Me'med, crvena bandana i pahuljica
-
Jezik izvornika: bosanski
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: rujan 2018.
-
ISBN: 978-953358001-2
-
Naslov izvornika: Me'med, crvena bandana i pahuljica
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 195 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen prošle godine na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore!
Svaki udar, politički ili srčani, dolazi neočekivano, bez najave, bez objašnjenja, i zauvijek mijenja onoga kome se dogodio. Kada udar pak preživi pisac poput Semezdina Mehmedinovića, neizbježno je da se ta biografska činjenica pretoči u jedinstvenu, neponovljivu prozu. Srčani udar u pedesetoj, na prelasku iz jedne životne dobi u drugu, mijenja ne samo osobu koja ga je doživjela već i njegove najbliže. Takve rubne situacije oni su trenuci kada se svatko zapita što i kako dalje.
Me’med, crvena bandana i pahuljica najintimnija je knjiga Semezdina Mehmedinovića, koja kroz naizgled svakodnevne, a opet neobične događaje duboko ponire u međuljudske odnose, u odnose muža i žene, oca i sina. Omeđena bolnicom, iskustvom nemoći, težnjom da se shvati i prihvati promjena vlastitoga ja, prepuna empatije, ona je gotovo medicinski točna dijagnoza ljubavi u svakoj obitelji. Ovo je knjiga koju ćemo na polici držati poput najdragocjenije snježne kugle da joj se utječemo onda kada nam je najvažnije i kada smo potrebni najmilijima. Poetski eksplozivna, do srži pročišćena, Me’med, crvena bandana i pahuljica koktel je vlastitih slabosti i snaga u kojem se precizno odražavaju i izražavaju one najveće i najvažnije teme koje zaokupljaju svakoga – ljubav i smrt, sadašnjost i povijest, bolest i zdravlje, putovanje i ostajanje.
“Riječ je o pisanju o onome o čemu je nemoguće pisati. A o čemu opet jedino i ima smisla pisati. Me’med, crvena bandana i pahuljica knjiga je s kojom počinje i završava jedna povijest književnosti. Najusamljenija knjiga ovoga jezika o muškarcu, dječaku i ženi.” - Miljenko Jergović
“Na kraju, Semezdinovu i Sanjinu knjigu ne možemo zamisliti drugačijom nego što jest, niti ispričanu nekim drugim riječima od onih kojima je ispričana... U dvije riječi: magija, velika.” - Dragan Jurak
“Radi se o strašnoj i divnoj knjizi, tekstu koji je veličanstven u svom slavljenju pisanja i uzvišen u prikazu patnje svakodnevnice. Radi se o knjizi s kojom se treba suočiti i kao pisac i kao čitalac.” - Vladimir Arsenić
“Me’med, crvena bandana i pahuljica rahli je roman čija forma kao da sugerira rahlost memorije same, bolno dirljiva knjiga o ljubavi, očinstvu, braku, ali iznad i prije svega libar o pravu na život, barem onaj koji je ostao iza nas, kojega želimo sačuvati pamćenjem, ako već na duljinu našeg zemaljskog trajanja nismo kadri utjecati.” - Ivica Ivanišević
Knjiga o obitelji, egzilu, samoći i zaboravu, o rađanju Trumpove ere
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 4. 2. 2017.
Knjiga iz tri dijela: prvi je proistekao iz infarkta, drugi iz putovanja, treći iz moždanog udara. Prvi dio, naslova “Me’med”, ispričan, kao i sve drugo, iz prvoga lica, govori o vlastitom infarktu. Drugi dio, “ Crvena bandana”, putovanje je sa sinom fotografom, koji se trenutno bavi snimanjima noćnog neba iznad pustinje. Treći dio, “ Pahuljica”, prati ženin moždani udar, koji za posljedicu ima oštećenje centra u mozgu koji bilježi sjećanja. Iako autor u bilješci na kraju knjige – koja je i sama po sebi umjetnički tekst – ponavlja ono na čemu već dugo insistira, a to je da “piše hibridne književne tekstove, izbjegava čiste forme, jer zazire od političkog koncepta čistih identiteta”, “Me’med, crvena bandana i pahuljica” čine roman, i to vrlo čvrsto organiziran. Na neki način: slučajan, sudbinom uređeni i učvršćeni roman. Drugi dio knjige, onaj koji je sačinjen od putovanja ili, tačnije, od sjećanja na putovanje, čine i crteži. U prvom i trećem crteža nema.
Ovo je roman o porodici, o mužu, ženi i sinu, roman o emigraciji, o nizu emigrantskih samoća, Americi onakvoj kakva ona jest i kakvom se doživljava kroz iskustvo nekoga tko se sedamdesetih i osamdesetih godina živeći u Sarajevu i u Jugoslaviji formirao kroz američku kulturu. Ali ovo je i prvi roman o Trumpovoj Americi, ili o polaganom rađanju Trumpove Amerike kroz naljepnicu šovinističkog sadržaja na plavom Fordovom kamionetu u nekoj zabiti Arizone: “Muslims go home and take Obama with you!”, kroz dobacivanje gnjevnog gosta u kvartovskome kafeu, kroz unutrašnji osjećaj koji je, ipak, najvjerodostojniji: “Da smo stranci, znam po tišini koja nastupi kad nas policajac zaustavi na cesti, dok mirno sjedimo u kamionetu i čekamo da nam se obrati.” Ova knjiga potvrđuje kako se kroz govor o najintimnijim činjenicama čovjekova života izriču posljednje istine o društvenoj zajednici, koje uključuju i najsvježiji dnevni društveno-politički izvještaj.
