Mišomor za rođake

Special cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Broj stranica: 120

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266524-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 220 g

U novoj zbirci priča Radenko Vadanjel vraća se pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu Dnevnik besposličara: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost?

I u Mišomoru za rođake svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i tako postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih.

Raspadnute obitelji, i one koje na okupu drži samo interes, vječna podozrivost i umorno suučesništvo rođaka – Vadanjelovi pripovjedni krugovi šire se oko starih obiteljskih kuća i zemljišta, a toplo truplo nekretnine, još zaposjednuto čovjekom, često je jedino čime se život hrani: jedina prilika za pokret.

I zato za Vadanjela, ni za njegova čitatelja, nepomičnosti nema. Svijet ljudi ni po čemu se ne razlikuje od ostatka organskoga svijeta: u ritmu koji se ne može i ne treba ubrzavati on se okončava i iznova rađa, a svaki čovjekov pokret – bio on snažan ili malaksao – vodi nas istome ishodu. Mišomor za rođake svijetu u kojem živimo isto je ono što o zapuštenoj obiteljskoj kući kazuje jedan od likova u naslovnoj priči: anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa njezinih stanara.

Vadanjel: Ljudskost, humanost, empatija danas su potpuno marginalizirani

Novi list, Davor Mandić, 23.3.2014.

Ima tih novinarskih razgovora u kojima sugovornik izvlači ono najbolje iz pitanja, kao izraz čiste težnje da se zagrebe po istini, da se dođe do srži i, ako se može, da se postane bolji. Ovo je jedan od tih razgovora. Radenko Vadanjel pisac je s ruba. I novinar, no to je ovdje manje važno. Ne samo zato što živi u Puli, koja je sama po sebi na rubu svemira, nego i zato što se njegova poetika opire generacijskim, stilističkim, bilo kakvim grupiranjima. Sama za sebe ona ipak opstoji i svako toliko iznjedri pokoji biser. »Mišomor za rođake«, u izdanju zaprešićke »Frakture«, nije ništa manje od toga.

Iz ove zbirke kratkih priča, koje se opiru akcijskim atrakcijama kojima je ovaj žanr konstantno izložen, tjeskoba curkom curi, a reflektor na mikrocjelinama, s obitelji kao temeljnim nukleusom društva, obasjava puno širi obzor. I to zasijecanje u meko tkivo svijeta, iz kojeg će najčešće provaliti žuč, zarazno je kao perverzno uživanje u vlastitoj nesreći.

Ovdje se, na sreću, uživa i u stilu, pomno iscizeliranoj rečenici, pukotinama između riječi u kojima se nalaze posađeni tajni plodovi.

I da, ima Vadanjel pravo, nije to knjiga za šire čitateljstvo, ali oni koji od literature traže izazov, ne smiju je propustiti.

Rad na tekstu

Vaša književna biografija opire se uobičajenostima osim početka: zbirka poezije izlazi vam 1999. godine kao prvijenac. No onda slijedi roman, da biste preko druge zbirke poezije stigli do kratkih priča. Nije uobičajeni redoslijed po vrstama, u kojima se, možda pogrešno ali uvriježeno, romani pretpostavljaju pričama, a priče poeziji. Je li to još jedan signal vaše »drukčijosti« ili objavljeno ne korespondira redoslijedu pisanja?

– Knjige su nastajale tim redom, kako su i objavljivane. Da, dosta je to neobičan sklop, mislim i po samom razvoju moga pisanja koje se može dobiti uvidom u knjige, ali i po svemu ostalome. Nisam do sada knjigama uspio stvoriti neku veću prepoznatljivost, po čemu će me se javno identificirati kao autora, nešto dovoljno efektno i opće za što bi se drugi mogli uhvatiti. Vlastitu osobnost, pa ni druge komponente koje idu uz to, nisam previše gurao na površinu, tako da sam ostao, na neki način, u »blagoj izmaglici«. Postojim, ali kao da me nema.

Generacijski sam malo »ispao« iz priče, nisam se priklonio strujama... Ne smatram to nekim svojim vrlinama, već samo navodim kao činjenice koje možda pojašnjavaju moju, rekao bih prilično drugačiju poziciju kao nekoga tko piše i povremeno objavi nešto što, čini mi se, ipak zaokuplja određenu čitalačku pažnju.

»Drukčijost« na koju se u promišljanju vašeg pisanja u kontekstu suvremene hrvatske književnosti može aludirati svakako ide u smjeru stilske prozne redukcije, ideje da je manje više, pomnog cizeliranja i vaganja riječi. Koliko su vam važne gotovo pjesničke pukotine među riječima, naslućivanja, oslikavanje stanja, a ne nužno akcije?

