Masalai
Special cijena
8,24 €
Redovna cijena
9,16 €
-
Jezik izvornika: crnogorski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: lipanj 2015.
-
ISBN: 978-953266640-3
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 180 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Što su danas utvare suvremenih nomada zarobljenih u malim stanovima sagrađenima u vremenima kada su se stanovi za srednju klasu još i gradili? Jesu li to njihovi roditelji, izgubljene prilike, nenapisane priče i romani, neizgovorene riječi “volim te”, propuštene ljubavi? Tko koga zavodi te zašto i na koji način današnji duhovi obilježavaju i proganjaju čovjeka u urbanoj džungli? To su samo neka od pitanja koja jedan od ponajboljih pisaca svoje generacije Ognjen Spahić otvara u kratkom romanu Masalai. Njegov junak, pisac koji ne može preko usana prevaliti riječ “volim”, autor je niza započetih i nikada dovršenih romana, zarobljen u malom gradu, a njegova majka, profesorica geografije u mirovini, opsjeda ga koliko i on nju.
Masalai je roman o pisanju i piscu koji to zapravo i nije, roman koji bolno pokazuje svu nemogućnost suvremenog čovjeka zatočenog u tranzicijskoj močvari da se odmakne od stanja svijesti kolektiva, kojega duhovi proganjaju gdje god da se nađe i koji je jednako ranjiv, naivan i opterećen strahovima kao i plemenski čovjek u džungli.
Masalai je vrsta duha na Papui Novoj Gvineji. Margaret Mead definira ga ovako: “Nadnaravno biće koje nastanjuje pojedina mjesta. Obično se razlikuju po specifičnom obilježju toga mjesta (rupa s vodom, riječna okuka, stijena, močvara i sl.), imaju ograničenu moć nad svojim područjem, a prikazuju se kao zmije, krokodili i druga stvorenja, često neobičnih obilježja poput jakih boja, dviju glava... Masalai se služi varkama da zavede ljude, izazivajući genitalno krvarenje i smrt. Postoje mnogobrojne narodne predaje o njima.”
Wikipedia
Talent za čitanje nužan je koliko i za dobro pisanje
Karmela Devčić, Jutarnji list, 17.8.2015.
U ovaj drugi talent sumnjam svakog trena; volio bih da mi na koricama piše - novi roman talentiranog čitatelja.
Malo crnogorsko tržište, zemlja u kojoj je svega desetak knjižara i slabo solidno organiziranih izdavača, čini da je novi roman Ognjena Spahića “Masalai” ovih dana objavljen u Hrvatskoj. Izdala ga je Fraktura. I “Hansenovu djecu”, za koji je dobio nagradu Meša Selimović, 2004. prvo je objavio u Zagrebu, u Durieuxu.
“Mislim da je plemenita ideja koju je rekreirao i nanovo inaugurirao Nenad Popović s Durieuxom, ako se ne varam još sredinom devedesetih, uvažavajući prostor istog jezika kao jedini mogući izdavački postulat, učinila da se nakon toga i mnogi drugi izdavači odluče štampati pisce ‘preko granice’.
Nove granice
A nove granice su uvijek postojane u svojoj dogmatskoj prirodi. Omeđiti prostor književnosti geografijom, politikom, ideologijom, bilo kojim sistemom mišljenja i značenja, koji pokušava nasilno tetovirati granice na teritoriju istog jezika, neostvariva je i zla namjera koja me je uvijek podsjećala na pokušaj kreiranja nekog malog, blatnjavog, balkanskog Babilona. Ne želim zamišljati Babilon sagrađen po mjeri naših mentaliteta, predrasuda i loših navika. Ili nam se taj Babilon već dogodio?”, kaže Spahić.
