Mnogo mora

Obluci sjećanja

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266482-9

  • Naslov izvornika: Mehr Meer

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 430 g

Mnogo mora intelektualna je biografija jedne od najznačajnijih književnih kritičarki njemačkoga govornog područja u kojoj se smjenjuju prva oduševljenja i razočaranja.

Moj otac nije mogao živjeti u Jugoslaviji jer je bio demokrat

Večernji list, Denis Derk, 12.6.2013.

Švicarska književnica, prevoditeljica, kritičarka i profesorica književnosti Ilma Rakusa boravila je u Zagrebu. predstavila je hrvatski prijevod knjige “Mnogo mora”.

Ilma Rakusa poznata je književnica, kritičarka, prevoditeljica i profesorica istočnoeuropke književnosti na Sveučilištu u Zürichu. Fraktura joj je objavila intrigantnu knjigu “Mnogo mora – obluci sjećanja” u prijevodu Latica Bilopavlović Vuković. Prijevod je bio i povod za Rakusin posjet Zagrebu, u kojem nije bila od rata. Iako nije rođena na moru, u naslov knjige koja je objavljena u desetak zemalja svijeta i koja je nagrađena najvećom švicarskom literarnom nagradom, stavila je riječ more.

- Rođena sam u Slovačkoj kao kćer Mađarice i Slovenca. Kasnije sam se preselila u Trst gdje sam provela dio djetinjstva. Ali, to je bio najljepši dio mog djetinstva, baš zbog mora. More je metafora za ljepotu, čežnju, svetost, beskonačnost. - veli Ilma Rakusa koja je u knjizi “Mnogo mora” pisala o djetinstvu, ocu koji je imao političkih problema i za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali nije htio živjeti niti u Titovoj Jugoslaviji. Je li ta knjiga autobiografija ili knjiga eseja?

- Ova knjiga nije esej ni autobiografija. Esej je žanr kao što je i autobiografija žanr. Ova knjiga je nešto između. U njoj ima puno autobiografskih elemenata ali ona je tome uprkos i literarno djelo. Naravno, moj otac je uvijek htio živjeti u demokratskoj zemlji. Stoga nije mogao živjeti u Jugoslaviji. Bio je veliki demokrat. Stoga je mogao živjeti u Švicarskoj ili u Engleskoj. U Njemačkoj ne, jer je bio veliki antifašist. - veli Rakusa. Ona je poznata i kao autorica poezije i kratkih priča. Stoga je i njena proza puna rečenice sa poetskom snagom. - Nadam se da i u mojoj prozi ima poezije. Kada pišem prozu, uvijek sam liričarka. Knjiga „Mnogo mora“ ima poetskih, ali i esejističkih dijelova. Kada pišem o Trstu, pišem i o njegovoj povijesti, ali i o tamnim stranama Trsta kao što su koncentracijski logori i slično. Neki dijelovi knjige su napisani kao mali dramski tekstovi, neki kao stihovi. Ako mislite da je to pjesnička knjiga, to me doista raduje, jer sam prvenstveno pjesnikinja. - veli Ilma Rakusa.

U knjizi stalno ističe ljubav prema istočnoj Europi, slavenskim kulturama, napose Rusiji. - Ja sam poluslovenka. Otac je bio Slovenac i kao dijete sam naučila slovenski. Kasnije sam čitala rusku literaturu, primjerice Dostojevskog. Studirala sam slavensku literaturu i romanistiku. Kao studentica slavistike puno sam putovala na Istok, primjerice u Lenjingrad, današnji Sankt Petersburg ili u Prag, Budimpeštu. Istok me interesira i danas, već slijedeći tjedan putujem u Budimpeštu, a onda u Ukrajinu. I profesorica sam slavenske književnosti koju pratim dugi niz godina. I prevodim sa francuskog, madžarskog, ruskog i srpskog, tj. hrvatskog. Prevela sam puno knjiga Danila Kiša i nešto malo Dubravke Ugrešić. Većinom prevodim sa ruskoga i to dvadesete, tridesete godine 20. stoljeća, primjerice Marinu Cvetajevu. - veli Rakusa koja je na njemački prevodila i Kertésza i Nádasa. Ovaj posjet nije i njen prvi boravak u Hrvatskoj. Prije je bila često u Hrvatskoj, i to na Zagrebačkim književnim razgovorima, baš u hotelu Esplanade. Često je bila u Dubrovniku i Splitu, Hrvatsku poznaje jako dobro.

