Mongolske pjege
-
Jezik izvornika: slovenski
-
Prijevod: Jagna Pogačnik
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: veljača 2021.
-
ISBN: 978-953358310-5
-
Naslov izvornika: Mongolske pege
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 270 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Na jednoj strani ponora divlji je turski konjanik nakon neuspjele opsade Beča, a na drugoj Gorazd Dimec, mladi i nadobudni član stranke Slovenija Slovencima, netom nakon proglašenja neovisnosti. Sve između građa je prvoga romana Zorana Predina. Sve između život je i povijest koje poznajemo.
Na svoj prepoznatljivi način – s mnogo fine erotike, istančanosti i ironije – Predin u Mongolskim pjegama iz bezdana prošlosti izvlači vojske i nježnosti, ljubavi i pokolje, pletući od sudbina svojih likova priču o jednoj obitelji, koja bi lako mogla biti i priča o jednome narodu, ili jednome kontinentu, ili svakome od njih.
Pogled koji preko ponora povijesti s Gorazdom Dimcem izmjenjuje strašni Drugi nijem je, ali, srećom, Zoran Predin tu je da nam ga prepriča. Govori o turskim pljačkama i jugoslavenskim tajnim službama, o pokrštavanjima i otrežnjenjima, o avionskim i ostalim nesrećama, crnom talogu i još crnjem humoru usuda.
Ako je netko u stanju oduprijeti se i prekinuti začarani krug klanja počinjenih u ime čistoće vjere, rase, ideologije ili jezika, za Predina je to uvijek samo slobodni, tvrdoglavi, nepotkupljivi, svojom-glavom-misleći pojedinac. Osoba koja misli i voli preko granica.
Mongolske pjege posvećene su i napisane takvim ljudima. Čak i ako ih u romanu možda – baš kao ni u životu – nema previše.
“Zoran Predin nikada, ni kao pjesnik ni kao pisac, nije htio biti smrtno ozbiljan i kad bih morao opisati stil njegova pisanja, rekao bih da se radi o plemenitoj ironiji. Zavodi nas opisima razbuktale zabranjene ljubavi i tekst profinjeno navlažuje prepoznatljivo vragolastom erotičnošću, kako bi potom na zaljubljene djevojke, kao giljotinu, mogao spustiti turske silovatelje, korzikanske zrakoplovne nesreće ili podivljale konje. Kod malokoga tragičnost zna biti tako vedra kao kod njega. Kad se čitatelj, naime, tamo prema kraju romana, osvrne unatrag na obiteljsko nasljeđe Gorazda Dimca, nad jadnikom se jednostavno sažali. Što je tako strašno zgriješio taj čistokrvni čovjek, pita se, da mu je pisac njegovo slovensko podrijetlo zamrljao svime što mu je došlo pod prste, od turskog sjemena do špijuniranja za OZNA-u, od masovnih pokolja do pedofilije.” – Goran Vojnović
“Vojske su prolazile škropeći naše zemlje svim tjelesnim tekućinama, krvlju, znojem, mokraćom, slinom i sjemenom. I tko bi u tome mnoštvu bioloških tragova našao tko je tu sve bio. Zoran Predin spustio se spiralom DNK sve do mračnih dubina povijesti, do naših najskrovitijih tajni, ispisujući jednu uzbudljivu, duhovitu, ‘spolno močnu, silno zdravu’ priču.” – Ante Tomić
Zoran Predin: vlada krajnje desnice vraća nas u tridesete
Gea Vlahović, 24express, 5. 3. 2021.
