Memoari jednog makroa
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: mađarski
-
Prijevod: Xenia Detoni
-
Broj stranica: 200
-
Datum izdanja: kolovoz 2017.
-
ISBN: 978-953266895-7
-
Naslov izvornika: Egy makró emlékiratai
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 300 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Novi Sad, kasne šezdesete. Bez ikakve perspektive, Bub i njegovi prijatelji dane provode na ulici, večeri u lokalima, a ako i stignu do fakulteta, ondje uglavnom pružaju pasivni otpor premda zapravo ne uspijevaju izreći što ih točno muči. U potrazi za bilo kakvim poslom, Bub nailazi na inženjera koji ga angažira za prljavu rabotu: da krišom snima žene u kompromitirajućim pozama i potom ih ucjenjuje. No kad Bubova najbolja prijateljica Csicsi odluči prekinuti životarenje i krenuti u Trogir s neprilagođenim nadobudnim piscem Merkuroszom, Bubov se svijet nepovratno mijenja.
Memoari jednog makroa prvi je roman mađarskog književnika rođenog u Vojvodini Lászla Végela. Napisano u obliku dnevnika, no bez datuma i godina, ovo bezvremensko djelo bavi se egzistencijalnim pitanjima na osebujan, ali i svima blizak način. Ponovno otkriveni nakon četiri desetljeća, Memoari jednog makroa danas su aktualniji nego u vrijeme kad su nastali i dokazuju kako su boljke suvremenog i socijalističkog društva itekako slične. Ovo je punokrvni roman grada, ulice i asfalta.
“Lijepa i slobodna knjiga. Možda jedini istinski šezdesetosmaški roman napisan na mađarskom jeziku. Upravo iz njega možemo saznati najviše o duhu onog doba.”
Péter Esterházy
U iščekivanju revolucije
Josip Luković, H-Alter, 1. 9. 2017.
Šezdesete su godine. Petnaest godina prošlo je od kraja drugog svjetskog rata i svijet se dijeli na dva međusobno suprotstavljena velika bloka (uz, naravno, Pokret nesvrstanih, koji su prvu konferenciju održali 1961. u Beogradu). Hladni rat neprestano tinja u svakodnevici i simbol okršaja dviju velikih ideologija (Berlinski zid) stajao je u srcu Europe kao epitaf jednome starom svijetu.
U Africi su čak 32 zemlje postale nezavisne od europskih kolonijalnih sila, čovjek je prvi puta odletio u svemir, a popularnost radija i televizije, bila je epidemijska, što je kumovalo dotad neviđenoj eksploziji popularne glazbe. Kulturi je sukob na relaciji visoka umjetnost – popularna umjetnost, nastojala iskoristiti u svrhu širenja kozmopolitizma i pacifizma, a u tom desetljeću Kubanska raketna kriza dovela je svijet do ruba globalnog nuklearnog rata.
U bivšoj državi te godine označavaju zaokret prema tržišnoj ekonomiji čime se napušta klasična socijalistička planska privreda što rezultira većim društvenim slobodama ali i velikim porastom nezaposlenosti, povećanjem socijalnih nejednakosti i naglim bujanjem vanjskog duga. Sve to rezultira velikim socijalnim razlikama i raznim društveno-političkim tenzijama: od radničkih štrajkova do studentskih buna te mitske '68. i napose Hrvatskog proljeća.
Upravo u takvom okružju, smještena je radnja romana Memoari jednog makroa, kojem je autor László Végel, stupio sa svojim prvijencem na jugoslavensku (ali i mađarsku) književnu scenu 1967. godine. Roman je pisan u obliku dnevničkog zapisa, što sugerira podjela odlomaka prema danima u tjednu, u kojemu iz prve ruke saznajemo o događajima iz života protagonista Buba i njegovog društva.
Bub je student više godine studija književnosti na sveučilištu u Novome Sadu. Njegov studij uglavnom se bazira na izbjegavanje predavanja, a ukoliko i prisustvuje kojemu, jedini cilj mu je pasivni otpor u vidu nezainteresiranog neizvršavanja obaveza i prezirnog stava prema profesorima u kojima vide oličenje lažne kurtoaznosti malograđanskog urbanog društva. Izlaz iz besmislenog, vrlo stratificiranog i teško dohvatljivog akademskog života, Bub i društvo vide u dekadentnom prepuštanju užicima bohemskog života, razuzdanim pijankama, raspravama i putenim strastima sa srednjoškolkama i vršnjakinjama čiji se krug sužava i unutar kružnice jedino ostaju djevojke, koje pritisnute vlastitim ekonomskim ili duhovnim stanjem, sve više tonu u bujajuću prostituciju s onu stranu dobro ugođenog građanskog društva.
