Mjerenje svijeta

Special cijena 37,71 kn Redovna cijena 41,90 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 264

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266380-8

  • Naslov izvornika: Die Vermessung der Welt

  • Vrsta uveza: Kiosk meki uvez

  • Visina: 195 mm

  • Težina: 260 g

Krajem 18. stoljeća dva se mlada Nijemca laćaju mjerenja svijeta. Jedan od njih, Alexander von Humboldt, probija se kroz prašumu i stepu, plovi Orinocom, na vlastitome tijelu ispituje otrove, broji uši na glavama urođenika, uvlači se u jame, penje na vulkane i susreće morske nemani i ljudoždere. Drugi, matematičar i astronom Carl Friedrich Gauss, koji život ne može zamisliti bez žena, pa ipak čak i usred prve bračne noći iskače iz kreveta kako bi zabilježio neku formulu, uspijeva dokazati da je prostor zakrivljen ne napuštajući zavičajni Göttingen. Dvojica se susreću samo jednom, u Berlinu 1828., ostarjeli, slavni i pomalo osebujni. Daniel Kehlmann sa suptilnim humorom opisuje život dvaju genija, njihove čežnje i slabosti, njihov ples po žici između poruge i slave, propasti i uspjeha. Mjerenje svijeta profinjena je igra činjenicama i fikcijom, rijetko maštovit, snažan i bridak filozofski pustolovni roman.

Mjerenje svijeta blistav je uspjeh. Energija i entuzijazam ove knjige pravo su osvježenje, vjerno duhu vremena u kojem su živjeli Humboldt i Gauss, kada je još toliko toga trebalo istražiti i razvrstati.
The Telegraph

Ovaj mladi pisac drznuo se nasmijati nas temom koja ne može biti ozbiljnija i učenija. On previše voli svoje likove da bi im se rugao, ali se zabavlja njihovim slabostima i njihovom gluhoćom prema svijetu koji neprestano osluškuju.
Le Figaro

Rijedak romaneskni dragulj, virtuozna zabava i ganutljiv dvostruki portret dvaju neobičnih umova koji su iskovali naš odmjereni, proračunati svijet.
The Independent

Inteligencija, dar zapažanja i divni dijalozi! Od srca preporučujem Daniela Kehlmanna.
Marcel Reich-Ranicki

Kehlmann je vrlo obrazovan i osviješten autor, a Mjerenje svijeta je inteligentna knjiga koja s postmoderne, blago humorističke pozicije gleda na živote dvojice znanstvenih klasika.
Robert Perišić, Globus

25.7.2006.

Milijunska naklada bez recepture bestselera

Dunja Dragojević, Jutarnji list, 25.07.2006.

Na prvom mjestu top-liste knjiga koju tjedno objavljuje njemački magazin Focus je roman Daniela Kehlmanna “Mjerenje svijeta”. Na Spiegelovoj je taj roman na drugom mjestu.

Sam taj podatak naveo bi neupućenog da upitno izvije obrve i pomisli: ah, eto nekog novog autora, a ne “the usual suspects” Brown, Follet, Donna Leon... Upućeni će, pak, izviti obrve iz nevjerice. Kehlmannov roman u izdanju nakladničke kuće Rowohlt je, naime, na vrhu njemačkih top-lista već od siječnja ove godine, a znate koliko se stotina i tisuća novih knjiga objavljuje u toj zemlji godišnje!

Uza sve to, riječ je o djelu autora koji ima tek 31 godinu i o romanu koji nije ni krimić niti ljubić nego jezično prilično zahtjevan roman smješten u 18. stoljeće čiji su glavni likovi matematičar Carl Friedrich Gauß i istraživač Alexander von Humboldt. U njemu je Kehlmann, isprepleo biografije dvojice velikana njemačke znanosti koje mladi pisac istovremeno s velikim respektom i bez respekta oživljuje na 300-tinjak stranica svoje knjige. Inače na pohvalama škrti “papa” njemačke kritike Reich-Ranicki toplo je preporučio “Mjerenje svijeta”, hvaleći inteligenciju, izvrstan talent zapažanja i sjajne dijaloge.

