Mileva Einstein, teorija tuge

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 224

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266814-8

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 320 g

Kada u osvit Prvoga svjetskoga rata, tek što je sa sinovima došla u Berlin, gdje je njezin suprug, najslavniji znanstvenik dvadesetog stoljeća Albert Einstein upravo dobio posao, primi pismo s Uvjetima o njihovu međusobnom životu, Milevi Einstein ionako napuknut život sasvim se izokrene. Ostaje sama, s dvojicom sinova, s golemim teretom tuge koju nosi u sebi, sa svim padovima i slomovima koje je imala u životu i koje će tek doživjeti.

Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena. Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije relativnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj.

Slavenka Drakulić u romanu Mileva Einstein, teorija tuge oživila je genija i njegovu obitelj. Pred nama je iskrsnula opipljiva, stvarna, puna života, ali i depresije, melankolije i ljubavi Mileva, žena u kojoj se ogledaju sve uloge koje žene stalno i iznova podnose i s kojima se nose snažnije od bilo kojeg muškarca.

“Slavenka Drakulić autorica je koja doista sjajno umije dvije stvari – fikcionalizirati činjenice i ukazati na krhkost ženskog identiteta u trenutku kada odustane i podčini se drugome.”
Jagna Pogačnik, Jutarnji list

“Pričajući ljubavnu priču o ženi koja se zaljubi u Picassa i time izgubi sve – svoju umjetnost, fotografije, šansu da se ostvari profesionalno, ali i svoju osobnost, pa i zdravlje – Slavenka Drakulić savršeno odmjereno, a samim tim i uvjerljivo, opisuje propadanje jedne istinske umjetnice.”
Bojana Radović, Večernji list

“Roman Dora i Minotaur nastavak je trajne zaokupljenosti Slavenke Drakulić problemima žene u modernom svijetu, u prvom redu tematikom ženskog tijela, bolesti i traume. Interpretacija Dore Maar literarno je uvjerljiva zahvaljujući autoričinoj sposobnosti da iz naoko običnih, banalnih ožiljaka skrivenih u tamnim dubinama ljudskog bića izvuče šira, univerzalna značenja.”
Strahimir Primorac, Forum

I mi imamo predsjednicu, ali se ne možemo pohvaliti njezinim zalaganjem za prava žena

Denis Derk, Večernji list, 19. 11. 2016.

Slavenka Drakulić ima novu knjigu. Riječ je o biografskom romanu “Mileva Einstein, teorija tuge” koju joj je objavila Fraktura, a koji je autorica potpisivala na zagrebačkom Interliberu. Mileva Einstein rođena Marić supruga je nobelovca Alberta Einsteina pa bi knjiga zbog svoje teme mogla izazvati i svjetsku pažnju.

Roman Slavenke Drakulić “Dora i Minotaur” o umjetničkoj fotografkinji Dori Maar i slikaru Pablu Picassu nedavno je objavljen u njemačkom prijevodu i predstavljen na frankfurtskom sajmu knjiga, roman “Optužena” objavljen je u Italiji, a u Kölnu je ovih dana Nada Kokotović na scenu postavila predstavu “Umrijeti u Hrvatskoj”. Predstava je bazirana na knjizi eseja Slavenke Drakulić “Balkan Express”, također objavljenoj u Njemačkoj.

Nakon umjetnica Fride Kahlo i Dore Maar u novom ste se biografskom romanu posvetili nesuđenoj znanstvenici Milevi Einstein rođenoj Marić. Je li ona bila žrtva Alberta Einsteina, svog karaktera ili nesretnih okolnosti?

Ni u jednom od tri spomenuta romana nije mi bio cilj pokazati ženu samo kao žrtvu niti se može reći da su Frida i Dora bile isključivo žrtve muškaraca s kojima su živjele. Zanimali su me kreativni parovi, što se događa kad dvoje talentiranih ljudi živi i stvara zajedno i kako se dogodi da žena – recimo, Dora Maar – u toj vezi izgubi sebe. Naravno, tu su i okolnosti koje su u to vrijeme, prije nekih osamdeset godina, rijetko ženama išle u prilog. Ali i sam njihov karakter.

Ove su tri žene vrlo različite, kao i njihov život. Frida Kahlo postala je ikona! Tko se još sjeća njezina muža, u to vrijeme slavnog slikara Diega Rivere? Ona se u svom braku nije odrekla slikanja i Diego ju je u tome podržavao. Borila se s bolešću i to joj je bio najveći problem. U odnosu na nju, za Doru bi se moglo reći da je bila slabija, popustljivija osoba, fascinirana Picassovim genijem do granice mazohizma. Mileva Marić Einstein bila je također talentirana matematičarka i fizičarka, ali startna pozicija ipak joj nije bila jednaka kao Albertova. U njezinu su slučaju, čini mi se, okolnosti kao što je smrt prvog djeteta i njezino psihičko stanje nakon toga odigrale jako važnu ulogu u odustajanju od znanstvene karijere.

Jeste li se u knjizi o Milevi Einstein striktno držali dostupnih činjenica o njezinu životu?

Biografija je u ovakvim romanima zadani okvir i nema razloga da je se ne držim. Dapače, činjenice mi ne smetaju, nego pomažu. Moj je posao povijesnu ličnost oživiti na sasvim drugačiji način od biografa. Činim to literarizirajući odnosno dramatizirajući pojedine događaje iz njezina života koji mi se čine važnima. I tako pokušavam doći do odgovora zašto je njezin život išao baš tim putem. No treba imati na umu da se ipak radi o literarnoj interpretacija lika.

Upravo su nevjerojatni uvjeti koje Albert Einstein postavlja svojoj zakonitoj supruzi Milevi u srpnju 1914., gdje stoji i rečenica: prestat ćeš mi se obraćati ako ja to zatražim. Je li to mogla napisati normalna osoba?

Toliko je o njemu napisano, a i svi se biografi slažu da je bio osebujan čovjek, sklon ispadima zbog kojih bi mu kasnije bilo žao. On je svoje uvjete za život s Milevom stavio na papir, mnogi muškarci jednako se ponašaju, ali ne ostavljaju pisani trag. Mileva se nakon jedanaest godina braka našla u teškoj situaciji. Budući da nije diplomirala niti bila zaposlena, bila je financijski potpuno ovisna o njemu. Zato je prvo pristala na te njegove okrutne uvjete, ali se odmah predomislila. U njoj se probudio ponos i odlučila je da neće dozvoliti da je ponižava. Napustila ga je.

U romanu se više bavite Milevom, manje Albertom Einsteinom. Ali što možete reci u njegovu obranu?

Roman je pisan iz Milevine perspektive, i to samo od napuštanja Alberta – od 1914. do 1933. godine. Željela sam čitateljicama približiti njezine osjećaje u ključnim trenucima njezina života. Ona je tog čovjeka i dalje voljela, i dalje su komunicirali, svađali se i mirili. Imali su dva sina, od kojih je onaj mlađi, Eduard, bio slaba zdravlja. Albertu su dječaci nedostajali, jako ih je volio, ali nije nalazio dovoljno vremena za njih. Osim toga, njegova druga supruga i daljnja rođakinja Elsa nije ga ohrabrivala u brizi za dječake. U svakom slučaju treba reći da je Albert Einstein izdržavao Milevu i njihova dva sina – često uz proteste, doduše. Također joj je prepustio novac od Nobelove nagrade.

I tema abortusa nekako lebdi iznad priče o životu Mileve Marić. Mislite li da bi njen život išao drugim tijekom da je pobacila svoje prvo dijete rođeno u tajnosti izvan braka?

Možemo samo nagađati o tome. Koliko se zna, Mileva nije nikada govorila o tome da želi brak i djecu, samo znanstvenu karijeru. Ali nema nikakvih svjedočanstava ili pisama koja bi upućivala na to da su njih dvoje u bilo kojem trenutku pomišljali na pobačaj. Veselili su se djetetu. No da se saznalo za izvanbračnu djevojčicu, u Švicarskoj gdje su živjeli doživjeli bi društvenu osudu, a on bi teško dobio posao. Ionako je imao problema sa zapošljavanjem, njegovi profesori nisu mu željeli napisati preporuke. Zato su se potrudili skloniti djevojčicu k njenim roditeljima koji su živjeli u Novom Sadu.