- Rat me jako iznenadio i ražalostio. Godinama nisam mogla putovati u ove krajeve. Rat nikako nisam mogla prihvatiti niti razumjeti. - veli Rakusa koja u „Mnogo mora“ spominje i Čakovec u kojem joj je otac bio interniran. No, u Čakovcu nije bila. O Europskoj uniji ima dobro mišljenje unatoč krizi. Ako ništa drugo, zbog toga što onemogućava velike ratove, pa misli da je za Hrvatsku dobro što ulazi u članstvo, te se nada da će što prije ući i druge države iz regije.

- Hrvatsku literaturu poznajem jako dobro, prvenstveno Krležu. No, poznajem i vašu literaturu iz 19. stoljeća, Mažuranića, Preradovića, Vraza, Pa ipak sam slavistica. No, Krleža je doista veliki autor. Pratim i suvremenu književnost, dosta autora poznajem i osobno i to Jergovića, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić... Znam i za Vesnu Parun i brojne druge autore od ranije, a od mlađih i Dragu Štambuka. Puno čitam hrvatsku literaturu i puno o njoj pišem u njemačkom Die Zeitu i u Neue Züricher Zeitungu u kojima objavljujem recenzije. Novine u Njemačkoj i Švicarskoj i dalje imaju svaki dan prostora za pisanje o knjigama. Nije kao prije dvadesetak godina, ali prostora ima i kritika je još uvijek na višem nivou. - veli Ilma Rakusa.

 

Ilma Rakusa: Mnogo mora

www.jergovic.com, Miljenko Jergović, 17.8.2013.

Rođeni nakon svjetskih ratova, ili u sudnje dane velikih imperija, habsburške, jugoslavenske, europske, ljudi se s takvim pretpostavkama, upisanim u same začetke svojih biografija, snalaze na dva načina. Ili ih do neprepoznatljivosti pojednostavljuju, sakrivaju, prešućuju i zaboravljaju, da bi biografski odgovarali novonastalim prilikama, ili žive u skladu sa svojim biografijama, do kraja i pod svaku cijenu. Prvi je izbor običan, egzistencijalno siguran i malograđanski, dok drugi donosi nesreću, životne probleme ili, barem, stanovitu emocionalnu nestabilnost, ali to je jedini i povlašteni izbor književnosti, pisca i čitatelja podjednako. Ne može se s razumijevanjem i emocionalnim angažmanom čitati Josepha Rotha, Ernsta Tollera, Mila Dora, Danila Kiša, Mirka Kovača, ako se prethodno pojednostavljivala vlastita biografija. Iz takve jednostavnosti ne nastaje ništa, niti se uz nju išta može razumjeti. Osim što se, kažu, sretno da živjeti izvan povijesti i mimo vlastite biografije.

Ilma Rakusa rođena je drugoga dana prve poslijeratne godine, u Rimavskoj Soboti, u današnjoj Slovačkoj. Otac joj je bio Slovenac, mati Madžarica. Rane dane provela je u Budimpešti i Ljubljani, a potom u Trstu, prvom gradu koji ju je bitno odredio. Početkom pedesetih sele se u Švicarsku, odrana nepovjerljivu prema egzilantima. Stigli su, dakle, kao neželjeni gosti, i onda igrom sretnih okolnosti ostali. Nakratko je obitelj ostala bez ikakvog državljanstva – otac, antifašist, jugoslavenski konzularni službenik, postao je sumnjičav prema Titovom režimu i to je morao platiti, ali onda se sve sredilo, ostali su u Švicarskoj iako su već bili pripravni da se sele u London. Ilma Rakusa tako je skoro slučajno postala – Švicarka. Ili, možda, nije najdelikatnije reći da se to dogodilo slučajno. Dalji tok njezine biografije određen je sretnim prilikama na imigracijskom šalteru, više nego razlozima koji bi se unaprijed ticali kulture, identiteta, ideologije, jezika... Tako su se, nakon Drugoga svjetskog rata, stvarale državne i nacionalne pripadnosti, milijuni Europljana su na takav način postali ono što danas jesu, ili što su danas njihovi unuci.