Kehlmann prati životni put dvojice znanstvenika koji su potpuno drukčiji, ali ih povezuje jedan zajednički nazivnik - ljubav prema konkretnom i činjeničnom te prezir prema svijetu fiktivnog, subjektivnog i neopipljivog. “Mjerenje svijeta” je mješavina fictiona i factiona koja živi od fine ironije i duhovitosti... Kehlmann nas vodi na Humboldtova mukotrpna putovanja po Južnoj Americi, gdje veliki znanstvenik isprobava otrove, penje se na vulkane i broji biljne uši. Gauß, pak, s druge strane mrzi putovanja i najradije se bavi pitanjima tipa: “Što je broj?”

Komika nastaje iz kontrasta duhovne veličine njegovih likova i karakternih osobina u svakodnevici; Humboldtovo putovanje u Rusiju pretvara se u farsu, a Gauß prve bračne noći iskače iz postelje jer mu pada na pamet jedna formula!

Zanimljivo je da se Kehlmann u njemačkoj javnosti percipira kao njemački pisac iako se već sa šest godina iz rodnog Münchena preselio u Beč, gdje i danas živi, no nastupa po Njemačkoj, a ne po Austriji, gdje je prodano tek 20-ak tisuća primjeraka “Mjerenja svijeta”.

Kehlmann je do sada objavio pet romana no ovo je bilo sasvim neočekivano. Rowohlt je u prvoj nakladi tiskao samo 20.000 primjeraka, da bi broj prodanih primjeraka sada narastao gotovo do milijun! Stilski dosljedan, već u romanu “Magičan život Arthura Beerholma” isprepliće znanost i magiju, u “Mahlerovom vremenu”, glavni je junak fizičar koji želi da vrijeme teče unatrag, a u satiri “Ja i Kaminski” sukobljava materiju i antimateriju. “Mjerenje svijeta” kritičari ne mogu nahvaliti zbog toga što je, prema njihovu mišljenju, mnogo toga slično, ali na vrlo visokoj razini; i tečnost, i napetost i zaokruženost priče. Za sve to nagrađen je iz Zaklade Konrada Adenauera i bio je kandidiran za Njemačku književnu nagradu koja se ove godine prvi put dodjeljivala. Pritom, uza sve poštovanje kritičarskih ocjena, valja ipak upozoriti da je ovaj roman, koji nije pisan po receptima za bestseler, a koji je to postao, djelo koje se puno više čita glavom nego srcem - da ne bi bilo krivih (i neispunjenih) očekivanja.

Mjerenje svijeta

Dragan Jurak, Moderna vremena, 21.01.2008.

Njemački prirodoslovac Alexander von Humboldt (1769.-1859.) nije mogao proći pored brda a da ga ne izmjeri. Jer - „brežuljak čija je visina nepoznata vrijeđa razum i uznemiruje”!

Na putu kroz Španjolsku, iz koje je kanio isploviti prema Latinskoj Americi, Humboldt je izmjerio svako brdo, i uspentrao se na svaku planinu. Put se zbog toga odužio bez kraja i konca. Izgledalo je kao da će velika prekomorska ekspedicija zapeti već na Pirinejima - posebice kad su mještani napali Humboldta i njegova asistenta Bonplanda kamenjem, smatrajući ih nekakvim poganskim štovateljima zvijezda.

No Humboldt se na kraju dokopao i pirinejske luke, i Amerike. U slijedećih pet godina proputovao je Južnu, Srednju i Sjevernu Ameriku. Otkrio je prirodni kanal između Orinoca i Amazone, osvajao vrhove Kordiljera, izmjerio svaku rijeku, planinu i jezero na svom putu, sakupio tisuće biljaka i stotine životinja, iskapao kosture, spustio se u svaku špilju, kušao svaku bobicu na koju je naišao, kušao i ptičji izmet, i „popeo se na više stabala nego što to itko može zamisliti.”

