Millennium, Stieg i ja
6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zahvaljujući povlaštenom pogledu Eve Gabrielsson Millennium nam se otkriva kao mnogo više od serije krimića proslavljene diljem svijeta. To je alegorija o vječnoj borbi pojedinca za moralnost i pravdu – vrijednosti za koje se Stieg Larsson borio do posljednjeg dana života. Za Evu Gabrielsson te su knjige odraz zajedničkog života i ljubavi, ali i svjedočanstvo o teškim trenucima. Najvažniji i najdramatičniji od njih, dakako, iznenadni je Stiegov odlazak. Pokošen infarktom u pedesetoj godini, neposredno nakon što je predao svoje rukopise izdavaču, nije doživio golemi uspjeh svoje trilogije. Sve nakon toga mučna je priča.
U knjizi Millennium, Stieg i ja Eva Gabrielsson opisuje kako je upoznala Stiega Larssona koji je bio feminist, bezuspješni poduzetnik, novinar koji nije mogao zadržati stalni posao i strastveni borac protiv krajnje desnice, te njihov zajednički rad i napore u antifašističkom časopisu Expo koji je Larsson utemeljio 1995. godine. Knjiga je kronika zajedničkog života punog ljubavi, borbe, rada i aktivizma.
1.5.2012.
Eva Gabrielsson: Voljela bih da ovu knjigu nikad nisam napisala
Novi list, Marinko Krmpotić, 30.04.2012.
Voljela bih da ovu knjigu nikad nisam morala napisati – za jednu autoricu uspješne knjige zaista neobična rečenica, ali istodobno i vrijedna »pozivnica« za čitanje knjige »Millennium, Stieg i ja«, autobiografske proze kroz koju njena autorica Eva Gabrielsson daje pogled na 32 godine zajedničkog života sa Stiegom Larssonom , švedskim piscem i novinarom, planetarno poznatom po trilogiji »Millennium«. Zbirci od tri sjajna sociološka trilera koji su od trenutka pojave 2005. pa do danas doživjeli golemu popularnost u cijelom svijetu pretvorivši Larssona u jednog od najčitanijih pisaca krimića u povijesti književnosti.
Nažalost, sam Larsson nije osjetio ni trunčicu te slave – umro je prije objavljivanja prvog dijela! Točnije, pregled zbivanja pokazuje kako u proljeće 2004. godine švedska izdavačka kuća Norstedts prihvaća objavljivanje prvog sveska »Millenniuma« – 9. studenoga 2004. godine Larsson iznenada umire od srčanog udara, a prvi dio trilogije objavljen je tek u srpnju 2005. godine!
Krutost švedskih zakona
Paradoksalno je, ali po mnogočemu i vrlo znakovito, da su zbivanja koja su uslijedila nakon golemog uspjeha njegovih knjiga, pokazala kako je itekako bio u pravu kad je kao jednu od središnjih tema svoje krimić-sociološke trilogije posvetio podređenoj ulozi žene u švedskom društvu, sredini koja je inače na glasu kao jedna od najmodernijih, najliberalnijih i najprogresivnijih. Stvarnost je, čini se, drugačija jer je ono što je snašlo Evu po smrti njenog nevjenčanog supruga ne samo dokaz krutosti švedskih zakona, već i duboko ukorijenjenih predrasuda i konzervativnih odnosa u kojima su žene redovito žrtve. Riječ je o tome da, zbog nepostojanja institucije vanbračne zajednice u švedskim zakonima, Eva Gabrielsson nakon 32 godine života s Larssonom nije imala pravo podijeliti zajedničku imovinu! Štoviše, i danas se bori za dio milijunske zarade koju su ostvarile njegove knjige, a neko je vrijeme morala dokazivati da ima pravo na stančić od 40-ak kvadrata u kojem su dugo i sretno živjeli!
No, sve to čak bi donekle bilo, ako ne prihvatljivo, bar razumljivo jer su zakoni često kruti i glupi, da se u cijelu priču nisu upleli i to vrlo uspješno i umješno, Stiegov otac Erland i brat Joakim ljudi koji – pogotovo brat – baš i nisu imali previše veze sa Stiegom, ali su itekako nanjušili mogućnost goleme zarade nakon što se prva knjiga trilogije »Millennium« počela fantastično prodavati. Kao jedini zakoniti nasljednici sina i brata, tata i sin Larsson u nekoliko su godina postali milijarderi trudeći se, u skladu s većinom muških likova koje je portretirao Stieg, što više u stranu gurnuti i obezvrijediti Stiegovu nevjenčanu suprugu. Kako je do svega toga došlo, ali i kakav je bio njihov zajednički život, što su sve voljeli i radili te kako se novinar Larsson pretvorio u pisca Larssona, Eva Gabrielsson pojašnjava u svojoj knjizi koja je već izazvala pažnju ljubitelja ovog maestra mračnih skandinavskih trilera.