– Puno radim na tekstu, stil mi je u pisanju jako važan, jer mi je važan određeni stupanj umjetničkog efekta kojega sam pisanjem, vjerujem, u stanju proizvesti. Riječi su tu da otvore te pukotine koje postoje u ljudskoj svijesti, da pokrenu neko znanje o ljudima i svijetu koje je dublje od onoga koje mislimo da posjedujemo. Tu je poezija, kako vi kažete, odabrana da otvori takva mjesta, no zašto ne i proza, osobito malo ambicioznije pisana, takozvana »umjetnička proza«?

Uvriježena je praksa da službena povijest književnosti itekako vrednuje upravo takvu prozu, dok kod nas danas vidim da prosječan čitatelj s blagom skepsom gleda na tekst koji nije fabularan u klasičnom smislu. Istovremeno, mnogi su doista veliki pisci bili mišljenja da je roman ono što ne možemo prepričati.

Što se mojih kratkih priča tiče, one se mogu prepričati, jer nisu romani, ali smisao, ili cilj, nije u prepričavanju.

Sav vaš stilistički potencijal ste u »Mišomoru za rođake« stavili u službu oslikavanja nemoći: slabi subjekti iskazivanja (u prvom licu) susreću još slabije, nemoćne subjekte iskaza. Koliko je u vašim pričama dijagnoze stanja u društvu? Ili je to preambiciozno zaključivanje?

– Mislim, ovako s blage distance, da priče dosta dijagnosticiraju društveno stanje. Stanje svijesti kolektiva u kojemu živimo, koje je koncentrirano na sebičnost, egoističnost, licemjerje i osobnu kalkulaciju, na odsustvo suosjećanja, rekao bih još i hrabrije, i ljubavi. I također, konkretnije, stanje naše socijalne slike, o kojoj čovjek dobije krajnje nesimpatičan, ali prilično uvjerljiv uvid samo ako je prinuđen otići napraviti nekakav nalaz krvne slike ili urina u kakvu lokalnu bolnicu ili ambulantu.

Odnos moćnih i nemoćnih zahtijeva posebnu analizu, ali mislim da se možemo složiti oko toga da u današnjem društvu atributi – ljudskost, humanost, empatija, pripadaju krajnje marginaliziranoj i obezvrijeđenoj sferi.

Sindrom mišolovke

U naslovnoj, rekao bih paradigmatskoj, i meni najdražoj priči »Mišomor za rođake«, iskakanje centralnog lika iz tračnica, njegov bijeg u ludilo, naizgled paralizira cijelu porodicu, koja samo čeka njegovu smrt koja će donijeti razrješenje svih problema. Antagonizam s jedne, tjeskoba s druge strane. Ovdje nema puno mjesta za čovjekoljublje.

– Samo sam pokušao biti što realniji. O tim temama dosta promišljam, i zapravo smo svi, kroz ovakvo ili onakvo životno iskustvo s njima primorani sresti se. Moja ogorčenost, da je konačna bilanca takva, upravo kako vi primjećujete, i neslaganje s time, vjerojatno su jedan od uzroka koji su inicijalno proizveli te tekstove.

Mišolovka se pojavljuje na nekoliko mjesta u knjizi. Koliko je ona zamka za štetočinu, a koliko neumitnost za sve nas?

– Neumitnost, gledano s pravocrtne linije ljudskoga života i njegovog trajanja, odnosno nužnosti okončavanja, svakako postoji. A opet, postoje načini da se ta neumitnost učini humanom, toplom, ispunjenom i nekim dobrim osjećajima. Naučiti umrijeti je, na jedan način, filozofsko pitanje, pa je moguće da se i ta neumitnost možda izvede na plemenit, čovjeku i njegovoj prirodi, prihvatljiviji način.

Vjerujem da je čovjek prije svega misaono i duhovno biće visokih potencijala, kojemu su prirođene plemenite osobine. Nažalost životne »mišolovke« prate nas cijelim putem, sve do kraja, kada, moguće, končamo život poput miša ulovljenoga u zamku.

U prvom dijelu zbirke dominiraju priče u prvom licu i o raznim, često nesretnim obiteljskim situacijama, no u drugom dijelu krećete i prema nečemu što bismo mogli nazvati širom društvenom dijagnozom. Pa se tako analizira profil čelnika političke stranke koji osniva novu stranku, pedofilija, a ne libite se ni većih gesti poput ubojstava. Otkud taj zaokret?

– Ne bih to nazvao zaokretom, već samo daljnjim inzistiranjem na poetici koja na neki način združuje tu ljudsku okrutnost i grotesku. Pa je u tom smislu, čini mi se, taj razvoj prirodan. Želio sam ići do kraja s tom poetikom, mada se, naravno, može i dalje, no želio sam se malo poigrati, iako, na žalost, stvarnost nas uvjerava da je život često i okrutniji i groteskniji.

