osvetu, koje su svojim akterima kao posljedicu ostavile duševnu bolest ili nagon za vječnim lutanjem. Naposljetku, u pozadini svega toga, ove priče oblikuju različite vidove svjesnosti o ljubavi kao prvog, jedinog i posljednjeg smisla ljudskog postojanja, kao najžešćem mogućem poticaju bitku samom, kao uzroku i razlogu tajanstvenom osmjehu ili vječnoj tuzi na licima aktera neke ljubavne veze i desetljećima nakon što je potpuno zgasnuo ljubavni žar.

Ljubav je svijet, sa svim lijepim i svim ružnim svojim sastojcima, ona je katalizator napetosti i ubrzivač letargije, ona lebdi između svih oblika postojanja u oblacima gušće ili rjeđe koncentracije i lijepi se na podlogu koja ju podatnije prima. Ljudi, likovi ovih priča, s tim se nevoljnostima nose teško, budući da su za junake odabrani baš takvi likovi koji se s ljubavnom vječnošću i njenom neusklađenošću s biološkim životnim tokovima neće snaći. Kad im je s ljubavlju teško, onda im je teško i sa svim drugim što u životu rade, čak i kad nedostatak ili nedostupnost ili prolaznost ljubavi kompenziraju lutanjem, nasiljem, kompulzivnom kreativnošću, ekstremnom pasivnošću i svakakvim još drugačijim manifestacijama očaja. Mnogi su junaci ovih priča (zapravo, ne baš mnogi, u svega nekoliko je tako, ali takav je tip lika češći od drugih tipova) pisci, uglavnom pisci u blokadi, tema nekih takvih priča je čak i nastajanje ove zbirke i pojedinih priča u njoj, pa i tu, naravno, ljubav biva ili razlogom blokade svojom odsutnošću ili razbijačem blokade svojim poticajem.

Te su priče o piscima svojevrsni most prema još jednom mogućem načinu čitanja i percepcije ove zbirke. Naime, u tim “spisateljskim” pričama čitatelja se direktno poziva na interaktivnost, poziva ga se da uđe u priču, da u njoj djeluje, ali takvih “poziva” ima i u drugim pričama koje nisu očito “spisateljske”. K tome, neke se priče doimaju prekinuto, ne nedovršeno jer se u njima više-manje nema što dovršiti, već baš naprasno “zaključene”, kao da autor i likovi imaju nenadanog naglog drugog posla pa moraju dalje, u sljedeću priču, a s njima i čitatelj.

Priče o piscima

I tada, nenadano, ne odmah u sljedećoj ali svakako nekoliko priča , ponovno će se naići na motiv već spomenut u nekoj prethodnoj priči, lik koji je prije bio samo epizodist dobit će značajniju rolu, podsjećanja na neke vizure, predmete, ozračja, ugođaje, prenosit će se svakih nekoliko desetaka stranica poput žabica od oblutka vješto bačenog duž glatka površine mora. Taj motiv neistovjetnog ponavljanja zapravo će podcrtati osnovnu poruku svih ovih priča: ljubav ne nestaje, ali se niti ne replicira, ponovljena ljubav nikad nije ista, a izgubljena ljubav nikad nije doista izgubljena, čak i kad gubitnik nastoji uvjeriti i sebe i neku novu svoju ljubav da nešto što je bilo može biti gotovo a nešto što tek počinje može biti početak nove vječnosti. Kada vratimo petlju na problem književnog stvaranja, eto nam formule ove neobične, atraktivne i ekstravagantne zbirke priča: svijet je ljubav, ljubav je pisanje, pisanje je svijet.

 

Ivan Jozić : Muška svinja

Sven Popović, Moderna vremena Info, 12. 5. 2016.