„Kako bi razlikovao formacije stijena, uvlačio se u rupe koje su bile tako malene da se više puta zaglavio te ga je Bonpland morao za noge potezati van.” Ali naposljetku, izmjerio je sve „što nije imalo dovoljno nogu i straha da mu pobjegne”: oceanske valove, boju neba, temperaturu munja, težinu noćnog inja, i broj ušiju u kosi domorodaca. Na pitanje iznerviranog Bonplanda čemu može služiti statistika o ušima, Humboldt je odgovarao s donkihotskim zanosom: „Želimo znati - jer želimo znati”.

Istovremeno, u Njemačkoj, matematičaru i astronomu Carlu Friedrichu Gaussu (1777.-1855.) bila je muka i od najkraćeg putovanja kočijom. Na putu ga je mučila križobolja, i izluđivala dosada. Od drmusanja po kaldrmama uvijek bi mu pozlilo. Mrzovoljan, proklinjao bi pomodarske kožnate amortizere - i maštao o strojevima koji će „prenositi ljude od grada do grada brzinom ispaljenog projektila”.

I dok se Humbold osjećao kao kod kuće i u svakoj jami u koju bi upuzao, Gaussu se sve izvan Goettingena činilo dalekim i egzotičnim. Kada je pred kraj života otputovao u Koenigsberg, u posjet ostarjelom Kantu, činilo mu se da je na kraju svijeta. „Ulice su izgledale strano, natpisi na trgovinama bili su nerazumljivi, a jelo iz gostionica nije mirisalo na jelo”, primjećuje nevoljki putnik, izgubljen među urođenicima istočne Pruske.

No i Humboldt i Gauss bili su posvećeni istoj vražjoj raboti mjerenja. Iza njih niti jedno prirodno čudo nije ostalo neobilježeno i nevino. Jedan je proputovao polovicu poznatog svijeta, a drugi je putovao bez da je izlazio iz kuće. Humboldt je mjerio pritoke Orinoca, Gauss je računao putanje zvijezda - i matematički dokazao da je prostor zakrivljen.

Naposljetku, kada su se obojica primakla kraju svog puta Humboldt više nije bio siguran „tko je od njih dvoje išao na daleka putovanja, a tko je uvijek ostajao kod kuće”... „Mjerenje svijeta” - „Die Vermessung der Welt”, paralelna biografija Humboldta i Gaussa - najprodavaniji je roman na njemačkom jeziku nakon „Parfema” Patricka Sueskinda, objavljenog prije više od dvadeset godina. Daniel Kehlmann, njemačko-austrijski pisac (rođen u Muenchenu, nastanjen u Beču), na njemačkim listama bestsellera pretekao je i nedodirljive anglo-saksonske hitove J.K. Rowling i Dana Browna.

Kehlmann se nadao brojci od 50.000 - 60.000 prodanih primjeraka. Do sredine ove godine „Mjerenje svijeta” prodano je u 600.000 primjeraka. U međuvremenu krenuli su i strani prijevodi. U britanskom tisku pljušte odlične kritike, a recenzenti roman predstavljaju kao rođenje njemačkog humora.

S njemačkim humorom u posljednje se vrijeme uistinu nešto događa. Još do nedavno on je predstavljao mit, nacionalnog Bigfoota - mnogi su tvrdili da su ga vidjeli, ali nitko nije uspio dokazati njegovo postojanje. No nakon filma „Good bye Lenin”, nakon Jakoba Heina i ponjemčenog Rusa Wladimira Kaminera, te nakon odlične knjige „Heroji poput nas” Thomasa Brussiga, mogla su se osjetiti neka jasna pomicanja na tom području. S Danielom Kehlmannom taj je proces eruptirao. Njemački humor dobio je svog književnog „superstara”.

Kehlmann je debitirao još 1997. s romanom „Magičan život Arthura Beerholma”. Međunarodni uspjeh postigao je romanom „Ja i Kaminski” (2003.). A nakon „Mjerenja svijeta” (2005.) neki su uvjereni da trenutačno u Njemačkoj nema bitnijeg pisca od 32-godišnjeg hit-machera.