Njihova nepodnošljivost prema "finijem" svijetu, latentna je zavist deplasiranih, potlačenih i neshvaćenih, kako i sam Bub u jednom trenutku piše:
"Mislim da sam već mnogo puta spomenuo da se najviše gadim finih ljudi. Jer će oni, kako bi to Csicsi rekla, ujutro navući bijelu košulju i vezati kravatu tamnijeg tona, a točno u podne zabiti nož u tebe. Najodvratnije je od svega da čovjek na to kad-tad ogugla. Dakako, najbolje bi bilo kad bi i sâm mogao postati kao oni. Savršeno se pretvoriti u to nešto drugo. Mogu reći da sam ih prozreo do jaja, mogao bih ih već i oponašati. Najčešće borave u uredima i restoranima. A ima ih ko smeća."
Dekadencija i zadovoljenje rastrojenih čula svojevrsni je eter čija degradacija sve slabije ispunjava sve agresivniji egzistencijalni vakuum, pa tako svoju "nultu točku" društvo doživljava kad Bubova najbolja prijateljica Csicsi odluči prekinuti životarenje i krenuti u Trogir s osebujnim nadobudnim piscem Merkuroszom.
Sve veći Bubovi unutarnji i vanjski sukobi rezultiraju rastom malodušnosti i društvo lagano počinje kolabirati u potrazi za novim "vođom". Pritisnut siromaštvom, Bub traži bilo kakav posao i ubrzo upoznaje neimenovanog Inženjera za kojeg počinje fotografirati njegove ljubavnice u kompromitirajućim položajima te ih nakon toga ucjenjivati tim materijalom. Uvučen sada u svijet prostitucije Bub se sve više gubi u općem besmislu i njegov život stopljen je s ulicom. Ne može (ili ne želi) održati odnos s nijednom od djevojaka s kojima stupa u odnos.
Njegova vizija djevojaka mijenja se postupno kako se bliži svom krajnjem cilju s njima - odlasku u krevet – pa tako varira od gotovo glorificiranog, idealiziranog lika djevojke čiji vanjski izgled i plemenitost dosežu literarne visine, pa do običnog "komada mesa", koje on kasnije izbjegava ulazeći u odnos s nekom drugom djevojkom.
Post-ratni ideali "boljeg društva" izlizali su se do groteske i on, kao i njegovo društvo, sada su produkt malodušnosti koja je preuzela njihovu generaciju. Njegov prijatelj Hem, tako, govoreći o tim idealima kroz sjećanje na svog oca kaže: "Zamisli, što bi izvalio a ostao živ, to da nikad više neće biti neimaštine, ili da su svi ljudi jednaki, no samo se moraju još malo strpjeti. Kažu da je puno ljudi poslao u zatvor. Ponekad mislim da je više volio svoja opsesivna uvjerenja nego moju majku i mene zajedno."
Uskoro i sam Hem se priklanja instant-rješenju duhovnih izazova koje nudi mahniti nadripjesnik Merkurosz što ih obojicu odvodi u smrt. U to vrijeme s faksa se ispisuje i njegov cimer i prijatelj Pub i sve je izvjesnije kako ideali o pomicanju društva i "buđenju jedne generacije" samo su ideali koje stvarnost sve više i sve okrutnije nagriza.
Memoari jednog makroa tako predstavljaju vjerodostojan zapis, "prozu u trapericama", doba velikih društveno-političkih mijena, ekonomskih prevrata, studentskih buna i podrhtavanja svijeta koji je sve više i više poprimao konture ovog našeg, današnjeg. Riječima Pétera Esterházyja to je "lijepa i slobodna knjiga. Možda jedini istinski šezdesetosmaški roman napisan na mađarskom jeziku. Upravo iz njega možemo saznati najviše o duhu onog doba".
Ni mladost više nije nevina
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 19. 10. 2017.
