Među svojima
-
Jezik izvornika: hebrejski
-
Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
-
Broj stranica: 192
-
Datum izdanja: studeni 2013.
-
ISBN: 978-953266522-2
-
Naslov izvornika: Beetween friends
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 290 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 17,12 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih pisaca Amos Oz u svojoj najnovijoj knjizi u osam zgoda iz života u kibucu, u kojem je i sam proveo dobar dio mladosti, opisuje sva veselja i tuge, sitne ljudske radosti i pakosti, ljubav i čežnju, mladost i starost, sve ono što život čini životom. Među svojima očaravajuća je knjiga u kojoj Oz jednostavnim jezikom evocira atmosferu kibuca i nevjerojatno precizno pogađa bit međuljudskih odnosa. Čitajući knjigu Među svojima, i sam čitatelj biva uvučen u svijet prijateljstava i obitelji, u vrijeme kada je kolektivizam bio nada, a materijalno nije bilo važno. Od običnih ljudskih sudbina, od njihovih svakodnevnih priča Amos Oz stvara bogati obiteljski album u kojem se svaka sličica naslanja na onu drugu tvoreći mozaik istinskog drugarstva.
Lucidno i dirljivo... Među svojima ljudska je komedija u malome. Istražuje vječno nesigurne odnose između žena i muškaraca, roditelja i djece, prijatelja i neprijatelja, jasnim i jednostavnim jezikom koji savršeno odgovara lakonskome pripovijedanju.
Alberto Manguel, The Guardian
Dok čitate Među svojima, postaje vam jasno zašto je kibuc prestao biti važan u životu Izraela. U ovim je pričama svaka osobna ambicija potisnuta, svaki nagovještaj pobune ugušen. A opet, unatoč konformizmu koji je kibuc nametao, Ozova ljubav prema njemu i nostalgija za onime što je on nekada bio izviru sa svake stranice.
Ruth Margalit, The New Yorker
Među svojima jednostavno je pisana proza, bez suvišnih ukrasa, koja razotkriva najdublje ljudske čežnje.
Julia M. Klein, The Chichago Tribune
Oz bez mnogo buke diže veo sa života u kibucu. Njegovi opisi pojedinaca i prostora (kuhinja, spavaonica, uredâ) dojmljivi su upravo zato jer su pojednostavljeni do savršenstva. Ispod kože njegovih likova pulsira život.
Tom Adair, The Scotsman
Među svojima
ČitajMe.com, 1.2.2014.
“Među svojima” poznatog izraleskog autora Amosa Oza zbirka je njegovih osam priča koje opisuju život u kibucu, u kojem je i sam Oz proveo dio svoje mladosti. Njegove priče iako se ne nadovezuju direktno jedna na drugu dijele pojedine iste likove, a opisuju mnoge zgode i nezgode ljudi koji svoj život provode u jednoj od ovih kolektivnih zajednica.
Kibuc koji se kao oblik ljudske zajednice pojavljuje početkom 20. stoljeća u Izraelu, inicijalno se bazirao na ekonomskoj i socijalnoj jednakosti članova zaposlenih na poljoprivrednim poslovima, bio je svojevrsni utopijski kolektiv u kojem nije bilo privatnog vlasništva, a u ponešto modificiranom izdanju preživio je i do današnjih vremena.
U svojoj knjizi Oz donosi osam priča koje se događaju unutar jedne takve zajednice, neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata, a simbolika ove zbirke je u tome što ona počinje i završava sa motivom smrti, čime na simboličan način autor govori i o umiranju utopije čiji je produkt, barem izvorno, kibuc bio.
Autor govori o različitim svakodnevnim epizodama kroz koje opisuje atmosferu koja je vladala unutar članova kibuca, njihove međusobne odnose, nedoumice i propitivanja sebe samih i drugih, pokazujući pritom nezaustavljivi napredak u ljudskom razmišljanju kako bez samoaktualizacije i ispunjenja vlastitih želja nema niti mogućnosti za sreću pojedinca.