I sam Kehlmann sebe doživljava vrlo ozbiljno. Nakon uspjeha „Mjerenja svijeta” napao je samu oligarhiju njemačke književnosti, ljevičarske pisce i kritičare iz „Grupe 47” - na čelu s nobelovcem Guenterom Grassom - optuživši ih da su oni „njemačku književnost učinili provincijalnom, elitističkom i otuđenom”. On sam čita engleske romane, Zadie Smith i Iana McEwana. Obožava Simpsone, Sopranose uspoređuje s Balzacom, i ne misli da je samo visoka kultura bitna.

No kod Kehlmanna nije samo riječ između „niske” i „visoke” kulture, komercijalnog populizma i društveno relevantnog elitizma. Dapače, čini se da „Mjerenje svijeta” ide dublje od tih uobičajenih opreka. Za svoju knjigu Kehlmann kaže da je „latinskoamerički roman o Nijemcima i njemačkom klasicizmu”. Možda bi se moglo govoriti i o „češkom romanu o Nijemcima i njemačkom klasicizmu”.

U svakom slučaju riječ je o uvozu. U iznimno duhovitom romanu (s tek jednim problematičnim mjestom) Kehlmann „uvozi” u Njemačku „češki humor”, „latinskoameičku egzotiku”, i možda najvažnije -neopterećenu povijest. Za razliku od „Grupe 47” on nudi Nijemcima povijest neopterećenu grijehom nacizma - prošlost koja je vedra, duhovita, i koja iznova nudi osjećaj nacionalne veličine.

Matematičar i prirodoslovac savršeno su ispunili taj prostor za boljom prošlošću. Oni predstavljaju vjeru u razum i napredak. Ali i vjeru u tradicionalne njemačke vrijednosti: preciznost, upornost, tehničku dovitljivost, idealizam... Premda ih karikira Kehlmann ih pozicionira kao mitske junake. Mjereći svijet oni kroz svoje ružičaste izmaglice i nadnaravne vizije putuju ravno u romantičnu nacionalnu legendu.

Pred kraj života, ploveći Kaspijskim jezerom Humboldt je skrenuo s kursa. Izgubljen u magli razmišljao je kako bi to bilo biti jednostavno nestati - na vrhuncu života isploviti i nikada se ne vratiti. „Postati jedno s prostranstvom, zauvijek nestati u krajolicima iz djetinjih snova, ući u sliku, odlutati”, itd. Kada je posada zatražila od njega savjet, Humboldt je rukom pokazao u smjeru gdje se sivilo činilo nešto svjetlijim. Kapetan je okrenuo brod u suprotnom smjeru i za pola sata su stigli na obalu.

Negdje u isto vrijeme Gauss je razmišljao kako će mu smrt omogućiti spoznaju nestvarnosti: tada će pojmiti što su prostor i vrijeme, priroda linije, bit brojeva...

... Uto, nešto žmigavo, pravocrtno je prošlo nebom! „Cesta ispred njega učinila mu se širom, gradski se bedemi više nisu vidjeli, a između kuća presavijali su se visoki stakleni tornjevi. Metalne kapsule miljele su ulicama poput kolona mrava, potmulo brujenje ispunjavalo je zrak... Vjetar je imao kiselkast okus. Vonjalo je po paljevini. Bilo je tu i nešto nevidljivo što si nije mogao obliže objasniti: nekakve električne vibracije, raspoznatljive samo po slaboj nelagodi, oscilaciji unutar same stvarnosti. Gauss se prignuo i tim je pokretom sve izbrisao; probudio se uz krik...

„Biti star također znači biti u stanju bilo gdje zadrijemati” objašnjava Kehlmann ovo nadnaravno iskustvo svog klasicističkog junaka koji premošćuje izgubljenu njemačku prošlost.

Pustolovine duha i tuga genija

Jadranka Pintarić, Nacional, 31.01.2008.

