Moje je ime nečujno

Special cijena 27,00 kn Redovna cijena 30,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Ursula Burger Oesch

  • Broj stranica: 148

  • Godina izdanja: 2009.

  • ISBN: 978-953266087-6

  • Naslov izvornika: J’ai nom sans bruit

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 265 g

Duboko poetični roman suvremene francuske književnice Isabelle Jarry intrigantna naslova Moje je ime nečujno govori o gubitku voljene osobe i pronalaženju nade. Nakon suprugove smrti mlada pjesnikinja Marie odlazi živjeti na selo, no ne prestaje misliti na kćer, koja je ostala u Parizu i nedostaje joj. Zaokupljena mislima o svojem nekadašnjem životu i pjesništvu, nastoji nadoknaditi izgubljeno te iznova ispuniti svoj život nježnošću, ljubavlju i ljepotom.

Šarm dirljivog romana Moje je ime nečujno čije su stranice prožete iskrenom vjerom u budućnost proizlazi iz jednostavnog i vještog pisma Isabelle Jarry, njezina pronicavog i suosjećajnog prikaza ljudske prirode.

Djelo je lijepo, sažeto i zagonetno koliko i njegov naslov, stih preuzet iz pjesme renesansnoga pjesnika Martina Le Franca. Žena koja je svedena na krajnju bijedu pripovijeda o ponoru samoće, sjećanju na svog pokojnog supruga, oduzimanju djeteta, nadi i pokušaju da je ponovno pronađe. Ona je pjesnikinja koja se pokušava vratiti pjesništvu. Ona je pjesnikinja po vokaciji i pjesnikinja punim srcem. Pisanje je za nju način života, filozfija... Užitak je čitati taj potresni unutarnji monolog.
Télérama

Isabelle Jarry opisuje grozničavu struju svijesti slomljene junakinje pismom lišenim suvišnih riječi. Autorica se pritom dotiče samo bitnoga, neizrecivoga. U ovome romanu sve izvjesnosti, pa tako i književne, nestaju. Ostaje samo rasplet koji otkriva ljepotu i dubinu osjećaja, napose onih majčinskih.
Le Nouvel Observateur

Prozaistica Isabelle Jarry ponovno je zablistala suptilnošću, dosljednošću i žestinom po kojima je prepoznatljiva. Postojana i glatka poput riječnoga kamena, ova pripovijest istodobno je potresna i inspirativna. Jednostavno majstorski!
Le Monde des livres

Poezijom do novog života

www.kupus.net, 21.06.2010.