Kada se pacijent s akutnim infarktom, imena Semezdin Mehmedinović, pojavljuje na bolesničkom stolu, liječnik, Amerikanac, treba ime, šifru, način na koji će mu se tokom procedure obraćati. Kako mu je Semezdin Mehmedinović neizgovorivo, on će ga zvati Me’med, i to biva njegovo bolesničko ime, ali, na određen način, i kod nekoga sasvim novog identiteta, identiteta srčanog bolesnika i Amerikanca. Iako je prije infarkta već petnaestak godina živio u Sjedinjenim Državama, neizgovorivost njegova imena i prezimena tek je sad postala važnom, gotovo sudbinskom temom. Ono što se u ovom slučaju tiče tek funkcioniranja živog organizma, kardiovaskularnog incidenta i čovjekove intime, već u sljedećem trenutku može se ticati društva u cjelini, političkih prilika u zemlji, tobožnje borbe protiv terorizma praćene sumnjičenjem, a onda i hajkom na ljude neizgovorivih imena i prezimena. Liječnik koji savjesno obavlja svoj posao i spašava čovjeku život, ne čini ništa loše kad zanemaruje svaku političku korektnost i odbacuje neizgovorivo ime i prezime. Ono ga dekoncentrira i ne može ga nabrzinu smrsiti. Ako bi ustrajao na poštovanju osobe i njezina građanskog i kulturnog identiteta, doveo bi u opasnost njezin život. A cilj je kardiologov spašavati život, a od drugome ćemo nakon što srce nastavi normalno da kuca. Društvo, međutim, i država, nemaju izliku kardiologa. Jedno je totalitarni režim bolnice, a drugo totalitarni režim države. Totalitarizam klinike je nužnost, ali drama započinje kada se država pretvori u kliniku.
Iza “Crvene bandane” stoji grižnja savjesti. Otac si ne može oprostiti to što je sina, tada dječaka u najosjetljivijim godinama, zadržao sve vrijeme rata u Sarajevu. Razlozi su, naravno, bili idealistički. Ali kakav to idealizam može opravdati troipolgodišnje zatočeništvo dječaka usred sarajevske opsade, pa još po tuđim, podstanarskim stanovima? Tako to ocu izgleda iz naknadne, emigrantske i američke perspektive. Ali u vrijeme opsade stvari su drukčije izgledale. Međutim, čovjek s vremenom zaboravlja kako je nekad bilo, šta je mislio i osjećao. Umjesto toga ostaje osjećaj, koji se ničim ne može ublažiti, da je učinio nešto loše. I sad u svakoj prilici osluškuje već odavno odraslog sina, što će reći, kako će se sjećati rata. Voze se u polovnom kamionetu, a kada ih zaustavi policija, sin insistira da on odgovara na pitanja: manje mu se čuje strani naglasak.
Jesmo li i tamo, u našem jeziku, takvu maramu zvali bandana? Ili je to bila samo marama? Pita se otac, dok gleda sina s crvenom bandanom na glavi. Ono što im se zbiva u novoj zemlji i novom životu zbiva se i u novom jeziku. Iako je onaj prvi, materinji jezik, živ i neizbrisan – za pisca i jedini jezik – dramatični, i manje dramatični događaji u Americi odvijaju se u drugome jeziku i ostaju u drugome jeziku. Ponekad se neuspješno prevode na onaj prvi. Recimo, bandana. Je li u ovome jeziku u ona vremena postojala bandana? I je li u ovom jeziku izgovorivo sve ono što se čovjeku dogodi u onome jeziku?
“Me’med, crvena bandana i pahuljica” roman je o zaboravu. I o strahu od zaboravljanja. Četiri godine nakon infarkta otac bi da prestane piti jedan lijek, jer se među neželjenim nuspojavama ponekad javljaju problemi sa sjećanjem. On osjeća strah od unutrašnjeg pustošenja. Pisac bez sjećanja je kao moreplovac bez mora. Emigrant bez sjećanja je poput čovjeka koji se izgubio i luta daleko od doma. Liječniku je, međutim, važno srce. I ne shvaća u čemu je problem s uspomenom-dvije. Ustvari s time da ponekad, možda, zaboraviš gdje si ostavio ključeve od auta.
Treći je dio knjige, “Pahuljica”, najšokantniji. Takav da čitatelj odlaže svoju priču o “Pahuljici”, tako da bi zbog nje najradije odšutio i knjigu, samo kad bi to bilo moguće. Nakon moždanog udara žena se jedva sjeća onoga što se zbivalo u posljednjih desetak godina. Ne pamti ni koji je datum, koja godina, gdje se nalazi. Išla bi na Čengić Vilu, a Čengić Vile nema u Washingtonu. Dok je još u bolnici, on je pita “‘Ko je napisao stih April je najsuroviji mjesec…’ I ona kaže – ‘T. S. Williams.’ Zanimljivo da je ona u jednu osobu stopila T. S. Eliota i Williama Carlosa Williamsa. Mora postojati neki konkretan razlog za to, ali ću poslije da ga tražim, sad žurim da je ispravim: ‘Nije Williams, već Eeee…’ I ona kaže: ‘Eliot! T. S. Eliot’ Drugim riječima, ona ne može da se sjeti kalendarske godine, ni mjeseca u kojem smo sada, ali se sjeća stiha iz pjesme, i sjeća se imena pjesnika.”
“Pahuljica” je ljubavna priča. Potraga za izgubljenim sjećanjima, koja su važnija njemu koji pamti, nego njoj koja je zaboravljala. Dok razgovaraju, i dok se ona pokušava sjećati, on joj postavlja pitanja, a ona odgovara. Kada pogrešno odgovori, pokušava se izvlačiti poput učenika kad ne zna lekciju u školi. I tako se, usred njezine bolesti, u svojim prisjećanjima i u njegovim uspomenama na Sarajevo, na vrijeme kada su se upoznali, na osamdesete i na rat, nađu usred zjapeće, sveprisutne mukle samoće. Ničega osim sibirskog beskraja samoće.
“Me’med, crvena bandana i pahuljica” za ovog je čitatelja roman, ali je više od toga izvještaj o životu njemu bliskih ljudi koji se nalaze s druge strane svijeta. Nikada nešto slično nisam čitao, a vjerojatno više niti neću. S jedne strane, riječ je – u “Pahuljici ” – o nečemu što je strašno, a s druge se strane radi o velikoj književnosti, neusporedive ljepote i snage. Ovaj roman stoji nasuprot biblioteci svih drugih knjiga napisanih na našim jezicima. Njegova drukčijost ravna je njegovoj ljepoti.
Semezdin Mehmedinović od izmišljanja u fikcionalnom tekstu odustao je u isto ono vrijeme kada je prezreo čiste forme, povezujući ih sa čistim identitetima. Ali njegovi prozni i pjesnički komadi – oni sasvim kratki, kao i ova tri duža, koja čine roman od dvjesto i tri stranice – predstavljaju majstorstvo imaginacije. Iz mašte ne nastaju samo puke lagarije, fantastične priče niti fikcija koja nalikuje zbilji. Mašta je sredstvo, mašta je čulo kojim se iz zbilje izdvajaju one slike, fragmenti, zvukovi, mirisi koji se izdvajaju i razlikuju od puke općenitosti. To je unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta Petera Handkea, koji je Semezdin Mehmedinović doveo do krajnosti. Svoj tekst je izjednačio sa svojim životom, a da nije pisao autobiografiju.