Na nedavnoj promociji knjige “Muška svinjaIvana Jozića pomalo suludi moment nastupio je kada se red za autorovu posvetu nije smanjivao kojih dvadesetak-tridesetak minuta; štoviše, on se produljivao. Je li do PR-a, Jozićeve karizme, naslova zbirke, nije važno, ali rijetko se kada toliki hype diže oko nečijeg književnog prvijenca. Autor je šest godina radio na rukopisu, očito pažljivo bruseći jezik i pazeći da ne bude nikakvih redundancija. To mu je i pošlo za rukom.

Naslov “Muška svinja” i podnaslov “I dvadeset očajno ljubavnih” (parafraza Nerude) nam pružaju sasvim dobar okvir i daju naslutiti o čemu se ovdje točno radi. Surovost i poetičnost, grubost i romantika, cinizam i naivni idealizam, humor i patnja sudaraju se u Jozićevim prozama i tvore jednu pitku, ali nipošto banalnu cjelinu.

Već od otvarajućeg paragrafa u kojem autor poseže za slikama poput “Ovdje na istoku noć se rađa iz zjenice zime, srca taksista ili nečeg podjednako ledenog” ili “Nebo izgleda kao kameni svod i, možda griješim, ali oblaci su ovdje da ostanu, nema tu prolazne naoblake, proljetnog pljuska, žege; grad je stiješnjen sivilom s vrha, sabit u beton, utjeran u sebe”, jasno je da je riječ o mladom ali itekako ozbiljnom autoru. Meke, poetske slike fino kombinira prljavim realizmom, isto kao što u pojedinim pričama svojim protagonistima izmiče tlo pod nogama, šalta ih iz stvarnosti u nadrealno (ponekad i fantazmagorično). Svakih nekoliko priča Jozić posegne za kakvim lirskim, pomalo patetičnim (bez negativnih konotacija u ovom slučaju) fragmentom koji služi kao svojevrstan intermezzo tj. isječak iz nečije intime.

Ljubav i sve nuspojave vezane uz nju nisu jedina autorova tematska preokupacija, u crnohumornoj priči “Senzacija” dotiče se (očito) senzacionalizma i eksploatacije, čak i komodifikacije tragičnog i morbidnog, ali takve su priče svakako više iznimka nego pravilo. Osim ljubavi, humora, nadrealizma (fantazmagorije) i morbidnosti, Jozić ponekad poseže i za blagom metatekstualnosti pa ćemo u jednoj priči naići na završnu rečenicu koja glasi: “Rekao mi je: pisac si, pa izmisli bolji kraj” ili pitanja koje romantični interes postavlja u zadnjoj priči: “Ovo neće biti u knjizi?”; takvi momenti mame blagi osmijeh na lice.

Unatoč tim blagim izletima u postmodernizam “Muška svinja” je konvencionalna zbirka priča. Ne mislim pritom da je generična nego da u prvi plan nisu stavljena kojekakva formalna ili strukturna rješenja ili književna sredstva, već stil i jezik koji je iznimno dotjeran i precizan, bez suvišnih riječi i nezgrapnih konstrukcija. U nekoliko instanci toliko inzistiranje na stilu djeluje plastično i pomalo patvoreno, ali to možemo ipak pripisati autorovom očitom perfekcionizmu (ipak je zbirka nastajala dulje od pola desetljeća). Ponekad je u redu ostaviti nebrušene dijelove, nekoliko nesavršenosti, ako ništa jer djeluje humanije i opuštenije (a nije da je autor ovdje u nekoj vrsti kreativnog grča).

Ovaj je Bukowski zaljubljen”, rekla je Korana Serdarević, spisateljica i jedna od govornica na Jozićevoj promociji (uz urednika Romana Simića), i u pravu je. Ispod tobožnjeg mačizma (zapravo autoironije) krije se, kao i uvijek, nevjerojatna ranjivost i gotovo pa očajnička potreba za ljubavlju.

Na kraju se postavlja pitanje je li riječ o dvadeset očajno ljubavnih ili dvadeset očajnih i ljubavnih. U svakome slučaju, Ivan Jozić izbacio je vrlo dobru prvu zbirku. Samo da sljedeću ne piše toliko dugo.