Slovenskog kantautora Zorana Predina (1958.) ne treba posebno predstavljati: glazbenik i pisac, intelektualac i mislilac, roker i šansonijer, romantičar i cinik, autor obožavanih ljubavnih balada, sarkastični šaljivdžija i nepopravljivi provokator, u više od 40 godina karijere Predin je bio i ostao autentično svoj, umjetnik prepoznatljive crnohumorne poetike, britka jezika i nekonvencionalna nastupa, autoironični glasnogovornik urbane kulture naših prostora, autohtoni kulturni antropolog bez dlake na jeziku. Objavio je dosad 41 autorski album i četiri zbirke uglazbljenih tekstova (“Praslovan”, ”Sonček je”, “Brez kravate in vezalk” i “Poljub, ki riše ustnice”), skladao glazbu za filmove i kazalište, iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka, preko jazza, popa, šansone i folka do gypsy swinga i nastupao po cijelom svijetu. Nakon zbirke anegdota “Druga žena u haremu” i zbirke kratkih priča “Glavom kroz zid”, u izdanju Frakture uskoro mu izlazi roman “Mongolske pjege”, povijesno-romantična pikarska avantura kojom se pjesnik i tekstopisac otisnuo u zrele spisateljske vode, u knjizi slojevite priče, pomno razrađene strukture, čitavim dijapazonom emotivnih registara i bogatim nizom dobro promišljenih likova uklopljenih u kompleksnu cinično-aluzivnu potku u kojoj prošlost i sadašnjost jedno drugome postaju crnohumorno blizanačko lice i naličje. U kakvoj su vezi turska osvajanja, nedavna jugoslavenska socijalistička prošlost i grad u Dalmaciji? Na koji je način nasljeđe Sulejmana Veličanstvenog povezano sa zrakoplovnom nesrećom na Korzici 1981.? Na kraju, koje veze ima prsten s očima? Uoči izlaska prijevoda njegove knjige na hrvatskom, koji potpisuje Jagna Pogačnik, s jednim od najvećih umjetničkih imena naših prostora razgovaramo o njegovom romanesknom prvijencu, glazbi, Sloveniji jučer, danas i sutra, ali pomalo i o stvarnosti koja nas okružuje zato što ionako, ako je vjerovati piscu, “samo fikcija može biti vjerojatna - stvarnost nikad”.
Ova knjiga pisana je u jednom novom i drugačijem, čak bih se usudila reći književno zrelijem, ozbiljnijem registru od vaše prethodne, uglavnom ciničnim humorom protkane proze. Svako poglavlje neka je vrsta književnog produžetka, reference ili moguće interpretacije informativnog citata kojim počinje. Tu su i dvije paralelne priče koje se odvijaju u razmaku od 500 godina i na kraju spajaju u jednu. Koliko ste dugo promišljali ovaj roman? Što vam je bilo važnije, priča ili njezina struktura? Koliko su ove priče osobne?
Sve su priče osobne, intimne i istovremeno univerzalne: karakteri i sudbine imaju se sklonost ciklički ponavljati kroz povijest - ljudi vole, preziru, hvale, mrze i lažu na isti način. A kako znamo da svaka fikcija ima barem neke izvore u osobnom životu autora, i u ovom je romanu desetak posto autobiografskih crtica koje sam raspodijelio među svojim fiktivnim likovima. Kao i u kratkim pričama, u ‘Mongolskim pjegama’ volim stvarati nemoguće, ali zato ništa manje zanimljive i vjerojatne situacije između stvarnih povijesnih ličnosti i mojih izmišljenih junaka. Tu stvarni povijesni likovi žive s fiktivnima pa se tako u međusobno isprepletenim zanimljivim i neočekivanim situacijama dobro provode i loše završavaju. Kako sam svojevremeno radio puno glazbe za film, odabrao sam filmski jezik kao modus pričanja ove priče - roman sam pisao s idejom da ga se čita kao da se gleda film. Trebalo mi je gotovo pola godine da pažljivo osmislim priču, kojoj upravo struktura daje dodatni kredibilitet: pojedina poglavlja počinju citatima koji služe kako bi namjerno zaveli čitatelja, i koji ga tjeraju da čita dalje, a da bih održao dobar tempo, fizičke opise likova i prostora namjerno sam sakrio u dijaloge. Kritika je rekla da se roman čita u dahu. To je dobro.