Dvojica su pisaca u mom jeziku koji ulaze u moj tekst, s kojim živo komuniciram dok pišem. Ne interpretiram ih, ne kopiram, ne pokušavam im sličiti, ali bez njih dvojice niti bih pisao ovako kako pišem, niti bih čitao ovako kako čitam. Semezdin Mehmedinović je jedan. Pa ne znam može li ova moja priča o njegovoj knjizi koristiti ijednome drugom čitatelju.
Sem i Uncle Sem
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 25. 2. 2017.
Sa svakom novom knjigom Semezdina Mehemedinovića imam isti problem. Čim mi padne u šake (libar, ne autor), odjavim se ukućanima, ištekam iz svijeta, povučem u sobu, pa onda kompulzivno čitam. Kad svezak sklopim, sljedećih barem nekoliko dana gnjavim svakoga tko mi natrči u vidokrug savjetom - koji je uglavnom intoniran kao naredba - da se bez okolišanja uputi u najbližu knjižaru.
"Dobro, hvala na preporuci", zna mi uzvratiti manjina pristojnijih znanaca, dakle, onih koji me ne običavaju počastiti kiselim pogledom i odmahnuti rukom, "ali o kakvome se to libru radi?" Tada moja inače neobično rječita malenkost počne petljati, zamuckivati, obilaziti oko merituma pitanja kao kiša oko Kragujevca, grgoljiti i kašljucati sve dok moj sugovornik ne pogleda na sat i uspaničen mi priopći kako nema vremena jer žuri na kolonoskopiju.
Nevolja s Mehmedinovićem jest u tome što se njegovi radovi opiru zbijanju u ladicu čvrste i precizne forme: negdje su na polovici puta između poezije i proze, doimaju su kao nasumični pabirci i rinfuzni zapisi, a onda shvatiš kako bez ikakve vidljive fuge savršeno liježu jedan uz drugoga.
S novom Semezdinovom knjigom " Me'med, crvena bandana i pahuljica" trebalo bi biti nešto lakše. Naime, uz ponešto slobode ovaj bi se libar mogao predstaviti kao roman. Velim mogao, a ne morao jer se opet radi o tekstu koji izmiče uvriježenim klasifikacijama. Za početak, između korica nećete naći n "f" od fikcije, unutra su sami fakti, i to oni zamalo konačni, u najdoslovnijem smislu. Knjiga je složena od tri zamašnije cjeline: prva tematizira piščev srčani udar, druga je neka vrsta njegova dnevnika s kraćeg putovanja što ga je poduzeo u društvu odrasloga sina, treća nudi kroniku suočavanja s moždanim udarom supruge i posljedicama koje je on ostavio.
Ako sve pisce, onako ugrubo, možemo podijeliti u dvije skupine, one koji izmišljaju i one koji promišljaju, Mehmedinović definitivno spada u potonju kategoriju. On svojim tekstovima ne imaginira nove, tuđe svjetove, nego od zaborava pokušava sačuvati samo jedan, vlastiti. Dobrih dvadeset godina trudio se svoju osobnost i iskustvo obraniti pred rizicima što ih pretpostavlja američki egzil, odnosno nužda prilagodbe novoj sredini na drugome kraju svijeta, koja će mu, ma koliko se trudio, dovijeka ostati stranom. A onda je shvatio kako postoji još jedna, kudikamo gora prijetnja pamćenju, naime, medicinska.
Semezdinova knjiga nije - ili je to tek na nekoj drugoj ili trećoj razini - libar o bolesti. Prije svega radi se o tekstu koji je zaokupljen pitanjem obrane identiteta koji je dvostruko ugrožen, "geopolitički" i zdravstveno (ili sudbinski, ako vam je tako draže).
"Uvijek, i na svakom kontinentu, ja sam ugrožena manjina. Za Europljane musliman. Za Azijate Europljanin. Za Amerikance... Nekoliko puta ovdje mi je rečeno - 'Go back to Russia!', a to spada u najblaže identitetsko prekoravanje", piše Mehmedinović na jednome mjestu. Konačno, ova knjiga i dio svoga naslova duguje meandrima iste muke. Me'med je on sâm, a tako će ga silom prilika, u najboljoj namjeri, bez ikakve ružne primisli, krstiti liječnik koji nije kadar izgovoriti njegovo puno ime i prezime, a mora mu se nekako obraćati.
Sem (kako Mehmedinovića zovu prijatelji) i Uncle Sam u trajnom su konfliktu, ma koliko prigušen on bio, jer pisac već odavna živi u trumpovskoj Americi uskogrudnosti i netolerancije, koju ostatak svijeta tek ovih dana otkriva. Što preostaje čovjeku bez domovine, kojemu ni ovdje ni tamo ne dopuštaju da bude svoj na svome? Tek spoznaja kako je jedini slobodni teritorij koji u životu ima smisla braniti onaj što ga omeđuju granice vlastita doma. A ta borba mora poprimiti obrise očajničkog pothvata ako je neprijatelj kojemu se moraš suprotstaviti unutarnji - nevidljivi raspored ćudljivih molekula kojima se prohtjelo otimati pamćenje.
Semezdin Mehmedinović briljantni je minijaturist, neka vrsta literarne inačice Julija Klovića kojemu su malešni formati bili dovoljni da u njih posreduje dramu freske. Prva knjiga toga autora koju sam pročitao bio je "Sarajevo Blues" u kojemu je, među ostalim, otisnut i, po mom dubokom uvjerenju, najbolji zapis o ratu, koji ću ovdje, što nije nikakav problem, citirati u cijelosti: "Harune, ulazi u kuću, napolju padaju granate."
Točno četvrt stoljeća proteklo je od premijere toga libra, a Semezdin i nadalje ostaje dosljedan uvjerenju kako se do cjelovite slike svijeta može doprijeti samo marljivim slaganjem krhotina pamćenja, spajanjem komadića rasutog puzzlea.