Prostor jezične intime
Makar rođen 1977., premlad da bi se formirao u bivšoj Jugoslaviji, ističe da ga je taj prostor bitno obilježio. “S godinama prikupljam sve više dokaza da me je kao pisca formirala upravo ta velika zemlja. U mojoj biblioteci još uvijek stoje deseci nepročitanih knjiga koje su objavljene u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, šezdesetih, sedamdesetih i kasnije. Jer mi smo u izdavaštvu i književnosti dosegnuli taj ‘švedski standard’ koji je u ono doba bio bajkovita mjera konzumerističkog raja kojem smo se nakratko obradovali daleke 1989. kupujući videorekordere i Sony televizore vjerujući da se konačno pretvaramo u vrli novi svijet. Iluzija je isprana krvlju. I zato je svako tko vjeruje da u tom jezičkom kvartetu, na toj jednoj jezičnoj teritoriji, treba dodatno utvrđivati granice, moj suštinski neprijatelj. Jer prostor mog jezika jeste teritorij moje intime.”
Spahićev “Masalai” personifikacija je suvremene usamljenosti u urbanoj džungli, priča o piscu i pokušajima pisanja. Masalai je ozloglašeni duh koji napada usamljene spavače, u njega vjeruju plemena u planinama Papue Nove Gvineje, ljudi koji nikad neće zanoćiti sami. Zašto uopće Masalai, kako je podgorički autor stigao do njega?
Oslobađanje u pisanju
“Pišem stihijski. Jezik je taj koji upravlja ljudima i stvarima na praznim stranicama tako da vrlo često ne znam što će se dogoditi u sljedećem pasusu. Blizak mi je michelangelovski princip. Renesansni genije je tvrdio da on samo ‘oslobađa’ skulpture zarobljene u kamenu. Želim vjerovati kako se tokom čina pisanja dešava sličan proces. Oslobađati, ljude, pejzaže, predmete pa, zašto ne, i duhove, zarobljene u moćnoj kakofoniji jednog velikog slovenskog jezika koji smatram privilegijom.”
Za sebe kaže da je bolji čitatelj negoli pisac.
“Biti talentiran čitatelj je isto toliko dragocjeno kao i biti talentiran pisac. U ovaj drugi talent najozbiljnije sumnjam svakog bogovjetnog trenutka. Volio bih kad bi na koricama mojih knjiga moglo stajati: novi roman talentiranog čitatelja O. Spahića. Tom daru najviše dugujem.”
Suvremenoj literaturi, drži, manjka “u jeziku jasno izraženih emocija.” Je li to ekskluzivna specifičnost samo današnje literature, je li ona ogledalo fragmentiranog, užurbanog vremena krnjih komunikacija? “Ne vjerujem u floskule o užurbanom, informatičkom društvu. Žrtve takvih stanja postaju samo ljudi koji žele biti žrtvom. Ne podnosim kad kažu: ‘nemam vremena’. U to nas već desetljećima uvjeravaju ne bi li, pri tom što manje razmišljajući, kupili sedmodnevni all inclusive “odmor” na nekom mediteranskom otoku ili drugdje. Čitanje strada. To je nešto čega se na žalost ljudi prvo odriču u toj ‘nemam vremena’ zabludi. Pisci vrlo često postanu žrtvom istih zamki. Jer, vjerujući da govore o realnosti, zapravo ispisuju stranice koje se tiču samo površne medijske slike realnosti. A to jest jedna od specifičnosti današnje literature. Jezik se shvaća olako, netemeljito, postaje jeftin, raštiman instrument, degradiran, neprecizan, banalan. Emocije su protjerane iz tog sasušenog vrta.”
O nagradi EU
Lani je dobio nagradu EU za književnost. Je li mu to pomoglo da kao autor postanete vidljiviji, donijelo nove prijevode i publiku?
“Drago mi je što sam to priznanje dobio za knjigu kratkih priča ‘Puna glava radosti’. Izdavači se danas plaše toga žanra kao i poezije. EU nagrada za književnost je dobra preporuka stranim izdavačima, prije negoli nagrada koja ima cehovsku težinu, i jedno je od dobrih rješenja briselskog birokratskog rebusa.”