Nasilje, nemoral i surovost
Tako zahvaljujući njegovoj nevjenčanoj supruzi saznajemo kako je od sredine devedesetih Larsson u svojoj domovini bio poznat ponajprije kao vrstan novinar koji odlično prati političku scenu, posebno ekstremnu desnicu, a zbog kvalitete svog rada polako je postajao značajan i u međunarodnim okvirima. Ugled mu strahovito raste nakon što je netom po čuvenom terorističkom činu rušenja državne zgrade u Oklahomi prvi ustvrdio kako su krivci ne islamski teroristi, već domaći američki desničari. Budući da je po osobnom političkom uvjerenju bio ljevičar (štoviše, u mladosti pripadnik trockističkih i maoističkih skupina!) njegova su ga istraživanja i stavovi koje je iznosio kroz svoje tekstove i knjige, dovodili puno puta u opasnost. No, istodobno taj je rad predstavljao i prikupljanje velike količine podataka koji su naprosto tražili ne samo novinarsku, već i literarnu obradu.
Na temelju tih bogatih iskustava vezanih uz istraživanja politike i društva počeo je 2002. godini raditi na seriji socioloških trilera. Na tekstovima prve tri knjige intenzivno je radio dvije godine, a rukopis prvog dijela predaje u jesen 2003. godine izdavaču Piratoforlaget koji ga odbija. Tu grešku ne čine predstavnici Norstedtsa koji u proljeće 2004. godine pristaju objaviti »Muškarce koji mrze žene«. Nakon prvog dijela švedske je čitatelje oduševio i drugi »Djevojka koja se igrala vatrom«, potom i treći »Kule u zraku«, a švedskim čitateljima ubrzo se priključuje – cijeli svijet. Snaga trilogije »Millennium« ni slučajno nije samo u krimić zapletu i klasičnoj priči otkrivanja ubojice. Štoviše, Larssonu je to tek sredstvo da iskaže svoje temeljne ideje po kojima je najbogatiji dio švedskog društva utemeljen i izgrađen na nasilju, nemoralu i beskrupuloznoj surovosti. No, sjajni, pomalo i na starinski način ispričan triler, pažnju svjetske publike zasigurno nije privukao samo stoga kako bi se čitatelji mogli naslađivati otkrivenom nesavršenošću jednog od najuzornijih kapitalističkih društava, već ponajprije spoznajom da se slične stvari događaju – posvuda! Drugim riječima, i sva ostala društva utemeljena su na snazi, surovosti, bezobzirnosti, političkom i inom spletkarenju, pohlepi, prevari i iskorištavanju slabih. Te činjenice itekako su vidljive u svim Larssonovim djelima, a sve to uz zanimljivu priču, izvrsne likove i tipičnu triler napetost vezanu uz potragu za istinom i razotkrivanje zločinca, učinili su njegove knjige svjetskim bestsellerima.
Ljubav na prvi pogled
O tome kako su te knjige nastajale i kakav je bio život nje i Stiega, Eva Gabrielsson govori kroz tridesetak poglavlja obimom nevelike knjige prisjećajući se onoga što smatra najbitnijim u njihovom zajedničkom životu. Upoznali su se, i gotovo odmah zaljubili, 1972. godine na skupu protiv vijetnamskog rata na kojeg je Stieg došao kao aktivist, a Eva kao studentica sklona ljevičarstvu. Uskoro počinju živjeti zajedno u multinacionalnoj četvrti Stockholma, a krajem sedamdesetih Stieg se ozbiljnije, nakon zaista niza raznih poslova (bravar, šumar, raznosač novina, perač prozora...) okreće novinarstvu tako što postaje suradnik u Agenciji TT gdje će raditi, bez stalnog zaposlenja, do sredine devedesetih. Počeo je tako što je telefonom preuzimao informacije i tekstove reportera iz svih službi, potom je bio ilustrator da bi zatim počeo raditi i kao autor. No, stalno radno mjesto nikada nije dobio jer su u TT-u smatrali kako – ne zna pisati!