"Me'med, crvena bandana i pahuljica" rahli je roman čija forma kao da sugerira rahlost memorije same, bolno dirljiva knjiga o ljubavi, očinstvu, braku, ali iznad i prije svega libar o pravu na život, barem onaj koji je ostao iza nas, kojega želimo sačuvati pamćenjem, ako već na duljinu našeg zemaljskog trajanja nismo kadri utjecati.
Da zaključim, već na izmaku veljače susreo sam se s djelom koje ima ozbiljne šanse na koncu 2017. ponijeti titulu knjige godine.
Tragična iskustva otkrivaju nam tko smo
Sandra Sabovljev, Novi list, 12. 3. 2017.
Napraviti razgovor sa Semezdinom Mehmedinovićem, jednim od najsuptilnijih umjetnika ovih prostora, težak je posao, iako se, paradoksalno, radi o rijetko blagom i toplom sugovorniku. Teško je ponajprije zato što se razgovor s bosanskohercegovačkim pjesnikom koji živi u Washingtonu, vodi transatlantički, odnosno virtualno, čime smo odmah zakinuti za brojne komunikacijske finese, a onda i stoga što se radi o književniku koji je, čini se, sve što je imao reći, napisao u knjizi. Između opreza da se ne zađe u zonu indiskrecije i želje da se od sugovornika dobiju njegovi tankoćutni komentari i britka razmišljanja, nastaje ovaj razgovor, kojemu je povod Mehmedinovićeva posljednja knjiga » Me'med, crvena bandana i pahuljica«, objavljena nedavno u Frakturi.
Ovaj trodijelni poetski zapis života jedne obitelji, popraćen autorovim crtežima, izdavač naziva »najintimnijom knjigom Semezdina Mehmedinovića, koja kroz naizgled svakodnevne, a opet neobične događaje duboko ponire u međuljudske odnose, u odnose muža i žene, oca i sina«. Riječ je, dakle, o medicinski točnoj dijagnozi ljubavi u obitelji potresenoj udarima koji »dolaze neočekivano, bez najave, bez objašnjenja, i zauvijek mijenjaju one kojima su se dogodili«. Rezultat tih surovih biografskih činjenica koje nas suočavaju sa smrtnošću, nas samih i naših najbližih, »poetski je eksplozivna, do srži pročišćena proza«, koja će svojom beskompromisnom emocionalnom ogoljenošću potresti čitatelja i nagnati ga na razmišljanja o istinskim životnim temama.
Lično, o ljubavi
Kritičari ističu da je »Me'med, crvena bandana i pahuljica« Vaša najintimnija knjiga dosad. Meni se čini da su sve Vaše knjige intimne pa se taj atribut nekako otima stupnjevanju. Međutim iako ste pisali o ratu, traumama i mnogom bolnim temama, u ovoj je knjizi vaša krhkost najizloženija pa time i napotresnija. Slažete li se s time i zašto je to tako?
– Knjiga je vrlo lična. Znam to najviše po tome što sam oprezno iščekivao reakciju onih koji se u knjizi pojavljuju i čije živote opisujem. Uvijek postoji ta opasnost da bismo svojim riječima mogli povrijediti druge koji su nam dragi i važni. Ali dok sam pisao knjigu, potreba za pričom bila je nagonska, imao sam osjećaj da pričajući održavam svoj svijet na okupu. Ova knjiga je lična između ostalog i zato što govori o ljubavi. Naša uobičajana predstava o ljubavi je redukcionistička, vezuje se za sentiment, koji zapravo i ne spada u naše primarne osjećaje, i manje je bitan dio tog stanja. Ljubav zapravo alarmira sve naše primarne osjećaje (prije svih – strah), aktivira i izoštri naše mišljenje, fokusira nas tako da jasnije vidimo stvari. U paničnome strahu da bismo mogli izgubiti nekoga tako bliskog sebi, počnemo otkrivati neke svoje osobine kojih ranije nismo bili svjesni. O tome, između ostalog, govori ova knjiga...
U našem ste posljednjem razgovoru rekli da pišete knjige sebi i da im se puno radujete. U ovoj ste pak knjizi nekoliko rečenica namijenjenih sinu sakrili u mnoštvu drugih. Je li ih pronašao, je li knjiga pročitana ili je ostala »usamljenija od ljudi«?
– Nastojim uvijek da pišem s idejom konkretnih čitalaca, u ovoj knjizi to su dvije meni najbliže osobe, žena i sin. U drugom dijelu knjige opisujem putovanje s Harunom po američkim pustinjama, on je tih dana snimao noćno nebo za potrebe svog fotografskog projekta, a ja sam mu bio saputnik. I poslije kad sam zabilješke pretipkao, poslao sam mu tekst koji je on pročitao u avionu, u vrijeme leta, a nakon toga se iz aerodromskog kafea javio, u razgovoru je predložio drukčiji raspored fragmenata, sjetio se nekih događaja s tog našeg putovanja koje nisam opisao, nagovarao me da ih svakako zapišem i priključim knjizi. Uglavnom smo pričali o strukturi samoga teksta, nismo o sadržaju, ali ja znam da je skrivene rečenice njemu upućene pronašao, on je lucidan čitalac.
O najbližima
I na jednome mjestu u knjizi kažete: »Ima li na svijetu išta komplikovanije od odnosa otac – sin«?
– Ta rečenica je tu zbog našega razlikovanja. A suštinska je razlika između nas dvojice, barem kako se u ovoj knjizi pokazuje, da sam ja »posmatrač« a on »učesnik«. Ja sam najčešće onaj koji gleda događaj sa strane, a on je onaj koji u njemu učestvuje. To je neko pravilo možda i u našim životima, koje se potvrdilo na našem putovanju i razumije se da iz tog odnosa nastaje neka mala drama. Usred pustinje smo, pukla je guma na našem autu, on mijenja točak a ja ga za to vrijeme fotografiram i idem mu na živce. Ali komplikovanost odnosa otac – sin ima i dodatak iz naše prošlosti, jer ja imam neke griže savjesti, jedna od njih je da sam ga kao dječaka zadržao u Sarajevu tokom svih godina opsade, to je naprosto bilo neodgovorno, on je trpio zbog moga izbora. Na kraju, naš odnos je vrlo komplikovan, ali zbog toga i naša povezanost nije samo biološka, mi smo jedan drugome najodaniji prijatelji.