Čitatelj s ukusom

Kakav je profil vašeg čitatelja? Što on/ona inače čita, odnosno kako biste, da morate, sloganom »prodavali« vašu knjigu?

– Iskreno, mislim da je moju knjigu malo teže prodati širem čitateljstvu. Ona ipak zahtijeva nekog tko ima probraniji čitateljski ukus, i tko iza sebe ima određeno vrijeme tijekom kojega se u memoriji nataložilo pročitanih knjiga. Tu prije svega mislim na uživaoce u lijepoj književnosti. Osobno, volim čitati priče Isaca Babelja, Bruna Schulza, Thomasa Bernharda... Pritom ne smatram se nikakvim elitistom, već naprosto slijedim svoj ukus i potrebe. Dakle, takvog bih čitatelja želio, koji je zahtjevan, i koji slijedi svoj ukus i potrebe, koji za nečim traga, za nekim intenzivnim doživljajem.

Koliko je konačnom izgledu knjige pridonijela vaša supruga Tatjana Gromača, također spisateljica? Kako izgleda suživot sa spisateljicom, ali i kolegicom novinarkom?

– Knjiga je, iako obimom mala, nastajala dosta dugo, i u tom smislu Tatjana mi je bila jedina, dakle ne mala, podrška. Kada sam napisao prve priče, ona je bila ta koja je prepoznala njihov poetički potencijal, stilske karakteristike na kojima trebam ustrajavati u daljnjem pisanju. To je nemala pomoć koju i ona, dakako, s druge strane, prima od mene tijekom svojih stvaralačkih procesa.

Iako to naravno nisu centralne točke našega odnosa, to da oboje pišemo je nešto što daje dodatni potencijal zajedničkom životu. To je pokušaj da se živi jednim, recimo to tako, životom na višoj potenciji. Ponekad uspije, ponekad ne, ali vrijedno je truda, a kada smo oboje u tome, onda svakako možemo bolje, intenzivnije učiti, s manje ponosa uviđati vlastite greške i slabosti, s većom upornošću ustrajati na onom dobrome.

Kao mišolovka, i anđeo se pojavljuje nekoliko puta, no u različitim kontekstima. Koliko je simbolike u zaključivanju knjige anđelom, pogotovo kao odrazom izbavljenja?

– Želio sam ipak da taj anđeo bude na kraju. Kao nekakva vjera, nada u mogućnost pročišćenja nas kao bića, i mogućnost kakve-takve, ali možda ipak nekakve preobrazbe u više, i bolje. U svakom slučaju, osjećao sam u trenutku pisanja da je svjedočenje nečeg sakralnog, poput anđela, potrebno toj priči.

 

Nužni i neželjeni svjedoci

Glas Istre, Davor Šišović, 9.2.2014.

Mirno, staloženo, introspektivno, polagano i slojevito pripovijedanje te komorna atmosfera i minimalistička režija ovih priča pruža nam kao čitateljima tek natruhe fabularne dinamike, ali nas zato daruje maksimumom psihološke napetosti. Iako su u većini priča kao dramaturške opreke postavljena socijalna i iz njih proizlazeća motivacijska stanja likom, već nakon prvih rečenica shvaćamo da su stvarni dramaturški okidači njihova trenutačna psihološka stanja. Tako osim raspleta koji često balansira na granici bolje koncentracije, predanosti, uvjerenosti ili staloženosti, jednako važno za praćenje dinamike pojedinih priča biva vrebanje hoće li poslovična “Čehovljeva puška”, jednom obješena o klin, u nastavku priče i okinuti.

Starost, bolest, zavist...

Priče u zbirci “Mišomor za rođake” govore o starosti, bolesti, neimaštini, ali i o Ijubomori, zavisti, pohlepi. Govore o usamljenosti, bespomoćnosti, razočaranju, ali govore i o dominaciji, emancipaciji i lojalnosti. Priče su to koje suprotstavljaju intimu doma, obitelji te zdravstvenog i psihičkog stanja njenih članom, s “javnošću” nazočnom kroz nužne ali neželjene svjedoke, poput susjeda, odvjetnika, aktivista humanitarnih organizacija. U takvim korelacijama dramatsku funkciju poprimaju i urođene ili naučene karakterne sklonosti likova, njihove sklonosti laganju ali i naturalistički pretjeranoj iskrenosti, prikrivanju, manipulaciji, upotrebi svakog verbalnog sredstva da bi se došlo do materijalnog cilja kojeg tražitelji ili molitelji nisu u moći sami ostvariti.