U romanu pišete i da je Mileva pohađala isključivo mušku gimnaziju u Zagrebu što je bila iznimka za koju se izborio njen otac. Otada je prošlo nešto više od stotinjak godina, a sada opet slušamo zagovaratelje odvojenih muških i ženskih škola?

Ona je dobila dozvolu ministarstva da pohađa samo satove fizike u muškoj gimnaziji. Smatralo se da žene fizika ne zanima. Danas čovjek ima osjećaj da se društvo kreće unatrag, a ne naprijed. Ne vjerujem da podijeljene škole, osim što pridonose daljnjim podjelama u društvu, mogu dobro pripremiti djecu na život. Predavala sam neko vrijeme u SAD-u na ženskom koledžu pa imam iskustvo. Međutim, u Hrvatskoj je utjecaj Katoličke crkve toliki da se ne bih čudila da se sutra izglasa takav zakon.

O Milevi Marić donedavno se malo znalo. Sada ipak o njoj postoji opera, drama, vaš roman... Odakle interes za nju?

Teško je reći... vjerojatno potreba da se bavimo zanemarenim ženama iz prošlosti koje su pokušale nešto postići, napraviti karijeru, ali im tadašnje društvo to nije omogućilo. Mogli bismo štošta naučiti iz toga, na primjer koliko je bilo teško doći do toga da sve žene imaju pravo studiranja. Danas se to smatra normalnim i mlada generacija je nesvjesna da ženska prava nikada nisu zagarantirana. Pogledajte samo što govori novi američki predsjednik. Ili kamo vode rasprave o pravu na pobačaj kod nas.

SAD je zamalo dobio ženu predsjednicu. Mislite li da bi žena na čelu najmoćnije svjetske države promijenila položaj žena na svijetu koji je sve ugroženiji?

Nipošto, bilo bi naivno to povjerovati. Bilo je u drugim zemljama premijerki i predsjednica a da to nije automatski promijenilo položaj žena. Na koncu konca, i mi imamo ženu predsjednicu, ali se ne možemo pohvaliti njezinim zalaganjem za prava žena. U demokratskim društvima položaj žena mijenja se samo i jedino organiziranim pritiskom odozdo. Ako toga pritiska nema, naravno da će položaj ostati isti ili se čak pogoršati. Međutim, činjenica da je žena predsjednica ipak je jako važna iz simboličnog razloga. To daje nadu ženama da im je dostupan svaki položaj ne samo u politici nego i bilo kojem drugom području.

Nedavno se čulo mišljenje da vaša “Mramorna koža” nije prikladna za lektiru. Kamo to ide Hrvatska?

Ne bih komentirala je li moj roman prikladan za lektiru, to nije moj posao. Što se Hrvatske tiče, ako nastavimo ovim putem, uskoro se neće moći nazivati sekularnom državom.

 

Je li Albert Einstein bio vrijedan Milevine žrtve?

Denis Derk, Večernji list, 26. 11. 2016.

Treći iz niza biografskih romana o znamenitim ženama koje su imale posebne odnose sa znamenitim muškarcima iz pera Slavenke Drakulić posvećena je srpskoj nesuđenoj znanstvenici Milevi Einstein, rođenoj Marić. Nakon meksičke slikarice Fride Kahlo i zagrebačke fotografkinje Dore Maar, čije su živote obilježile ljubavi i umjetnička prožimanja sa slikarima Diegom Riverom i Pablom Picassom, pod tankoćutno pero Slavenke Drakulić došla je Vojvođanka Mileva čiji je životni put, nažalost ili nasreću, bio ukršten sa životnim putem znamenitog svjetskog znanstvenika i nobelovca Alberta Einsteina. S Einsteinom je Mileva imala troje djece, bila u službenom braku i od njega je, zahvaljujući ugovoru o razvodu braka, dobila i novčani dio Nobelove nagrade, koji joj je omogućio koliko-toliko lagodniji život s teško bolesnim najmlađim sinom. Roman “Mileva Einstein, teorija tuge” ima odličan, opravdano ironičan naslov koji nikako ne relativizira njezin mučan život s genijalnim Albertom. Već na samom početku romana direktna Slavenka potpuno otvara karte i ogoljuje brak Mileve i Alberta objavljujući upravo nevjerojatno surov dokument, uvjete koje svojoj supruzi u Berlinu postavlja Albert u vrijeme kada ima novu ljubav, inače i blisku rođakinju Elsu, s kojom se naposljetku i oženio.

Albertovo ultimativno pismo, napisano 18. srpnja 1914., doista je nevjerojatan, ali ilustrativan primjer patrijarhalističkog beščašća koje je, u navodno prosvijećenoj zapadnoeuropskoj civilizaciji bilo dominantno i normalno i to prije samo stotinjak godina. U tom prijetećem i bezobzirnom pismu, Albert kao jedini hranitelj u obitelji Einstein svoju zakonitu suprugu Milevu, koju je upoznao na fakultetu u Zürichu, tretira gore od sluškinje. Od nje nadmoćno traži sve, a daje vrlo malo ili ništa. U pismu čak stoji i rečenica: “Prestat ćeš mi se obraćati ako ja to zatražim!” A na početku njihova druženja na švicarskom uglednom fakultetu i Mileva i Albert bili su više nego ravnopravni. Mileva je svojim matematičkim sposobnostima i izrazitom intelektualnošću zdušno pomagala tri i pol godine mlađem Albertu na njegovim znanstvenim počecima. Raspravljali su o problemima teorijske fizike polazeći s jednakih pozicija. Uostalom, Alberta je i privukao Milevin intelekt i misaoni karakter. Pa Mileva je još u Kraljevskoj gimnaziji u austrougarskom Zagrebu dobila posebnu dozvolu za pohađanje satova fizike u isključivo muškom razredu! I studirala je u Švicarskoj jer drugdje u prosvijećenoj Europi na politehnikama nisu primali žene, i to u sam osvit 20. stoljeća!? Mileva, na žalost, nije diplomirala u Zürichu pa ju je Albert prestigao u formalnom obrazovanju. A zašto odlična i talentirana novosadska i zagrebačka učenica, a onda i ciriška studentica, oštroumna i vrijedna Mileva nije završila studij i tako si osigurala ekonomsku nezavisnost? Pa ostala je trudna s Albertom, i to i prije formalnog braka. Kako mu ne bi srušila ugled u konzervativnim fakultetskim ciriškim krugovima, koji su prema razbarušenom i neformalnom Albertu bili krajnje rezervirani, roditi je otišla u tajnosti u roditeljski dom u Novom Sadu.

Točnije na neko imanje nedaleko od Novog Sada jer su i oprezni roditelji htjeli prikriti svoju i sramotu svoje nadarene kćeri od ljubopitljivih i bogobojaznih sugrađana. A kada je Mileva u tajnosti rodila djevojčicu, napustila ju je u ne baš sasvim razjašnjenim okolnostima i otišla svom Albertu u Švicarsku. Djevojčica je uskoro oboljela i umrla, a u Milevinoj je krhkoj duši ta tragedija ostavila trajni trag. Pragmatični Albert time se nije zamarao. Ganjao je svoju karijeru i profesuru, borio se s izumima i taštinama. Kada Mileva, bez diplome, s bolnim sjećanjem na kćerčicu Lieserl i dva sina, za koja se trebalo brinuti sve više, postala turobna kućanica, Albert je utjehu potražio u mladim, veselijim i neopterećenijim ženama. A Mileva mu je pri tome još morala biti i zahvalna jer je Albert ipak davao novac za nju i sinove... U najnovijem romanu Slavenka Drakulić precizno je ušla pod kožu jedne tužne ljudske priče u kojoj se darovita žena žrtvuje za muškarca. A je li on uopće vrijedan tog žrtvovanja?