»Pahuljica« prati moždani udar Vaše žene i njezin gubitak sjećanja. Sanji još od »Sarajevo Bluesa« posvećujete najljepše ljubavne retke u literaturi ovih prostora. Potvrđuje to i jedna od posljednjih rečenica romana »Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi«...
– U ovome Vašem pitanju na kraju nema upitnika, ali meni se u njemu sve sviđa (uključujući i izostanak znaka pitanja), a posebno to da ste citirali dvije rečenice koje su u knjizi zapravo najbitnije. Nama tragična lična iskustva otkrivaju ko smo mi u stvari, naše misli i osjećaji se tada izoštre... Udar je kod Sanje oštetio centre pamćenja, pa smo onda puno vremena provodili u razgovoru o prošlosti, kako bismo probudili njenu memoriju i kako bi se počela formirati nova sjećanja. I odjednom se naš život usporio. Na neki način sam iznova počeo otkrivati i Sanju i sebe. Razgovarali smo i ja sam pravio bilješke u vrijeme i nakon razgovora, prvobitno samo da bi njoj služile, da sutradan pročita o čemu smo razgovarali, jer bi to ona u međuvremenu zaboravljala. I to mi se čini važnim: zapisi imaju dvostruki smjer sjećanja, oni su služili da ona ne zaboravi razgovore u kojim smo se sjećali zajedničke prošlosti. Kasnije su pretvoreni u tekst koji se u knjizi zove »Pahuljica«. I puno tih zabilješki na kraju nije završilo u knjizi, a moglo je.
Pustošeća samoća
Pišete i o »samoći u kojoj su mrtvi stvarniji od živih«. O kakvoj je samoći riječ i koliko Vas je ona obilježila baš kao i melankolija, stranstvovanje i nepripadanje?
– To je pustošeća samoća u kojoj se našla Sanja. Ona je izgubila nova sjećanja, ali su zato rana sjećanja na prve godine života kod nje, nakon udara, bila vrlo intenzivna, živo je pamtila i događaje i ljude. I onda to davno vrijeme za nju je odjednom postalo jako važno, a većina ljudi bitnih u tom sjećanju na djetinjstvo više, naravno, nisu živi. U njenoj novoj dnevnoj stvarnosti, u kojoj smo kroz razgovor o prošlosti nastojali probuditi sjećanja, ti ljudi su odjednom postali više »živi« i realni, od sadašnjosti u kojoj nije imala uporište jer je neprestano zaboravljala ono što joj se trenutno događa. Nešto što bi se dogodilo danas, ona se toga već sutradan ne bi sjećala. Njoj je sadašnjost neprestano iščezavala. To je razarajuća melankolija.
Spominjete i Aleša Debeljaka s kojim Vas je vezalo dugogodišnje prijateljstvo. Što je Vama bio i jest Aleš? Što je otišlo s njim na književnoj mapi ovog prostora, ali i onoj vašoj unutarnjoj?
– Naše poznanstvo traje od ranih osamdesetih, sretali smo se u različitim gradovima i na različitim kontinentima. Prebrzo je sve to prošlo. Bili smo još dječaci ranih osamdesetih kad smo se upoznali i u kafeu na Skenderiji pili lozovaču. Aleš je tada bio velika književna zvijezda, a književnost je u toj našoj zajedničkoj državi imala puno veći značaj nego što ima danas. Njegov »Slovar tišine« je kultna knjiga naše generacije, jedna od onih rijetkih koje sam sa sobom donio ovamo, u Ameriku.
Zajednički pogled
Još smo bili mladi kad smo se, recimo, sreli na nekom zajedničkom čitanju u Buffalu, u američkoj državi New York. I tamo je, uz Nijagarine vodopade kip Nikole Tesle pa smo se popeli skupa i zasjeli u naučnikovom krilu, radovali se znakovima svog svijeta i malo divljali, kako priliči mladim ljudima. Jednom, poslije, sreli smo se u Sarajevu, u kojem je on tada već bio više domaći od mene... Ali najviše smo se družili u zadnjoj godini njegova života. Nešto je o tome i on napisao u svojim kolumnama koje je pisao za ljubljansko Delo.
Tri mjeseca prije njegove smrti bili smo skupa u Richmondu, ovdje u Virdžiniji. Kasni oktobar 2015., bili smo gosti na nekom književnom skupu, a organizatori su nas smjestili u lijep hotel, dijelili smo zajedničku terasu i puno vremena smo proveli u razgovoru, oba već kostobolni i umorni, tako da nam je blago sunce indijanskog ljeta jako prijalo, i kad smo potrošili sve teme gledali smo na ulicu i opisivali prolaznike. Aleš je nekada živio u Americi, on je i na toj terasi bio više domaći od mene. Mi smo puno istih ili sličnih prizora gledali. U proteklih dvadeset godina desilo bi se da sam negdje u Americi i pod dojmom sam onog što vidim (može to biti neobičan krajolik), i tad bi se javila dječija potreba da to iskustvo podijelim s nekom osobom iz svog svijeta (to je iskustvo »odvojenosti«, poznato emigrantima). I u tim trenucima desilo bi se da se sjetim njega, jer sam znao da je on taj prizor već vidio i njemu nisam morao objašnjavati. S Alešom sam dijelio zajednički pogled.
Pišete i čitate hibridnu literaturu koja je na rubu proze, poezije, eseja, memoarske knjige. Izbjegavate čiste forme, stoji u pogovoru, jer zazirete od političkog koncepta čistih identiteta. Zar ste zaista s motivom dokaza svog/našeg raznorodnog podrijetla napravili DNK test i šta Vam je on otkrio?
– Ja sam uistinu uradio taj test, naravno iz radoznalosti i iz potrebe umanjivanja osjećaja samoće, dobro je naći neke podatke o sebi od prije našega rođenja, tako je lakše prihvatiti i ideju vlastite smrti. Naravno da to nije donijelo ništa što ranije nisam znao. Mi imamo te komplikovane identitete, suprotno onome što nam političke ideologije žele nametnuti. To je sve. I uraditi svoj DNK test u kojem će se otkriti da imaš i skandinavske gene, samo je po sebi zabavno. A zapravo je to identitetska igra u kojoj otkrivaš ono što unaprijed znaš, da si zbir različitih etničkih identiteta. Ništa novo. Zapravo je moja najveća identitetska zbunjenost oko profesije. Prije desetak godina, firma u kojoj sam radio, meni i svim drugim svojim uposlenicima je otvorila LinkedIn stranicu, i tako sam dobio priliku da ispišem svoj profesionalni profil, ali onda nisam uradio ništa, stranica je zapravo prazna, bez informacija o meni jer nisam znao šta da napišem. Mislim, ja sam pisac, to je moj »stvarni« posao, ali napisati pisac na LinkedInu ne znači ništa. Šta znači pisac? I ko će te s tom profesijom zaposliti? Šta u egzistencijalnom smislu znači biti pisac? A evo već dva sata se trudim da budem pisac i da pažljivo odgovorim na pitanja u našem razgovoru...