U traganju za slojevima ove zbirke zavarat će nas njena struktura, jer su u prvom dijelu nanizane priče koje najčešće govore o posljedicama obiteljskih tragedija, o staračkim nevoljama, o siromaškim jadima ili o sudbinskim tugama. Te tragedije, nevolje, jadi i tuge međutim nisu ispričane kroz biografske pasaže o likovima koji ih nose, već kroz suočavanje s probranim prisjećanjima koja ukućani iznose nekom došljaku, gostu, uljezu. Ti došljaci, gosti, uljezi, u domove potrebitih dolaze na različite načine i iz različitih pobuda, a ukućani ih često doživljavaju kao slamku spasa, kao sponu s njima nedostižnim vanjskim svijetom, sa službama pravne države, s institucijama kojima je sveta dužnost da o njima brinu ali su ih, nekom greškom valjda, pomalo zaboravile.

Rakošni interijeri

Spomenuta psihološka napetost u ovakvim odnosima proizlazi iz svojevrsnog opiranja tih gostiju, došljaka, uljeza, da se podvrgnu očekivanjima i htijenjima svojih domaćina. Iz priča ukućana gosti razlučuju materijal za zauzimanje stava, za proširivanje prvih dojmova odmjeravanjem pouzdanosti izrečenih informacija, a rezultat nije uvijek empatija, štoviše, češće zaokreće u različito stupnjevane i manifestirane oblike odbojnosti.

U pravo vrijeme, nakon nekoliko priča slične atmosfere, pripovijedanje zaokreće ka mnogo širim sferama, izlazi iz siromašnih i trošnih domom ka raskošnijim interijerima kongresnih centara ili eksterijerima gradskih groblja; zagušljivost neprovjetrenih kućeraka zamjenjuje se memljivošću hotelskih ili bolničkih soba. Slijede priče s malko proširenim spektrom likova, čak s dinamičnijim fabularnim zahvatima, ranije dramaturški dominantnim posljedicama sada se dodaju i dubinski pozadinski uzroci, a medu doživljajno-atmosferične priče ugnježđuje se i poneka nadrealističko-onirička. Čehovljeva puška koja je u prvim pričama ostajala visjeti o klinu, u drugom dijelu zbirke će poneki puta i opaliti.

Uskogrudnost

I tako će se, malo-pomalo, priču po priču, lik po lik, formirati ukupni dojam ove knjige kao zbirke ogleda o opiranju uskogrudnosti umotane u krinku tradicionalizma, preciznije rečeno, uskogrudnosti ugniježđene u općeprihvaćenom prešutno nedodirljivom spektru obzira prema starima, slabima, bolesnima, samima. Rečena uskogrudnost podrazumijeva niz očekivanih obaveznih ponašanja, od brige mladih članova obitelji za one starije, do utjecanja na načine i opsege raspodjele nasljedstva, sa svrhom osobnog promaknuća iz kategorije potencijalno zakinutih u kategoriju povlaštenih, ili barem nezaboravljenih. Naprosto je dio tradicije da se oko tih procesa razvijaju konflikti, sukobi, borbe i zanimljivo je pitanje jesu li u ovim pričama glavni junaci oni koji u tim borbama sudjeluju, ili oni koji im, kao nužni i neželjeni svjedoci, moraju sekundirati.

 

'Najveće stvari događaju se u tišini, daleko od ljudske vreve'

tportal.hr, Gordana Kolanović, 20.4.2014.

Istarski pisac i pjesnik približio nam je svoju novu, sjajnu zbirku priča 'Mišomor za rođake'. 'Priče u knjizi jesu izvjesni omnibus sudbina ljudi koji su doživjeli emocionalni krah, napuknuće duše, ponekad neprimjetno i tiho, kao što se na zdravo tijelo nalijepi nekakva boleština, ili pak, eksplozivno, katarzično poput infarkta. U svim su pričama, i žrtve i njihovi mučitelji ili izrabljivači, razgolićeni, raskrinkani, i tako goli, poprimaju prava, istinska ljudska obilježja', objašnjava Vadanjel u intervjuu.

Radenko Vadanjel rođen je 1962. godine u Puli. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Zbirku poezije 'Lekcija o postojanosti' (Meandar, Zagreb), objavio je 1999. godine, roman 'Dnevnik besposličara' (Profil, Zagreb) objavio je 2006. godine, zbirku poezije 'Čovjek s tri pupka' (HDP, Zagreb) objavio je 2010. godine, a zbirku priča 'Mišomor za rođake' krajem 2013. godine. Proza mu je prevođena na engleski i poljski jezik.

U novoj zbirci priča autor se vraća pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost?