 

Potresna priča o prvoj Einsteinovoj ženi Milevi

Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 3. 12. 2016.

Kuhinja, vlak, bolnica, balkon i sanatorij pet su indikativnih mjesta na kojima Mileva Einstein zastaje i promišlja o sebi, svome braku, djeci, propuštenim prilikama i poniženjima koja su joj priuštili drugi. Mileva, kojoj je Slavenka Drakulić posvetila treći (i završni) dio svoga romanesknog ciklusa o talentiranim ženama i njihovim odnosima s uspješnim muškarcima, možda nije toliko šire poznata poput Fride Kahlo i Dore Maar, kojima su posvećeni prethodni romani, jer njezina je sudbina doista sazdana od “nevidljivosti” i duboke tuge kojom je pripovjedačica već naslovno obilježila samu bit njezine životne priče.

Prva žena genijalnog Alberta Einsteina od svojih je mladih dana i upoznavanja budućeg nobelovca i autora teorije relativnosti, nastojala da njih dvoje budu “ein-stein” (jedna stijena), no pri tome je zanemarila da veliki geniji često sa sobom nose i veliku dozu egoizma koja se u “običnom” životu manifestira nepodnošljivom hladnoćom i bešćutnošću za sve oko sebe, čak i članove najuže obitelji. Posebno ako se njihova priča zbiva u vrijeme na svim razinama patrijarhalnog i konzervativnog društva, s naglaskom na sveučilišni i znanstveni milje, tada gotovo potpuno nepropustan za žene. Pisan na temelju dokumentarne građe (Milevinih biografja i sačuvanih pisama), roman dodaje činjenicama onaj prijeko potreban dodir fikcionalnosti koji ga uzdiže iznad puke faktografije ili onoga kako je nešto bilo i zadire u uzroke, psihička stanja, čineći na taj način Milevu živim i uvjerljivim književnim likom, metaforom žene žrtve, koja je talent morala predati na oltar braka s uspješnim muškarcem i pretvoriti svoj život u nakupinu tuge, usamljenosti i depresije.

Od djetinjstva navikla na poniženja, zbog fizičke mane koja ju je svodila na “šepavu provincijalku s Balkana”, djevojka rođena u bogatoj vojvođanskoj obitelji od najmlađih je dana iskazivala veliki matematički talent. Uz veliku podršku svoga oca (koji je sjajan kada se ta podrška tiče profesionalnog života, ali tipična kukavica kad se prijeđe na privatni teren kćerina braka i izvanbračnog djeteta), ona je uspjela završiti mušku gimnaziju u Zagrebu i upisati se na Politehniku u Zürichu, kao jedina žena studentica teorijske fizike. Briljantnog uma, navodno zaslužna i za neka od najvećih Einsteinovih postignuća, Mileva studij nikada ne uspijeva završiti, slomivši se pod teretom svih onih uloga koje joj nameće brak s nekoliko godina mladim Einsteinom. Kolegica, suradnica, ljubavnica, supruga i majka, sve je to trebala biti svome suprugu koji u ključnim trenucima njezina života, kao što je smrt njihove kćeri, nije uz nju, nego uz vlastitu karijeru.

Roman počinje strašnim Albertovim pismom u kojem on, tada već u vezi s drugom ženom, traži od nje da svim tim ulogama doda i onu sluškinje, tražeći da mu se čak i ne obraća dok on to od nje ne traži, stoje okidač potpunog Milevina sloma. Sa zrncem ponosa ona sa sinovima odluči napustiti Berlin i u predvečerje Prvog svjetskog rata vratiti se u Zürich, potpisavši si presudu uzdržavane žene bez vlastitih prihoda. Pokošena grižnjom savjesti zbog kćeri koju je, na Albertov nagovor, prikrila od društva i dala na brigu drugim ljudima u vojvođanskom selu, kao i osjećajem krivnje zbog njezine kasnije smrti, Mileva se potpuno psihički i fizički slama, svjesna kako je sve svoje najbliže “nosila na svojim leđima” i pri tome izgubila sebe. I dok se stariji sin sve više udaljava od nje, njezina briga za mlađeg koji od malena pokazuje naznake psihičke bolesti, nekakvo je uporište u kojem pronalazi smisao.

Jednostavno su sjajni u ovome romanu oni dijelovi u kojima Mileva do kraja ogoljuje samu sebe i vezu s Albertom, odnos dominacije i ovisnosti dvoje ljudi koji su na početnoj točki bili posve intelektualno ravnopravni. Bolni su oni dijelovi u kojima tematizira vlastito majčinstvo, sve nepravde i izdaje koje je proživjela, kao i širenje koncentričnih krugova tuge od Alberta, prema vlastitoj djeci i bolesnoj sestri. Dakako, “teorija tuge” u ovom je romanu najjača jer fikcionalnost samo dodaje nijanse nečemu što je bio stvarni život iznimno talentirane žene koja je podčinila svoj identitet drugome, muškarcu. Uvijek ostaje ono pitanje – kako bi izgledala povijest umjetnosti i znanosti, da žene predugo nisu bile bačene na sporedni kolosijek vlastite tuge?

 

Priča o ženi tragične sudbine

Sandra Sabovljev, Novi list, 4. 12. 2016.

Nakon romana »Frida Kahlo ili o boli« te »Dora i Minotaur – moj život s Picassom«, Slavenka Drakulić, jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica i publicistkinja, objavila je u izdanju zaprešićke Frakture roman o još jednoj markantnoj, talentiranoj i nesretnoj ženi – »Mileva Einstein, teorija tuge«. Radi se o široj svjetskoj javnosti prilično nepoznatoj ženi, a uzroke njezine »neotkrivenosti« autorica uvelike pripisuje njezinom balkanskom podrijetlu. Mileva Einstein, rođena u bogatoj vojvođanskoj obitelji Marić, bila je predodređena za najveće znanstvene dosege, no genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, nije ostvarila svoja i roditeljska očekivanja. Zašto? Što ju je u tome spriječilo? Što ju je slomilo? Pitanja su na koja pokušava odgovoriti spisateljica, oslikavajući psihičku i fizičku krhkost ove žene u suptilnoj prozi fikcionaliziranih biografskih činjenica.

U romanu Slavenke Drakulić iz posvemašnje tuge izranja literarna Mileva, opipljiva, stvarna, puna života, ali i tuge, melankolije i ljubavi. Slavenkina Mileva osim uživanja u dobroj prozi, čitateljima će ukazati i na stvarnu Milevu, prvu suprugu genijalnog fizičara Alberta Einsteina, majku njegovo troje djece, njegovu kolegicu i vjernu suradnicu o čijim se znanstvenim udjelima u njegovim uspjesima vode polemike.

Što Vas je navelo da pišete o Milevi Einstein? Kako Vam je ona došla pod spisateljski radar?

– Moram priznati da mi Mileva Marić nije bila ni prva ni jedina zanimljiva žena o kojoj sam razmišljala kao o novoj junakinji. Prva mi je na umu bila kiparica Camille Claudel (rođena 1864.), učenica čuvenog Augusta Rodina. Neizmjerno talentirana i mlada, zaljubila se u učitelja i... završila u ludnici. Ali htjela sam izaći iz područja umjetnosti.

I još nešto što me se dojmilo u vezi Mileve: kad bih tu i tamo spomenula njezino ime ljudima koji bi trebali znati za nju, ispostavilo se da nisu nikada čuli da je Einstein imao prvu ženu, da je studirala fiziku, da su imali djecu... O njoj se jako malo zna, pogotovo izvan Srbije. Ali u zadnje vrijeme, rekla bih gotovo istovremeno, pojavilo se nekoliko knjiga, u Njemačkoj i u SAD-u.

Ona je nesumnjivo bila utjecajna žena, zanimljive ali tragične sudbine. Činjenicu da je valjda jedna od posljednjih neotkrivenih talentiranih žena koje ipak nisu uspjele, vjerojatno treba zahvaliti tome da je podrijetlom s Balkana.