U Zürichu, potom u Parizu i Lenjingradu, studirala je slavistiku i romanistiku. Sedamdesetih, radila je kao sveučilišna profesorica, da bi zatim postala jedan od kultnih književnih kritičara s njemačkoga jezičnog područja, i prevoditeljica s francuskoga, ruskog, madžarskog i srpskohrvatskog jezika. Je li itko prevodio poetički i jezično tako raznolike svjetove kao Ilma Rakusa: Marina Cvetajeva, Aleksej Remizov, Péter Nádas, Imre Kertész, Danilo Kiš? Imati takav niz u svome kulturnom iskustvu, rečenice tih pisaca prevaliti preko vlastitoga jezika, a onda ih još prevesti na njemački, samo po sebi je izuzetno. Ali nije tu riječ samo o umijeću prevođenja ili o nekome tko je, naprosto, poliglot. U slučaju Ilme Rakuse radi se o nečemu od toga mnogo dubljem, a onda i uzbudljivijem. Naime, ti pisci su, sa svojim jezicima i kulturama, pisci cjeline i jedinstva Rakusinog kulturnog identiteta.

Knjigu “Mnogo mora”, s podnaslovom koji ne funkcionira pretjerano sretno u našemu jeziku: “Obluci sjećanja”, objavila je zaprešićka Fraktura, u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković. Riječ je o tristotinjak stranica neortodoksne memoarske proze, objavljenih u izvorniku 2009. godine, koje počinju s kratkim poglavljem o očevoj smrti, pisanim, kao i preostalih šezdeset osam glava knjige, u vrlo delikatnom spoju i preplitanju lirike, sjećanja i dokumentarizma. Proza Ilme Rakuse elegantna je, vrlo jezgrovita, svedena i na neki krajnje neobičan način – izrazito introvertna. Bit će da se ništa, barem na onaj famozni prvi pogled, toliko ne odbija od memoarskoga žanra kao introvertnost, bilo kao životni stav ili kao spisateljska poza. Međutim, kod istinskih pisaca, ili kod pisaca sa stvarnim razlogom, iz takvih paradoksa nastaje ona vrsta književne ispovijesti koja čitatelja do kraja obvezuje i svojim emocionalnim zadatostima. “Mnogo mora” nas uvjeri da je mogla biti napisana samo tako i nikako drukčije, te da se o svojim sjećanjima, o identitetu i o proživljenom životu može pisati samo tako i nikako drukčije. Dobre knjige apsolutiziraju svoju vanjsku i unutarnju formu. A ovo je jako dobra knjiga.

Ovako počinje: “Kad je umro, nije iza sebe ostavio nikakve osobne stvari. Nikakva pisma, rukom pisane bilješke, ništa. U njegovu pisaćem stolu ležao je ključ automobila sa srebrnim talirom Marije Terezije, u ladicama bankovni izvodi, police osiguranja, uredno posloženi. Nijedan neplaćeni račun. Sve transparentno, razumljivo ispravno. Brojke, malene, velike. Apstraktni kozmos. Kartonski fascikli, ružičasti, limunski žuti, mišje sivi, bez mrlja i magarećih ušiju, bez mirisa. Unaprijed se pobrinuo za nas, za dugi niz godina. To je bila njegova požrtvovnost.” Tekst koji zatim slijedi, u nizu pažljivo zaokruženih fragmenata, uredan, lijep i čist, virtuozan u svođenju života i sjećanja na čulne senzacije, boje, mirise i glasove, kao da nastoji ostati emocionalno i duhovno vjeran svome početku, ili onome što je otac ostavio. Glas pripovjedačice će, sve do posljednjih rečenica knjige, biti vjeran tom očevom idealu čiste smrti, iza koje je sve uredno složeno i svi računi plaćeni. Naravno, ona je od njega drukčija, i zapravo je u životu bila sve ono što je otac odbio biti kada je odlučio da pokuša biti Švicarac, da tako traži azil usred azila, i zaštitu od svega što je otkucavalo u satnom mehanizmu jedne nadiruće povijesti, koja mu kao Slovencu (i Jugoslavenu) nije donosila ništa dobro. Otac je, skupa s majkom, Ilmi Rakusi priredio taj vrlo raskošni, paradoksalni, unutar sebe sudarajući identitet, da bi ga ona u ovoj knjizi, kao i u cjelokupnom svom književnom i prevoditeljskom angažmanu, vrlo temeljito i cjelovito živjela, ne odstupajući od onoga što joj je zadano. Da je odstupila, ne bi ni mogla biti pisac. Ili bi bila jedna u mirijadama falšnih i lažljivih europskih pisaca.