Razočaran time, a istodobno svjestan svojih mogućnosti, 1995. godine odlazi iz te agencije i pokreće časopis Expo te uskoro postaje jedan od vodećih političkih novinara Švedske, čovjek čije se mišljenje cijeni i van granica Skandinavije, ponajprije zahvaljujući knjigama kao što su »Ekstremna desnica« iz 1991. Zbog predanosti radu, oštrih stavova i neugodnih istina do kojih su dovela njegova istraživanja, ekstremni desničari, posebno nacističke i fašističke skupine, često su mu prijetile pa je, primjerice 1995. fašistički časopis »Storm« objavio njegovu fotografiju, broj socijalnog osiguranja, telefonski broj, privatnu i adresu na poslu uz tekst koji je glasio: »Nikada nemojte zaboraviti njegove riječi, njegovo lice, njegovu adresu... Trebamo li ga pustiti da nastavi svoj posao ili se pobrinuti za njega?«
Žar stvaralaštva
No, sve to nije ga ometalo u nakani da se uporno bori za ideje koje je zastupao. Odluka da iz svijeta novinarstva ozbiljnije prijeđe u svijet literature donesena je, piše Eva, 2002. godine za jednog jednotjednog odmora na otoku Grenada gdje su imali svoju drvenu kućicu. Dok je ona pisala knjigu o jednom švedskom arhitektu, on se pomalo dosađivao pa je, da bi ipak nešto radio, nastavio priču o starom gospodinu koji za svaki Božić s nepoznate adrese dobije crveni cvijet. Tu je priču Larsson napisao 1997. godine, a pet godina kasnije ona je bila inicijalni dio iz koje se rodila prva knjiga trilogije. Larsson je, ističe njegova nevjenčana supruga, pisao brzo i puno ne držeći se nekih pravila. U početku je to bilo samo uvečer kroz radni tjedan, potom ga je žar stvaralaštva natjerao da radi vikendima i do dugo u noć i baš zahvaljujući tom tempu stvorio je u nepune dvije godine oko dvije tisuće stranica!
Vrijednost toga što je stvorio jasna je postala tek nakon njegove smrti, a Eva Gabrielsson na vrlo dojmljiv način opisuje košmarne trenutke i šok koji je doživjela nakon što su joj javili najprije da je u bolnici, a potom da je i umro. Užasi tih dana, na žalost, ravni su onome što se počelo događati godinu dana kasnije kad su Erland i Joakim Larsson počeli prisvajati pravo na zaradu stečenu prodajom njegovih knjiga. Otac i sin lukavo su iskoristili činjenicu da švedski zakon ne prepoznaje izvanbračnu zajednicu kao nešto nakon čijeg je završetka bilo koji od partnera obvezan prema drugome. Drugim riječima, smrću (ili odlaskom) jednog, drugu gubi – sve! Pogotovo ako, u slučaju smrti, nema oporuke. A baš to dogodilo se Stiegu i Evi! Štoviše, intelektualno vlasništvo u čijem je stvaranju zasigurno sudjelovala i Eva, u ovom je slučaju tretirano kao komad zemlje i pripalo je ne njoj, već Stiegovoj obitelji koja je s njim imala daleko manje veze.
Udica je bačena
Danas se Eva bori za kontrolu nad literarnom ostavštinom svog životnog partnera. Čini to za njega, koji bi više od svega mrzio, to što su »Millennium«, njegovi članci protiv rasizma, njegove knjige o ekstremnoj desnici postali izvor zarade. Ako njena žalba bude uvažena, otkrit će tajnu četvrtog nastavka čije je nastajanje pratila iz neposredne blizine, govori u predgovoru Evine knjige Marie-Francoise Colombani koja završnim riječima »baca udicu« i prema do sada na suradnju nespremnim Larssonima kojima je itekako jasno da bi četvrti nastavak bio itekako velika prilika za novu zaradu.