Na kraju prvog tisućljeća imala sam čast biti urednicom golema rukopisa i životnog djela akademika Drage Grdenića objavljenog pod naslovom Povijest kemije. Gotovo tisuću i petsto kartica u prvom sam čitanju doživjela zamalo kao opsežan ali uzbudljiv povijesni roman: fascinirale su me intuitivne spoznaje drevnih obrtnika, očarali su me maštoviti indijski i kineski alkemičari, zatravili su me predani prosvjetiteljski istraživači. Pa i prije toga, povijest fizike smatrala sam neobičnim i izazovnim štivom, a knjigu Alana Lightmana Einsteinovi snovi od 1994., kada sam je dobila na dar, držala sam zamalo pod uzglavljem kao svojevrsnu bibliju svega u što tek valja temeljito proniknuti. Povijest pak kvantne fizike bio je triler svoje vrste sa zapletom u kojem je bilo pravo uživanje upustiti se sa znalcem u raspravu o (pukom?) misaonom pokusu zvanom Schrödingerova mačka - koji je svojevrsna pjesnička sloboda fizičara.

Na sve me to podsjetilo čitanje romana sunarodnjaka slavnog austrijskog fizičara Erwina Schrödingera, mlade književne zvijezde njemačkoga govornog područja, Daniela Kehlmanna. Naime, on se latio romansiranja života dvojice genija iz doba prosvjetiteljstva: Carla Friedricha Gaussa i Alexandera von Humboldta. Da parafraza ode dalje - to je svojevrsni naizgled paradoksalan misaoni eksperiment (jer osim nekoliko čvrstih i šturih povijesnih činjenica, autor je izmaštavao životna razdoblja svojih protagonista). Međutim, taj je pokus rezultirao zanimljivim, zabavnim i zavodljivim književnim djelom. Usto, peti Kehlmannov roman postigao je uspjeh usporediv s Parfemom Patricka Süskinda (što se dogodilo, u za današnje kriterije, davne 1985), te tako vratio vjeru da njemačka kultura još može dati pisca i djelo globalne popularnosti. Istodobno, vratio je vjeru u to da njemačka književnost može, bez grižnje savjesti ili osjećaja krivnje ili ispričavanja!, dati svijetu djelo o genijalnosti njemačkoga uma. Pokazao je da generacija X (rođen je 1975. u glavnom bavarskom gradu, ali se školovao u očevom rodnom Beču, te zadržao dva državljanstva: njemačko i austrijsko) nema komplekse pred prošlošću, da ne kani kukati ni lamentirati nad onim što bilo je ili moglo je biti.

Stvorivši fikcionalne karaktere od dvojice, za povijest zapadnjačkog prirodopisa, iznimno važnih genijalaca s kraja 18. i početka 19. stoljeća, Kehlmann je reinterpretirao ne samo (svojedobno) iznimno važnu ulogu Manheimovih slobodno lebdećih intelektualaca, nego se drznuo i očešati se o, do dana današnjega, svetu i neupitnu kantovsko-hegelijansku sliku svijeta (dok je sam istodobno doktorat stekao upravo na Kantu i detaljima njegove slike svijeta). I kada ne bi bilo nepodnošljive lakoće postmodernističkog nemara za dubinu, moglo bi se reći da se Daniel Kehlmann vratio na izvorišta pravoga njemačkoga romana-ideje. No on je dijete svoga vremena i ne mari za takve stvari. Namjesto toga, poput zaigrana djeteta uživa i u pustolovinama svojih junaka i u njihovim karakternim osebujnostima (pri čemu valja imati na umu da je riječ o kontekstu u kojem ovodobni vunerkind kontekstualizira em vunderkinda em genijalca iz prošlosti).