Fascinantne u “Mnogo mora” čulne su senzacije. Mirisi, boje, okusi. Djetinji Trst Ilme Rakuse, kojega se jedva i može sjećati, jednom doživljen krajem četrdesetih i početkom pedesetih, a zatim cijeloga života obnavljan u nizanju memorijskih mistifikacija, stvarnih i fantomskih sjećanja, mitsko je mjesto ove knjige. Grad na granici, ili još uvijek nejasnih, neizpregovaranih granica, iz kojega se prema Sloveniji putovalo – kako se putuje i danas – uz onaj žestoki uspon prema Opićini, i dalje, preko Krasa, sve do Ljubljane, Trst kroz našu povijest i prošlost usporedno funkcionira kao metafora i kao zbiljsko mjesto. S tim da uvijek, pa i danas, Trsta više biva u metafori, nego u zbilji. Način na koji to mjesto ispriča Ilma Rakusa, dokumentirajući okolnosti svoga odrastanja – što je, opet, u njenom slučaju posve lirski postupak – takav je da nema, zapravo, velike razlike u doživljaju između njezinoga Trsta i nekih drugih, poslijeratnih Trstova. Recimo, onog grada iz kasnih pjesama Umberta Sabe.

Ilma Rakusa putuje istočnom Europom, u pokušaju da rekonstruira jedan kulturni, politički i civilizacijski prostor, ali i da rekonstruira vlastito porodično podrijetlo, da sabere sve svoje prazavičaje. Događa se to šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme hladnoga rata, kada su na Zapadu, među intelektualcima, istovremeno bili u modi i disidenti s Istoka i kojekakvi staljinistički i maoistički pamfleti – koje je, recimo, s vorholovskim entuzijazmom promovirao J. P. Sartre – ali Rakusin interes nije bio nimalo monden. Ona se jednako ozbiljno bavila književnošću i svojom biografijom.

Knjiga “Mnogo mora” nije postala, niti je mogla postati, europski intelektualni hit. Svijet kojim se ona bavi odavno je već izašao iz mode. Pao je Berlinski zid, a s njime je nestalo i interesa za one koji su živjeli s vlažnije i memljivije strane zida. Europa se ujedinila u veliku kapitalističku korporaciju, čiji se menadžeri ne žele uznemiravati pričama o životu na periferiji. Pasoši se, kao ni dozvole boravka, više ne dijele olako. Ona druga, odbačena Europa stanuje u logorima za azilante, koji su, kako je u logorima i red, opkoljeni bodljikavom žicom. Iako o tome ne govori, knjiga Ilme Rakuse duhovno i kulturno pripada takvoj Europi.

 

Do i s onu stranu (auto)biografije

Zvonko Lončar, Zarez, 19.6.2015.

Djelo švicarske spisateljice Ilme Rakuse Mnogo mora izniman je pristup žanru autobiografije, dakle pristup svim problemima koje ta umjetnička forma nosi. Govor o autorici već je na neki način govor i o samome djelu, no tu treba biti oprezan (uputa: iz ormara izvaditi Smrt autora i podsjetiti se na odnos autora i djela). Ilma Rakusa rođena je 1946. u Slovačkoj, no zajedno s obitelji seli Europom (Slovenija, Mađarska, Švicarska), a kasnije studira u Parizu i Petrogradu. Studirala je slavistiku, romanistiku i književnost, doktorirala radom Tema samoće u ruskoj književnosti. Piše poeziju, eseje, kritiku te prevodi. Inače, pisati o autorima kod kritike književnih djela djeluje mi promašeno, kao da performanse automobila opisujemo govoreći o mjestu rođenja mehaničara koji su na njemu radili. No, kako je ovdje riječ o autobiografiji, to je na neki način olakšalo posao, jer iako za spisateljicu koju smo predstavili nećemo reći da jest i junakinja našeg djela tekst o jednoj podudaran je s tekstom o drugoj.