Koncem godine izlazi mu još jedan, obujmom golemi roman, radnog naslova “Calypso”: “To je rukopis na kojem sam radio u protekle četiri i po godine i kojem se konačno nazire kraj. Vjerujem da je Fraktura najudobnije moguće mjesto za takav tekst. Napisao sam ga, ali ne i pročitao, tako da trenutno uživam u toj maglovitoj neodređenosti jer doista mi nije jasno kakvu bih etiketu mogao prilijepiti na te korice. Recimo: reciklaža manira klasičnog porodičnog romana... Ili nešto sasvim drugačije.”
Roman o nedostatku ili pukom prividu komunikacije s drugim
Teofil Pančić, Jutarnji list, 22.8.2015.
Podgoričanin Ognjen Spahić (1977.) jedan je od najdarovitijih pisaca svog naraštaja na štokavskim prostranstvima, a netom objavljeni kraći roman Masalai svakako je vise od pukog zagrevanja pred najavljeni jesenji izlazak obimnog romana na kojem je radio nekoliko godina.
Masalai je, pre nego je postao Spahićev roman, bio zli duh iz imaginacije (samim tim i iz stvarnosti) plemena Papue Nove Gvineje, “koji se usamljenom spavaću prvo javlja kao nježni šapat koji će ga razbuditi, a koji putom zauzima obličje njemu drage osobe, djeteta ili majke, mameci ga sve dublje u zeleni lavirint (džungle, op. T.P.) iz kojeg se nikada neće vratiti”.
Roman je smešten u recentno doba, u neki grad za koji na osnovu poneke diskretne naznake možemo zaključiti da je Podgorica, ali je zapravo sasvim nebitno, mogao bi biti uglavnom bilo koji “na ovim prostorima”, pa i mnogo šire. Narator je jedan od onih nedovršenih tipova “koji se traže” do jako duboko u sredovečnost, bezbojni neboderski stanar koji živi sa majkom, upravo umirovljenom profesoricom. Ulazi u vezu s violinistkinjom, ali i ta veza brzo propada; njegova je monomanijakalna opsesija zapravo da postane pisac, to jest, da se “dokaže” kao pisac, jer on ionako zna da to jeste... Spahić izvanredno vešto, i ne “komplikujući” više nego što je to neophodno, deli roman na izmenu poglavlja u kojima nam narator pripoveda “stvarne” doga- đaje, te ona koja su zapravo naratorova literarna fikcionalizacija autobiografskih momenata, ili pak puki izmišljaji, početna poglavlja niza romana koji dalje od početka neće nikada odmaći: o dvojici pilota bombardera, o Chopinu i njegovom doktoru, o strojovođi koji je ubio Anu Karenjinu etc, čak i SF o androidima naseljenim, u dalekoj budućnosti, na Saturnovom mesecu Titanu...
Taj njegov neurastenični, temeljito neostvareni pripovedni subjekt, čas uronjen u svoje deluzije i projekcije, čas lucidno gadljiv prema njima, srodnik je onih na koje ste naletali kod Austera ili Houellebecqua; od manje-više generacijskih parnjaka u Hrvatskoj daleke odjeke poetičke sličnosti možda se da naći kod Ferića ili Koščeca, ali Spahić je u Masalaiju zapravo bliskiji nekim momentima pripovedalaštva starijih modernističkih bardova, Šoljana ili čak Slamniga, a osobito Dalibora Cvitana; ne znam da li ih je i koliko Spahić čitao, ali ja ovde i ne govorim o uticajima, nego o srodnostima.
Masalai je otvoren mnoštvu podjednako legitimnih čitanja; za ovog čitaoca, to je nadasve roman o nedostatku ili pukom prividu komunikacije s drugim (zloduh Masalai hara!), ali i o fatalnom nepoznavanju sopstvenih granica. Pisan je elegantno, pametno, ekonomično; užitak na svakoj stranici, potvrda visoke vrednosti, obećanje za budućnost.
'Ilegala je možda jedina budućnost'
Gordan Duhaček, tportal.hr, 25.8.2015.
U razgovoru za tportal.hr crnogorski pisac Ognjen Spahić govori o svojem novom romanu 'Masalai', odnosu među generacijama na Balkanu, svojim iskustvima života u SAD-u i objašnjava zašto je važnije biti bolji čitatelj, nego pisac.