Naime, već 2008. godine »Millennium« trilogija postala je svjetski hit za kojeg su se počeli zanimati i filmaši. Do danas je prodano 40 milijuna knjiga, pod redateljskom palicom Daniela Alfredsona i Nielsa Ardena Opleva snimljena je sjajna švedska triologija u kojoj u ulozi Lisbeth Salander briljira Noomi Rapace, a prvi dio trilogije, »Muškarci koji mrze žene« prigrlio je već i Hollywood pri čemu je režija povjerena majstoru mračnih trilera Davidu Fincheru koji je uspio napraviti i dobru američku verziju, iako filmski kritičari, posebno zbog sjajne Rapace, prednost daju švedskim filmovima. Sve u svemu, itekako su u pravu oni koji tvrde da postoji »industrija Millennium« utemeljena na knjigama i nesretnoj sudbini Stiega Larssona. Njegova nevjenčana supruga Eva tvrdi kako Stieg ni slučajno nije želio ovakav rasplet događaja pa i stoga nastoji dokazati vjerodostojnost svojih traženja vezanih uz pravo na duhovnu ostavštinu čovjeka čija je životna suputnica bila. Istina, sve skupa sada – pogotovo nakon najave postojanja četvrtog dijela, i sa strane Eve Gabrielsson pomalo počinje sličiti na borbu za novac. No, tko joj može zamjeriti?
Deseterodijelna saga
Po riječima Eve Gabrielsson namjera Stiega Larssona bila je stvoriti deseterodijelnu sagu »Millennium«. Prve tri knjige objavljene su, a četvrta je u rukopisu. Naslov joj je »Božja osveta« i u njema Lisbeth Salander skida svoje tetovaže osvećujući se ljudima zbog kojih ih je morala postaviti. Zanimljivo? Svakako. Je li to točno, ili je samo riječ o pokušaju Eve Gabrielsson da ipak dođe do dijela novaca koje i zaslužuje, saznat će se možda već i ove godine.
Odlazi. Isti si kao oni!
Stieg Larsson rano je djetinjstvo, od 1955. do 1963., proveo na dalekom švedskom sjeveru, u pokrajini Vasterbottom gdje su živjeli njegovi djed i baka po majčinoj strani. Tamo su ga još kao bebu 1955. godine poslali njegovi mladi roditelji Erland i Viviana koji nisu bili u stanju sami se brinuti o njemu. No, siromaštvo mu nije palo nimalo teško jer je ljubav djeda i bake bila jača od izoliranosti i života bez vode, struje i WC-a na temperaturama koje su zimi išle i do minus 37 stupnjeva Celzijevih. Nažalost, nakon smrti djeda (od srčanog udara! Isti uzrok smrti pokosio je i njegovu relativno mladu majku, kao i njega u pedesetoj godini!) vraća se u devetoj godini života roditeljima i s njima živi do sedamnaeste kada se osamostaljuje. Korijeni Larssonova feminizma vezani s uz tešku i tamnu priču. Tijekom adolescentskih dana u gradiću Umeau, Stieg je bi nazočan kad je skupina njegovih prijatelja silovala jednu djevojku. On u tome nije sudjelovao, ali nije našao snage ni suprotstaviti im se. Nekoliko dana nakon tog užasa sreo je tu djevojku u gradu i pokušao joj se ispričati. Odbila ga je slušati uz riječi koje, očigledno, nikada nije zaboravio: »Odlazi. Isti si kao oni«, rekla mu je i od tog se trenutka na sve načine pokušavao boriti protiv nasilja nad ženama pa su stoga u pravu oni koji tvrde kako je »Millennium« registar svih oblika nasilja i diskriminacije koje trpe žene.
Zanimljivo je svakako i to da su sve scene nasilja opisane u »Millenniumu« nadahnute realnim događajima i pravim umorstvima. Naime, u Švedskoj javnost ima pravo na sve zapisnike policije čim se slučaj riješi i kazna bude izrečena. Stieg Larsson obilato je koristio tu mogućnost pa su se svi zločini koje možete pročitati u njegovim knjigama ili vidjeti u filmskoj verziji, zaista i dogodili. Ništa nije izmišljeno i to njegovoj trilogiji daje dodatni novinarsko-dokumentaristički ton koji itekako privlači čitatelje.
Niš' ne valja!
Prvi izdavač, knjižarska kuća Piratforlaget odbila je rukopise »Milenniuma« kao nezanimljive. Tek kad je došla svjetska slava iz tog su izdavača priznali kako, zbog premalog broja ljudi, taj rukopis nitko nije pročitao i autoru su ga vratili slagavši kako niš' ne valja. Ovaj potez podsjeća na čuvene promašaje diskografskih etiketa, primjerice Sama Phillipsa koji je ugovor Elvisa Presleya prodao kući RCA za nekoliko stotina tisuća dolara. A potom je Elvis zaradio milijarde...