Vaše je pisanje lišeno ideologije, ali ne i ciničnog odmaka, ateist ste koji piše o vjeri, no nemam dojam da se u ovom romanu kritički bavite demagogijama ili donosite moralne presude?
Moj najveći spisateljski uzor je Dostojevski. Volim vjerodostojnu, dobru priču, provokaciju, crni humor i eros. Krimiće i znanstvenu fantastiku prepuštam drugima. Od književnosti tražim neku novu, originalnu dodanu vrijednost: način pričanja, izbor teme, dramaturgiju likova. I što je najvažnije: priča može biti bilo kakva, ali ne smije biti dosadna. To je kod pisanja moj osnovni kredo. Kao autor izdižem se iznad komentiranja ili bilo kakvog favoriziranja. To prepuštam čitatelju - bavljenje demagogijama bilo bi gubljenje prostora i vremena. No što se ateizma tiče, priznajem da se jako brzo pretvorim u agnostika čim mi se djeca razbole ili kad se zaljulja avion na visini od deset tisuća metara.
Može li umjetnost u tom smislu za vas imati i terapeutsku ulogu?
Ne. U fazi pisanja, ja sam istovremeno i pacijent i terapeut. I vojskovođa likova kojima krojim sudbinu. Ipak, priznajem da se već dogodilo da mi je lik iz romana sam predložio kako bi on htio odživjeti svoj život. Svidjelo mi se pa sam njegovu ideju prihvatio.
Posve suprotno od protagonista vaše popularne pjesme ‘Pridi k meni’, gdje strastvena ljubav ostaje romantični nedosanjani san, ovdje kao da ste odlučili gurnuti svoje likove ravno u ralje realizirane strasti - pa se odmaknuti i promatrati što će im se dogoditi i kako će završiti. Nepopravljivi romantik u vama povlači se pred okorjelim cinikom? Iako na kraju kao da namjerno malo umanjujete dojam, dodvoravate se čitatelju obećanjem optimističnije budućnosti... Trik pisca s figom u džepu?
Kantautor ostaje romantičar, dok je pisac cinik. Zajedno su zanimljivi, zabavni i duhoviti. I što je najvažnije, nisu dosadni. Slijedio sam misao da je svaka prava priča - ljubavna priča. No glavni naglasak stavio sam na odgovornost u ljubavnom odnosu u kojem nitko nije sam. Ako ne napraviš sve da bi realizirao ljubav, ne upropastiš samo sebe, nego uvijek i onog drugog, onog kojeg ne voliš dovoljno ili nemaš hrabrosti voljeti dovoljno. Nemaš muda, ako hoćete. U ljubavi uvijek dobivaju ili gube dvije osobe. Sebičnost nema opravdanja.
Znači li to da vaši protagonisti nemaju muda, jer tako silno nastoje izbjeći preuzimanje odgovornosti, nekako umaknuti životu, skloniti se? Ili je njihova snaga upravo u njihovim slabostima?
Grozno, zar ne? Slabosti su slikovitije i zanimljivije od dobrih osobina. Koga dira priča o sretnom životu?!? Šalim se. Kombinacija različitih boja uvijek je izazovnija od monotonije jedne jedine. Osjećaji se kroz povijest nisu promijenili. Ljudi vole i mrze na isti način.
Ljubav i mržnja u vašem se romanu perpetuiraju po transverzalnoj liniji prijenosa transgeneracijskih trauma. No ipak je to knjiga o snazi gena. Genetika ili odgoj?
Odgoj. Genetika obično služi za opravdanje tamnijih strana nečijeg karaktera. Osim u sportu. U sportu genetika ima ponekad i pozitivnu ulogu.
Obitelj je jedna od tema ove knjige - obiteljski ste čovjek, vaša djeca i sama su već upisala neke umjetničke uspjehe. Na što ste kao otac najponosniji? Koja je vaša formula uspješnog roditeljstva?