Izraz “afazija” (grč. “aphasia”: a – bez; phasia – govor), što znači “bez govora”, u medicinskoj je terminologiji pojam koji označava najteži poremećaj govorno-jezične komunikacije jer zahvaća, te više ili manje razara, sve razine jezične djelatnosti, oduzimajući čovjeku sposobnost verbalnog sporazumijevanja s okolinom. Roman “Moje je ime nečujno” suvremene francuske književnice Isabelle Jarry (rođ. 1960.) za junakinju ima mladu pjesnikinju Marie koja nakon smrti supruga pada u tešku depresiju uslijed čega ostaje bez stana i završava na ulici kao beskućnica, a socijalna joj služba oduzima dijete (osmogodišnju kćer Nisu). Uza sve to Marie postupno obolijeva od afazije, odnosno gubi moć komunikacije; riječi i njihovo značenje bježe od nje, ona ih više ne uspijeva dokučiti, stvari i pojave ne može imenovati, predmeti postaju apstraktni, neizrecivi, a riječi se pretvaraju u rupe, neizgovorive ponore besmisla. “Riječi koje su me pratile, koje su me zibale svojom uvijek iznova izmišljenom glazbom, odlazile su, potiho izmicale, bez buke, i taj nesmetani bijeg, na vršcima prstiju, bio je za mene silovitiji od naprasita razdora, ostavio je na mene dojam nezamislive izdaje, strahovita šoka. Bilo je to kao izgubiti vlastitu krv kroz bezbroj površinskih posjekotina i osjetiti život kako odlazi a da se ne može spriječiti odljev, osjetiti polaganu vrtoglavicu pada, vidjeti blijedo bljeskanje zvijezda koje eksplodiraju u zakutku oka, na crnoj pozadini unutarnje praznine. To znači umrijeti.” Ne zaboravimo, radi se o pjesnikinji, ženi koja je živjela s riječima i kroz njih, koja je postojala kroz izražavanje i pisanje, a sada više ne uspijeva sastaviti jednostavnu rečenicu, što je nezamisliva vrsta gubitka identiteta, onkraj svih njegovih materijalnih opredmećenja i očitovanja. Jer draga bića, novac, materijalna dobra, imovina, sve je to izvanjsko u odnosu na nas, možemo pojmiti da ih izgubimo, ali riječi jezika pripadaju nam, one su sastavni dio nas, ne mogu nam se oduzeti, a kad ostanemo bez njih, izgubili smo sebe, esenciju svoga bića i sebstva, izgubili smo vlastito postojanje. S istom strašću i pozornošću kojom pristupa Marienoj nemogućnosti komunikacije i s tim povezanim raspadom njezina identiteta, Isabelle Jarry posvećuje se i ostalim temama (ljubav; tuga, bol i depresija; pakao beskućništva; uloga poezije i umjetnosti kao komunikacijskog sredstva i sredstva rekonstrukcije identiteta). Sjećanjem na supruga Marie je neprestano opsjednuta, a slike iz prošlog života tolikim je intezitetom danonoćno proganjaju i uhode, da ona gubi kontakt sa zbiljom i zanemaruje osnovne životne funkcije. No, Marie ne zapostavlja samo sebe nego zanemaruje i svoju kćer, i tek kad joj socijalna služba oduzme Nisu i smjesti je u dom a ona izgubi stan i ostane na ulici, strah ju primorava da se trgne iz obamrlosti. Tako, na paradoksalan način, upravo gubitak životnog oslonca i krova nad glavom, spašava Marien život. Gubitak doma, život na pariškim ulicama, na otvorenom, te potraga za zaklonom, toplim utočištem i hranom postaju primarnom svrhom postojanja, iznimnom se silinom javlja junakinjin nagon za preživljavanjem a neprestana nesigurnost u kojoj živi drži joj sva čula budnima, pa se tuga, bol i depresija postupno povlače. Naravno, nikad do kraja, jer redovito se ponovo javljaju (ali ipak u puno blažem obliku) u trenucima privremenog mira, u nekom teškom mukom pronađenom skloništu, kakvoj šupi, nadsvođenom prolazu ili ispod nekog pariškog mosta. No rađa se i želja za novim životom, za novim početkom, novim domom, skladom, toplinom i mirom. Autorica dojmljivo dočarava iskustvo beskućništva, hladnoću, vlagu, tvrdoću asfalta, te neprestanu izloženost pogledima i posvemašnji gubitak privatnosti i intimiteta, ali također i buđenje osjećaja nekažnjivosti kao važnog uvjeta opstanka čovjeka koji živi vani, na ulici, osuđen na raspršavanje svih društvenih kodova, pravila, normi i uzanci. Junakinjin svijet sveo se na neprestanu, najsuroviju okrutnost, okrutnost zakona jačega kao jedinog načela, ali i snove o novom početku, o ravnoteži i ponovo pronađenom skladu. Naposljetku se dakle instinkt za preživljavanje pokazuje ključnim i odagnava depresiju pa Marie novi život odlučuje započeti na selu, u trošnoj kućici suprugovih pokojnih roditelja. I tamo dakako nailazi na prepreke jer nikakva iskustva sa životom na selu prije nije imala, te je primorana na novi početak, na prilagođavanje novom načinu života i savladavanje brojnih problema, kako egzistencijalnih (kako pribaviti hranu i opremiti trošnu kućicu elementarnim stvarima), tako i onih emotivnih i psiholoških, metafizičkih, identitetnih (sabiranje raspršenih krhotina vlastita bića u bar neki podnošljiv oblik unutarnje kohezije), a sve to još dodatno otežano borbom s afazijom, s nemogućnošću izražavanja i komunikacije. No i tu bitku Marie dobiva, i to uz pomoć poezije - prizivajući u pamćenje stihove, kako svojih pjesama tako i onih slavnih, tuđih, ona je ponovo otkrivala jezik, riječi su ponovo dobivale svoje značenje i smisao te je, malo-pomalo, ponor naposljetku uspješno premošten. Marie se zatim posvećuje vraćanju skrbništva nad kćeri u čemu također uspijeva i Nisa joj se uskoro pridružuje u novom, zajedničkom životu, na selu. U svom romanu Isabelle Jarry metodom struje svijesti na vrlo suptilan i dirljiv način posreduje nekoliko teško zamislivih iskustava - od gubitka voljenih bića (supruga i djeteta), preko gubitka imovine i krova nad glavom te beskućničkog života na ulici, pa do nemogućnosti govora i komunikacije i nesposobnosti imenovanja stvari i pojava, što sve kao posljedicu ima rasplinjavanje ljudskog bića, dezintegraciju identiteta i dekonstrukciju sebstva. Istovremeno, autorica značajnu pažnju posvećuje i problematizaciji umjetnosti, odnosno poezije kao kohezivne sile u identitetnoj rekonstrukciji čovjeka kao misaonog bića, ali i kao socijalnog bića u neprestanu suodnosu s okolinom, s kojom odnose uspostavlja upravo jezikom kao komunikacijskim sredstvom i kodom. “Moje je ime nečujno” tako se ispostavlja vrlo ozbiljnim i uspjelim, dubokim, pronicavim i dirljivim djelom, romanesknom apoteozom ljudske ustrajnosti i nepokolebljivosti; to je rukopis svakom svojom stranicom posvećen čovjekovoj potrebi za komunikacijom i neslomljivosti ljudskog duha, te nadi i vjeri u budućnost i neuništivoj želji i žudnji za životom – usprkos svemu, i svima... Ocjena: 8/10