Kad je umro Stieg Larsson, ljudi oko mene pretvorili su se u monstrume
Globus, Bisera Fabrio, 19.4.2013.
Ostala sam šokirana našim prijateljima koje je više zanimalo kako iskoristiti Stiegovu smrt nego bilo što drugo. Htjeli su sebi davati na važnosti i biti dio te drame oko Stiega Larssona, pa su počeli po novinama izmišljati koliko su s nama bili bliski...
Globusova novinarka razgovarala je u Stockholmu s Evom Gabrielsson, nevjenčanom suprugom najpoznatijega švedskog pisca Stiega Larssona čiji su romani iz trilogije “Millennium” nakon njegove smrti 2004. godine postali planetarni hit. Eva je s Larssonom provela 32 godine ali unatoč tome, zbog rigoroznih švedskih zakona o bračnim zajednicama, nije naslijedila ništa od prava na romane – sva zarada otišla je njegovu bratu i ocu. Razgovor s Evom vođen je iznad Trga Mosebacke, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi zamišljena redakcija tjednika Millennium te stan u kojem je živjela najveća pankerica svjetske književnosti Lisbeth Salander.
Na razgovor je došla sa sprovoda, u crnom kaputu. Smrt je, otkako je umro Stieg, nekako stalno pored nje i više joj se ne čudi.
“Bio je to lijep sprovod, intiman”, pojašnjava mi dok sjedimo na vidikovcu iznad Trga Mosebacke, snijeg nam je pod nogama, vedro nebo iznad nas. Eva Gabrielsson pije kavu, diskretno zapali cigaretu i drži je ispod drvenog stola za kojim sjedimo. Blaga je i tužna. Kad se i nasmije, ostaje na njezinu licu neka neobična ozbiljnost onih kojima je život nanio bol.
“Ovo ovdje gore”, pokaže cigaretom prema stambenoj zgradi iznad nas, “to je stan Lisbeth Salander”.
Pogledam prema otmjenoj kući u kojoj je najpoznatija Šveđanka iz švedske fikcije, Pipi Duga Čarapa 21. stoljeća Lisbeth Salander sa svojom izbrijanom glavom i tetovažama živjela u drugom i trećem nastavku “Millenniuma”, na trećem nastavku silom prilika završene serije romana Stiega Larssona.
Uvjerena ljevičarka
Eva Gabrielsson, u kojoj ima nešto od svih likova, objasnit će mi poslije kako se četvrti nastavak u knjiškom obliku nikad neće pojaviti. Ali zato mi, dok ispija macchiato, uz pomalo pobjedonosni smiješak kaže:
“Postoji turistička ruta Millennium u Stockholmu; turisti žele vidjeti sve lokacije na kojima žive glavni likovi romana, i to je čak dovelo do toga da su ljudi prodavali svoje stanove u ovoj kući jer to više nisu mogli trpjeti. Stalno im se netko pojavljivao pred vratima, a da bi mogli ući u zgradu, imali su posebne sigurnosne kodove na mobitelima jer je to bio jedini način da zaustave druge.”
Jeste li vi ikada sjeli u autobus i prošli tu rutu?, pitam je.
“Ne, mene bi prepoznali, pa bi bilo drugačije. Ali imala sam svoje špijune koji su bili i kažu da je jako dobra”, kaže Eva Gabrielsson.
Nije me slučajno pozvala da se nađemo pred kućom Lisbeth Salander.
Malo dalje niz cestu zgradi je u koju je smještena redakcija Millenniuma.
Evi pogled odluta prema toj zgradi i gotovo je sanjivo gleda - u tom trenutku, sigurna sam, ona je mislima na nekom posve drugom mjestu. I meni se čini da kroz prozor vidim figuru Mikaela Blomkvista.
Za sve lokacije u romanu zaslužna je Eva, birala ih je pažljivo, znalački, kao važne scene u radnji romana. Sada ih znaju i djeca iz škola koja ih obilaze.