Općenite formule nema. Svaka je obitelj svemir za sebe. Najponosniji sam na to da su moja djeca zdrava, da dobro rade ono što vole i da su u tome vrlo uspješna.
Hoćete li nam otkriti što su ‘mongolske pjege’?
To je naslov mog romana. To je tajna koja se otkriva na kraju i objašnjava sve do tada pročitano. Mongolske pjege su udica na koju se sa zadovoljstvom hvata naša radoznalost.
Već pišete sljedeći roman. Znači li to da postajete sve više prozaik nego pjesnik? Odgovaraju li više senzibilitetu pjesnika - u vremenima u kojima živimo - duže forme?
Da se izrazim sportskim rječnikom, priznajem da sam u dobroj spisateljskoj formi. Kad je izbila epidemija, iznenada se pojavio veliki višak vremena koji sam iskoristio za pisanje novog romana, ali i za pisanje novih pjesama. Pisanje proze je pravi praznik prema pisanju tekstova. Kad pišete tekst koji ćete uglazbiti, možete koristiti maksimalno možda pedesetak riječi. Kad pišete prozu - na raspolaganju su vam sve riječi ovoga svijeta. Kantautor je dobio društvo pisca.
Stjecajem okolnosti, razgovaramo netom nakon smrti jednog od najvećih kantautora naših prostora, Đorđa Balaševića. Čitava regija ujedinjena je u osjećaju praznine i boli nakon odlaska ‘Panonskog mornara’. Mnogi tvrde da je tek s njegovom smrću umrla Jugoslavija. Kako ste vi primili vijest o tome da je COVID-19 odnio život tog velikog pjesnika duše? Kad smo posljednji put razgovarali, pričali smo o tome kako izgleda svijet bez Arsena. Sad se postavlja pitanje kako će izgledati svijet bez Đoleta?
Nakon smrti druga Tita, Đoletov je odlazak možda posljednji put probudio duhovni prostor bivše Jugoslavije u pozitivnom, poetskom, kantautorskom smislu, bez političke jugonostalgije. Mnogi aktualni političari koji sebe smatraju zaslužnim borcima za slobodu svojih zarobljenih naroda neće nikad izazvati toliko iskrenih osjećaja s kojima su ljudi u trenu u stanju preskočiti sve nacionalne, jezične, vjerske i političke razlike. Arsenov je odlazak napravio cunami u regionalnim umjetničkim krugovima, dok je Đole ostavio dubok intimni trag u podsvijesti brojnih generacija srodnih duša bivše države. Iznenađenje je veliko. Nitko nije očekivao da će Đoletov odlazak tako jasno pokazati koliko je providan i lažan dežurni populizam u našim sredinama.
COVID je nedavno odnio i život Damira Kukuruzovića, s kojim ste dosta surađivali i nastupali...
Damirova smrt mi je još toliko nestvarna da se jednostavno ne mogu suočiti s činjenicom da ga fizički više nema. Zbog zabrana nisam bio na sprovodu u Sisku, što mi je teško palo. Ovih dana u Kastvu vježbam s novim bendom s kojim ću snimiti deset svojih novih autorskih pjesama. Jedna od njih je pjesma za Damira. Ostale su neke nježne, neke glasne i zajebantske, neke sjetne, druge opet pune optimizma. Bit će to gitarski album, bez klavijatura. Povratak korijenima u blues i prvi put u plesne ritmove. Jedva čekam da ih snimimo i pošaljemo u uši naše publike, snimanje novog albuma s bubnjarom Tončijem Grabušićem i njegovim riječkim bandom zakazano je za sredinu ožujka u studiju G.I.S.
Što je s koncertnim planovima?
U subotu, 13. ožujka, održat ću on-line koncert najljepših Arsenovih pjesama u Cankarjevu domu, a na ljeto me s Lačnim Franzom čekaju promotivni koncerti prošlogodišnjeg live albuma ‘Tu smo - vaši smo!’. Još će biti veselo! (Nadam se...)
