Matko Vekić

Matko Vekić zakoračio je na hrvatsku umjetničku scenu polovicom posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, diplomiravši slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ubrzo je formirao profiliran i prepoznatljiv likovni izričaj te, prepoznat od većeg dijela kritike, zauzeo mjesto među najistaknutijim umjetnicima mlađe generacije. Njegovo djelo svjedoči o tomu da se i slikarstvom, kao tradicionalnim medijem koji je tijekom dvadesetog stoljeća izgubio privilegirano mjesto u društvu, može suvereno raspravljati o nekim od ključnih problema današnjice, ne zapostavljajući pritom oblikovnu razinu vlastita djela. Vekićeva umjetnička strategija obuhvaća širok spektar tradicionalnih slikarskih postupaka prožet vještim oblikovnim dosjetkama, kao i smislen dijalog s pojedinim obrascima drugih medija. Njegov slikarski izraz od samih početaka odlikuje se ponajprije interesom za strukturu odabranog predloška, sklonošću velikim formatima i najčešće prigušenom paletom, rukopisom gotovo enformelističkih karakteristika te korištenjem valjka, slikarske lopatice i otiskivanjem raznih šablona. Kao bitna odrednica kojom se željela odrediti ukupnost Vekićeva stvaralaštva navodila se težnja za isticanjem, povezivanjem i interpretacijom suprotnosti. Konstanta u njegovu opusu dijalog je predmetnog i nepredmetnog, a motivski poticaji, koje autor pronalazi i u prirodi i u urbanom okružju, prožimaju se na često začudne načine. Tako su protagonisti njegovih radova automobili, štakor i zlatna ribica, kukci, prometne petlje i mostovi, releji i dalekovodi, teroristikinje i body-builderi, nogometaši i manekenke... Iako zauzima neskrivenu kritičku poziciju, s osjetnom ironijom, Matko Vekić nije agresivan u nametanju vlastitih stavova, već potiče, otvorenošću i asocijativnom nabijenošću svoga djela, na pronalaženje skrivenih značenja. To, naposljetku, promatraču ostavlja mogućnost za mnogostruka i različita tumačenja umjetnikova djela.
Petar Prelog