Eva je na pragu 60. godine. U mladosti i kasnije sa Stiegom Larssonom kao uvjerena ljevičarka aktivno je radila na promoviranju snažnije ljevice. Zbog toga su jedno vrijeme bili pod diskretnom policijskom zaštitom jer su ih neonacističke i radikalne desne grupe u Švedskoj stavile rta vrh prioriteta za zastrašivanje i eliminaciju. Oni su pak živjeli sretno u imigrantskim naseljima, na neki način bili su švedski John i Yoko. Takva je i fotografija na naslovnoj stranici njezine knjige “Millennium, Stieg i ja”, koju je objavila da bi objasnila dubinu i dugotrajnost svoje povezanosti s Larssonom. Jer, smrt Stiega Larssona pokazala je onu manje poznatu stranu švedskog društva; s obzirom da se nikad nisu vjenčali i nemaju djece, Eva Gabrielsson, Stiegova družica, muza, partnerica u svemu, nije mogla biti njegova nasljednica. Sve što je imao, sve šio je ostavio, uzeli su otac i brat koji su s Evom prekinuli kontakt.
Četvrti dio romana
Preko odvjetnika dogovoreno je jedino - a ni to jednostavno i bez muke - da ima pravo na stan u kojemu je sada cijeli njezin život.
Zato Eva, inače arhitektica, mada pretpostavljam sve ima u glavi, ne smije napisati nastavak “Millenniuma”, premda je 4. dio, “Božja osveta”, već bio u rukopisu.
Kad se Stieg Larsson, ne doživjevši svoju svjetsku slavu, umro 9. studenog 2004. u dobi od 50 godina, umrli su i njegovi likovi. A Eva je spoznala da izvanbračno partnerstvo u Švedskoj ima toliko rupa da propušta na sve strane.
Danas je njezin pokojni muž - a vidim da me nekako nježno pogleda svaki put kad za Larssona kažem da joj je bio muž, a ne partner - jedan od velikana švedske kulture i umjetnosti. Toliko moćan da je o njegovim knjigama govorio švedski kralj - “malo su mi mračne”, a Švedski institut koji se bavi promocijom Švedske u inozemstvu objavio je ozbiljnu knjižicu važnog naslova - “Utjecaj djela Stiega Larssona na percepciju Švedske u svijetu”.
O Larssonu imaju mišljenje i obični Šveđani zatečeni nepravdom koja je pogodila i njegovu družicu. Zato se ne slažem s onima koji kažu da je Eva kontroverzna jer je ljevičarka i hipi. Blagost kojom je pristala da se svega toga odrekne kako bi živjela sa svojim uspomenama izvanserijska je. Nakon 32 godine života s Larssonom nije to bilo lako. A pritom je shvatila kakvi su ljudi oko nje...
“Ljudi koji su mi bili vrlo bliski ostali su uz mene, oni me nisu razočarali, pomagali su mi, kuhali su za mene, sestra je bila kod mene. Ali, oni koji nisu bili toliko bliski, neki su zaista bili grozni. S njima danas nemam nikakav kontakt jer sam bila šokirana što ih je više zanimalo kako iskoristiti Stiegovu smrt nego bilo što drugo. Htjeli su sebi davati na važnosti i biti dio te Stieg Larsson drame, pa su počeli izmišljati koliko su s nama bili bliski. Bilo je strasno kako su ti usputni prolaznici u našim životima po novinama tvrdili da znaju sve o nama. Kada prođete kroz takav šok, brzo shvatite kakav je tko. Shvatila sam tko su mi prijatelji, a tko neprijatelji”, govori mi, bez ogorčenja.
Larssonova smrt
Knjigu o životu s Larsonnom napisala je - objavljena je i na hrvatskom - zato što je to morala, osjećala je da je to njezina obveza, ali nerado. “ Bilo je to strašno iskustvo. Jako teško. Zato sam i htjela raditi s nekim tko nije iz moje države, tko ne pripada mojoj kulturi, da tu knjigu pogleda i prođe kroz nju (Eva je knjigu radila s Francuskinjom Marie-Françoise Colombani). Umiranje nekoga tko vam je najbliži na svijetu tako je strašno iskustvo da zapravo postoji jako malo prisjećanja na to, malo je knjiga koje opisuju nečiju stvarnu smrt, a sve koje postoje napisale su žene. Nisam nikada pročitala knjigu koju je napisao muškarac o umiranju svoje partnerice.”
Je li vam bilo lakše kad je knjiga izašla?, pitam je.
“Da. Osjećala sam neku vrstu olakšanja”, priznaje Eva.
Industrija Stiega Larssona protiv je svega što je on zagovarao. Da je danas živ, bio bi protiv toga.