Kad biste sad svodili račune s vlastitim životom, što biste rado da ste napravili drugačije?
Neke bih gluposti koje sam napravio drage volje ispustio iz svoje biografije, ali uglavnom ne bih ništa mijenjao. Opet bih bio kantautor, možda dvadeset centimetara viši, pa bih svojevremeno bio i učinkovitiji košarkaš. Naučio bih više stranih jezika i bolje svirao gitaru. I to je to.
Početkom mjeseca počela su masovnija cijepljenja stanovništva diljem svijeta protiv COVID-a. Srbija se okrenula ruskim i kineskim partnerima i među najuspješnijima je u Europi. Kako napreduje kampanja u Sloveniji? Jesu li Slovenci skeptični prema cjepivu? Jeste li se vi cijepili?
Ja bih se jučer cijepio, da sam na redu. Negativan stav spram cijepljenja posljedica je loše, nestručne komunikacije aktualne vlade. Idealizirana slika Slovenije stvorena još u doba zajedničke države više nema veze sa stvarnošću: sadašnja vlada krajnje desnice vraća nas u tridesete godine prošlog stoljeća. Prvi smo u svijetu po broju žrtava i drugi po broju zaraženih na sto tisuća stanovnika. Epidemija prvenstveno služi za punjenje džepova, civilni protesti zbog zaštitnih mjera strogo su zabranjeni. Vlada uništava pravnu državu.
Premijer Janez Janša u svojevrsnom je ratu sa slovenskim medijima, a Europska komisija nedavno je osudila njegov pritisak na novinare. Janša istodobno tvrdi da su mediji u Sloveniji ‘podčinjeni interesima ljevice’. Slažete li se s tom ocjenom?
Ne. Ovih dana Europa prepoznaje njegovo pravo lice.
Čini se ipak da su se od dolaska Janše na mjesto premijera odnosi vlada Slovenije i Hrvatske znatno popravili i da se o otvorenim pitanjima razgovara na puno smireniji način?
Pričekajte da počne nova predizborna kampanja!
Pa zar nas čak ni ova pandemija nije ničemu naučila, zajedništvu barem? Sve je uvijek isto, ništa se ne mijenja?
Bojim se da ne. Sve će se brzo vratiti na staro. I za fašizam smo mislili da se neće više nikad ponoviti, no danas se ponovno budi na krilima zloupotrebe slobode govora. Doslovno. Civilno se društvo mora što prije zauzeti za to da se ustavom zabrane anonimni komentari u medijima. Očito je da je to jedno uzgajalište zla koje trumpisti svih boja iskorištavaju za svoj populizam.
Za vas kažu da ste kroničar stvarnosti - umjetnik koji ‘jednostavno živi i prenosi ono što vidi i čuje’. Što je to što vidite i čujete kad sad pogledate oko sebe?
Isto, kao vi i svi ostali. Veliku pobjedu ignorancije i primitivizma.
Koliko se urbana proleterska Slovenija iz koje ste potekli danas promijenila i što je postala?
Smanjila se i sakrila u egzotične intelektualne sredine. Ruralno je na krilima populizma preuzelo kormilo. Urbano se stidljivo krije po podrumima i tavanima te piše dnevnike.
Završimo ovaj razgovor s početkom: knjigu otvarate mudrom misli ‘nepoznata autora’, ‘samo fikcija može biti vjerojatna - stvarnost nikada’. Što kaže okorjeli skeptik u vama, kakva nas budućnost (vjerojatno) čeka?
Okorjeli skeptik se trenutačno krije od Optimista koji je, ohrabren skorim izlaskom ‘Mongolskih pjega’ i novog albuma, preuzeo vlast. Nema odmora dok traje obnova. Živjelo proljeće!