O egzilu i/ili povratku
Planirate li uskoro dolazak u ove krajeve? Hoćete li odoljeti ovogodišnjoj sarajevskoj septembarskoj svjetosti? Je li preostalo još štogod u Sarajevu čemu ne možete odoljeti?
– Mene septembarsko svjetlo u Sarajevu podsjeća na godine mladosti. I zato sam tamo putovao uvijek u zadnjem danu augusta. Dok sam još pisao kolumnu za časopis (Dani), za kratkog boravka tamo napisao bih tekst s naslovom »Povratak kući«. Lijep naslov. Priželjkivao sam da ću u nekoj budućnosti skupiti te tekstove i objaviti knjigu koja bi se tako zvala. Ali moja su se putovanja sad već prorijedila, i prestao sam pisati za časopise. Kad je pisanje u pitanju, odlazak od kuće i tema egzila manje me privlače od teme povratka. Ali povratak nije moguć, ne zbog toga što se dom mijenja u vremenu i što se postupno u njemu smanjuje onaj prostor namijenjen tebi, nego zbog toga što se ti mijenjaš. To je naprosto tako. U zadnje vrijeme često sanjam Sarajevo. I svaki put u snu pada snijeg.
Budući da je ovo knjiga o životu, smrti, ljubavi, prolaznosti, zaboravu i sjećanju... o umiranju u stranom svijetu... nameće se pitanje je li Sarajevo za one koji su ga devedesetih napustili (kao i brojni drugi gradovi diljem bivše zemlje) (p)ostalo tek grad u kojem čovjek želi umrijeti?
– Ne znam. Možda je to tako. A možda i nije. U mome slučaju bi to moglo biti tako.
Čini li to ove prostore vjekovnim rasadištem ontoloških stranaca?
– Sigurno, s tim se slažem, ja sam sada u Sarajavu sigurno više stranac nego ovdje u Washingtonu. Ali bi se to »rasadište onoloških stranaca« lako moglo primijeniti i na ostatak svijeta. Pomjerati se iz mjesta u kojem si rođen, ili u kojem živiš, recimo, u Americi je prirodno, skoro da se te migracije podstiču. Mijenjati gradove i poslove ovdje je samo po sebi dobra stvar. Ima pjesnik Edward Dorn jednu vrlo kratku pjesmu koja se zove »Uspjeh?« (i znak pitanja u naslovu je bitan), koja glasi: »Nikad se nisam brinuo o uspjehu / Tamo odakle ja dolazim / Uspješan si onog trenutka kad napuštaš svoj grad.«
Amerika kakvu smo znali više ne postoji
Više od 20 godina živite u SAD-u , svijet se dramatično promijenio. Žamor stranog jezika više, kažete, ne budi radoznalost, već zazor i strah. Kako je živjeti u Trumpovoj Americi i kako vidite posljedice vladavine tog čovjeka na SAD i globalno?
– Pa prilično je začudna i dijabolična situacija ovdje: polovina države u Trumpu vidi svog spasitelja, a druga polovina je užasnuta i još uvijek odbija povjerovati da nam je ovo predsjednik. U svojim twitterskim ispadima u rano jutro on pokazuje mentalni kapacitet petogodišnjeg djeteta. Problem s Trumpom je taj što on ima sedamdeset godina, i čini se očiglednim da je većinu tog svoga životnog vremena proveo u nekoj vrsti borbe protiv zakona. Njemu je sam koncept države kao sistema zakonskih uredbi krajnje problematičan, jer ga je usporavao, jer je limitirao njegove poslovne slobode, tako da se on prema zemlji koju kao predsjednik predstavlja odnosi, zapravo, neprijateljski. Trumpu je i sam koncept demokracije stran pa tu riječ u svojim govorima i ne upotrebljava. On se okružio ljudima kojima je primarni ideološki posao institucionalizirati laž, koji misle da smak svijeta samo što nije stigao, a sam podstiče i skriva se iza teorija zavjere itd.
U ideološkom smislu, Trumpova administracija – bijela kršćanska desnica – želi talibanizirati društvo, spojiti crkvu i državu. Njihova meta su manjine, slabi i ugroženi, oni su protiv ženskih prava, stranaca, Afroamerikanaca, muslimana... Nešto je malo više od mjesec dana otkad je on na vlasti, a Amerika kakvu smo znali više ne postoji. Treba samo pogledati što se događa na kanadskoj granici. Dosad su ljudi bježali u Ameriku, a sada bježe iz Amerike. Slika je prilično crna, tim prije što ova američka ljevica, demokrati, oni su potpuno dezorijentirani i bez ideje što činiti, a više nemaju niti konkretnu moć, jer su u svim institucijama u manjini. I pritom, mislim, Trump će najvjerovatnije biti smijenjen, jer on predsjednički posao ne zna raditi. A republikanska administracija će svoj politički plan, o kojem sam upravo nabacio nekoliko rečenica, neusporedivo uspješnije ostvariti bez njega, koji u gluho doba noći, jer ne može da spava, na svoju ruku piše blesave poruke na Twitteru. Eto, to je ono što ja o Trumpovoj Americi mislim večeras. Malo sam depresivan. Sutra ću možda biti vedriji, pa ću misliti drukčije. Ali ne mnogo drukčije.
Obiteljski spomenar ispunjen strahovima, bolom i ljubavlju
Tanja Tolić, Globus, 7. 4. 2017.
Zaborav je odsutni brat Memorije, kaže Cees Nooteboom. Ljubav je forma zaborava, rekao je Richard Hell. Kupaonice su opasna mjesta. Drugog novembra 2010. Semezdin Mehmedinović, dok se tuširao, doživio je srčani udar. Osjetio je tupi, metalni bol u prsima i grlu, cementni ukus na jeziku. Pet godina kasnije u istoj kupaonici njegova supruga Sanja doživjela je moždani udar.