Ognjen Spahić (rođen u Podgorici 1977.) jedan je od gostiju ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti koji se održava u Zagrebu od 3. do 11. rujna. Spahić će na Festivalu svjetske književnosti predstaviti svoj novi roman 'Masalai' što je bio dobar povod za razgovor s ovim višestruko nagrađivanim crnogorskim piscem novije generacije čiji je hvaljeni prvijenac 'Hansenova djeca' preveden na desetak svjetskih jezika.
Stoga smo intervju započeli tim potresnim romanom.
Iako ste objavili više knjiga, čini se da je dosad hvaljeni i nagrađivani roman 'Hansenova djeca' najviše odredio vašu književnu reputaciju (ili je barem takav moj dojam). Prošlo je više od deset godina od njegove objave. Kako danas gledate na taj roman, vraćate li mu se kao čitatelj? Je li vam možda neka vrsta opterećenja?
Leži na polici. Prašnjav. Islužen. No ljudi mu se vraćaju, čini mi se. Konstantno dobivam nove dojmove bilo iz našeg jezika, bilo s teritorija na kojima je objavljen u prijevodu. Najsvježiji je arapski, Kairo. Ono čega se često prisjetim jest zapravo emocija kojom sam pisao tu knjigu, kompleksna, strašna, istovremeno lijepa. U najkraćem, kao sjećanje na prošlu ljubav.
U 'Hansenovoj djeci' ima i jedna mala te potresna gej ljubavna priča. Kako je ona našla put u roman?
Ljudi se vole u najrazličitijim okolnostima. Pa zašto ne i u posljednjem europskom leprozoriju. Kritičarima je bio vrlo zanimljiv položaj dvojice nesretnika koji, osim što se nalaze u prisilnoj karanteni, obilježeni strašnom bolešću i odvojeni od ostatka svijeta, istovremeno moraju podnositi i diskriminacijske poglede svojih kolega u bolesti.
Vaš novi roman 'Masalai' objavila je i zagrebačka Fraktura, nakon što je prvo objavljen u Podgorici. Kako je došlo do te suradnje i koliko vam je važna prisutnost na hrvatskoj književnoj sceni?
Prije bih to nazvao prisutnošću u okviru istog jezika. Jer, ako smo već iscrtali granice, nismo ih tetovirali u tkivo jezika, bez obzira što nije nedostajalo gluposti i u toj sferi. A prije svih potencijalnih nacionalnih odrednica, sebe smatram piscem velikog jezika koji danas na katedrama diljem svijeta sve češće označavaju skraćenicom SHBC. Zvuči kao neko toksično jedinjenje. A u praksi: briljantan instrument koji može odsvirati i najsuptilnije tonove.
'Masalai' za glavnog lika ima pisca. Je li ovaj roman obračun (s navodnicima ili bez njih) sa samim sobom?
Prvi put sam se izravno prepustio ispovjednom tonu, iako je toga ranije bilo, posebno u kratkim pričama, ali i u Hansenovoj djeci. Uostalom, iskoristit ću bizarnu priliku da citiram Masalai: 'Bilo koja vrsta obračuna me ne zanima. Osobito ne dvoboj sa samim sobom. Ali to me ne sprječava da katkad preko zamišljenog nišana duge cijevi gledam mater svoju. Gađao bih posred nadutog trbuha ne bih li rasparčao satrule ostatke jajnika koji su me porodili. I ne zbog toga da bih simboličkim činom utvrdio besmisao sopstvenog trajanja i života, već tek tako. Veliki kalibar praznine, u veliko zamašćeno tkivo. Materija protiv materije, razaranje i smrt. Razmišljanje u metaforama. Zadovoljstvo na klozetskoj šolji. Kratki uzleti lucidnosti koji nestaju kao velika govna nošena mlazom hladne vode. Fragmenti kao rešenje. Govna u djelovima. Minijature, partiture, garniture presahle imaginacije rasute u nečemu što bih mogao objediniti naslovom: Moj gangrenozni život. Ali to nije nesreća. I to nikad neće biti književnost.'