Predin nas je prvim romanom uvjerio da je život na Balkanu lijep, možda i najljepši
Bojana Radović, Večernji list, 27. 5. 2021.
Da Zoran Predin zna pisati, bilo je jasno još 1981. godine kada je napisao (i otpjevao) “Praslovan”. Kao dokaz te teze mogu se, naravno, redati i druge antologijske pjesme Lačnog Franza, ali svakako im treba dodati i dokaz njegova sasvim osebujnog pogleda na svijet, u kojem (crni) humor i profinjena erotika imaju ključnu ulogu.
Literarni dio tog dokaza njegove su dvije zbirke proznih tekstova: “Druga žena u haremu” i “Glavom kroz zid”. No njegov hrvatski izdavač Fraktura nedavno je objavio i njegov prvi roman “Mongolske pjege” (urednik Roman Simić, prijevod Jana Pogačnik), koji će svim skepticima, na temu razuzdanih rokera, zauvijek zatvoriti usta. Ovaj je roman ne samo odlično napisan nego i duboko promišljen, i to ne samo zato što se njegova radnja proteže kroz stoljeća. Priča u njemu tvori svojevrsni krug i govori o životu na prostoru Balkana, o svemu što je taj život najviše obilježilo: ratovima, onim davnim (koji sežu u povijesna osvajanja Turaka u trenutku kada dolaze pod zidine Beča) i ovim iz našeg doba (osamostaljenje Slovenije u okršaju s JNA), mijenama društvenog uređenja, teškom životu na oskudnoj zemlji, a u središtu svega toga je opstanak tzv. običnog čovjeka.
Predin zapravo pokazuje kako smo preživjeli, kako Slovenci tako i Hrvati, jer nimalo slučajno zadnja scena romana događa se u Splitu. Junaci u romanu ljudi su od krvi i mesa, puni vrlina i mana, spremni iznenaditi promatrača (čitatelja), jer tamo gdje očekuje krajnje nevolje, pa i smrt, doživi najveću milost i zalog za život. Upravo zato čini se da unatoč svim prokletstvima, svim politikama (i političarima), svim nevoljama koje su nas snašle i onima koje smo sami izazvali, na Balkanu još ima života. Predin tvrdi da je upravo to lijep život (možda i najljepši na svijetu), onaj u kojem još postoje pravi ljudi, velike ljubavi, iskrene emocije...
Čitajući priču koju nam autor nudi kao krunski dokaz te teze, a koja nipošto nije crno-bijela, čitatelj shvaća da čvrsto drži stisnute palčeve da je Predin u pravu.
Preslika životnih prilika i neprilika
Petra Amalia Bachmann, Booksa, 31. kolovoza 2022.
Roman Mongolske pjege slovenskoga prozaista, kantautora te frontmena grupe Lačni Franc Zorana Predina u još jednom sjajnom prijevodu Jagne Pogačnik jest roman o sreći i nesreći, slučajnostima, nenadanim sudbinskim preobratima, obiteljskim odnosima, ideologiji, ali svojevrstan vremeplov – kronika o nekoliko stoljeća povijesti i o svjedocima toga vremena. Lišen bilokakve lažne idile, sentimentalnosti ili pretjerane romantike, ovaj vješto istkan tekst Predina doista predstavlja kao ozbiljnoga pripovjedača. Iako je u prethodno izašloj zbirci Glavom kroz zid svoje kratke priče nimalo pretenciozno, štoviše, vrlo opušteno i bez zadrške nazvao lakom književnošću za plažu i time osvojio simpatije i čitatelja, ali i kritičara, ovim je romanom prvijencom neminovno dokazao da itekako može i zna čvrsto stajati bok uz bok s nekima od najvećih suvremenih slovenskih romanopisaca poput Šarotara, Lainščeka i Simonišeka s kojima svakako možemo povući i brojne paralele, a da se nije odrekao svojstvenoga mu crnoga humora i ironije. Pritom je, opetovano, uspio u nevjerojatno lako prohodan i zanimljiv narativ uplesti i kritiku društva.