Književnik Laslo Vegel govori o romanima “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” i “Memoari jednog makroa”, revolucionarnoj šezdeset osmoj, savremenoj Evropi...
Fraktura iz Zagreba objavila je nedavno dva Vaša romana - “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” i “Memoari jednog makroa”, Vaš prvi roman. Prošlo je pola vijeka od prvog objavljivanja “Memoara”, kako sa te distance gledate na tu knjigu i njen život?
- “Memoari jednog makroa” su objavljeni 1967. i oni su tada svrstani u takozvanu crnu literaturu i sam časopis koji ih je objavljivao distancirao se od romana, glavni urednik je, naime, pisao o nemoralnoj literaturi i postavio retoričko pitanje da li autor želi da radnička klasa štrajkuje protiv sebe. Ti argumenti danas zvuče detinjasto, ali mislim da je roman danas aktuelniji nego kada je napisan. Danas živimo u vremenu konformističkog pesimizma gde je sve na rasprodaju. Rasprodao se socijalizam, pa poslije liberalizam, i svaka druga ideologija, i ne samo to nego i intimnost, utopija, žensko telo, pravednost, revolucija, sve, ama baš sve. Nije čudo da moderni američki pisac Bret Easton Ellis govori o usranoj generaciji (Generation Wuss). U vremenu pisanja “Memoara jednog makroa” još je tinjala neka nada, danas je ostalo samo bekstvo ili samopredaja. Junaci “Memoara jednog makroa” su tada izabrali bekstvo, ali ne i sampredaju, u duši, bar tamo, sačuvali su nadu. Danas je i nada na rasprodaju.
Doima se, ipak, bez obzira na proteklo vrijeme, da su dileme iz ovog Vašeg romana i problemi mladih ljudi, kako na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru, tako i u širim evropskim okvirima i danas slični. “Memoari” su nastajali u osvit ‘68. i njeguju svojevrsni generacijski pesimizam. Šta je tada za Vas u jugoslovenskim okvirima življenja značilo to oslobađanje, odjeci seksualne revolucije i šezdesetosmaških pobuna?
- Roman je na neki način anticipirao šezdesetosmašku pobunu, ali i njen poraz, koji je u našim vremenima evidentan. Pedesetogodišnji jubilej 1968. možemo da slavimo sa velikim osećajem poraza.
Tajni ljubavnici elite
Danas se nema šta više anticipirati, pa deo u romana o duševnom otporu zvuči kao privlačna bajka, jer se u kontekstu današnjice može zaključiti da ni mladost više nije nevina. Naime, u mom se romanu glavni junak stavlja u službu iskvarene stare generacija, ali bar je imao grižnju savesti, pa beži iz te situacije. Danas bi to nazvali luksuzom. I savest je na rasprodaju.
Pogledamo li današnju Evropu, čini se da ona nije u stanju poroditi pobunu sa tolikim odjekom. Bez obzira na sve iluzije ‘68, ona je ipak bila jedan internacionalni front, njega danas, izgleda, njeguje samo desnica. Kako gledate na odsustvo artikulisanog odgovora lijevo pozicioniranih skupina i intelektualaca?
- Svedoci smo užasnog paradoksa. Kako se širi polje demokratije, razočaranje u nju je sve veće. Sloboda govora veća je nego pre 40 godina, prema tome, može se govoriti, ali intelektualne elite nemaju više šta da kažu. Konformizam više nije nametnut, nego unutrašnja potreba. Veći deo levice, bar u mojoj okolini, danas je suviše lojalan sistemu, psuje zapadni kapitalizam, pod kišobranom lokalnih tajkuna, ali ne kritikuje svoj divlji, istočnjački kapitalizam.
Kada smo već kod Evrope, njemački izbori su nedavno pokazali da u parlamentarnu demokratiju sve više nadiru i ekstremno desne, profašističke snage. Mađarska, poznato je, već nekoliko godina ima ozbiljnih problema sa rastom desnog ekstremizma, a to je slučaj i u nekolicini drugih zemalja. Kako Vi vidite te događaje, i gdje bismo mogli tražiti njihove uzroke? U pretjeranoj birokratizaciji i bankarizaciji Evrope, možda?