Psihološka slika

Koliko ste i kako istraživali njezin život? Na kojoj ste literaturi bazirali istraživanje? Jeste li putovali u Novi Sad, Bern, Berlin, Zürich...? Jeste li uspjeli doći u kontakt s (pra)unucima Mileve i Alberta?

– Ovo što ste sada rekli zvuči kao da sam pisala njezinu biografiju, i to prvu! Ne, nije mi palo na pamet putovati u sva ta mjesta. Doduše u nekima sam bila, ali ne po literarnom poslu. Niti sam tragala za potomcima, prijateljima i slično.

Albert Einstein je povijesna ličnost i o njemu postoji cijela biblioteka knjiga, biografija, prepiski, rukopisa, njegovih djela – dakle, najraznovrsnije dokumentacije. U mnogo njih spominje se i Mileva, manje ili više detaljno. Postoje zatim i njezine biografije, ljubavna pisma, pisma prijateljici. Zatim, tu su i knjige i filmovi koji polemiziraju s tezom da je Albert izmislio teoriju relativiteta i pokušavaju dokazati da je ta teorija bila Milevino djelo, ili barem da je imala ogromnog udjela u radu na teoriji. Dakle, dovoljno da biste mogli stvoriti prilično preciznu sliku o njezinom životu.

Kad pišete o osobi poput Mileve, već imate puno materijala, imate biografiju. Netko je napravio ogroman posao jer u biografijama morate puno toga napisati, obuhvatiti sve događaje u životu osobe. Mene su zanimali samo neki događaji, pogotovo razlozi njezinog ponašanja: zašto je ostavila Alberta? Zašto se odrekla znanosti? Koju je cijenu platila zbog takvih odluka?

Biografije ne daju nužno dogovore na ključna pitanja, one pokazuju kako se nešto dogodilo, ne uvijek i zašto. Ne tvrdim niti da je moj roman dao odgovore. No pokušala sam razviti psihološku sliku, njezin način razmišljanja i osjećaja svijeta koja nam, uz pomoć literarne Mileve, možda daje bolji uvid u stvarnu Milevu.

Frida, Dora i Mileva

Kako ste uspjeli ući u njen lik i izmaštati velik dio knjige, oživjeti njenu beskrajnu tugu?

– Vjerujem da su pisci u istom položaju kao i glumci. Da bi glumili neku osobu, moraju joj ući pod kožu. Tehnika je slična. Treba se identificirati s njom, zapravo postati ona – barem privremeno. Vjerujem da će se to isto dogoditi čitateljicama. Nije to teško, svaka žena koja se nađe u dilemi oko posla i djece, poznaje to iskustvo. Pa zatim, pomislite na utjecaj njegove majke koja nije voljela Milevu i stalno je govorila Albertu protiv nje, na jedno dijete koje je umrlo i drugo jako boležljivo, na siromaštvo koje su zajedno iskusili, na fizički napor i njezin hendikep... Ima toga dosta da bi čitateljice u njezinoj situaciji prepoznale djeliće svog iskustva.

Koliko je bitno u ovom, moglo bi se reći, žanru romansiranih biografija, naoružati se činjenicama, a koliko »ući u glavu« junakinje. Što daje veću autentičnost Milevi?

– Ja ne bih svoje romane nazvala romansiranim biografijama. Da, postoji biografski okvir, činjenice kojih se morate pridržavati ako pišete o određenoj osobi. Ali kad pišem roman, u poziciji sam odabrati samo neke momente i događaje. Nemam obavezu pratiti lik od početka do kraja. Dramatiziram samo situacije koje mi se na neki način čine važnima. Zadane koordinate nečije biografije zapravo mi olakšavaju pisanje.

Nakon Fride Kahlo i Dore Maar, čini se da imate stvaralačku slabost prema ženama koje su, iako talentirane poput svojih partnera, vlastite karijere potpuno zapostavile zbog svojih veza. Kako to komentirate?

– Zanima me utjecaj okolnosti na te žene, ali i njihov karakter, kao i priroda veze s partnerima. Moram reći da su sve tri talentirane ali i vrlo različite: Frida se bori, Dora se postepeno predaje a Mileva je, nakon što je ostavila prvo dijete kod roditelja, doživjela ozbiljan psihički slom od kojeg se nikada nije oporavila. Dakle, željela sam obuhvatiti kompleksnost njihovih situacija. I zbog toga ne mogu reći da su zapostavile vlastite karijere samo zbog muškaraca. Bilo je tu mnogo više razloga: nesigurnost u vlastiti talent i identitet, ozbiljna bolest, djeca. Frida Kahlo ni u jednom trenutku nije odustala od slikanja, suprug Diego Rivera ju je podržavao. Jedino što nije baš bio uvjeren da se radi o velikom slikarstvu – no to Fridu nije zbunjivalo. Slikanje joj je bilo previše važno, gotovo poput pojasa za spašavanje u njezinoj situaciji. Znala je mjesecima biti vezana za krevet.

Je li utjecaj patrijarhata toliko poguban za cjelovitu realizaciju žene, kako u slučaju Mileve Marić tada, tako i danas? Koliko smo daleko odmakle po pitanju emancipacije i jesmo li trenutno u regresiji?

– Ne bismo nikako smjeli poistovjetiti sadašnju situaciju žena s onom s početka 20. stoljeća. To bi značilo da zanemarujemo borbu žena za ravnopravnost. U Milevino doba žene nisu smjele studirati, odnosno na njemačkom govornom području mogle su studirati samo u Švicarskoj. Zato je njezin otac i odlučio da će Mileva studirati u Zürichu. O rastavi nije bilo ni govora, isto tako o vlasništvu ili pravu glasa.

Danas su žene formalno ravnopravne i to jest veliko postignuće, s time da je u vrijeme socijalizma zakon donio ravnopravnost kao dio ideologije. Nažalost, budući da žene rađaju, država ih ne može ostaviti na miru. Tako da je promjena zakona i reduciranje prava uvijek moguće, naročito pod utjecajem nacionalizma i Katoličke crkve.

Pogledajte samo Poljsku – jedan od prvih zakona donesenih nakon pada komunizma bila je zabrana pobačaja, osim u nekim slučajevima. Nedavno su ga pokušali potpuno zabraniti, ali je otpor bio prejak. Pitam se hoće li kod nas biti otpora kad krene prijedlog promjene zakona.

Tisuće godina patrijarhata

Čini se da je Mileva uspjela nadići barijeru fizičkog hendikepa, pa i šikaniranja vezana uz njega, da je prevladala i »spolno ograničenje« i uspjela postati jednom od pet europskih studentica fizike, no nije mogla nadvladati traumu majčinstva (i dužnost obiteljskog žrtvovanja). To ju je diskvalificiralo da se znanstveno afirmira. Zašto Alberta roditeljske tragedije nisu više pogađale? Odnosno, zašto se muškarci u takvim situacijama uglavnom mogu fokusirati na karijeru, a žene ne?

– Iza takvog ponašanja većine muškaraca su tisuće godina patrijarhata. Ako je muškarčeva dužnost bila da se brine za obitelj, za njihovo izdržavanje – zar je onda čudno da im je karijera bila toliko važna? Nije. Čudnije je da se to nastavlja čak i kad je za žene normalno da rade izvan kuće, da imaju karijeru. Pa se recimo žena mora boriti za podjelu poslova u domaćinstvu, podjelu brige za dijete i slično. Njegov posao ispada ipak nekako važniji. Duboki su korijeni takvog shvaćanja, a promjene su spore. Štoviše, uvijek postoji mogućnost promjene zakona na štetu žena.

Upravo putujete u Pulu gdje ćete predstaviti roman, potom slijedi zagrebačka promocija. Kakvu recepciju očekujte (u odnosu na prethodne dvije knjige)?

– Uvijek je teško govoriti o recepciji neke knjige, bilo ovdje kod domaće publike ili kod strane jer ste prisiljeni nagađati. Za sada izgleda da je publika prihvatila Milevu, ali roman je tek objavljen. A što se prijevoda tiče, krizu izdavaštva svi osjećamo. Prevodi se manje i sporije nego ikada, iako je interes stranih izdavača za obje knjige velik. Upravo je u Njemačkoj objavljena »Dora i Minotaur«, a drugi su pregovori još u toku.