Autor ideju za radnju ovoga romana vrlo promišljeno i suvereno izvlači iz vremena kada su Turci zauzimali ovdašnje prostore i razvlači je sve do slovenske sadašnjosti. Zapravo je u romanu prepleo dva komplementarna fabularna sklopa od kojih jedan započinje pričom o neobičnom susretu siromašne Duše s turskim konjanikom, dok nam je drugi predstavljen u bliskoj nam sadašnjosti u kojoj je jedan od protagonista politički vrlo aktivan filistar Gorazd, a između njih dvoje – bujica obrata, prevrata i kulminacija popraćena nevjerojatnom poplavom likova. Pa ipak, svatko tko još na početku čitanja sanja o velikim junačkim djelima, najkasnije na polovici romana nasluti da – iako neće izostati veliki pripovjedni trenutci i vrhunci – neće se pojaviti ni mnogo heroja, a neće se voditi niti mnogo bitaka, barem ne na bojištima.
Predin se opire bilokakvoj melodramatičnosti, ali zato dramatičnosti zasigurno ne nedostaje pa tako čak i smrti likova za koje se čitatelj vrlo lako veže dospiju samo na margine romana. Nagli preobrati se događaju čim likovi ispune svoju svrhu, čim dodirnu sudbinski lanac kojemu preostaje da dalje plete radnju. Unatoč tomu, oni nikako nisu plošni. Autor uspijeva iznenađujuće vješto i naizgled bez imalo napora i onu stvarnu povijest koja čini okvir romana, ali i fikciju te osobne životne i svakodnevne priče likova kondenzirati u slojeviti atmosferski kolaž. Usredotočen je na individualne sudbine malih ljudi, a upravo nam izmjenom personalne pripovjedne perspektive kroz cijeli niz poprilično neuobičajenih, ponekad bizarnih i zasigurno netipičnih likova oslikava neočekivano skladnu cjelinu i na samome kraju romana otkriva posljednje kamenčiće velebnoga mozaika.
Vjerni član novoosnovane desničarske stranke Slovenija Slovencima (čija je kratica – zasigurno nimalo slučajno – upravo SS), osim što ima oca koji se smatra Indijancem i naziva Vinetu, također prezire sve što nije slovensko ispada potomak Turaka, dok je pak njegova supruga Kočevska Nijemica i ujedno unuka partizanskoga generala. U pozadini jedne samo naizgled savršene obitelji skrivaju se brojne ruševine, prijevare i zlostavljanja, ali i hrabri turski vojnik, za kojega možemo naslutiti da je homoseksualac. Povijest je to Slovenije obasjana ironijom i zelenom bojom, ali uz povremeno prosijavanje crvene te na kraju snažan otklon od tumačenja svijeta kroz crno-bijelu prizmu. Činjenica da je autor priču začinio mnogim elementima poput seksualnih avantura i preljuba važnih osoba iz slovenske javnosti, pitanjima tko stoji iza neobičnoga ubojstva potencijalnoga stranačkog prvaka svakako ne odmažu radnji, nego baš takvi elementi ne dopuštaju čitatelju da knjigu ispusti iz ruku. Pa ipak, sve takve i slične ekscese autor elegantno upisuje u svoju pripovijest na umjereno suzdržan način koji nikako ne remeti njegov jedinstven stil i kroz cijeli roman suveren te jak pripovjedački glas.