- Mogu biti kritikovani sa pravom briselski mandarini, multinacionalne kompanije, bankarski lobiji, ali i sa oprezom, znajući da je to posledica, a ne uzrok. Nacionalni bosovi često prebacuju svoju odgovornost na Bruxelles, koji je postao novi neprijatelj. Mislim da je to jedna zavaravajuća igra: osnovni uzrok krize je kriza nacionalnih država, koje su izgubile monopol u vremenu globalizma. Hodaju na jednoj (“ideološkoj”) nozi, jer drugu (ekonomsku) su izgubili. Danas antievropsko raspoloženje raspiruju nacionalni tajkuni, koji su se obogatili ili u sramnom ratu (Jugoslavija) ili na novcima Evropske unije (govorim o drugim zemljama). Zato govorim o oprezu. Kriza nacionalne države ujedno znači i krizu demokratije. Ekstremizam ne pada sa neba, nego je proizvod krize nacionalnih država, ekstremisti su tajni ljubavnici elite nacionalnih država. Naravno, ponekad se malo nećkaju, da im ne bi zamerili iz Bruxellesa.
Jedno od ključnih pitanja Evropske unije danas jeste pitanje imigranata. Na tome se, dojma sam, prelama ono što je temelj evropskog identiteta, bar onog na kojem, ako ništa, deklarativno počiva EU, a to je različitost. Kako kao pisac koji već decenijama živi na prostoru kulturne različitosti, koja je bila i promjenjiva, gledate na odnos spram imigranata i uopšte opiranja Evrope da te ljude integriše na pravi način?
- Nije reč samo o imigrantima, reč je o opštem strahu od drugosti, koja se pojavila pre svega u postsocijalističkim državama, koje sada doživljavaju neku retronacionalnu renesansu. To se vidi u sudbini nacionalnih manjina u srednjoistočnoj Evropi i na Balkanu. Profesor Zundhaussen je u jednom sjajnom tekstu dokazao da su veliki gubitnici baršunaste revolucije upravo nacionalne manjine, jer je posle revolucije došlo do baršunastog totalitarizma, koji je u homogenizaciji nacije mnogo efikasniji nego što je bio totalitarizam socijalističkog sistema. U svom romanu “Izbavljenje” (Sühne) pisao sam o Evropi, ali iz “donjeg rakursa”. To je priča o jednom gastarbajterskom autobusu, koji polazi iz južne Srbije za Berlin. Gde je njihova domovina? Tamo gde će umreti. A gde će umreti? To ne znaju.
Meki totalitarizam
U tu situaciju su stigli imigranti. Ne kažem da sve to ne krije velike konflikte, jer se radi o velikom interkontinentalnom sukobu. Afrika traži novu domovinu, to je zaista izvor novih sukoba, ali ubeđen sam da je loša savest Evrope veći problem. Sada se govori o odbrani evropskih vrednosti i evropske kulture. Pitam se: da li smo zakasnili s time? Nismo li se mi, u ime tržišta i komfora, mnogo ranije odrekli evropske kulture? Zašto se dičimo onim što smo mi sami marginalizovali? Za vreme 2. svetskog rata generali su hteli da umanje budžet za kulturu, a Churchill se protivio tome sa pitanjem: za šta se onda borimo? Ponovo – gledajući iz donjeg rakursa – Evropa strahuje od imigracije, jer se odrekla svoje kulture i nije sposobna da integriše imigrante. Kako da ih integriše u sopstvenom vakuumu? Zbog toga očekujem velike konflikte.
Perspektiva Novog Sada, kao grada u kojem se susreću mađarska i srpska kultura, bila je i poprište mnogih Vaših romana. “Balkanska krasotica ili Šlemilova kopilad”, međutim, jeste svojevrsna romaneskna povijest 20. vijeka u ovom gradu ispripovijedana kroz priču o jednoj porodici. Kako doživljavate Novi Sad, koliko je on izgubio svoju interkulturalnu specifičnost i koliko je jedan takav grad takav kakav jeste identitetski odredio Vaš život?