'I u 'Mišomoru za rođake', svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i takvi postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih', stoji u najavi nove knjige koja se čita u jednom dahu.

O vama nećemo po medijima čuti svaki čas nešto novo. Recite nam, kako se razvijao vaš stvaralački put?

Godine 1999. objavio sam svoju prvu knjigu, zbirku pjesama nazvanu 'Lekcija o postojanosti', kod zagrebačkog Meandra, u to vrijeme vrlo važne izdavačke kuće, osobito kada je riječ o poeziji. Knjiga je bila pozitivno zamijećena, od strane nekih autoriteta, poput Zvonimira Mrkonjića, Zvonka Makovića. Godine 2006., izašla mi je knjiga proze, 'Dnevnik besposličara', objavio ju je Profil u Zagrebu. Riječ je o dijelom autobiografskoj prozi, pričama koje je izdavač, a kasnije i kritika vidjela kao roman koji prati isječak sudbine dvoje, da tako lapidarno kažemo, 'mladih i zaljubljenih'.

Realistično – poetična proza, za koju ne mogu kazati da sam danas posve zadovoljan njome, ali to je moje prvo otisnuće u prozne vode, pa i nije tako loše. Reakcije su bile dosta dobre, svrstavali su tu knjigu uz neke koje su se u to doba pojavile u istoj biblioteci, a također su se bavile ljubavlju, iz muškog ugla, pa je to nekome zvučalo neobično. Mada je moja knjiga zapravo više egzistencijalistička. Nakon toga, objavio sam u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca zbirku poezije 'Čovjek s tri pupka'. To je knjiga s kojom sam zadovoljan i danas, jedan poetski ciklus koji se bavi graničnim stanjima i unutarnjim preispitivanjima, svojevrsna 'perestrojka'. Nakon toga sam se presložio i složio jednu, čini mi se, koherentnu, čvrstu knjigu priča, kratkih. Bavio sam se kratkom pričom, pomalo je studirao, kod starih majstora, i izveo to na svoj način.

Pišete pjesme, priče i romane. Kako biste predstavili svoju najnoviju knjigu?

Rekao bih da je to jedno gusto štivo, sublimno, jedan sraz malo zahtjevnije estetike, kada je riječ o stilu, i surovih, blago jezovitih slika, kada je riječ o svijetu kojega to štivo predočava.

Knjiga je sastavljena od 20 priča, u kojima sam pokušao relativizirati uvriježene društvene obrasce, ponegdje opravdavajući one 'nemoralne', ukazujući istovremeno na licemjerje 'moralnih'. Tako se, na primjer, u knjizi pojavljuje profesionalni čitač pogrebnih govora koji, dok svi tuguju, uživa u svom poslu, invalid u invalidskim kolicima kojemu je glavna životna opsesija proučavanje pogrebnih čitulja i prepričavanje nesreća drugih, čovjek iz kamp prikolice koji je dobivši ogromne zaostatke talijanske mirovine izbjegao iz obitelji u samoću i siromaštvo, umirući kojemu je glavni životni problem odlučiti se kome ostaviti nasljedstvo...

Ako su vaše priče 'anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa', na što se odnosi taj 'rasap' - jesmo li nekada bili cjeloviti pa smo se onda raspali, ili smo otpočetka raspadnuti? Je li naš rasap fotografija u osobnoj iskaznici koja nas prati kroz cijeli život, ili taj rasap može prikazati samo neki 'film'?

Pa ja smatram, promatrajući čovjeka u cjelini, od njegovih početnih godina življenja, da smo sigurno – mi koji smo danas odrasli, nekada, ako ne kasnije, onda barem kao djeca bili cjeloviti, ili nadohvat cjelovitosti. Ne mislim da smo od početka raspadnuti, niti da to nužno kasnije moramo postati. Ovisi o dosta faktora, sigurno i malo sreće treba da se čovjek održi koliko toliko u cjelini, a opet, i emocionalni 'rasapi' su ponekad nužni, i mogu biti dobri, ukoliko nakon njih slijedi određeno sazrijevanje.

Priče u knjizi jesu izvjesni omnibus sudbina ljudi koji su doživjeli emocionalni krah, napuknuće duše, ponekad neprimjetno i tiho, kao što se na zdravo tijelo nalijepi nekakva boleština, ili pak, eksplozivno, katarzično poput infarkta. U svim su pričama, i žrtve i njihovi mučitelji ili izrabljivači, razgolićeni, raskrinkani, i tako goli, poprimaju prava, istinska ljudska obilježja.