 

Ivan Jozić - Muška svinja

Jagna Pogačnik, HRT1 – Dobro jutro, Hrvatska, 24. 5. 2016.

'Muška svinja' prva je knjiga Ivana Jozića, po profesiji ekonomista i direktora digitalnog razvoja u jednim dnevnim novinama. No, po tome kako je napisana 'Muška svinja' uvelike premašuje očekivanja koja imamo od književnih prvijenaca. Jozić je, istina, već godinama vrlo aktivan i zapažen na proznoj sceni, pa su mu priče objavljivane u antologijama i publikacijama i nagrađivane na natječajima (1. nagrada na natječaju Aquarius recordsa, Broda kulture itd.). Knjiga je, kaže autor, nastajala punih šest godina, što se vidi jer je objavljena jezično, stilski i urednički pročišćena gotovo do savršenstva.

'Muška svinja' je dobra zbirka priča zbog vrlo inteligentnog, ali ne pretencioznog, promišljenog, ali istovremeno posve ležernog spoja očitog već u samom naslovu. Mačističkoj muškoj svinji (koja je zapravo dosjetka, jer nema takvih u ovim pričama), naime, dodan je i podnaslov - parafraza naslova zbirke poezije Pabla Nerude – 'i dvadeset očajno ljubavnih', što je postupak 'spajanja' kojeg će se Jozić vrlo dosljedno i vrlo impresivno pridržavati u svim svojim pričama, ali i u konceptu zbirke kao cjeline.

Njegove priče doista su većim dijelom 'očajno ljubavne', odnosno u njima se ljubav manifestira u potrazi za njom, a ta potraga ponekad je izvedena i putovanjima geografskim širinama i dužinama zbog čega su neke od njih izmještene izvan domaćeg terena. Pisanje o ljubavi, naravno, klizav je teritorij na kojem često čekaju zamke patetike i hiperemotivnosti, loših mjesta i klišeja, ali Ivan Jozić sve njih zaobilazi humorom, kao jednom od glavnih pripovjednih strategija. Njegov humor djeluje rijetko efektno i nimalo isforsirano i baš kad nam se učini da smo naišli na silaznu putanju, pisac nam 'podvali' kratki prozni zapis, gotovo pjesmu u prozi, i sve ponovo osvijetli novim svjetlom i ubaci u novi ritam. U pričama također ima vrlo čestih prijelaza između realnog i nadrealnog, poneka posve fantazmagorična situacija u kojoj se nađu njegovi likovi sve skupa odmakne nekamo u paralelnu stvarnost ili barem kafkijansku atmosferu da bi ukazalo na začudnost u svakodnevnom.

No, sve u ovim pričama počinje ipak od realizma, u njima se dobro raspoznaje i društveni kontekst i recentna zbilja, od nekih tema koje vuku korijene iz devedesetih do kritičnosti prema npr. novinskom senzacionalizmu. Ono što oduševljava je pomalo luckasta i 'otkvačena' atmosfera priča u kojima se krećemo od sanatorija u kojem je boravio Van Gogh, do stanova u kojima junaci drže neobičnog kućnog ljubimca, majmuna, koji preuzima njihov identitet, a starinski telefoni presječenog kabla još uvijek funkcioniraju ali donose samo loše vijesti. Jozića ipak zanima prije svega ljubav, kako do nje doći i što je najteže kako od nje odustati, ali zanima ga i pisanje kao proces, prije svega njegovo vlastito pisanje zbog kojeg povremeno ubaci lik starog i iskusnog pisca ili urednice koja je nakon prometne nesreće izgubila riječi.

Jozić iskazuje vrlo rijedak talent jer on može pisati vrlo raznoliko – nježno i grubo, poetično, realistično i fantastično, biti ciničan i crnohumoran ili potpuno emotivan, ranjiv i jak, dramatičan i potpuno 'cool', očajan i autoironičan. Usto može pisati kratke prozne fragmente, ali i duže i kompleksnije prozne cjeline, gotovo predloške za romane koje, dakako, od njega i očekujemo.