Gauss i Humboldt svojevrsne su suprotnosti - premda, da ostanemo u prvom asocijativnom sloju: na istom kraju slavne zvonolike krivulje! Polazište autoru jest susret dvojice suvremenika u Berlinu 1828. na kongresu prirodoslovaca. No njihove će priče ispripovijedati u ritmičnim, naizmjeničnim poglavljima, preskačući (njemu) nevažna razdoblja i zanemarujući (njemu) nevažne povijesne, biografske i ostale podrobnosti. Genijalac Gauss potječe iz siromašne obitelji. Otac mu je bio neuki, neinteligentan (u to doba nije bilo famoznog današnjeg američkog licemjerja zvanog “politička korektnost”) vrtlar koji je smatrao da je najvažnija životna vrlina držati leđa uspravno (doslovce!), dok je majka tip tihe, samozatajne, ali u životu dječaka za navijek najvažnije žene. Matematička nadarenost bila je u tog pučkog odrpanca zarana otkrivena, te je zaslugom bogatih mecena iz plemićkog sloja stekao naobrazbu - koja mu, doduše, nije poslije zajamčila lagodan život u obilju. Svoje je životno djelo napisao u dvadeset i prvoj, a među odabranim je znalcima ostao slavan upravo poradi toga sveska i stečene titule “princa matematike”. Zanimljivo, bio je obuzet seksom - ali ne toliko da ne bi prve bračne noći na trenutak stao s “poslom” da zapiše matematičku formulu koja mu je taj čas pala na pamet! Posjećivao je bordele, imao je svoju omiljenu kurvu, Ruskinju, kojoj je obećao da će naučiti ruski. Nije oprostio svojoj djeci, osobito starijem sinu, što su posve obična. Mrzio je putovati ikamo iz vlastita grada, a ipak je (matematički, astronomski) izmjerio svijet. Naposljetku je doslovce izmjerio svoju zemlju jer je morao raditi doslovce kao mjernik. Vrlo satiričan odmak od slike svijeta kakva se nadaje običnim ljudima, jest Gaussova sposobnost da iz “skučenosti” trenutačne zadanosti predvidi budućnost, kao npr. let avionom ili ujedinjenost Europe usprkos Napoleonovim ratovima. U njegovu odnosu spram Kanta mogla bi se parafrazirati čuvena Aristotelova rečenica o Platonu, samo što je Gauss to ovako izrazio: “Razum ništa ne oblikuje i malošto razumije. Prostor se svija, a vrijeme se rasteže. Crtamo li pravac, sve dalje i dalje, kad-tad doći ćemo do ishodišne točke. ... Čovjek može donekle izmjeriti svijet, ali to ni izdaleka ne znači da ga iole razumije.”

Nasuprot tom matematičaru, istraživač Alexander von Humboldt plemićkog je roda, povlašten u ranoj naobrazbi i životnim odabirima, ali vječno frustriran natjecanjem sa starijim bratom. Uvijek s “crvima u dupetu” morao je “premjeriti” pola svijeta da bi potkraj života shvatio kako u tom pogledu nije postigao mnogo više od Gaussa kojem je bila mrska i sama pomisao na putovanje. Samo decentno naznačena homoseksualnost nije poremetila njegove primarne strasti: istražiti, izmjeriti, popisati i opisati do tada nekategorizirani dio svijeta (problematika tzv. eurocentrične slike svijeta ne zanima Kehlmanna!). Humboldtove pustolovine u Južnoj Americi najmaštovitiji su dio romana, iskorak u svojevrsni magični realizam na njemački način (npr. duhovi, ljudožderi, zagonetne situacije, bit će čak i NLO). Kao da prostor nedužnih prašuma Amazone ili neosvojenih (u eurocentričnom smislu!) planinskih vrhova dao maha autorovoj mašti da se vine na najviše vrhunce. Za razliku od Gaussa koji je samotan na svome znanstvenom putu, Humboldt poput Don Quijotea (kako je zamijetila kritika i u starom i u novom svijetu), ima svoga Sancha Panza: vjernog pratioca u liku Francuza Aiméa Bonplanda, pučanina nemirna duha kojeg je sputavalo “malo misto” pa mu je trebao taj plemenitaš širokih obzora da mu ukaže na veličinu svijeta. Vjeran mu je ostao i u najkritičnijim trenucima, premda mu nije uvijek bilo pravo što je ostao zatajen u Humboldtovoj slavi. Sudbina ga je naposljetku “nagradila” apsurdom, kao uostalom i gazdu mu Alexandera koji je na svojem posljednjem istraživačkom putovanju ruskim širinama shvatio da više ništa sam ne može izmjeriti, da se mjera svijeta promijenila. Kao što je jednako tako shvatio da nosi tu golemu tugu u sebi koju nije mogao ostaviti ni na jednom meridijanu. Baš kao što ni Gauss svoju tugu nije mogao upisati u zamršene matematičke formule niti u pogledu uprtom u svemirske daljine koje su uzmicale mjerama. Kao da je Genij po definiciji tužan, i samotan.

