Mirjana Vodopija

Nema potrebe opravdavati činjenicu da je u svom radu Mirjana Vodopija zainteresirana gotovo isključivo za formalne kvalitete. Stav o području umjetnosti kao o izdvojenoj društvenoj sferi koja se iscrpljuje u propitivanju svojih odrednica i svom autonomnom razvoju, ciklički se izmjenjuje s onim da je kreativnost uvjetovana društvenim odnosima. U osamdesetim godinama kada je studirala i diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, aktivizam sedamdesetih, kako u kritici društva, tako i usvajanju novih tehnologija, zamjenjuje apolitična i antimodernistička estetika transavangarde, postmoderne i Nove slike. Njezin utjecaj najočitiji je na autoričinim crtežima, izbijajući u njihovoj dvodimenzionalnosti, dekorativnosti i ponavljanju uzorka. No, najvažniji aspekt ove estetike, razbijanje suhe krutosti modernizma uz oslobađanje čulnosti, najbolji će odraz imati u specifičnim osobinama Vodopijinih objekata i potom luminoobjekata. Od samog početka izrađuje ih od savitljivih materijala naglašene taktilnosti i mekoće što omogućuje organičke oblike i krhku konstrukciju koja će se pokazati idealnom ljušturom njezinu kasnijem radu sa svjetlom. Ovo spontano prianjanje duhu vremena u njegovom formalno-izvedbenom aspektu i nadalje će obilježavati njezin rad. Izmjena i prožimanje umjetničkih disciplina koje koristi pri izvedbi raznovrsnih projekata suobrazna je nomadizmu i multidisciplinarnosti koji su obilježili devedesete godine i prijelaz tisućljeća. Svaka nova disciplina formalno i sadržajno obogaćuje cjelokupan opus, svaka se od njegovih cjelina nadograđuje i neočekivano odjekuje na nekoj novoj razini. Tako će se, na primjer, crteži i svjetlosni objekti iz osamdesetih i prve polovine devedesetih neočekivano krajem devedesetih godina spojiti u ciklusu crteža žarnom niti. Svjetlosni objekti spontano će prerasti u ambijente i instalacije. Fotografiju najprije upotrebljava kao predložak za otiske koje koristi u finalizaciji luminoobjekata, potom u 2001. godini izlaže autonoman fotografski ciklus na temu rasvjetnih tijela s izrazitim obilježjima poetskog verizma. S ovim obratom vremenski je povezana i nenadana zamjena svjetlosnih objekata s ready made objektima, zapravo kućanskim predmetima koji po svom tehničkom ustrojstvu imaju svjetlosni sklop. Tako je 2001. godine Mirjana po prvi put kao dio ambijenta uz zvuk koristila i video projekciju kako bi složenom orkestracijom svih medija prikazala ovisnost elemenata zraka i vatre, prostora i svjetla. Zanimanje za pojavnost kozmički univerzalnih konstanti u zemaljskoj prirodi i u njoj uklopljene prirode ljudske vrste koje je obilježavalo Mirjanin rad posljednjih godina, tijekom 2004. doseglo je sasvim novu razinu. Autoričin sve izraženiji i artikuliraniji osjećaj svetosti i dragocjenosti postojanja, božanskog ili barem božanstvenog ustrojstva bitka, našao se pred nemalim umjetničkim problemom transponiranja u kodove vizualnog jezika. Definitivnim uvođenjem zoomorfnog motiva u svoj likovni rječnik, čiji je osnovni nositelj digitalno obrađena fotografija izuzetne rezolucije i čistoće, autorica je ponudila viziju stvarnosti uređene tako da se sve njezine vrijednosti pojačavaju do ostvarivanja hiperrealističnog dojma, a težište značenja od realističnog premješteno je prema simboličnom.
Branko Franceschi