Teško je izdvojiti jednu ili čak nekoliko priča jer je svaka od njih osam posebna na svoj način; u prvoj „Norveški kralj“ upoznat ćemo samca opsjednutog lošim vijestima koji se boji bliskosti; „Dvije žene“ u istoimenoj priči dopisuju se nakon što je muškarac napustivši jednu, došao živjeti s drugom; priča po kojoj je zbirka dobila ime „Među svojima“ neobična je zgoda u kojoj sedamnaestogodišnja djevojka odlazi živjeti sa svojim trideset godina starijim učiteljem, a u njihov stan dolazi otac djevojke kako bi je razgovorom pokušao vratiti kući; priča „Otac“ koja u sebi čini se ima i najviše autobiografskog donosi emotivnu priču o dječakovoj posjeti bolesnom ocu, jedinom preostalom roditelju; „Dječačić“, vjerojatno najtužnija od svih priča u kojoj upoznajemo dječačića Juvala kojem je pet godina, a jednako kao ni njegov ocu ne može se pomiriti s krutim pravilima kibuca da noć ne smije provesti sa svojim roditeljima, već s ostalim, ponekad iznimno okrutnim, vršnjacima u zajedničkoj spavaonici; „U noći“ pruća čitatelju priliku da sazna za neobične događaje jedne noći koju tajnik kibuca provodi u noćnoj straži; „Dir Adžlon“ donosi priču o mladom Jotamu koji dobiva poziv odbjeglog člana kibuca da dođe k njemu u Italiju, na plaćeno školovanje, no pitanje je što će na to reći Vijeće; te posljednja priča „Esperanto“ koja priča o jednom od najstarijih članova kibuca, čovjeku koji je preživio Holokaust, a nekad je bio učitelj esperanta čijom smrću priča i zbirka završava.
Već kroz sažetak priča vidljivo je kako autor priča o mnogim, ponekad kontroverznim, aspektima života u kibucu, a njegove priče dočaravaju široku paletu ljudskih osjećaja i tjeraju na razmišljanje.
Iako svojim opsegom nije monumentalno djelo poput „Priča o ljubavi i tmini“ Amos Oz i s ovom zbirkom malom po opsegu uspijeva mnogo toga reći o ljudima i ljudskim odnosima.
Zbog toga njegovo posljednje djelo “Među svojima” kao i sva ranije objavljivana, svakako se može preporučiti za čitanje.
Kaleidoskopski pogled na kibuc
Novosti, Boris Postnikov, 14.2.2014.
Gotovo polovicu svoga života, od djetinjstva pa sve do zrele dobi, izraelski pisac Amos Oz proveo je u kibucu: o tom smo iskustvu mogli čitati u monumentalnoj “Priči o ljubavi i tmini”, na njemu je gradio svoju prvu, kod nas neprevedenu proznu zbirku “Tamo gdje šakali zavijaju”, a vraća mu se, evo, i u posljednjoj, izvorno objavljenoj pretprošle godine. “Među svojima” okuplja osam kratkih priča labavo povezanih nekolicinom likova i motiva; poput fikcionalnog kaleidoskopa, one prelamaju i umnažaju sliku poslijeratne svakodnevice male zajednice utemeljene na načelima jednakosti, solidarnosti, pravične raspodjele rada i prihoda.
Diskrepancija između tih načela i “stvarnog života” – ispunjenog ljubavima i ljubomorama, ogovaranjima i sukobima, svađama i prevarama – paradigmatska je okosnica zbirke, os oko koje se kaleidoskop obrće. I ne čini se, vrijedi reći, kao osobito produktivna narativna premisa: opreka rigidno apstraktnih ideoloških aksioma i nerazmrsivog kolopleta “zbiljskih”, “odviše ljudskih” strasti i slabosti pomalo je banalna, pojednostavljena formula društvenog života. Ali ni Oz, treba odmah dodati i to, nije pisac koji bi dozvolio da mu ova binarna simplifikacija posve shematizira priče koje priča. Iako likove dosljedno razvrstava u dva tabora – pa s jedne strane vidimo nepokolebljive apologete organizacije kibuca, teškog rada u službi kolektiva i zajedničkog odgoja djece, a s druge one tankoćutnije, razapete vlastitim ambicijama ili mučnom izopćenošću iz zajednice – vrlo rijetko ih svodi na jednodimenzionalne, tipske karikature. Što je naročito važno primijetiti znamo li da se knjiga, usprkos motivskoj isprepletenosti priča, ipak ne može čitati kao roman, kao što to recimo tvrdi kritičar “Guardiana” Alberto Manguel: Ozu nije stalo do toga da bilo koji svoj lik sukcesivno razvija, nego ih redovito ocrtava u samo nekoliko poteza i onda tako fiksirane “premješta” iz pripovijetke u pripovijetku. Pa opet, uspijeva ih postaviti u perspektivu dobronamjernog promatrača i dati im treću dimenziju, prikazati ih blagonaklonom duhovitošću bez traga podsmijeha, zaobliti im rubove i prizvati čitalačku empatiju.