Strašna kupaonica
Kupaonica je američka, poprište zaborava, sjećanja i straha; kupaonice su, bez obzira na geografsko porijeklo, mjesta na kojima smo najviše goli – ne samo zato što smo tamo najčešće nagi; znam mnoge ljude koji si jedino tamo dopuštaju da plaču. U "Me'medu, crvenoj bandani i pahuljici" kupaonica je primarno mjesto bola i boli, epicentar udara iz kojeg se potres širi. Suprug će se nakon svojeg udara odreći duhana, uzimat će lijek koji može izazvati zaborav. Supruga će nakon svojeg udara izgubiti sjećanje na zadnje četiri godine, svaki dan iznova otkriva da je netko drag umro. Podsjeća na policu koju je netko zatresao, na pod su popadale knjige: sva su sjećanja tu, ali knjige tek treba vratiti na pravo mjesto.
Nova Mehmedinovićeva knjiga formom je također hibridan književni tekst, obitava na razmeđi poezije i proze; autor riječima slika prizore iz svakodnevice braka i roditeljstva. Mala je to knjiga, obiteljski spomenar: Me'med je Semezdin, pahuljica je Sanja, između njihovih poglavlja u sredini je stisnut, kao u zagrljaj, danas odrastao sin Harun. Crvena bandana opisuje pet dana skitanja oca i sina američkim cestama. Harun je profesionalni fotograf, "noćni ribar" kaže otac pjesnik, jer mu je čest motiv noćno nebo. I otac slika, crteže od kojih su neki umetnuti u knjigu, no njegov razlog za putovanje je druge prirode: "Sine došao sam da te napokon oslobodim sebe! Evo, slobodan si, idi u svoju pustinju!"
Zamjena uloga
U ovom životu otac i sin su zamijenili uloge: Harun je starinski, „onakvi kakvi su bili, a valjda su i sad, bosanski očevi, koji pokazivanje emocija smatraju izrazom slabosti“. Mehmedinović stariji sva svoja osjećanja odmah učini javnim. To potresa čitatelja, i njegova se čuvstva, protiv volje, transponiraju u drugi tonalitet; riječi pisca svuda, čini se, otvaraju zamagljene kupaonice u kojima se plače kad nas nitko ne vidi.
Mehmedinovića, tematski, opsjeda zaborav: kako stari, toga se sve više boji, nije siguran je li to kazna ili blagoslov, ili barem nije siguran dok zaborav ne zaprijeti ljubavi. Čini se da je Sanja zaboravila sve osim strahova.
Cijeli život nosim teret svoga imena bez značenja, piše. A onda u bolnici liječnik rukom pokaže na njega koji sjedi do njenog kreveta i pita ju tko je taj čovjek. "I mislio sam, ona me je zaboravila. Ali onda je njeno lice u trenutku doživjelo transformaciju, gledala je u mene kao da me je spasila iz nepostojanja, ili da me upravo rodila, i s izrazom najčistije ljubavi rekla – 'Semezdin, moj'. I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život."
Tu čitatelj malo umre od ljubavi.
Gdje odlazi vrijeme?
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 22. 4. 2017.
Semezdin Mehmedinović je u posljednjoj deceniji napisao nekoliko čitalački izazovnih knjiga. Najprije u pogledu forme i stila kojim ih je oblikovao. Ono što je u tom pogledu karakteristično za bar posljednje tri Mehmedinovićeve knjige jeste da ih je žanrovski teško svrstati, radi se o nekoj vrsti poetskih, proznih ili dnevničkih krokija (praćenih često autorovim crtežima) koji izmiču mogućnosti neke čvršće utemeljenosti u samo jedan književni rod. Takođe, radi se o često svedenim tekstovima, lišenim velikih zamaha, ali ipak kao takvim dostatnim u kontekstu onoga što autor u svojim knjigama (“Autoportret s torbom”, “Ruski kompjuter” i “Knjiga prozorâ”) želi postići. Često je u Mehmedinovićevim knjigama riječ o odnosima koji upravo jesu negdje na granici izgovorljivog. Stoga djeluje kao opravdan autorov izbor da se na taj način pokuša izboriti sa nekim pitanjima koja se nameću kao presudna u životu.
Inače, prisutna je jedna takva tendencija u svjetskoj književnosti, da se na nekom rubnom prostoru literature, u svojevrsnom razbijanju forme (u žanrovskoj hibridizaciji i miksturi) pokuša doći do nekog autentičnijeg književnog iskaza. Iskaza koji će možda vjerodostojnije prikazati sve konvulzije i rastrzanosti čovjeka time što će svoj jezik svesti na nužnost. Jedan od zanimljivijih takvih pokušaja možda je i knjiga “Vezivanja” Emmanuelle Pagano. Ono što, međutim, može biti problematično u takvom načinu oblikovanja iskaza jeste što njegova svedenost može lako upasti u zamku puke hroničarske, na reportažnost i žurnalizam svedene perspektive. Dakako, u tome se ogleda vještina pisanja, tačnije, autorska sposobnost da se dovoljno slojevito i oprezno uhvati kvalitetan detalj.
Porodični plan
Posljednja Mehmedinovićeva knjiga “Me’med, crvena bandana i pahuljica” u pogledu svoje forme jednako je neodrediva kao i ranije pomenute knjige ovog autora. Knjiga je koncipirana iz tri dijela koji se tiču intimnog porodičnog plana i odnosa unutar njega, koje omeđuju dva lomna događaja. Srčani udar pripovjedača, i moždani udar njegove supruge. Središnji dio knjige pak ima i dodatnu dimenziju, u ozračju onoga što su naznačeni zdravstveni lomovi bavi se odnosom otac i sin.
Polazeći od iskustva srčanog udara koje iz temelja mijenja samo poimanje života pripovjedača, Mehmedinović pokušava u nekoj vrsti dnevničkog i kriptodnevničkog ispisivanja pojmiti sam taj događaj i njegove posljedice po tjelesno i mentalno stanje čovjeka. Već tim početnim momentom knjige naznačava se nekoliko osnovnih autorskih preokupacija, koje će svoj tok imati kako i u onom odnosu koji se uspostavlja na relaciji pripovjedač i njegov sin, tako i u odnosu između pripovjedača i njegove supruge nakon što ona doživi moždani udar. To su pitanja života u “stranoj zemlji”, straha od smrti i straha od zaboravljanja i uopšte pitanja sjećanja. Sve to dodatno potaknuto posljedicama dva infarkta, od kojih onaj pripovjedačeve supruge kao krajni efekat ima njeno djelimično gubljenje pamćenja.