Još na početku knjige Humboldt kaže: “Čini se da je pisanje romana idealan način da se nestalnost sadašnjosti ovjekovječi za budućnost.” No pisac će se još malko i nasprdati s povijesnim romanom, ali sve to zato što Kehlmann nije ni kanio pisati ozbiljno štivo o tome kako je znanost mijenjala svijet, nego duhovitu pustolovinu - ponajprije duha. Uzeo je mjeri i dvojici znanstvenika i cjelom tom dobu, a to znači: “Ništa što je jednom netko izmjerio više nije bilo niti će ikada više biti kao prije.”

Humboldt i Gauss zatečeni u mjerenju svijeta

Oriana Ivković Novokmet, SEEbiz, 04.04.2008.

Predrasuda da su Nijemci inferiorna nacija kada je u pitanju humor tvrdokornija je i od one da Hrvati snimaju samo loše filmove. U posljednje su se vrijeme Nijemci drznuli i uzdrmali ovaj klišej. Na književnoj sceni najprije je zabljesnuo berlinski Rus Wladimir Kaminer, ali pravi superstar je 33-godišnji pisac Daniel Kehlmann. Njegovo “Mjerenje svijeta” najprodavaniji je roman na njemačkom jeziku nakon „Parfema” Patricka Süskinda, koji je objavljen prije dvadesetak godina, i na književnim je top ljestvicama pomeo i imena poput J. K. Rowling i Dana Browna. Nova njemačka zvijezda ljubitelj je Simpsonsa i Sopranosa, a za njegov roman kažu da bi ga mogao napisati Marques da je rođen u Stuttgartu.

Inteligentna i duhovita priča prati ozbiljnu temu, živote genija prosvjetiteljstva Alexandera von Humboldta i Carla Friedricha Gaussa. Obojica su se krajem 18. stoljeća prihvatili mjerenja svijeta: Humboldt je nastojao otkriti što više činjenica, Gauss je nastojao shvatiti njihov smisao. Prvi se proslavio južnoameričkim putovanjima, a drugi gotovo da se nije maknuo iz svog Gottingena. Humboldt je avanturist: plovi Orinocom, na vlastitom tijelu ispituje otrove, krade kosture pokojnih Indijanaca, penje se na vulkane, spušta u špilje i na putovanjima susreće ljudoždere. Gaussa hvata mučnina na najkraćem putovanju kočijom, mrzovoljan je i mašta o vremenu kada će “strojevi prenositi ljude od grada do grada brzinom ispaljenog projektila”. Umjesto u stvarnosti, on radije putuje u mašti. Gauss je astronom i matematičar koji će usred bračne noći iskočiti iz kreveta kako bi zabilježio važnu formulu. No bili oni na putovanjima ili u svom domu, i jedan i drugi posvećeni su mjerenju i pronalaženju odgovora koja će stoljećima kasnije ushićivati klince sa “napredne” i čitatelje nekadašnjih Politikinog zabavnika ili Galaksije. Gauss i Humboldt bili su potpuno različiti, no Kehlmann ih je ipak u romanu uspio spojiti i to susretom u Berlinu kada su već obojica bili slavni.

U “Mjerenju svijeta” pojavljuju se i neki iz svijeta poznatih 18. stoljeća, među kojima i senilni Immanuel Kant, kojeg Gauss posjećuje uzaludno pokušavajući zapodjenuti raspravu i osporiti neke dijelove njegove “Kritike čistog uma”.

Neuništivu prusku krutost Kehlmann ironizira kada umire Humboldtova majka. Zadnje riječi ove starice na samrti upućene su njezinom sinu Alexanderu, kojem poručuje da se ispravi jer se nije pristojno zavaliti na stolici.