Među likovima uvjerenih idealista izdvajaju se svakako komički skiciran autoritativni marksist David Dagan, koji načelo zajedničkog korištenja dobara rado širi u sferu ljubavnih odnosa, ali i tragički osjenčan postolar Martin Vinterberg iz priče “Esperanto”, kojem zajednica zbog bolesti brani da nastavi raditi, pa pokreće tečaj univerzalnog jezika, objašnjavajući malobrojnim polaznicima kako bismo njime mogli zauvijek okončati sve svjetske nesporazume i ratove. Lik Lee, stroge i neumoljive majke malenog Juvala iz priče “Dječačić”, pokazuje nam, međutim, da Oz u ovoj zbirci nije uspio izbjeći sve opasnosti banalizacije: sveden je na funkciju, bezrazložno plošan i jednoznačan. Njen slabašni sin, neprestano izložen okrutnim iživljavanjima vršnjaka, pripada pak skupini onih stanovnika kibuca koje ne povezuje ništa osim paradoksalnog niza vlastitih specifičnosti, onih koji su zbog tih fatalnih razlika “među svojima” stranci: baš poput njegovog oca, glasnog šaljivdžije koji šuti jedino kod kuće, strahujući pred goropadnom ženom, ili poput Cvija Provizora iz uvodnog “Norveškog kralja”, bizarno opsjednutog lošim medijskim vijestima.
U mrežu odnosa između ovih likova Oz je uhvatio niz pripovjednih krhotina života u kibucu, diskretno naznačen mračni kontekst ratovanja Židova i Arapa, zrak zasićen teškim mirisom trulih naranči. Dovoljno da bi knjigu vrijedilo pročitati; premalo, ipak, da bismo je pamtili kao jedno od njegovih upečatljivijih djela.
Među svojima: Život u kibucu u 8 slika
ziher.hr, Hrvoje Korbar, 4.7.2014.
Nakon čitanja opširnog autobiografskog romana Priča o ljubavi i tmini, u kojem je Amos Oz vješto isprepleo obiteljsku povijest, povijest cionizma i Bliskog Istoka općenito te vlastitu traumu vezanu uz smrt majke, bilo mi je vrlo teško zamisliti kratke priče iz pera istog autora. Iako je 8 kratkih priča okupljenih u zbirku Među svojima ispripovijedano na potpuno drugačiji način od romana koji me ne tako davno oduševio, priče također nose autobiografske elemente i na neki se način nastavljaju na roman.
Naime, Amos Oz, rođen kao Amos Klausner u Jeruzalemu 1939., s 14 je godina napustio svog oca i otišao živjeti u kibuc koji se svojim idejama o ravnopravnoj raspodjeli rada i nepostojanju privatnog vlasništva potpuno protivio uvjerenjima njegovog oca. Amos Oz je svoj prvi književni uspjeh doživio u kibucu i u njemu živio sa svojom suprugom sve do 1980-ih. Zbirka Među svojima upravo se bavi raznim aspektima života u toj specifičnoj zajednici/zadruzi koja je duboko utemeljena u socijalističkoj ideologiji, ali u nekim segmentima podsjeća i na mnogo ranije spise o utopijskom društvu. Iako je Među svojima plod fikcije za razliku od autobiografske Priče o ljubavi i tmini, sigurno je da je autorovo osobno iskustvo života i rada u kibucu te priče s kojima se više od trideset godina susretao značajan dio ove zbirke.