Hoće li za knjigu biti posebnog interesa u Srbiji gdje određeni krugovi ističu nepravdu i zanemarenost ove žene kao znanstvenice?

– Sudeći po medijima, interes već postoji. Vjerujem da će ih zanimati i moja interpretacija Mileve, iako se ona ne podudara s viđenjem nje kao utjecajne znanstvenice zato jer to do sada nije dokazano.

Milevina suradnja s Einsteinom ne može se dokazati

Znam da Vam namjera nije bila revidirati znanstvene zasluge, no koliki je doprinos Mileve Marić u nastanku teorije relativiteta?

– Na to je nemoguće odgovoriti zato što je to inače teško izmjeriti. U Milevinom slučaju stvar se komplicira jer nema dokumenata koji bi govorili njoj u prilog. Ne postoji original znanstvenih tekstova koji su objavljeni u Analima fizike 1905. Nema Milevinih bilježaka niti izračuna na tu temu. Nemamo nikakvih spoznaja da se ona bavila znanošću kasnije, neovisno od njega. Da je bilo tako, vjerojatno bi ipak nešto ostalo.

Postoji, naravno, i teorija zavjere. Međutim, na temelju dostupnih dokumenata, nemoguće je donijeti zaključak. Svakako, sigurno je da su jako blisko surađivali, pogotovo do 1905. kada je rođeno njihovo drugo dijete, sin Hans Albert. Posve je vjerojatno da su njezine ideje znatno utjecale na Alberta. Čak je postojao svjedok da je jedan tekst bio potpisan s Einstein-Marity, ali to se svjedočanstvo smatra nepouzdanim.

Šteta da nema dokumenata koji bi potkrijepili njezin utjecaj. Ni Radmila Milentijević u svojoj ozbiljnoj biografiji Mileve ne donosi nikakav definitivan zaključak.

 

Patrijarhat nije umro

Srđan Sandić, Globus, 9. 12. 2016.

Novi roman “Mileva Einstein, teorija tuge” Slavenke Drakulić literarni je hommage toj velikoj ženi čiji je život obilježila bolest, brak s najznačajnijim znanstvenikom 20. stoljeća, depresija. Knjiga stoji u redu s drugim iznimnim ženama koje su obilježile prošlo stoljeće, poput Fride Kahlo i Dore Maar, o kojima je autorica također pisala. Slavenka Drakulić (1949.) u svojim se publicističkim knjigama uglavnom bavila postkomunizmom i ratom, dok je u književnim djelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi. Kao novinarka objavila je tekstove u prestižnim časopisima i novinama poput The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Suddeutsche Zeitung, Internazionale te u lokalnim medijima.

Njezina prva publicistička knjiga “Smrtni grijesi feminizma” iz 1984. jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede “Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali”, po kojoj je rađena hvaljena predstava u ZKM-u Dine Mustafića, “Balkan Express”, “Cafe Europa”, “Oni ne bi mrava zgazili”, za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje, “Tijelo njenog tijela” i “Basne o komunizmu”.

Objavila je romane “Hologrami straha”, “Mramorna koža” (koja je nedavno bila proglašena nepoćudnom da bi ušla u lektiru), “Božanska glad”, “Kao da me nema”, “Frida ili o boli”, “Optužena” i “Dora i Minotaur”. S autoricom smo razgovarali o novom romanu, tematskim poveznicama s njezinim drugim romanima, stanju u medijima i feminističkom odgovoru na duboko problematičnu političku zbilju.

Gospodo Drakulić, nakon Fride Kahlo i Dore Maar književno ste obradili lik Mileve Einstein. Njihova nit poveznica svakako je inherentan patrijarhat i bol, kao i veze s kreativnim i inteligentnim muškarcima koji su u nekoj krajnosti i narcisoidni, oprostite ako banalno psihologiziram. Veže ih i nužna, u širem smislu shvaćena - autodestrukcija, ako smijem primijetiti. Što još?

- Zanimale su me te tri žene. ali i odnos s muškarcima koji se smatraju genijima. Njihovi doživljaji odnosa napisani su iz njihove perspektive. Jer ih taj odnos i društvene okolnosti bitno određuju. Odnos dvoje kreativaca puno je bogatiji i kompleksniji i ne može se svesti na samo jednu dimenziju. Mislim da Frida Kahlo nije bila autodestruktivna, bila je snažna i borbena, odupirala se okolnostima i ljudima, išla je protiv struje. Paradoksalno, snagu za to dala joj je - bolest. Niti Milevu Marić nisam tako doživjela. Ona je jednostavno u jednom času iskusila težak udarac, ali reagirala je posve različito od Fride. Ostala je psihički slomljena. Jedino je Dora, čini se, imala nešto autodestruktivno u sebi – ako već psihologiziramo. Samo što je meni bilo važno dramatizira! i njihov život i osvijetliti ga kroz neke važne ili zanimljive trenutke u njihovim životima. Ima još takvih žena odnosno veza, kipari Camille Claudel i Auguste Rodin, pijanistica Clara i kompozitor Robert Schumann ili pjesnici Sylvia Plath i Ted Hughes.

Dokument kojim otvarate roman “Mileva Einstein, teorija tuge'* je Einsteinovo pismo Mileni u kojemu se on razotkriva kao mizogini idiot. Kako je izgledala dala priprema mog romana? Je li vam od početka bio jasan njezin glas?

- Dokument o kojem govorite, pismo s uvjetima koje postavlja Milevi kako bi ostali zajedno nakon jedanaest godina braka i petnaest godina zajedništva, zbilja je strašan. On u detalje propisuje njezine obaveze, od pranja veša do ulaska u sobu i obraćanja njemu. Zanimljivo je da je to pismo izašlo na vidjelo tek 1986., kad su oboje odavno bili mrtvi, i da je izazvalo zgražanje javnosti. Albert Einstein prvi je znanstvenik zvijezda u modemom smislu, uz to i društveno angažiran kao pacifist i antifašist. Znalo se i da je bio sklon ženama, znalo se za njegove brojne veze i Milevinu izuzetnu ljubomoru. Ali ne i da ju je pred kraj njihova braka tako okrutno ponizio.

Međutim, i to pismo treba staviti u kontekst. Ne bih ga željela pravdati, ali brak im je ionako već dvije godine bio pred raspadom. Albert je znao biti nagao i neugodan, danas bi se reklo socijalno neprilagođen, i to mu je često stvaralo neprilike, naročito u mladosti. Ovo je pismo ekstremno, da, ali nije bio više mizogin od muškaraca svog vremena, Mileva je bila kolegica sa studija, poštovao ju je i surađivali su. Gajio je veliko poštovanje za Mariju Curie. Kad je Milevi napisao to pismo, bio je u vezi s rođakinjom Elsom Löwenthal, kojom se kasnije oženio. Jednostavno rečeno, želio se oslobodili supruge. Budući da se još nije odlučio za razvod, pokušao ju je svesti na kućnu pomoćnicu. Vrijeme u kojem su živjeli i okolnost i davali su mu za pravo. Mileva je bila financijski ovisna o njemu i on je toga posve bio svjestan dok je pisao uvjete. Ipak, smogla je snage i odlučila ga napustiti.

Ipak, roman njeguje i određenu empariju prema njemu. Iz čega se ona crpi? Albert je, tako izgleda, nju ipak financirao do kraja života, unatoč raznim otporima? Unatoč razvodu, ostala je ovisna o njemu...