No, 'Masalai' se bavi i sudbinom generacije mladih koja je svoje živote započela pred kraj socijalizma, a jedino što poznaju je ta vječna tranzicija. Tematizira se odnos majke i sina, između ostaloga. Što zapravo mislite o generaciji roditelja koja je svojoj djeci ostavila mnogo goru budućnost, nego što su njima ostavili njihovi roditelji?
Uloga pa i krivica roditelja vječito se precjenjuje. Ono što današnja djeca nemaju od koga naučiti jest princip individualnosti na kojem se, čak i u socijalizmu kakav sam upamtio, itekako insistiralo. Svoj položaj u gimnazijskom društvu gradili ste onim što slušate i čitate. To je bilo važno. Tako ste postajali imuni na mnoge zamke koje će pred vas kasnije postaviti konzumerističko društvo, patriotizmi, partije, politike, ideologije. Generacije koje stasavaju i koje su stjecale punoljetstvo u protekla dva desetljeća nisu cijepljene, a samim time nude se kao idealni domaćini za sva govna koja političari i tržišni centri pokušavaju da prodaju. To je većina. I to je realnost.
Zašto na prostoru bivše Jugoslavije danas nema više generacijskog sukoba? Ima li ga, možda pogrešno to percipiram? Kakva je sudbina današnjih mladih u Crnoj Gori?
Jedan dio čeka putovnice Europske Unije pa onda u bijeg. Ostatak sa zadovoljstvom konzumira crnogorsku svakodnevicu, blatnjavu, retardiranu, raspetu između 'novih investicija' i srozanog obrazovnog sustava usmjerenog na proizvodnju menadžera. Oni koji ne pripadaju ovim skupinama dragocjeni su usamljenici, skriveni u tijesnim ateljeima, podrumima, uz stara pojačala, prerušeni u mrzovoljne konobare ili radnike na naplatnim rampama. Ilegala je možda jedina budućnost.
Usamljenička proza koja zavodi i opsjeda
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 2.9.2015.
Ako ste kao čitatelji zasićeni “lešinama moderne literature koja pretenduje je da predstavi ni manje ni više do život sam”, želite “izgrebati sa književnosti tu vječitu deklaraciju istine koja se presijava poput markice na satrulim bananama” i ne pripadate u “nekoliko modela čitalaca-imbecila koji od proze uvijek očekuju krajnosti”, novi roman Ognjena Spahića definitivno bi mogao biti pravi izbor. Spahić je jedan od najzanimljivijih pisaca koji su se pojavili u prostoru regije, pripadnik tzv. novog crnogorskog književnog vala, dobitnik nagrada Meša Selimović i EU za književnost. Premda majstor kratke priče, definitivno najveći odjek imao je njegov roman “Hansenova djeca”, važna književna referenca ne samo na prostoru čitave regije, nego i u sredinama u kojima je preveden, a takvih je za sada osam. Spahić je ne samo sjajan pisac u zanatskom smislu, već njegovu prozu obilježava ono na što smo pomalo zaboravili čitajući recentnu književnost - erudicija, vrhunska jezična kompetencija i poznavanje različitih poetičkih modela. “Hansenova djeca”, roman o sudbini gubavaca u posljednjem leprozoriju u jugoistočnoj Rumunjskoj u vrijeme pobune protiv Ceausescua, prije deset je godina usmjerio pozornost na ovog pisca koji je briljantno spojio realnosti fikciju i doslovno “pomeo” konkurenciju na tadašnjem književnom terenu.
“Masalai” ne polazi od tako “velike” i intrigante teme koja će se potom usmjeriti u pravcu individualnih sudbina, dapače, na prvi pogled roman je sav nekako komoran, privatan, naslovom koji preuzima ime duha u kojeg vjeruju pripadnici plemena Papue Nove Gvineje usmjeren prema tematiziranju samoće. Jer, tog ozloglašenog Masalaia privlače upravo usamljenici, zbog čega nitko ne želi prenoćiti sam u šumi, što Spahićevom “Masalaiu” daje znakovit okvir i brojne konotacije.