“On to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita. Stieg Larsson bio je sretan s malim stvarima; volio je piti kavu, i to obilno, smišljati nove ideje, razmišljati o onome što želi, bio je duboko intuitivan i emotivan, bliži ženama nego mu muškarcima. Ali bio je i čovjek od akcije. Život ga je činio sretnim. Bio je vrlo pozitivna osoba. Žao mi je što ga svijet nije takvog upoznao. Bio je velikodušan. Nekad mi se čini da nismo imali novca, mada smo oboje radili, jer je on stalno ljudima nešto kupovao. Volio je poklanjati, davati drugima. Takav je bio. Nije ništa trošio na sebe, uvijek na druge. Svijet bi ga volio upoznati, bio je zaista inspiracija. Volio je misliti da su pravda i bolji svijet nešto što je moguće, pa je inspirirao i druge. Uz njega se činilo da je sve moguće”, prisjeća se nježno.
Stieg Larsson nije mogao raditi u novinskog agenciji TT jer nije znao pisati, kako su mu objasnili urednici. Bilo bi zanimljivo čuti kako se danas osjećaju kad im se spomene njihov nesuđeni kolega. Danas se vjerojatno prepuštaju namjernom zaboravu. Jedan nekadašnji član redakcije kaže mi da se ne sjeća Larssona mada su tamo radili u isto vrijeme - Stieg je bio tajnik redakcije. Sigurno je s namjerom izbrisan iz kolektivnog sjećanja.
Lisbeth Salander i svi likovi za Evu Gabrielsson još su živi. Njezini su to drugovi s kojima dijeli svoj život.
“Ali nažalost je to tako”, kaže mi. “Sve je to postalo previše prisutno u mom životu i na neki način čudnovato. Da postoji, ona bi u stvarnom životu imala iste probleme kao i u knjizi. Ona je osoba koja se ne uklapa i koja se ne želi uklopiti. Više je izvan zakona nego unutar njegovih okvira, a opet se ponaša po nekim moralnim principima. Mislim da ona utjelovljuje građanski otpor, i to ne onaj koji je nenasilan. Ona prva ne započinje s nasiljem, ali se brani ako treba i nasiljem”, govori Eva.
Ekranizacije
Pitam je li pogledala filmove. Švedsku trilogiju jest, ali američku nije. Čula je da je loše prošla, pa i nema neku želju odgledat i Daniela Craiga kao Mikaela Blomkvista. U švedskoj verziji nedostaje joj što važna uloga Millenniuma, Mikaelove redakcije, nije dovoljno pokazana.
Švedska kakvu prikazuje Larsson nije Švedska kakvu zamišljaju drugi. Njegova je Švedska slojevita, drukčija. čak mračna, krije tajne, nasilje, plaćene ubojice i prebjege.
“Ali to je sve istina, samo što nije bilo vidljivo. Stieg je pisao o onome sto je znao i čime se bavio. Tajni agenti, špijuni, Rusi i nacisti, sve jelo prisutno, to nije izmišljenu. No nije mu bila namjera prikazati drukčiju sliku Švedske, nego je pisao ono kako je bilo. Kad sam razgovarala s ljudimu i promovirala svoju knjigu, objasnili su mi da im se “Millennium” sviđa ne samo zato što vole likove nego im se sviđa ideja o slobodnim, istraživačkim medijima koji su nezavisni i otkrivaju istinu. A sviđa im se i Lisbeth Salander koja stvari uzima u svoje ruke. Ali pitanja političkih usluga, korupcije, pravosuđa... to je sve ono s čime se svako društvo može poistovjetiti, Švedska nije toga lišena kao ni bilo koja druga država.”
“Mislim da sada valjda postoje važniji problemi kojima se ljudi bave, imamo probleme s Bruxellesom kao i svi i ovo je ostavljeno po strani jer je ekonomija glavno pitanje. Ali vjerujem da će se stvari morati promijeniti i po pitanju priznavanja izvanbračnog partnerstva jer ljudi danas tako žive. Maja se sestra udala za čovjeka s kojim je živjela 18 godina i to je normalno. Moja je prijateljica isto tako učinila i to uglavnom zato što sam joj ja to rekla, i onda je njezin muž umro nakon tri mjeseca. Zakoni se moraju prilagoditi načinu na koji ljudi žive, a ne da nas državaprisiljava da se ženimo. To bi onda promijenilo i sudbinu likova “Millenniuma” koja je sada zapečaćena. Otac i brat Stiega Larssona prodali su prava na likove filmskoj kompaniji i oni su sada u njihovom vlasništvu.”