Iako Mehmedinović i u prva dva svoja poglavlja pripovijedajući o srčanom udaru i odnosu sa sinom nakon tog događaja neprestano pravi različite vrste reminiscencija i digresija - kojima se ovaj tekst posredno okreće ka nekim drugim, manje metafizičkim temama, oličenim u američkoj i bosanskohercegovačkoj stvarnosti, sve ispoljenijem rasizmu Amerike, sjećanjima na rat i opsadu Sarajeva, problemu emigranata i života u zemlji u kojoj se nikad ne osjećaš posve kao kod kuće - strah od zaboravljanja u posljednjem dijelu ove knjige postaje neka vrsta pripovijednog okvira kojim pisac otvara prostor za uvođenje u svoju knjigu i nekih slojevitijih obrata u perspektivi pričanja. Budući da pripovjedačeva supruga gubi sjećanje, oni svoju svakodnevicu usmjeravaju u neprestano ponavljanje istih rituala u svrhu obnavljanja rasute memorije. Kroz tu perspektivu Mehmedinović daje niz upečatljivih scena u kojima se sudaraju različite vremenske i prostorne linije, što ovu porodičnu priču čini dodatno dinamičnom.
Na nekoliko različitih nivoa, gradeći na jednoj autobiografskoj priči svoj narativ, Mehmedinović u knjizi “Me’med, crvena bandana i pahuljica” ispisuje i jednu univerzalniju priču o samoći čovjeka pred neumitnim biološkim procesima. U nekim trenucima posrijedi je pomalo sentimentalna spoznaja o vlastitoj prolaznosti, o neumoljivosti vremena i potpunoj beznačajnosti svake naše odluke, ali često prožeta i ironičnim obrtima koji stvari postavljaju u tragikomičnu perspektivu.
Ono što je u Mehmedinovićevoj knjizi takođe važno jeste što pisac ipak uspijeva, uprkos temi, uprkos tim traumatičnim autobiografskim događajima, ostati na distanci pripovjedača. Čest je slučaj u književnosti, posebno onoj koja se bavi direktno porodičnim ili zdravstvenim lomovima, da ona postane odveć zbiljska, i kao takva, bez obzira na plemenit cilj, da se pričom obuhvati jedan tako loman događaj, postaje banalna. Koliko god se vjerovalo da se nepredvidivnosti života mogu samom svojom neobičnošću samo nakalemiti na priču, to prosto nije tačno, jer se književnost često opire direktnim autobiografskim momentima. Prosto, oni moraju biti prilagođeni, moraju biti, da tako kažem, montirani za proznu upotrebu. Jer književnost nije neki imitatio života, ma koliko stvarnosna bila, pisac bi morao uvijek imati na umu da je stvarnost unesena u proznu umjetnost samo jedan od instrumenata oblikovanja pripovijesti. Zakoni života i propovijedanja, ma koliko pripovijedanje bilo neodvojivo od samog života, ipak se često razmimoilaze. Stoga je pripovjedačka distanca pri unošenju i provlačenju autobigrafskog kroz proznu umjetnost nužna, jer bez nje na svakom koraku prijeti urušavanju u običnost i profanost.
Starenje u braku
Taj se odnos prema autobiografskom u pogledu Mehmedinovićeve knjige najbolje vidi u prvom dijelu naslovljenom kao “Me’med”, u njemu ovaj pisac tretira vlastiti srčani udar. Često se dešavalo da takvi i slični događaji iz stvarnog života uđu u književnost. Ono što im je najčešća greška, posebno na južnoslovenskom prostoru, jeste da pisci često pomisle da je sam traumatični događaj (oboljenje ili, recimo, smrt drage osobe) kao takav dovoljan za priču ili roman. Međutim, sam događaj bi ostao na razini banalnog bez intervencija koje jednu takvu traumu tretiraju distancirano pokušavajući razumjeti šta se zapravo desilo. To što je neko obolio ili umro, to već odavno u svijetu, koliko god to nekome bilo stravično, nije pretjerano iznenađujući događaj. Milioni takvih slučajeva svakodnevno su svuda oko nas. Ono što bi trebao biti cilj uspjele književnosti jeste da ona pokuša upravo zaći iza te pojavnosti onoga što nam se dešava, da pokuša pričom dokučiti posljedice naših katastrofa. Mehmedinović to, čini se, u ovoj svojoj knjizi uspijeva na više nivoa. Prije svega zahvaljujući samom postupku gradnje svoje knjige.
Često se stiče dojam da Mehmedinović kadrira, i iz takvog postupka gradnje odnosa unutar svoje naracije uspijeva izvući specifičnu atmosferu svojih zabilježaka. Posebno u poglavlju “Crvena bandana” je taj postupak izražen. On dakako tu proističe iz suviše praznog prostora u komunikaciji otac – sin, a tom kamerom iz ptičije perspektive (ali i u očevim solilokvijima) često se nadoknađuje ono što ostane neizgovoreno. Otac i sin su u pustinji, dok sin snima kadrove za svoj novi projekat, a cijeli njihov put je postavljen kao neka vrsta opraštanja sa sobom nestalim. Srčani udar iz korijena je promijenio svijet pripovjedača, i on sada, u strahu da i sam gubi pamćenje, pod pritiskom iščezavanja sjećanja nastoji posljednji put mapirati prostor tog prošlog nestajućeg života.
Time na kraju imamo dva sloja, dvije uzajamne borbe, dva straha posve ispresijecana. Jedan je strah pripovjedača, drugi je strah njegove supruge. U toj igri, u izvjesnoj grčevitosti da se sačuva ono što od čovjeka otpada kao neželjena koža sjećanja, Mehmedinović ispisuje niz veoma uvjerljivih liričnih i ličnih, ali odmjerenih pasaža o ljubavi i braku. Konačno, o starenju u braku. Svim netrpeljivostima i trpljenjima, velikim porazima i malim pobjedama. Sve to u nekoj ritualnoj grčevitosti da se bar kratko sačuva nešto o sebi u opštoj propasti vremena.