Između tekstova

Uzmemo li u obzir već navedeno, prva stvar koju je važno napomenuti jest kako se u samome djelu ne spominje ime autorice – tu se javlja taj jasni rez između djela i autorice. Mislim da je upravo taj minus postupak značajan jer odvaja realnu osobu od samog umjetničkog djela i oslobađa nas ideje kako je napisano ujedno i apsolutna istina, spomenik koji autor diže sam sebi. Tome nije tako, autorica ne diže spomenik sebi, već djelo diže spomenik književnosti. Što nam onda znači to da se tekst djela podudara sa stvarnim podacima o spisateljici? Pa upravo to da postoje mnoge točke podudarnosti između ta dva teksta: teksta koji javnost koristi kada govori o realnoj osobi i teksta koji leži pred nama, naslovljen Mnogo mora, što naše djelo ne pretvara u kontinuirani izraz zbiljskog stanja. Da podvučemo crtu: djelo Mnogo mora nije govor o nekome, već govor po sebi, govor koji funkcionira unutar granica koje dopušta autobiografska forma, smještena na ivici između realnog i književnog teksta. Ističem teksta, jer svaki tekst podliježe pravilima forme pa tako i svakodnevni govor o najobičnijim događajima ima svoja pravila, ima svoje fokuse, i često ono što iznosimo o stvarnosti podliježe formi, podliježe zaboravu; jedini način da zadržimo prošlost jest da joj damo neku statičnu formu koju možemo evocirati uvijek iz početka. Mislim da ćemo se složiti kako je prošlost više od nekoliko statičnih momenata koji jasnim redom slijede u našim životima.

Djelo nije pisano kao kontinuiran, neprekidan monolog niti prelazi put od točke A do točke B, već kroz niz kratkih poglavlja rastvara svijet junakinje pred nama. Kroz poglavlja se razrađuju određeni događaji, predmeti, osobe ili mjesta koja su usko vezana za život bezimene junakinje. Tako prvo poglavlje govori o ocu, posve opravdano uzmemo li u obzir značaj koji je otac imao na junakinju. I dok nizanje fragmenata može buditi sumnju u koherentnost cjelokupnog djela, do toga ipak ne dolazi zbog temeljne osnovice koja nikada ne izlazi iz vida, a to je tekstualno biće glavnog lika (taj ja koji poput pauka spaja najudaljenije točke teksta). Unutarnja fokalizacija omogućuje pripovjedačici, koja govori iz pozicije osobe koja je put prešla, da reflektira o vlastitome životu, da stvara smisao ne samo iz bitnih trenutaka u životu, već i iz sitnica kojim inače u biografijama ne pripada bitno mjesto. Tako nam se u svakom poglavlju javlja svojevrstan dijalog između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja o nečemu i refleksije o tom sjećanju. Uz iznimnu upotrebe junakinje i pripovjedačice, organizacija teksta jest vrhunska te se bez usiljenih postupaka (pri tome mislim na postupke koji svijetle u mraku, vrište našoj percepciji, ali se na kraju pokazuju kao svojevrsni kozmetički postupci bez imalo vrijednosti u cjelokupnoj strukturi djela) stvara mreža informacija/struktura koje se ponavljaju na različitim mjestima u djelu, ali u različitim kontekstima – i na taj način proizvode višak značenja te ujedno djelu daju čvršću, gušću strukturu. I, naravno, potiču na drugo čitanje, što je i odlika svakog odličnog djela.

Na putu prema književnosti

Način izlaganja fokusiran je na već navedene objekte ili događaje, pri čemu je kriterij odabira posve subjektivne naravi. Ipak, specifično je i bitno kako se unutar autobiografskog žanra potkrada još jedan: žanr putopisa. Veliki dio knjige posvećen je upravo putovanju, te se naslanja na nosivu strukturu djela, junakinju, a u ovom slučaju ona je antipod junakinje grčkih ljubavnih romana. Junakinja, koja dolazi iz emigrantske obitelji, kroz svoj život često mijenja mjesta boravka, no to povratno utječe i na njezinu percepciju svijeta. Usko vezana za prostore na kojima prebiva, pripovjedačica se već na početku djela vraća mjestima u kojima je započela kao ljudsko biće, od djetinjstva prema zreloj dobi, te ih kroz monologe oživljava, pokušava odgonetnuti značaj tih mjesta u vlastitoj osobnoj historiji, no realno stanje tih prostora, njihova kultura i ekonomija, vode do unutarnjeg rasta same junakinje. Postupak koji se ponavlja u igru stavlja tekstove o zbilji i tekstove o fikciji: mjesta koja junakinja posjećuje i o kojima pripovjedačica pripovijeda možemo pronaći na različitim zemljovidima, ali govor o tim prostorima često je samo posredan (tu se preklapa i s pričama o porijeklu) i ono što saznajemo o njima jest tek tekst koji pripovjedačica prenosi do nas, dok je njegov izvor neka druga osoba, dakle, ne postoji govor iz prve ruke. No to ne umanjuje činjenicu da je ovdje riječ o putopisu, štoviše, to je ujedno i odavanje počasti žanru i zakonitostima koje kao takav nameće pojedinom djelu.