Ljudska povijest krcata je različitim, naročito tehnološkim promjenama, no neke su stvari potpuno zacementirane: uvijek i u svakom društvu stvari se vrte oko odnosa moćnih i nemoćnih. Čini se da sve propovijedi, od Isusa do prosvjetitelja, ne daju rezultate. Zašto su ljudske osobine toliko inertne, nepokretne? Osvajamo svemir ali se u duši nismo pomaknuli ni milimetar?

Ne bih znao odgovoriti na to pitanje. Unatoč toj činjenici, želim vjerovati da postoje i oni koji se nekuda pomiču, koji su za to smogli hrabrosti. Najveće stvari se i onako događaju u tišini, daleko od buke i ljudske vreve. Ponekad je, vjerujem, za vlastiti rast, dovoljno samo promijeniti percepciju - ne doživljavati sebe suviše ozbiljno i svijet u kojem postojimo.

Pravila igre vrlo su često dvoznačna i idu na ruku autoritetima koji su ih postavili. Na meni je, razmišljam to tako, da ih prozrem i ukažem na njih.

Pripovijesti ponekad zahvaćaju široke raspone ljudskog usuda, ponekad one najsitnije detalje. Je li vaša usmjerenost na mikro-drame namjerna, ciljana, ili je rezultat toga što za panoramski prikaz (sa stotinu likova i deset paralelnih zapleta) niste našli volje, vremena...? Što određuje autorove interese - njegove slučajne egzistencijalne okolnosti ili autonomna poetička stremljenja?

Ništa nije slučajno, pa ni egzistencijalne okolnosti koje nam se doimaju kao puka nužda. U pisanju idem vlastitim poetičkim putem, a na tom putu nema grandioznih građevina, barem ih ja ne vidim trenutno. Ne bih baš uzeo niti čitati tu vrstu teksta, a o pisanju da ne govorim, s time da to ne znači da to ne bih bio sposoban izvesti. Ako ste majstor minijature, onda znači da ponešto znate o tehnici, koja je, kada je o većim tekstualnim građevinama riječ, dosta važna.

Lijepo mi je baviti se tim tehničkim dijelom, ali na zbitom, malenom prostoru, kao kada imate malo slikarsko platno na kojem je slikar uspio izvesti duboku perspektivu.To je bliže mom senzibilitetu, uzbudljivije je. Uvjeren sam da je poetika ono što određuje pisca. Fabula, bila rastegnuta na tristo stranica ili zbijena na desetak stranica u slučaju kratke priče, nije ono najvažnije u pisanju. Struktura umjetničkog izraza treba biti originalna, kao izvađeni DNK na košulji inkriminiranog ubojice. Jedinstvena.

Ako se tome teži, već je puno napravljeno. A ako se kalkulira i ide srednjom strujom kompromisa, na duže staze nema uspjeha i radosti pisanja.

U jednom intervjuu kažete da vjerujete 'da je čovjek prije svega misaono i duhovno biće visokih potencijala, kojemu su prirođene plemenite osobine'. Istovremeno prikazujete svijet koji je suprotan tom načelu. U čemu nalazite vjeru u ljudsku plemenitost?

U ljudima. Ponekad ih je moguće sresti, često upravo onda kada čovjek povjeruje da ih više nema.

Kao stanovnik Pule, i suprug književnice Tatjane Gromače, kako gledate na hrvatsku i svjetsku književnu menažeriju, pripadate li tom svijetu ili samo obrađujete svoj vrt koji se eto, 'slučajno', sastoji od riječi i rečenica?

Naravno da pripadamo tom svijetu, oslanjamo se na njega, nadovezujemo, i tako dalje... I istovremeno mu ne pripadamo. To je prirodno, i poželjno. Pokušavamo živjeti život daleko od centara moći, istovremeno se svjesno izlažući sudbini onih koji nemaju nikakvo 'zaleđe' u književnom svijetu, već samo vlastiti entuzijazam, što često nije dovoljno.

Bavite se i fotografijom?

Više ne radim kao profesionalni novinar i fotoreporter, ali fotografiram, da. Imam i solidan fotoaparat.

 

Tamne priče Radenka Vadanjela o istini bez pozlate

Večernji list, Denis Derk, 11.5.2014.