 

Čovjek ili majmun?

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 25. 6. 2016.

Književne forme koje podrazumijevaju parodiju znaju biti veoma sklisak teren.

Prije svega jer parodiranje često može graničiti sa banalnim. Stoga je pitanje vještine samog pisca kako se kretati po rubu, biti parodijski uvjerljiv, a pri tome ne pasti u banalizaciju vlastitog teksta. Knjiga “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih” Ivana Jozića dobar je primjer za testiranje, u kojoj mjeri autorsko insistiranje da situacije u svojim pričama učini komičnim ili parodijski intoniranim može dovesti priču ili njene dijelove do banalnog. Najprije treba kazati da je Jozićeva knjiga u stilskom pogledu zanimljiva i drugačija, tačnije, da autor u njenim okvirima pokazuje talenat da pričanje izmjesti u jedan nekonvencionalniji, često fantastičniji kontekst. Što doprinosi da ova knjiga ima specifičnu atmosferu, koja pričanju daje pomalo mistično-komični oreol. Tome posebno doprinosi promjena topografije priča, koja varira od jadranskog primorja, preko Kijeva i Zagreba, do Provanse.

Drugačiji prostori

Tim lutanjem Jozićevih junaka čitalac biva uvučen u drugačije prostore, koji u znatnoj mjeri kao mizanscen određuju atmosferu cjelokupnih priča. Mora se, u tom pogledu, priznati da Jozić vješto barata različitim pripovjedačkim instrumentarijem, te uspješno dočarava ono što je zamislio kao život ili isječke iz života protagonista svojih priča.

Pored toga, riječ je o autoru koji, čini se, ima istančan osjećaj za sintaksu, što doprinosi da ova knjiga sadrži niz precizno izvedenih pasaža koji su nesumnjivo dokaz pripovjedačke vještine Ivana Jozića. Jer je taj rad u jeziku, njegovo preslagivanje, svakako osnovno pitanje sa kojim se susreće svaki ozbiljan pripovjedač. Kako, dakle, naći izraz koji izlazi iz okvira profanog uopštavanja. Ili kako uspostaviti distancu spram vlastitog teksta, ne dopustiti da on bude sveden na, danas često, ispovjedno naklapanje o opštim mjestima života. Doda li se tome da je Jozić sklon čestim mijenjanjima pripovjedačke perspektive, poigravanju sa formom, te da se tokom cijele svoje knjige nastoji kretati između fantastičnog i objektivno mogućeg, moglo bi se konstatovati da je ovaj autor u potpunosti svjestan onoga što svojom književnošću nastoji postići. A pored toga kadar da ono što je zamislio i izvede pripovjedački relevantno.

Polazeći od samog izbora naslova ove knjige, jasno je da autor na izvjestan način nastoji kao okvir svog pisanja odrediti onaj famozni odnos između spolova. Dakako, ne radi se o nekom tipičnom insistiranju da se propitaju ti odnosi, već autor poigravanjem sa različitim situacijama želi taj odnos parodirati. Dovodeći ga tako do krajnjih konzekvenci, u kojima se slikaju postupci onoga što Jozić označava kao “muške svinje”. Onih “dvadeset očajno ljubavnih”, nasuprot toga, jesu mikropriče koje prožimaju veće pripovjedne cjeline u ovoj knjizi. Radi se o nekoj vrsti korelativa.

Ispreplitanje parodijskih priča, u kojima se nastoji na neki način dekonstruisati patrijarhalna matrica i muška pozicija u okviru nje, sa fleševima koji svjedoče jednoj drugačijoj poziciji muškarca u odnosu sa ženom.