U jednoj od takvih urbanih šuma, unutar kvadrata stana koji dijeli s majkom, živi junak ove knjige, pisac kojeg osim velikih problema s pisanjem muče i mnoge druge krize, prije svega povezane s mogućnošću iskazivanja, kanaliziranja i zadržavanja emocija. Teško je reći da je trideset i nešto godišnji junak baš pisac, jer pisanje je kod njega u krizi, pa uspijeva uobličiti tek fragmente, početke, potencijalne ideje koje čitamo u romanu u kojem se izmjenjuju dijelovi koji koliko-toliko uobličavaju njegovu svakodnevicu s onima koje ispisuje kao fikciju. I od jednog i od drugog vrlo brzo odustaje, sve ostaje na razini “groblja neuspjelih pokušaja”; bez obzira radilo se o kratkotrajnoj ljubavnoj vezi u stvarnom životu ili ulomku romana u nastanku, pa jedina konstanta ostaju nezadovoljstvo, samoća i cinizam kakav je vidljiv iz citiranih rečenica na početku koje se tiču recentnog književnog trenutka. Baš kao što se konstantno propituje i pitanje istine u životu i(li) književnom tekstu, njezine moguće konstrukcije i njezina izmicanja, što je svakako jedno od glavnih obilježja (i pitanja) ovog romana.
Spahićev junak živi s majkom, umirovljenom profesoricom geografije, njihov je odnos više nego kompliciran i slojevit (“Zagrliću je snažno jer je volim, jer je mrzim, jer je majka”) i već bi taj aspekt romana bio posve dovoljan za opsežnu analizu koja bi mogla ići duboko i daleko, barem prema psihoanalizi i egzistencijalizmu. Isto tako, ulomci romana u nastanku i naglom prestanku, poput onog o liječniku koji je izvadio srce mrtvom Chopinu ili strojovođi koji je pregazio Anu Karenjinu, bez obzira što junaku romana ne donose nimalo zadovoljstva, sjajni su ne samo sami po sebi nego i kao lakmus papiri koji jasno pokazuju osnovne književne postulate i svu raskoš jezično-stilskog i imaginacijskog umijeća ovoga pisca. No, Spahićev roman izniman je upravo zbog toga “izmicanja” jedne moguće priče i njezine interpretacije, kao i jednog prevladavajućeg žanra. Roman je to koji kao polazište ima kratke priče koje se proširuju i postaju fragmentima romaneskne cjeline i to više nego zaokružene i impresivne.
Svi ti, žanrovski raznoliki fragmenti (a tu se doista ide vrlo daleko, čak do SF-a i borbe androida) kojima su vrata Širom otvorena upravo metatekstualnom razinom romana (pisanjem o pisanju), samo su naizgled zbunjujući i svako je novo poglavlje svojevrstan izazov za čitatelja. Doista su rijetki romani u kojima fragmenti samoće i odustajanja i pripovjedač koji za sebe kaže da je “kapetan plišane fotelje priljubljene uz vlažni zid” uspijevaju posve zaokupiti čitatelja koji ostaje fasciniran neobičnim kompozicijskim spojem i vrhunskim umijećem prekinutog pripovijedanja. Spahićev “Masalai”, za razliku od onog nadnaravnog, zavodi i opsjeda i ako uopće niste prenoćili sami u šumi.
Igra na male golove
Nenad Rizvanović, Novosti, 9.10.2015.
Teror nesnosnog autobiografskog književnog sebeljublja danas je valjda aktualniji nego ikada ranije: pisci se odavno bore u disciplini kako što duže i što opširnije razvezati o životima svojim i porodica svojih, što često završava grotesknim književnim striptizom i neugodnim čitateljskim iskustvima. Piscima koji su ipak neki pisci pridružuju se i pisci klonovi – uglavnom parakulturne spodobe koje na zalasku svojih bijednih karijere pišu plahte narcisoidnih i otrovnih ispovijedi. Zanimljivo je da svi i skupa mjerkaju strano tržište i pomišljaju kako bi ih strani književni agenti davno pretvorili u međunarodne književne zvijezde kad bi na svijetu bilo samo malo više sreće. Veliki je književni promet u regiji i regionu, i rezultati su uglavnom komični, no negdje na marginama ove već potpuno festivalizirane književne scene, protkane kojekakvim spinovima i podmetanjima, ali daleko od ozbiljnih para i sinekura, na zadnjoj crti obrane smisla književnosti žive pisci poput Ognjena Spahića (1977). Utješno je, dakako, da još uvijek ne možete ostati neprimijećeni ako vas, poput Spahića, baš briga za sve književne trice i kučine i ako pišete jako dobro poput njega: još kao mladac on je zasluženo ‘zadužio’ prestižnu nagradu ‘Meša Selimović’ za roman ‘Hansenova djeca’ (2004), kojoj je prošle pridodao Europsku književnu nagradu za knjigu priča ‘Glava puna radosti’.