Nezaobilazna Fraktura još je prošle godine objavila zbirku priča istarskog autora, novinara i fotografa Radenka Vadanjela Mišomor za rođake”. Urednik knjige Roman Simić Bodrožić, vrsni poznavatelj u nas itekako popularnog kratkopričaškog žanra, tvrdi da se Vadanjel u dvadesetak priča pita koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost. Nepokretnost kao metafora, ali i nepokretnost kao fizičko stanje svakodnevice. I premda u Vadanjelovim pričama ima i ponešto anđela (krije se tu čak i jedan indolentni župnik koji unutarnju tjeskobu tješi kolačima), uglavnom se tu radi o teškoj, nepremostivoj i nesavladivoj tami. Ljudi urušenih sudbina, bolesni nasmrt, očajni u svojoj bolnoj staračkoj usamljenosti, siromašni, škrti, uskogrudni, pohlepni, ogoljeni, skučeni u svakom, i to napose psihološkom pogledu, životare u svojim zadanim domovima, obiteljima, jazbinama, selima... Nema tu pomaka. Nema dinamike. Samo onaj zlokobni užas ljudi koji su zatvorenici vlastitih ograničenja, predrasuda i patnji. Većinom, valjda, nezasluženih.

Ljudi mrtvih života

Vadanjelova je rečenica ubojito kratka i maksimalno ekonomična. A doslovno su mu kratke i priče. Autor im ne dopušta razmahivanje. Ali uglavnom spretno poentira. Nema tu rečeničnog viška, nema nepotrebnog fabuliranja, cijeni se sažetost. Prevladava realizam, osim u “Anakondi” u kojoj je autor raspojasao literarnu maštu do krajnjih granica.

U Vadanjelovim pričama kriju se tmurne provincijske kuće, pune besprizornih glodavaca i ljudi koji žive svoje mrtve živote prepušteni usudu koji čak i ne pokušavaju prekinuti ni preusmjeriti. Letargija je posvemašnja, dio je filozofije života u kojem su ljudi potpuno indiferentni prema rođacima, ali i prema sebi. Svaki rođak potencijalni je vrebatelj na tuđu sreću i na tuđu imovinu za koju uopće nije zaslužan. Svaki je čovjek potencijalni vampirski nametnik u lovu na tuđu energiju protiv kojega i nema uvjerljive samoobrane. Pritom su Vadanjelovi likovi i poprilično cinični. Uvjereni pesimisti. Oni i ne vjeruju u svetost ljudske tuge, u brižne riječi utjehe i višestoljetne religijske mantre, u ljude koji su uvijek blagonakloni prema humanitarnim akcijama koje tako lako mogu upasti u ljigavi materijalistički labirint nikada se iz njega ne iskobeljavši.

Plediranje za empatiju

I premda Vadanjelovi likovi nisu empatični i naoko uopće nisu simpatični, jasna je humanistička namjera autora koji svakim svojim zarezom pledira za empatiju koja je vrlo uspješno minorizirana u hrvatskom tranzicijskom društvu. No Vadanjel nije pisac političkog angažmana niti pisac pozer koji ispisuje one patetične multi-kulti pamflete po dobro ugaženim stazama kako bi se dokopao neke strane stipendije, nekog državnog putovanja na međunarodni knjiški festival ili pak nekog prijevoda ili domaće, novcem podebljane nagrade. On bira gubitničku poziciju pisca koji nije spreman na kompromise ni na kozmetička literarna uljepšavanja koja su put u banalnost i otupjeli kičeraj.

Iako su tematski podosta različite, Vadanjelove priče povezuje ista tmurna atmosfera, slojevitost, društvena kritičnost, rušenje tabua, ali i zorna dekonstrukcija malograđanštine koja parazitski zacementirana živi uz pomoć moćnih državnih poluga i ustaljene tradicije.

 

Stvarnost kao mišolovka

Vijenac, Božidar Alajbegović, 8.1.2014.

Knjigu kratkih proza Mišomor za rođake može se opisati kao stanište je sjena i smrtnih uzdaha, bolova, tjeskobe, egzistencijalne nemoći i nesreće, ljudi zarobljenih bolešću i siromaštvom, stješnjenih pljesnivim zidovima i zagušenih usmrđenom polutamom, bezvoljnih i punih strahova, nesigurnih, letargičnih, i ravnodušnih spram svega osim svoje koristi.

Prva priča, naslovljena Karabin, za pripovjedača ima zaposlenika Crvenog križa koji je donio uskršnji paket jednoj obitelji potrebitih i koji opisuje slijed nesreća koje su te ljude zadesile – od smrti kćeri i sina te samoubojstvo drugog sina. I u sljedećoj priči (Mrtvi anđeo) ozračje je slično: to je priča o čovjeku koji godinama njeguje teško bolesnu suprugu, mrtvog anđela koji se, nepokretan i slijep, nevjerojatnom izdržljivošću opire smrti, od čega je kratkotrajan bijeg njegovatelju moguć samo u alkoholom natopljen zaborav. U priči Krštenje i pričest autor niže ironijom prožete opise kičastih priprema za vjenčanje izrugujući se malograđanskim svadbenim, začinivši tekst morbidnim opisom niza smrti koje su slavljeničke obitelji zadesile pred vjenčanje, ali nisu bile dovoljan razlog za njegovu odgodu. Te priče implicite problematiziraju nefunkcionalne međuljudske odnose lišene empatije, rodbinske veze obilježene hinjenom privrženošću iza koje se krije zavist i loše prikriveno koristoljublje. I kod priča koje naizgled ne tematiziraju egzistencijalnu mučninu i tjeskobu na kraju dolazi do obrata koji te tekstove čini srodnima ostalima. Tako u pričama Blagoslov šumi i Plaža nakon opisa arkadijskog ozračja zaključni pasusi odvode u drugi smjer, naglašavajući podređenost čovjeka animalnim nagonima.