Višeslojna pripovijest strukturirana je kao niz od šesnaest kratkih, u početku naizgled nepovezanih tekstnih fragmenata koji tek postupno otkrivaju međusobne – implicitne, ali i neke eksplicitne – unutarnje reference, a potom se posve nenadano djelomično i nadopunjuju kroz krajnje neobične slučajnosti. Iako ovaj roman nije smješten isključivo u prošlosti, nego se u njemu s poviješću samo koketira i ona kao alat služi tomu da se dopuni, relativizira, objasni i ironizira sadašnjica, roman strukturom podsjeća na romane Uoči slavlja Saše Stanišića i Biljar u Dobrayu Dušana Šarotara. Sva tri djela povezuje fragmentarnost, otklon od linearnosti te pojava više likova u službi protagonista od kojih su svi opisani kroz svakodnevne događaje – male individualne sudbine naizgled neobičnih i nesvakodnevnih ljudi, u sva tri romana međusobno na prvi pogled nespojivih, ali zapravo neraskidivih životnih priča.
Iako takvo pripovijedanje u epizodama i fokalizacija kroz više likova razbija pripovjednu strukturu, sačinjava fragmente koji ruše tradicionalne, linearne pripovjedne cjeline, takvim se postupcima ponekad stvara i opasnost od iritiranja nekoncentriranoga čitatelja. No, Predin to vješto i dosljedno izvodi, s lakoćom zadržava interes te navodi čitatelja na daljnju potragu za crvenom niti koja bi spojila fragmente iako u ovome romanu čitatelj doista mora strpljivo čekati i da poveže likove, i otkrije simboliku naslova romana te sazna što su zapravo mongolske pjege. Riječ je o narativu povezivanja, spajanju pripovjednih figura, razina, radnji i sudbina u jednu veliku cjelinu. Takva vrsta pripovijedanja tjera nas da propitkujemo, ostavlja brojna otvorena pitanja, otvorena mjesta u tekstu, tzv. mjesta neodređenosti kako ih naziva Ingarden. Tek kada pripovjedač dobaci posljednji kamenčić mozaika, otkriva i nevjerojatno veliko obiteljsko stablo čime se krug simbolički zatvara prstenom koji se kao lajtmotiv uz svoju zelenu boju te oči iste boje proteže od prvih do zadnjih stranica romana.
Roman Mongolske pjege djeluje kao palimpsest koji objedinjuje događaje od 16. stoljeća pa sve do danas. Ispresijecan je uvodnim izvještajima iz novina, zakona ili pak internetskih stranica koje nas upućuju na vrijeme o kojemu se u tomu fragmentu pripovijeda, čime se pak dodiruje realnost koja pridonosi uvjerljivosti. Zanimljivi su to uvodi u pojedina poglavlja koji nam daju naslutiti i činjenice o razdoblju, ali i običaje. Autor naravno nije mogao na sebi svojstven način ne odati počast i Arsenu Dediću, Majstor i Margarita jasna su mu inspiracija, a sve nam vrijeme u pozadini svira Predinov Praslovan. Politički je to upućen, ali istovremeno i neopterećen stilski podvig.
Ovo je djelo posvećeno ljudima kao kolektivu, ogoljeno od iluzija i usprkos možebitnom pretjerivanju te činjenici da je nesumnjivo riječ o fikciji – potpuno je istinito. Preslika je svih naših životnih prilika i neprilika, prikaz zarobljenih sudbina – onih zarobljenih zbog okoline im, ali i onih zarobljenih u potrazi za vlastitim jastvom. U romanu su kroz povijest opisane vrlo slične sudbine likovima u posve različitim i vremenski vrlo udaljenim razdobljima. Time je prikazano na koji se način povijest ponavlja i na osobnoj razini svakoga pojedinca. Ljudske se sudbine ponavljaju bez obzira na tehnološki razvoj ili političku stvarnost u kojoj žive pojedini likovi romana. Ovo djelo svakako pobuđuje i poziva na promišljanje o bilokakvoj ideologiji i ekstremno orijentiranim pogledima na svijet, a – iako to možebitno zvučalo pomalo naivno – mnoge koji se u tomu pronađu nagna upravo na promišljanje o pitanjima tko su, odakle su, određuje li to njihovo postojanje i jastvo te, naposljetku, koliko smisla uopće ima brojanje krvnih zrnaca i opsjednutost istim.