- On je bio muškarac toga vremena i tako se ponašao. Ne odmah, nego tek kad je došao do položaja i ugleda. Čini se kao da mu je slava godila, iako je koketirao sa skromnošću. Muškarcu koji se u mladosti osjećao izopćenim godila je pažnja, naročito ženska. A s Milevinom sve izraženijom psihičkom bolešću i posvećenošću djeci izgubio je ono najdragocjenije što ih je vezalo, partnerstvo u znanstvenim istraživanjima. U nekim se stvarima pokazao nezrelom osobom, to stoji. Međutim, ponio je svoj dio odgovornosti, barem financijske. Otkad je Mileva 1914. godine, nakon tog fatalnog pisma, odlučila napustiti ga i povesti sa sobom njihova dva sina, on ih je uzdržavao. Ponekad uz velike poteškoće. Bilo mu je jasno da ona ne može zarađivati dovoljno za život.

Jeste li čitali dramu “Mileva Ajnštajn” beogradske dramatičarke Vide Ognjenović? Kako je izgledalo istraživanje života Mileve Einstein odnosno što je otpalo u procesu?

- U Srbiji je o Milevi napisano nekoliko knjiga koje sam, naravno, pročitala, uključujući i dramu Vide Ognjenović. Najvažnija je biografija koju je napisala Radmila Milentijević. No i u biografijama Alberta, na primjer onoj Waltera Isaacsona, ima dosta materijala. Pažljivim iščitavanjem dobije se dosta podataka za roman. Kad se radi o povijesnoj ličnosti, obično podaci nisu problem. Jedino što je meni, naročito u slučaju Mileve, u tim biografijama nešto nedostajalo. U biografijama pratite slijed događaja, ali nije uvijek jasno zašto se nešto dogodilo. Mene je zanimalo baš to. Zašto se Mileva prestala baviti znanošću? Zanimao me njezin unutrašnji svijet. I tako je nastala Mileva kao literarni lik.

Depresija i melankolija, kako Mileva kaže “tuberkuloza duše”, progradirale su kod nje, ne samo zbog njihova razvoda, psihičke bolesti sina, nego i zbog toga što su na određeni način “žrtvovali” kćer ostavivši je u Novom Sadu. Postoji li feministički “antibiotik” za ova nerijetko društveno uvjetovana stanja, a u konačnici, i opravdanja?

- Postoji, naravno. Žene su gotovo svagdje u prošlom stoljeću izborile jednakopravnost u mnogim područjima života. Ali osnova ravnopravnosti jest financijska neovisnost. Bez toga je nemoguće donijeti neke odluke i ostvariti ih. Ne znači da sve žene moraju raditi, ali ako i ostaju kod kuće i ovisne su o muškarcu, to mora biti njihova odluka.

Kontekst suvremene hrvatske književnosti ne čini se najprimjerenijim okvirom za žensko autorstvo, vode ga i nerijetko su nagrađivani upravo muški autori, unatoč raznolikosti i raznovrsnosti diskurzivnog polja suvremene hrvatske ženske književnosti. Kako to objašnjavate?

- Mislim da. usprkos svemu što ste naveli, kod nas žene puno pišu. Ima mnoštvo mladih autorica od kojih su neke jako zanimljive. Baš mi se čini da se jako osjeća njihovo prisustvo - dok samo prije, recimo, dvadeset godina to uopće nije bio slučaj. Kontekst možda tome ne pogoduje, pritom ne mislim samo na novi-stari patrijarhat i konzervativnu “duhovnu obnovu” koja je upravo na djelu. Prvenstveno imam na umu financijske razloge: izdavaštvo je u krizi i od pisanja se ne može živjeti. Nije tako samo kod nas. ali to nije nimalo utješno. Zato je divno da pišu, bez obzira na nagrade.

Historijski okvir se ponavlja, oni koji se smatraju građanima svijeta iznova će morati stati na branik obrane ženskog tijela, ali čini se i drugih temeljnih ljudskih i građanskih prava. Jasnu je da je ta borba permanentna. Kako vidite fenomen novog konzervativizma koji je zahvatio Europu, i regiju? S obzirom na to da ste već jednom bili vještica i simbolički spaljeni, nedavno je vaš roman “Mramorna koža” komentiran kao neadekvatan za srednjoškolsku lektiru.

- Historijski okvir se ne ponavlja, patrijarhat nikada nije iščezao, samo nije bio toliko dominantan i očit. Sto se ženskih prava tiče, pogotovo prava slobodnog raspolaganja svojim tijelom, to i ne može biti dokraja izboreno. Sve dok nacija i država prisvajaju žensko tijelo kao sredstvo prokreacije, postoji strah od ograničenja tih prava. Bojim se da su žene izgubile tu vrstu opreza i da ne paze na znakove upozorenja kao što je uskraćivanje prava na pobačaj zbog liječničkog prigovora savjesti. Bolnica ima obavezu poštovati zakon, barem dok još postoji, i pacijentici na raspolaganje staviti liječnika koji nema problema s tom vrstom zahvata. A što se tiče “Mramorne kože”, nadam se da živi bez obzira na lektiru.

Uopćeno govoriti o feminizmu je u najmanju ruku nepismeno. Ipak, koji feminizam vama najviše pripada? Vaš spisateljski identitet i privatni je obojen upravo feminizmom.

- Na drugima je da govore o identitetu pisca i čime je sve obojen. Ja pišem iz ženske perspektive i o posebno ženskim iskustvima, ne zato što mislim da tako treba, nego zato što različito iskustvo života naprosto postoji i nametnulo mi se kao tema. Da, ima veze da li se rodiš kao muško ili Žensko. Uopće ne mislim samo na neravnopravnost nego na, recimo, tjelesna iskusna i doživljaj tijela. Uzmite na primjer majčinstvo, trudnoću i dojenje. Ali ne samo to, jer nisu sve žene majke. Različiti smo i zbog toga što različito doživljavamo svijet. Što ne bi smjelo biti opravdanje za neravnopravnost.

Doista mislite da je važno imati predstavnice u visokoj politici koje pak nimalo ne haju za ženska prava i feminizam? Predstavnice koje u određenoj mjeri na bitno beskrupulozni način obezvređuju stečena prava kojih su se i same, da tako kažemo, “nakonzumirale”?

- Doista tako mislim. Važno je imati žene u visokoj politici, u vrhunskom biznisu i znanosti itd. naprosto jer one svojim prisustvom (ma koliko da su neosviještene) daju primjer da je takvo što moguće. Postaju simbol, model za mlade žene. Osim toga, žene nisu nikakva manjina, nego zapravo većina stanovništva, i to bi se već jednom trebalo poštovati.

Budućnost, izgleda, nije uvijek ono što dolazi, a ženska prava nisu očito zagarantirana i neupitna. Koja je stvarna namjera tih neokonzervativnih zagovarača?

- Njihova je namjera, naravno, stjecanje što veće moći i utjecaja. Međutim, nije neokonzervativizam popularan jedino kod nas, niti je pao s neba. Cijeli je niz uzroka i okolnosti koji su doveli do ove situacije, od kolapsa socijalne demokracije do nepovjerenja u političku elitu, od financijskog kraha do izbjegličkog vala. Vrlo pojednostavnjeno rečeno, u situacijama koje su nove i neočekivane, javlja se nesigurnost i težnja povratka na staro i poznato.

Kako kao novinarka analizirate stanje u hrvatskom medijskom polju? Nije li stanje s medijima lakmus papir demokratičnosti i “stanja duha” jedne ovako male zajednice? Prvenstveno mislim na uređivačku politiku koja se mijenja sa svakom promjenom vlasti, ali i na napad na neprofitne medije koji je nanio golemu štetu našim kolegama i cjelokupnom kulturnom polju.

- Ne, to više nije slučaj. Na američkim izborima i pobjedi Donalda Trumpa naučili smo koliko su mainstream mediji izgubili utjecaj naspram interneta. Ustvari su internet odnosno socijalni mediji koji su viralno proširili laži o Hillary Clinton tako pogodovali Trumpu. Nova tehnologija odigrala je ključnu ulogu. Živimo u vrijeme tehnoloških promjena u medijima i još uvijek nismo svjesni što to sve znači. Mdeiji kao ogledalo vlasti, kao lakmus-papri demokratičnost i sl., više ne postoje ili ih uskoro neće biti. Novinari u smislu ozbiljnih, odgovornih i nezavisnih profesionalaca još postoje tu i tamoo, na primjer u Njemačkoj. Ali naglasak je na “još postoje”.