‘Masalai’, novi Spahićev, uvjetno rečeno, roman, sastavljen od 45 kojekakvih, kraćih i dužih, povremeno isprepletenih, proznih fragmenata, izvanredna je literatura i – književna šala. Simpatično je da nakon duže romaneskne pauze Spahić ne izbacuje odmah romančugu, već rekreativno metatekstualno djelce u kojem si je momak dao oduška pa žonglira, piše o životu sa svojom mamom, ćaska o književnim žanrovima i modama, dosađuje se, prodaje, nogometnim rječnikom, lažnjake, zbija šale s autobiografskim diskursom, čita kojekakve knjige umjesto da ih piše, pa onda piše i ne piše, odustaje od pisanja i tako dalje, a povremeno – kao u fragmentu o Chopinovom srcu – ubaci u petu, tek da vidimo da je potencijal koji bi lako mogao doskočiti u književnu Serie A i zaigrati u društvu Knausgaarda, Junota Diaza, Eugenidesa ili Hemona. U ‘Masalaiju’ Spahić igra na male goliće, ali i to vrijedi pogledati, pardon pročitati, jer o čemu god da piše, pa čak i kad piše ni o čemu, Spahić piše jako dobro – između njegovih rečenica struji neka starinska književnu energija i unutarnji književni smisao, on očito da je odškolovan na starim outlaw klasicima poput Fantea ili Bukowskog, koje na Balkanu, pored mnogobrojnih užasnih imitatora, nikad nije bilo lako voljeti.
Spahićev ‘Masalai’ je kompleksan, duhovit, pomalo drčan i samoironičan romančić – Spahić je strog prema drugima ali i prema sebi – iz kojeg je lako iščitati što misli ‘stvarnosnoj prozi’ i memoarsko-autobiografskim džadama i pretjerivanjima, što ga pomalo muči jer mu je jasno da ni sam ne može umaknuti s tog teritorija. ‘Masalai’ bi se čak mogao iščitati kao vrsta para-mini-manifesta, u kojem Spahić iznosi po čemu je drukčiji i poseban, no sve ako ga i proglasimo šaljivim para-postmodernističkim polumanifestom, ‘Masalai’ je ujedno i prava literatura: mnogo puta nam se u ovoj knjizi čini da smo dolutali u rezervat Gombrowicza, Fantea ili Krleže! Spahić je možda odmetnik, ali ujedno disciplinirani vojnik literature – po vlastitim riječima, bolji je kao čitatelj nego pisac – i više je nego očito da želi čitatelju priuštiti barem djelić nadnaravnog užitka koji je sam iskusio čitajući probranu lektiru.
Izgleda da ludilo književnog, estradno-neoliberalnog slavohleplja i samohvale nije požderalo čitavu književnu scenu sve dok postoje talentirani fanatici koji pišu bez kalkulatora i financijskog predumišljaja. Spahićev ‘Masalai’, ako ništa drugo, rezultat na književnom semaforu čini ponešto podnošljivijim.
Slične knjige
-
-
Deset lekcija za svijet poslije pandemijeSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Zabor ili PsalmiSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Umrijeti u HrvatskojSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Glavom kroz zidSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Sentimentalno putovanjeSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Zakoni graniceSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Prekovremeni radSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Epizoda u životu putujućeg slikaraSpecial cijena 14,21 € Redovna cijena 15,79 €