To znači da oni više ne mogu postojati na papiru, objašnjava Eva Gabrielsson. “Oni sada pripadaju industriji. I zato nema nastavaka knjige. Ako kompanija odluči da bude nastavaka, bit će isključivo na filmu, ne više u knjigama, to je velika greška. I to je Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto. Mislim da je obitelj nagovorena da to učini a da zaista nisu shvaćali što rade. Potpisali su ugovor i bilo je sve gotovo”, objašnjava mi.
Rat oko vlasništva
Obitelj je prekinula kontakt s njom nakon što je Stieg umro, kad su shvatili da bi oni mogli sve naslijediti. Sve je kasnije išlo preko odvjetnika, ne osobno, jer očito nisu imali planova da nju uključe u bilo kakve dogovore.
“Njegov je otac stigao u bolnicu tak nakon što sam ga ja nazvala, a sad tvrdi da su ga nazvali iz redakcije EXPO-a, u kojoj je Stieg radio. Osjetila sam da se nešto strašno događa i dok sam čekala vlak, nazvala sam ga da mu kažem da dođe u Stockholm, da se nešto ozbiljno događa. Tako su saznali. No, to su drukčiji ljudi. Vi na području bivše Jugoslavije imate to iskustvo, znate što ljudi rade jedni drugima ako mogu i što čine s njihovim vlasništvom ako dođu u priliku. Tako je bilo i u ovom slučaju. Prilika pokazuje kakav je tko.”
Nikad obavljeno vjenčanje
Zanimalo me postoji li jasna spoznaja u švedskom društvu tko je tko u ovoj priči.
“Da”, kaže Eva kratko.
“Daje li vam to osjećaj neke moralne pobjede, zadovoljstva?”
“Da”, odgovara ponovno kratko. Nije postala ogorčena, ljuta. Ne smije dijeliti Stiegovo djelo, ali ona je dio njega. Nakon 32 godine zajedničkog života, linija između nje žive i njega mrtvoga spojila se u onome tko je ostao na ovome svijetu.
“Jedino su sretni radikalni desničari i nacisti. Vidim na njihovim web-stranicama. Znaju da obitelj nikada neće napraviti s tim novcem ništa što bi nanijelo zlo toj desnici. Sa mnom bi bilo drugačije.”
S obzirom na to da mi se čini da sam stekla njezino povjerenje, pitam je je li joj žao što Stieg i ona nikad nisu pronašli vremena da se vjenčaju. Zaprosio ju je, ali uvijek se događalo nešto drugo, nešto globalno važnije, a i proganjani od strane ekstremista možda su se osjećali manje izloženima ako nisu u formalnom braku.
“Da”, kaže.
“Zamislite kakve bih sve projekte mogla napraviti s tim, nastaviti njegovo djelo, pomagati ljudima koji nemaju šansu. Zamislite da možete dati 10 milijuna eura nekom projektu koji ima perspektivu i koji može pomoći ljudima u svijetu. Jer, ovdje govorimo o 70 milijuna eura, barem toliko. To je moglo donijeti promjenu ljudima koji promjenu trebaju. Oni novac na to nisu trošili. Oni nisu takvi ljudi. Očekujem da se to neće promijeniti. Ulažu u nekretnine, ne u boljitak za svijet. To je u skladu s njihovim karakterom. Tako su ranije živjeli i tako su se ranije ponašali. Ne treba očekivat i da se promijene”, objašnjava mi.
Ja joj kažem da su možda Skandinavci tako tolerantni kao ona, ali da mi s europskog jugoistoka nemamo ni toliko razumijevanja niti tolerancije.
Lisbeth u šezdesetima
Obećavam joj da ću poslati CD s balkanskom glazbom, kako je ona zove. Nakon Stiegove smrti, jedna ju je prijateljica nagovorila da ode s njom na koncert “balkanske glazbe” i bila je oduševljena. Kaže da nitko nije mogao sjediti, da su svi plesali, pa čak i ona koja je bila u posve drugom mentalnom stanju.
Gledam je kako odlazi, s malom torbom, u dugom crnom kaputu hoda niz ulicu, prolazeći pored zgrade u koju je smjestila Millennium. Polako korača, zamišljeno i opušteno. Kad se nakon nekog vremena izgubi međ ljudima, neobično, ali učini mi se kao da sam razgovarata s likom iz mašte. Ili je Lisbeth Salander zašla u svoje šezdesete...