 

Slavenka Drakulić predstavila svoj novi roman iz trilogije o ženama 'iz sjene' velikih muškaraca

Hina / Jutarnji list, 12. 12. 2016.

Nova knjiga Slavenke Drakulić “Mileva Einstein, teorija tuge”, kako je rečeno u ponedjeljak u Zagrebu, nastavak je autoričine preokupacije fikcionalizacijom intimnih veza ljudi koji su obilježili svjetsku povijest, s naglaskom na ženski identitet i krhkost ženske pozicije u odnosima s tzv. “velikim muškarcima”.

U romanu “Mileva Einstein, teorija tuge” Drakulić je oživjela suprugu najvećeg svjetskog fizičara Alberta Einsteina, Milevu Einstein rođenu Marić iz bogate vojvođanske obitelji, i samu genijalnu matematičarku.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je glavni urednik Seid Serdarević istaknuo kako u toj knjizi autorica kroz priču o životu Mileve Einsten, “osobe koja je mogla i trebala imati jednu veliku karijeru ali je iz mnogih razloga nije ostvarila”, govori o svemu onome što jedna napredna žena proživljava u patrijarhalnom društvu.

S tom knjigom autorica nastavlja ono što je započela s romanima “Frida ili o boli” (Profil, 2007.), o vezi Fride Kahlo i Diega Rivere, te “Dora i Minotaur” (Fraktura, 2015.), o odnosu Pabla Picassa i Dore Maar, u kojima sagledava iz nove perspektive intimne veze važnih ljudi, toliko prisutnih u svijesti javnosti da mislimo da o njima sve znamo, napomenuo je Serdarević na predstavljanju u prepunoj dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM).

Ona im pristupa iz tzv. “ženskog” ugla, ispitujući i analizirajući njihove odnose kroz osjećaje, nade, aspiracije i želje njihovog ženskog dijela, ali uzimajući u obzir sva odricanja i patnje na koje su te žene morale pristati kako bi bile i ostale dijelom partnerskog odnosa s muškarcima toliko snažnih osobnosti da je partnerstvo s njima u pravom smislu riječi zapravo nemoguće.

“Sve što je bitno za Milevin život odvija se u okviru koji obuhvaća vrijeme od predvečerja Prvoga svjetskog rata 1914., pa do 1933., u predvečerje rasta neonacizma, pa tako autorica roman počinje istinitim pismom o 'uvjetima braka', kojim se Albert Einsten 1914., nakon deset godina braka i gotovo 15 godina poznanstva i veze obraća svojoj supruzi koja je za njim došla u Berlin gdje je dobio profesorsko mjesto, a završava ga 1933., kad njihov mlađi sin zauvijek završava u sanatoriju”, kazao je Serdarević.

Knjige o tri vrste boli

Drakulić je istaknula kako je svoja tri romana o ženama “iz sjene” velikih muškaraca odlučila napisati nakon što je pročitala njihove biografije. “Iako je riječ o odličnim biografijama, kod svih mi je nešto nedostajalo. Poželjela sam znati nešto više i shvatila da to nešto moram sama izmisliti”, kazala je.

Namjera joj je bila kroz njih “ispitati tri vrste boli”: fizičke boli u slučaju Fride Kahlo; boli žene koja odustaje od sebe i svoje kreativnosti u slučaju Dore Maar, te u novoj knjizi, centar boli koji se nalazi u Milevinom majčinstvu.

Mileva Einstein bila je prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zuerichu. U vanbračnoj vezi s Albertom rodila je kćer koja je ili umrla ili su je dali na usvajanje; u braku sklopljenom 1903. imali su dva sina. Godine 1914. Mileva je s djecom odselila iz Zuericha u Berlin, a 1919. su se rastali. Albert je do kraja života skrbio za djecu, a Milevi je prepustio i sav novac od Nobelove nagrade koji je dobio 1921.

Drakulić je zanimalo kako je žena koja je bila predodređena za velike znanstvene dosege postala žrtvom jedne goleme tužne prtljage, koju je nosila od najranije mladosti pa sve do smrti, a kojoj su se s vremenom samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja druge djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađeg sina, koji je obolio od šizofrenije.

Roman je strukturiran kroz pet poglavlja, pet vremenskih isječaka smještenih unutar razdoblja od 1914. do 1933. koji nose naslove po lokacijama gdje se Mileva u tom času nalazi – kuhinja, vlak, bolnica, balkon i sanatorij – a sve što je prethodilo tome vremenu dano je u nizu retrospektiva ispisanih u formi Milevinih prisjećanja.

Einstein lišen ružičastog celofana

“U romanu sam nastojala pokazati i sve Milevine 'drugosti'”, kazala je Drakulić, jer ona je mlada žena koju u ono vrijeme podržava otac, što nije bilo baš uobičajeno; žena rođena hendikepirana – Mileva je šepala – i koja se i time osim svojim obrazovanjem bori protiv čitavog društva, a koja na koncu bez obzira na svu svoju genijalnost, nije uspjela diplomirati.

Sve je materijale dobila posredno, saznala iz svjedočanstava drugih, jer sama Mileva nikad ništa nije stavila na papir, kazala je.

“U tom romanu, kao i u prethodna dva, postoji biografski okvir, odnos biografskog i literarnog je takav da su podaci tamo, svi ih manje-više znaju, ali ja sam fikcionalizirala, odnosno dramatizirala njihove osjećaje”, istaknula je Drakulić. Taj roman nije čak ni biografski roman, jer se bazira samo na nekoliko uporišnih točaka sadržanih u nekoliko godina – 1914., 1916.-19., 1925. i 1933., napomenula je.

Anera Ryznar s Katedre za stilistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta istaknula je kako samom Albertu u romanu nije ustupljen prostor za govor, on se pojavljuje samo posredno kroz Milevina sjećanja i impresije.

Iako i Alberta treba promatrati kao čovjeka svojeg doba, a u tom se smislu on ne izdvaja od standarda, taj roman temeljito mijenja našu percepciju o njemu, napomenula je.

“Poderan je ružičasti pop-kulturni celofan u koji je Einsteinova slika danas omotana. Taj je roman prava Milevina priča koju možemo čitati kao nastojanje da se ozvuče svi potisnuti, obespravljeni, zabranjeni ženski glasovi i da se napokon pred našim očima utjelovi ta nevidljiva žena koje je društvo žrtvovalo u ime genija i napretka koje on donosi”, poručila je.

 

Predstavljanje novog romana Slavenke Drakulić napunilo ZKM

Tena Trstenjak, Ziher.hr, 15. 12. 2016.

U ponedjeljak, 12. prosinca u prepunoj dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih održano je predstavljanje novog romana Slavenke Drakulić Mileva Einstein, teorija tuge. Uz samu autoricu, o romanu su govorile i Anera Ryznar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i književnica Irena Vrkljan, dok je cijeli razgovor moderirao Seid Serdarević, glavni urednik izdavačke kuće Fraktura koja je i izdala autoričin novi roman.

Roman o Milevi Einstein treći je nastavak uvjetno nazvane trilogije o inspirativnim ženama koje su živjele u sjenci svojih ljubavnika koju sačinjavaju romani o slikarici Fridi Kahlo (Frida ili o boli, Profil 2007.) te roman o Dori Maar, partnerici velikog Pabla Picassa (Dora i Minotaur, Fraktura 2015.). Sama autorica navodi kako su u sva tri romana osnovna građa bile već postojeće biografije tih likova, no u svakoj je nešto nedostajalo i jedini način da ona sazna nešto više je bio da to sama izmisli.

Milevina teorija tuge

Autorica je objasnila da je njezina motivacija za ovaj roman bilo pitanje kako je moguće da žena predodređena za visoka znanstvena postignuća, koja je na kraju krajeva i krenula ostvarivati, završi izolirana u golemom oblaku tuge i usamljenosti. Svi problemi i tegobe s kojima je bila suočena kroz život, od njezine šepavosti i neprihvaćenosti od strane drugih, patnje zbog neuspjelog braka s Albertom do smrti djeteta, materijalnih teškoća i shizofrenije mlađeg sina, onemogućili su Milevi da ostvari silan potencijal koji je nosila u sebi.