Još jedna važna razina Mnogo mora jest intertekstualnost; točnije, tu postoji više od jedne razine. Prva, najočitija, jest činjenica da je naša junakinja prevoditeljica i spisateljica (napominjem, govorimo o liku iz djela, ne o stvarnoj osobi, iako se one tu preklapaju) te već na taj način to nije samo tekst o određenoj osobi, već tekst o osobi koja tekstove proizvodi, a posljedice takve konstelacije javljaju se na razini stila i narativne strukture djela. Druga razina intertekstualnosti javlja se kroz priču o sazrijevanju junakinje (mogli bismo s pravo ukazati na djelo kao Künstlerroman) te na suptilan način unosi tkivo različitih tekstova u tekst o historiji naše junakinje. Već od početka, djetinjstva, javlja se utjecaj tekstova, dječjih brojalica i sličnih formi na razvoj junakinje, što je dakako interesantno i iz perspektive onoga što nazivamo narodnom i visokom kulturom (problematična područja koja ne možemo ovdje dirati, za one koji žele znati više: Dean Duda, Kulturalni studiji). Junakinja izrasta u predstavnika visoke kulture, no ističe svoju ukorijenjenost u onoj narodnoj. Dakako, to je učinjeno suptilno, bez naglih poteza, bez onih smiješnih tekstualnih karikatura u kojima osoba A sreće određenu knjigu i u tom joj se trenu mijenja cijeli svijet, odbacuje sve i postaje pisac. Ne, put prema književnosti, kao predmetu koji se strastveno uživa i koji se proizvodi, polagan je, ali upravo taj spor tempo vodi do pravilne upotrebe književnog postupka zvanog intertekstualnost (u izgradnji karaktera junakinje). Treća razina intertekstualnosti odnosila bi se na direktno citiranje određenih autora, dakle, postupak upotrebe tuđih tekstova kako bi se postigli različiti efekti, ovisno o kontekstu gdje se javljaju.

Obavezni višak

Teme koje su također obrađene u djelu, a kojih se nismo direktno dotaknuli, slijede već poznatu dijalektiku junakinje i pripovjedačice. Te bi teme bile ljubav, smrt, umjetnost i politika – i sve su odlično razrađene. Ljubav i seksualnost postepeno se obrađuju, umjetnost ima povlaštenu poziciju (zbog književnosti, no bitnu ulogu igra i glazba). Politika, koja je uvijek zahvalna tema, iskače iz svakodnevnog žongliranja poznatim pojmovima (dihotomije poput socijalizam/kapitalizam) te s jedne strane govori o uređenim europskim zemljama i njihovim nedostacima, ali govori i o zemljama istoka, onima u kojima je postojao komunistički sustav. Taj pristup komunističkim zemljama ispod hladne površine razotkriva mikroodnose i izgradnju jedne žive kulture.

Sve u svemu, roman Mnogo mora zaslužuje biti pročitan bar jedanput jer je uistinu djelo koje na kompleksan način pred nas rasprostire svu problematiku biografije, ali ni na koji način ne pokušava progurati nove spoznaje književne teorije, već pušta da do punog izražaja dođe odnos fikcije i fakcije u autobiografskom tekstu. No, naravno, riječ je i o mnogo više od toga (kako se to često kaže, kvalitetna književnost uvijek stvara višak koji je teško definirati): riječ je o djelu koje zalazi u mnoga područja, no ne gubi dojam cjelovitosti zbog snažnog, romanesknog, ujedinjujućeg narativnog modela.