Priče nisu povezane konkretnom radnjom, već svaka donosi zasebnu epizodu iz života kibuca, ali mnogi se likovi provlače kroz više priča, kao na primjer Roni Šindlin, glavni zabavljač u kibucu, David Dagan, odgajatelj ili Joav Karni, tajnik kibuca. Kroz 8 različitih osobnih priča u fokusu kojih su prvenstveno obiteljski i međuljudski odnosi općenito, Amos Oz zapravo govori i o kibucu kao društvenom uređenju. Tako primjerice u posljednjoj priči Esperanto govori o odgovornosti koju pojedinac osjeća prema zajednici s kojom dijeli sve, dok priča Otac govori o mladom članu kibuca koji se nikad u potpunosti nije uklopio u društvo i koji odlazi u posjet umirućem ocu.
Ideološki problemi kibuca
Iako naizgled jednostavnih zapleta i jednostavnog stila, priče Amosa Oza donose pred nas vrlo složene sukobe među pojedincima, ali i unutar pojedinaca. Najčešće se ističe pitanje o slobodi pojedinca - može li sloboda pojedinca biti pretpostavljena dobrobiti čitave zajednice, ili je svatko od nas ovdje s misijom koju mora ispuniti i istovremeno zanemariti vlastitu sreću i samoostvarenje. Osim toga, Amos Oz bavi se i pitanjem privatnog vlasništva u kibucu, odgojem djece (trebaju li dijete odgajati samo njegovi roditelji ili je za odgoj djeteta odgovorno čitavo društvo) i odnosima kibuca s onima koji su izvan njega.
Ipak, svi ti ideološki problemi kibuca samo su okvir za ono u čemu Amos Oz najbolje uspijeva, a to je portretiranje likova koji na neki način nisu prilagođeni životu u takvoj zajednici i koji su spremni podnijeti žrtvu da bi i dalje bili članovi te zajednice. Dječačić prati emotivan odnos dječaka koji se ne uklapa među svoje vršnjake i njegovog oca Ronija Šindlina koji slovi za glavnog zabavljača u kibucu i koji ga u jednom trenutku odvede iz zajedničkih spavaonica i time prekrši pravila kibuca, dok priča U noći prati susret tajnika kibuca Joava Karnija i najljepše djevojke kibuca Nine koja je odlučila pobjeći od svog supruga i time staviti tajnika na kušnju, budući da on još uvijek osjeća i privlačnost prema njoj, ali i odgovornost prema pravilima kibuca.
Atmosfera kibuca o kojima Oz piše u nekim trenutcima podsjeća na atmosferu života na otoku, koji je poput kibuca izoliran od ostatka svijeta i gdje su svi osuđeni na međusobne kontakte i doima se kao dobar materijal za niz filmskih minijatura. U svojim pričama Amos Oz nikad ne donosi moralne osude ponašanja svojih likova, bez obzira na to krše li oni u tom trenutku stroga pravila života u kibucu ili ne i time stvara osjećaj bliskosti s njegovim likovima. Iako je njegova Priča o ljubavi i tmini zainteresirala holivudske producente, kratke priče iz zbirke Među svojima prije bih povjerio nekim europskim filmašima zbog njihove specifične intimne atmosfere i duboke psihološke karakterizacije likova.
Oz je gospodin pisac, a ova knjiga gozba za čitatelja
najboljeknjige.com, Lidija Deduš, 14.1.2015.
En la komansau Dio krais la siaklon kai la tron. U početku stvori Bog nebo i zemlju. Nakon toga, stvori Bog i sve ostalo što stvori, sve dok ne dođe do čovjeka. A kad stvori čovjeka, ostavi ga prepuštenog drugom čovjeku. No, još više, samome sebi.
Rečenica o postanku prva je i posljednja što ju je Martin Vandenberg, učitelj esperanta koji je, prije holokausta, predavao u Roterdamu, uspio naučiti svoje učenike u kibucu. Nakon toga je umro. I još, prije nego što će umrijeti, ustanovio je: “Smrt je anarhist. Nema nikakvog strahopoštovanja prema staležu, imovini, autoritetu, diplomama, u njenim očima svi smo mi jednaki.“
A završetkom Vandenbergovog života, Amos Oz zatvorio je okvir od osam pripovijedaka o životu Jevreja u kibucu – utopijskoj zajednici naroda koji je, pokušavši se otrgnuti od strogih religijskih pravila u uzročno-posljedičnom odnosu ovozemaljskog i onog poslije života, na neki način uspio izbjeći tipizaciju Židova kao materijalno bogate populacije s jedne strane, ali se na kraju izgubio u strogim pravilima druge vrste: jednakosti izbrušene do mjere u kojoj se gubi bliskost među ljudima, i još važnije, u kojoj se javlja još veća emocionalna otuđenost pojedinca.