- Susreću se i srpska i mađarska, ali i srednjoevropska i balkanska. Posle “Sühne”, koja je, kako sam rekao, roman o Evropi iz donjeg rakursa, napisao sam roman “Neoplanta ili Obećana Zemlja” - to je roman o gradu na granici dva sveta. Novi Sad u tom slučaju jeste ranjiva paradigma toga dela Evrope. Poznate su mi priče o srednjoj Evropi i o Balkanu, ali malo su poznati sudar i prožimanje ta dva sveta. Ne bori se više za teritoriju, nego za ljudsku dušu. Glavni junak romana je čovek iz okoline Knina, tipični Balkanac, koji 1918. stiže u Novi Sad kao osloboditelj. Stiže u sredinu gde se menjaju vlasti i identiteti. Stiže u anarhiju identiteta, u svet haosa, u večitu migraciju identiteta. To je obeležje te makroregije u kojoj su se nacije formirale pre države. Neko je to nazvao bedom malih srednjoevropskih država. U tom kotlu nema mira. Pa nije čudo da su se tu odigrali najprljaviji ratovi u drugoj polovini 20. veka.
U jednom ranijem razgovoru ste rekli kako su porodične istorije na prostorima nekadašnje Jugoslavije iskonstruirane, gotovo jednako kao i zvanični istorijski narativi. Stoga je “Krasotica” svojevrsna, kako ste kazali, antiporodična saga. Postoji, doima se, jedna zarobljenost balkanskih naroda u istoriji?
- Glavni junak romana je Johann/Jovan/János Slemil (Schlemil) kome glavni problem nije da nema senku, kao kod Chamissa, nego da ima više senki, tj. identiteta. Njegov identitet je ruiniran, ruinirala ga istorija, a vlast. On bih mogao da bude i Švejk novog doba, s tom razlikom da Hašekov junak ima jasan identitet, on još ostaje u nacionalnom univerzumu, a njegov istorijski prostor je jedno ratno vreme. Istorijski prostor moga junaka nije samo jedan rat nego 20. vek, priča počinje sa padom Habsburške monarhije i završava pojavom nove oligarhije, tj. 2017. godine. Radnja romana traje duže od 100 godina, u tom periodu od Švejka postaje Don Quijote. Možda je to jedini otpor mazohističkoj zaobljenosti i sasvim je razumljivo da unuk glavnog junaka zapali svoju kolibu koju nove oligarhije žele da otkupe da bi izgradile luksuzni hotel za zapadne turiste. Ta scena je aluzija na Lenzov roman “Heimatmuseum”.
Kako vidite poziciju pisaca srednjoistočnoevropskog kruga u današnjim evropskim okvirima, koliko smo blizu ili daleko onome o čemu su nekoć o tome pisali Kiš i Kundera?
- Malo smešno, malo tragično. Novi događaji u srednjoj Evropi revidiraju Kunderinu tezu da su Rusi zarobili srednju Evropu. Ne, ona je posle pada Berlinskog zida sama zacrtala novu imaginarnu liniju Jalte. Staljin bi se zadovoljno smeškao, a i Putin može biti zadovoljan jer njegove ideje bez ruskih bajoneta osvajaju regiju. U tom regionu je najjači desni ekstremizam, kao i novi, baršunasti populizam, a građanstvo na slobodnim izborima strastveno traga za novim Vođom. Nisu potrebni diktatorski metodi da bi se rodio meki totalitarizam. Sa svojim remek-delima talentovani pisci su osamdesetih godinama zavaravali Zapad o rebelnoj srednjoj Evropi. Jest, bilo je otpora prema ruskom totalitarizmu, u ime nacionalne samobitnosti, to je tačno, ali tu se stalo.
U vakuumu
U međuvremenu je nova vladajuća klasa srednje Evrope uspešno preuzela zapadni marketing, pa integrisala i takozvanu intelektualnu opoziciju. Pa i pisce. U “nacionalni tim” spadaju i pisci koji se nećkaju, ali u njihovim evropskim nastupima uživaju podršku nacionalnih institucija. Rebelnost je uspešno pripitomljena. Piscima možda smetaju pojedini političari, ali sistem im više nije problem.
Iz Vaše esejističke knjige “Priče iz donjih predela – berlinski tekstovi” nastala je predstava “What is Europe?” u režiji Andraša Urbana. U svojim berlinskim tekstovima Vi ste najviše govorili, ako mogu primijetiti, o svojevrsnoj rascijepljenosti identitarnog, ali i o jednom, da tako kažem, srušenom snu o Evropi. Za njom se na neki način kulturno i protivno socrealizmu čeznulo, dok je, s druge strane, ona uzvratila ipak maćehinski. Šta je Evropa za Vas danas u odnosu na svoj istočni i balkanski dio?