Takođe, važan segment priča Ivana Jozića jesu fantastični momenti, preciznije, način na koji autor, uslovno rečeno, svakodnevicu svojih junaka prožima neobičnim doživljajima. Dvije su priče posebno zanimljive gledano iz rakursa fantastičnog. Priče “Majmun” i “Vrhunac dana” donose posve neobične događaje, koje Jozić na prilično uvjerljiv način uvodi u slikanje života protagonista svojih proza. Oba lika su čangrizavi muškarci koji igraju infantilne uloge ostavljenih ili povrijeđenih partnera. U priči “Majmun”, naprimjer, protagonista nabavlja majmuna kojeg dresira da sve radi umjesto njega. Njegova lijenost i prepuštanje života majmunu, koji ide u trgovinu, plaća račune..., na kraju rezultira time da majmun počinje izlaziti sa njegovom bivšom ženom, te u krajnjoj konzekvenci da majmun nazove službu za životinje kako bi čovjeka odvela u zoološki vrt. Jedna uspjela alegorijska metamorfoza, koja postavlja zanimljivo pitanje o čovjeku i njegovoj tendenciji usvinjavanja. Sa druge strane, priča “Vrhunac noći” donosi zanimljiv razgovor čovjeka sa pacovom. Zapravo jednu dobro ispričanu halucinaciju, koja nam ponovo prikazuje jednu lijenu mušku svinju, zarobljenu u vlastitu nemoć da se iz učmalosti pokrene.

Granice parodije

Kako sam već kazao, Ivan Jozić je autor koji pokazuje znatnu pripovjedačku svježinu u postavljanju svojih proza, te u stilskim intervencijama kojima priča oblikuje. Međutim, postoji nekoliko stvari koje, kako mi se čini, narušavaju uspjelost knjige “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih”.

Na početku je rečeno da se radi o knjizi koja istražuje mogućnost parodiranja naznačenih odnosa. Jozić svoje priče, istina, intonira parodijski, ali razrađujući njihovu kompozicionu strukturu, uspijeva izaći van okvira čiste parodije. U tome leži najveća vrijednost njegove knjige, iskoračenje iz okvira koji se u samom startu postavljaju. Dakle, jasno je da je inicijalna autorova namjera parodijski tretirati pitanje ljubavi i odnosa među spolovima. Ali je istovremeno očevidno da je autor svjestan da bi svođenje priča na samo tu odrednicu bilo pogubno i dovelo do banalizacije njegovih priča. Ovako postavljene, one ostavljaju dojam dobro izvedenih proza, kroz koje je prožet parodijski element.

Ipak, ova optimalnost nije postignuta u svim pričama. Jozić je, i to imajući na umu ranije rečeno čudi, sklon da povremeno isprofaniše određene dionice svojih pripovjedaka.

Time autor kao da svjesno pristaje na banalizaciju vlastitog postupka. U priči “Profesor Noskov i duh Van Gogha” nalazimo ovakvu rečenicu: “Nema nikoga drugog i ostaješ ti, junače, mozak mu sroči. Skoči. Ususret avanturi života otrči.” Ili u priči “Raspadanje: odgovor na pitanje gdje?” rečenicu: “Ne kaže nam ništa, ne krikne u mrak, ne prdne u šaš. Samo se u tišini sruši na koljena. Iznevjereno očekivanje, eto što ti je. Još jedan umjetnik, još jedan šupak u noći”.

Ne želim ovdje, navođenjem ovih primjera, kazati da književnost nužno mora biti starozavjetno ozbiljna, posebno ako se ima na umu da je parodijski intonirana, ali uvođenjem ovakvih momenata na izvjestan način se narušava kvalitet ukupnog dojma o pričama. Jozić i navedene priče postavlja tako da ne dozvoljava da sklizne u banalizaciju, ali ipak sebi dopušta momente koji ostaju na nivou dosjetke i štrče iz cjelokupne strukture priča. Takve intervencije se doimaju bespotrebne prije svega jer autor na nivou cjelokupne priče postiže sasvim dovoljno dobar efekat parodijskog. Pa se potreba za dodatnim insistiranjem na očitom parodiranju pretvara u suprotan efekat.