Kibuci su židovske zajednice osnovane početkom dvadesetog stoljeća s ciljem izjednačavanja ljudskih prava pojedinaca. Imovina je zajednička, svaki član zajednice važan je kotačić u pokretanju mehanizma po kojem funkcionira sustav “svi za jednoga, jedan za sve“. Zajednički nazivnik im je poljoprivreda, dužnosti se dodjeljuju prema fizičkim i dobnim mogućnostima, podjele se odnose samo na rad, a djeca rođena u takvom društvu od malih nogu bivaju primjerima poučavana odvajanju od emocionalne vezanosti za roditelje i okretanju sebi jednakima: djeci uz koju će odrastati.
O životu svakoga pojedinca glasa zajednica. Zajednica odlučuje jesu li argumenti za razvrgnuće braka dovoljno čvrsti, smiju li/trebaju li mladi ljudi napustiti kibuc i školovati se u drugim dijelovima zemlje ili svijeta, hoće li djeca provesti noć u kući svojih roditelja, ili spavati u posebno izgrađenom centru za odgoj.
Promatrano sa strane, hermetizam komune prilično je gust i čini se kao nemoguć za osobe koje žive u slobodnijem svijetu. No, ipak, život u takvim okolnostima moguć je za konformiste, ili ljude koji više nemaju što izgubiti. Osim sebe.
Na takvu pozornicu smjestio je gospodin Oz svoje glumce. Udahnuo im je život perom, mada, ako su im imena i izmišljena, svatko od njih sigurno je jedna od sudbina koja je, u povijesti židovskoga naroda, proživjela svoj vijek u takvoj zajednici.
Međutim, mnogo više od pukih sudbina, ovi su životi vektorske slike ljudi koji ih nose. Isprepleteni na mnogo načina, vezani istim osobama ili razdvajani od djece zbog krutih pravila zajednice, ti su ljudi svedeni na minimum životnih potreba i kao takvi utječu se jedni drugima s mnogo više potrebe nego bi to, vjerojatno, činili u slobodnijem svijetu.
Žena koja se utječe ženi kojoj je preotela muža, muškarac koji, zbog patnje svojeg djeteta, pretuče petogodišnjaka, mladić rastrgan između potrebe za odlaskom i dužnosti za ostankom, vrtlar koji se boji voljeti i introvertirani dječak koji ne umije iza sebe ostaviti život izvan zajednice - akteri su priča koje, unatoč krutoj okolini u koju su smještene, imaju nevjerojatno mnogo ljudskoga i toploga u sebi.
Važno je i vrijeme u kojem se odvija život u kibucu. Po osnivanju novooformljene države Izrael, nakon Drugog svjetskog rata, u stalnim sukobima s Palestinom, ljudi Izraela oprezniji su i čulniji, čemu se utječe i tim veća potreba za zajedništvom. Može li se ono održati trajno, ili su ljudi kao bića isuviše veliki individualci da bi se olako prepustili tuđoj brizi?
Amos Oz je gospodin pisac. Jedan od onih koji, bez mnogo riječi, umije mnogo toga ispripovijedati. Jednostavne, čitke, ali najvažnije – tople, ljudske i poantirane, zaokružene priče o jednostavnim ljudima i njihovim malim-velikim životima opravdano ga čine jednim od najboljih suvremenih pisaca.
“Među svojima“ možda nije uzbudljiva kao neka od razvikanijih knjiga koje osvajaju ljestvice čitanosti, ili možda beskrajno romantična, srcedrapateljna, šokantna na način kako diktiraju suvremeni literarni ukusi, ali dira u onu žičicu koja bi trebala povremeno biti zatitrana da bismo se osjetili živima, zbog čega bi je svaki čitatelj trebao pokloniti – sebi.