Najkraće, Sartreovo „pakao su drugi“ u temeljima je Vadanjelovih proza, a tragovi toga primjetni su i u njegovoj poeziji. Jer svijet njegove književnosti svijet je asocijalnosti i introvertiranosti, u podtekstu priča uvijek je stajalište usmjereno individualnosti. Regresivne promjene ne zahvaćaju samo prirodu ili klimu već su, pod utjecajem profitu usmjerenog društvenog uređenja, načele i međuljudske odnose. O tome govori priča Uljudbenost donoseći junakova iskustva o tome kako su mu pristojnost i uviđavnost najčešće uzrokovale nevolje iz kojih je jedini izlaz pronalazio u posezanju za grubošću. Jer „svijet je jedna velika laž, licemjerno mjesto gdje nitko nikome bez točno unaprijed određenog razloga i precizno pripremljene računice ne pruža utjehu i pažnju, već uvijek samo zbog osobnog interesa i koristoljublja“. Pa kad čovjek to osvijesti, u njemu se budi obrambeni mehanizam koji iz čovjeka tjera suosjećanje i empatiju, kako bi sebe lišio opasnosti postajanja žrtvom manipulacije i iskorištavanja. Mišolovka je motiv koji se u knjizi često ponavlja - stvarnost u kojoj živimo kao da je mišolovka u koju upadaju naivni i lakovjerni, oni nesvjesni naravi društva kojemu služe automatiziranom predanošću u ulozi zupčanika pokrećući taj slabo podmazan mehanizam, od djetinjstva kovani i brušeni kako bi efikasno obavljali tu od izrabljivačkog društvenog uređenja nametnutu im ulogu.

Iako udaljene od uobičajene tematike tzv. stvarnosne proze – jer nema kod Vadanjela mramorom optočenih šankova i na njih nalakćenih sredovječnih pivopija koji plaču nad mladošću koju su proveli za nekim drugim šankovima, s više kose na glavi i testosterona u žilama, kao što nema ni kokainskog praha u nosnicama šanera i menadžera, a ni navijačkog primitivizma – Vadanjel je ipak autentičniji u opisu socijalne slike od većine ostalih tzv. Mimetičara. Jer on zahvaća dublje, prodire u bit zbilje građana ove zemlje čija je svakodnevica više ispunjena problemima temeljenima na siromaštvu i nefunkcionalnosti veza s bližnjima nego s koeficijentom na kladioničarskom tiketu. Vadanjel teže vidljive potrese u dušama ljudi registrira radarskom točnošću, precizno oslikavajući socijalni krajolik i detalje iz života u provinciji, živote lišene glamura i kičaste raskoši, života življenih u horizontali ulegnutih kauča, sa od skrame požutjelim čašama ukiseljene malvazije u rukama, i s dušom u kojoj ljubav više ne stanuje, već samo ogorčenost i ljutnja.

Ali ono što Vadanjela također razlikuje od većine zbilji usmjerenih pisaca jest stil – njegova rečenica je gusta, oporo poetična, slojevita, često i sarkastična, vijugava i zasićena značenjima, toliko da povremeno pretjera u nizanju metafora. Također, iako pomno glanca izričaj fokusirajući se na sugestivno dočaravanje tjeskobe kao glavne značajke životne stvarnosti likova, mjestimično mu se potkrade i manirizam, ili pak stvaralačka nestrpljivost.

Za razliku od prethodne prozne knjige ispunjene uglavnom autorefleksivnošću, Mišomor za rođake knjiga je lišena samopromatranja, sastavljena od opservacijskih analiza i zapažanja izvanjskoga, drugoga. Pripovjedni subjekt promatra i opisuje druge i izbjegava zaviriti u sebe, kao da se boji da introspekcijom ne prepozna simptome propadanja i degradacije koje uočava kod drugih. No opis uočenoga osim o izvanjskome govori i o onome tko je to registrirao, jer detektiranje isključivo mraka, beznadnosti i učmalosti oko sebe odraz je i mraka kojeg promatrač nosi u sebi.