Sam roman strukturiran je u pet poglavlja, od kojih svako predstavlja topos u kojem je Mileva boravila u periodu od 1914. do 1933. To su redom kuhinja, vlak, bolnica, balkon i sanatorij. Sva događanja iz Milevina života koja su tome prethodila ispripovijedana su u obliku njenih prisjećanja i refleksija o njima.

Gošće ovog predstavljanja osvrnule su se na vrlo zanimljive aspekte romana govoreći o općenitom položaju žena na početku 20. stoljeća, percepciji ljudi o psihičkim bolesnicima i patrijarhatu. Upravo je patrijarhatski odnos u obitelji bio ono što je Milevu Einstein stajalo njezina vlastita probitka i ostvarenja. Moderator Seid Serdarević je publiku uveo u priču o romanu pročitavši sam početak romana, pismo Alberta Einsteina njegovoj, tada već dugogodišnjoj supruzi, Milevi. Iz njega se već jasno ocrtava pozicija glavne junakinje romana i silna patnja i alijenacija koja se kroz roman sve više produbljuje. Anera Ryzner navodi kako je ovim romanom na neki način poremećena slika o Albertu Einsteinu i izbrisana njegova ružičasta simbolika pop kulture.

Više o bolnoj sudbini u Mileve Einstein saznajte sami pročitavši izvrstan novi roman Slavenke Drakulić u Frakturinom izdanju.

 

Ženska su prava uvijek u opasnosti

Sandra Pocrnić Mlakar, NajboljeKnjige.com, 18. 12. 2016.

Roman “Mileva Einstein – teorija tuge” treći je u nizu biografskih romana o slavnim ženama u sjeni koje je napisala Slavenka Drakulić. Godine 2012. veliki hit Slavenke Drakulić bila je “Frida ili o boli” o velikoj meksičkoj slikarici Fridi Kahlo. Godine 2015. u biografskoj knjizi “Dora i Minotaur” Slavenka Drakulić opisala je sudbinu fotografkinje Dore Maar pored genijalnog Picassa.

Treća knjiga, “Mileva Einstein – teorija tuge” donosi sudbinu Mileve Einstein, rođene Marić, djevojke iz bogate vojvođanske obitelji koja potkraj 19. stoljeća, kao jedna od pet djevojaka u generaciji, upisuje politehnički fakultet u Zürichu gdje susreće mladog Alberta Einsteina. Započinje slijed nesretnih događaja iz kojih nije mogla izaći kao pobjednica.

Kako se biografija “Mileva Einstein, teorija tuge” pridružila biografijama “Frida ili o boli” i “Dora i Minotaur”? Zašto ste izabrali baš sudbinu Mileve Einstein i o kojim ste još sudbinama žena u sjeni razmišljali?

- Gledala sam da sve tri junakinje ne budu umjetnice. Iz tog je razloga otpala na primjer Camille Claudel, kao i Clara Schumann ili neka suvremenija ličnost. Mileva Marić dolazi iz znanosti, dakle područja sasvim različitog od umjetnosti. Uz to, o njoj se zna puno manje nego što bi čovjek očekivao, s obzirom da je bila supruga možda najpoznatijeg znanstvenika na svijetu.

Meni se čini da se o njoj u svijetu manje zna i piše zato jer je porijeklom sa Balkana, iako su u Srbiji jako ponosni na nju. Nije mi bila ključna samo žena nego i njezin odnos s muškarcem-genijem. Zanima me kako dvoje ljudi koji se bave istim područjem žive zajedno, tko prevlada i zašto.

Milevina sudbina, pokazalo se, tipična je sudbina žene na prijelazu stoljeća. Ona je pokušala postati znanstvenicom, uz podršku oca gotovo je uspjela. Došla je do diplome na politehničkom fakultetu, čak je i položila pismeni dio diplomskog ispita. Daleko je dogurala, no dalje nije mogla. Koliko su za to krive okolnost, na primjer profesori koji nisu bili skloni jednoj od pet studentica koje su uopće ikada upisale taj fakultet? Koliko njezina obeshrabrenost zbog toga jer ju je Albertova majka mrzila? Zanimala su me baš ta pitanja.

Kako ste istraživali život Mileve Einstein? Jesu li zahtjevna istraživanja sudbina junakinja o kojima pišete? Koliko dugo proživljavate njihove priče prije nego što ih napišete?

- Žene o kojima pišem su povijesne osobe, čak jako slavne poput slikarice Fride Kahlo. O njima, a i o njihovim partnerima, napisane su brojne biografije. Dakle, dokumentarnog “materijala” ima dosta. Pažljivo iščitavanje toga uzima dosta vremena, ali to ne bih nazvala zahtjevnim istraživanjem jer vas vuče znatiželja i želja da saznate još više detalja iz stvarnoga života.

Na koncu istraživanja, meni se javlja jedan osjećaj praznine. Kao da o toj osobi znam sve, a ipak mi nedostaju njezine misli i osjećaji. To je polazna točka za literarizaciju, trenutak kada stvarna osoba postane literarna junakinja. Naravno da se pridržavam faktografije, samo je dopunjavam nazovimo to psihološkim portretom. Ipak treba imati na umu da je riječ o romanima.

Živite u Švedskoj i povremeno dolazite u Hrvatsku. Je li Švedska obećana zemlja kad su posrijedi ljudska prava? Kojim se temama danas bave osviještene Šveđanke? Na kojim područjima Šveđani danas poboljšavaju kvalitetu života?

- Moja je situacija zapravo obrnuta: živim u Istri, a povremeno i u Švedskoj. Bojim se da nije pravedno uspoređivati Hrvatsku i Švedsku ni u jednom segmentu, pa ni onom ljudskih prava. To je uređena, bogata kapitalistička zemlja u kojoj postoji visoka demokratska svijest i svijest o emancipaciji žena. Naravno da je u takvoj zemlji lakše živjeti. No i tamo bi vam žene rekle da nisu ravnopravne i bile bi u pravu.

Zašto? Zato jer, na primjer, za isti posao nisu jednako plaćene. S druge strane, nedavno je buknula polemika. Ministar privrede je predložio veći broj žena u upravnim odborima velikih državnih poduzeća. Na to su se neke eminentne žene pobunile, ne želeći biti na takvom položaju samo zbog svoga roda. No i u Švedskoj se osjeća pad standarda i kvalitete socijalnih usluga. Problem postaju i velika davanja za izbjeglice kojih je zemlja primila najviše u Europi u odnosu na broj stanovnika.

Kako ocjenjujete aktivizam današnjih mladih žena u Hrvatskoj? Iako je patrijarhalni i konzervativni obrazac dominantan u mainstream medijima u Hrvatskoj, alternativna scena organizira prosvjede protiv nasilja nad ženama, sve je više radionica zdrave hrane, savjetodavnih predavanja i rekreacije namijenjene ženama. Primjećuju li se ipak pozitivni pomaci?

- Pitanje je u odnosu na što ocjenjujemo. U odnosu na prošli politički sistem? Što se zakonske ravnopravnosti tiče, još vrijede stari socijalistički zakoni i dobro je dok je tako. Međutim, već se osjeća pritisak Katoličke crkve za promjenom zakona o pobačaju, koji će s ovakvom vladom bez sumnje uskoro doći na red. Alternativna scena je za pohvalu, ali ipak se bojim da kod njih prevladava svijest da su ženska prava zauvijek ostvarena. To je posve pogrešan dojam, ženska su prava uvijek u opasnosti da ih država oduzme.

Mileva Einstein” treća je vaša knjiga u manje od pet godina. Slijedi li odmor ili ste već počeli pripremati sljedeću?

- Svaki pisac ili spisateljica ima negdje u ladici barem jedan započeti rukopis. Jer zapravo nikada ne prestajete pisati. Zvuči banalno, ali pisanje je način života.