- Da, knjiga “Sühne” s jedne strane govori o autokolonizaciji srednjoevropejaca i Balkanaca u odnosu na Zapad, a s druge o permanentnoj mržnji prema Zapadu, koja se naročito izoštrila posle samoubistva socijalizma. Živimo u vakuumu. Naivno je verovati da je neko rušio socijalizam, ne, on je izvršio samoubistvo, kako je rekao jedan junak romana. Ali problem je u tome što nema ko da sahrani taj leš, koji sada bazdi. Nemamo svoju Antigonu. Andraš Urban je u predstavi radikalno izoštrio taj sukob i tu situaciju. Zapadna Evropa sve to gleda neznalački, u osamdesetim godinama još je imala neku simpatiju, jer je verovala da je antikomunistička, ali sa nestankom “komunizma” smo postali samo tržište robe, kičkulture i jeftine radne snage.
László Végel gost nedjeljnog "Doručka s autorom"
Hina, Novi list, 3. 12. 2017.
U sklopu programa "Doručak s autorom" ovogodišnjeg 23. Sa(n)jam knjige u Istri u nedjelju je gostovao poznati književnik László Végel koji se u razgovoru s voditeljem Aljošom Pužarom dotaknuo brojnih tema koje su zaintrigirale pulsku publiku.
Ustvrdivši za sebe da je redom vojvođanski, mađarski i srpski pisac te počasni građanin rodnog gradića kod Novog Sada Vegel se, govoreći o svom ulasku u svijet knjige, prisjetio djetinjstva kada je kao mali dječak odlazio do lokalne biblioteke gdje je, kako je rekao, "bila lijepa bibliotekarka" te čitao najprije dječje knjige. A kad je pročitao, kaže, sugerirala mu je da pročita Stendhala.
Prisjetivši se i svog radnog iskustva kao dramaturg na TV-u u Novom Sadu te kako je tamo postao nepoželjan, László Végel je istaknuo kako "danas cenzura ima suptilan karakter i tajanstveni utjecaj", a knjige su "postale stvar elita", jer književnost stvara novu intelektualnu elitu.
Za svoj Novi Sad rekao je da je to grad koji je uvijek bio grad imperija i čuvao dunavsku ravnotežu.
Za odnos s prevoditeljima pak kaže da zbog vezanosti uz vlastitu rečenicu, razgovara sa svojim prevoditeljima kako bi vidio prepoznaje li cjelinu i usredotočuje se s njime na bitne stvari.
"Uvijek sam imao dobre prevoditelje", dodaje.
Sebe smatra Europejcem, a europsku kulturu, kaže, čine grčka filozofija, rimsko pravo i Biblija.
"Duša Europe ipak kultura", kaže.
Végel je napomenuo i da je "prvih" 40 godina pisao noću, pisaćom mašinom, no sada se "informatički opismenio" pa više ne smeta susjedima. Iako ne poriče važnost tehnologije smatra žalosnim što odrasli za djecu nisu osmislili ništa zanimljivije i uzbudljivije od pametnih telefona i 'tableta'.
Tribina Pisac i njegov čitatelj: László Végel & Xenia Detoni
Festival svjetske književnosti 2017.
7. 9. 2017., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
-
Slobodan Šnajder o Lászlu Végelu: Magic Mystery tour kao putovanje kroz vrijeme
Čitajući Lászla Végela
S nemalim čuđenjem slušam kako se danas posvuda govori o "veselim šezdesetim" s istom onom samorazumljivošću s kojom se nekada govorilo o "ludim dvadesetim". Sedamdesete godine su prijelazne, osamdesete apokaliptične, devedesetih, otud, više nema. Svijet zaokružuje svoja iskustva i baca nesvodivo u zaborav: "vesele šezdesete" – doba Beatlesa i mini-suknje.
Slične knjige
-
-
The Story of a Man Who Collapsed Into His NotebookSpecial cijena 18,89 € Redovna cijena 20,99 € -
-
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
U ime oca i sina i kćeriSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
Hotel HorizontSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Molitva za JasenovacSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Zablude feminizmaSpecial cijena 24,29 € Redovna cijena 26,99 € -
Temeljenje kućeSpecial cijena 15,29 € Redovna cijena 16,99 €
