Marina

Special cijena 131,36 kn Redovna cijena 145,95 kn
  • Jezik izvornika: španjolski

  • Prijevod: Silvana Roglić

  • Broj stranica: 280

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266331-0

  • Naslov izvornika: Marina

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 505 g

“Svi imamo tajnu zaključanu u potkrovlju duše. Ovo je moja.” Ovim riječima započinje svoju nevjerojatnu pripovijest Óscar Drai. Povučeni mladić koji odrasta u barcelonskom katoličkom internatu u slobodno vrijeme istražuje napuštene vile. Jednoga dana u jednoj od njih susreće nevjerojatnu djevojku Marinu koja će mu zauvijek promijeniti život.

Njih će dvoje otkriti strašnu, uzbudljivu i tamnu priču nekada najbogatijeg čovjeka Barcelone i njegove najveće ljubavi. Strah i bol, ljubav i hrabrost miješaju se u njihovoj velikoj avanturi i razotkrivanju najveće tajne stare Barcelone. Ali i Marina krije svoju tajnu koja će označiti i kraj njihove mladosti.
Marini Carlos Ruiz Zafón prvi put oživljava Barcelonu, grad prepun magije, neobičnih likova i velikih priča. Marina je očaravajući roman o ljubavi i vjernosti, o tajnama koje nikada ne bi smjele biti razotkrivene, o odrastanju i dubokoj vjeri u pripovijedanje.

1.1.2012.

Roman za mlade koji dokazuje da je dobra priča, u svakoj dobi, jednostavno - dobra priča

najboljeknjige.com, Marija Blažević Zalokar, 31.12.2011.

U posljednje vrijeme bogovi književnosti mi nisu bili naklonjeni. Knjige koje sam uzimala u ruke kretale su se u rasponu od jedva čitljivo do božesačuvaj. Čak mi nije bilo zanimljivo ni da popljujem ta književna nedjela u svojim recenzijama. Puna tri mjeseca sam sa zavišću čitala dojmove ostalih recenzenata, koji su pročitane knjige redom ocjenjivali kao remek djela, maestralna ostvarenja ili kako već. Nakon neviđene patnje gotovo sam pomislila da me netko prokleo, a onda je Fraktura objavila “Marinu”.

Prvo sam čekala par dana da se pojavi na policama jedine pristojno opremljene knjižare u mom gradu, a onda sam u nekom polu-bunilu ušla u knjižaru, gotovo srušila bakicu koja je kupovala Cosmoplitan (da, znam, i ja se pitam kog će vraga babi Cosmo) i izašla u stanju potpunog bunila držeći u rukama svoj prekrasni primjerak “Marine”. A onda sam ju ostavila da stoji na polici dva mjeseca. Mislila sam si da, ako me Zafón razočara, nikad više nikom neću moći vjerovati.

Kad sam napokon skupila hrabrost da počnem čitati svoju zadnju nadu u moje čitalačko sutra, zaboravila sam u potpunosti na prethodne “muke po čitanju”. I ne samo to, zaboravila sam da imam život izvan knjige koju čitam, zaboravila sam otići spavati prve noći kad sam uzela knjigu u ruke, a na moju veliku radosti i iznenađenje, zaboravila sam taj dan i jesti.

Zafón me, onako kako on to zna, uvukao u neki novi svijet, u Barcelonu nekog drugog vremena, u priču o dječaku koji otkriva misterije i djevojci koja ga je na to navela.

Oscar Drai je petnaestogodišnji dječak koji s prijateljem istražuje napuštene vile u Sarriji. Jednog dana se odlučio zaputiti u aveniju koju do tad nije ni primijetio. I od tada se život koji je do tada poznavao mijenja iz korijena.

Događaji koji su uslijedili dovode ga do Marine, najljepše djevojke koju je ikad vidio, a ona ga odvodi na groblje u Sarriji. Na tom groblju svake zadnje nedjelje u mjesecu, u 10 ujutro, obučena u crni baršunasti ogrtač, s kapuljačom, pazeći da joj se ne vidi lice, nepoznata dama ostavlja jednu crvenu ružu na jedinom grobu na kojem je umjesto imena uklesan crni leptir raširenih krila. Prateći neobičnu damu, nailaze na zimski vrt u kojem su ponovno pronašli simbol leptira, ali i album, po svemu nalik na obični obiteljski, osim po tome što se u njemu, umjesto sretnih lica zdravih ljudi, nalaze tužni osmjesi ljudi s teškim malformacijama. Oskar i Marina bježe iz vrta, uzimaju album sa sobom, s osjećajem da ih je netko cijelo vrijeme promatrao.

Nakon toga, događaji koji su uslijedili, zbližili su Marinu i Oscara i oni su zajednički počeli otkrivati tajnu propasti jednog od nekad najbogatijih ljudi u Barceloni.

Osim što otkriva što se krije iza simbola leptira raširenih krila, Oskar postupno otkriva i Marininu obiteljsku povijest. Marina živi s ocem koji je nekad bio slikar, ali je nakon smrti njezine majke, operne pjevačice, prestao slikati. Njih dvoje postaju njegova obitelj, njegov cijeli svijet.

Priča koju nam priča Zafón prilično je nevjerojatna, ali ju je ispričao tako da bih mu ja osobno bila sklona povjerovati da se zaista dogodila. Uvjerljiv i slikovit, Zafón svojim pripovijedanjem izaziva toliko jeze da mi se čini da se u nekim situacijama ne bih toliko uplašila ni da su mi se u stvarnosti dogodile. Osim toga, Zafón je sposoban duboko rastužiti čitatelja, a da pritom ne prijeđe onu finu granicu koja dijeli tugu od patetike (dobro, hajde, možda je ipak malo patetičan, ali zaista samo malo i sasvim s mjerom i ukusom).

Marina” je knjiga okarakterizirana kao knjiga za mlade, ali Zafón u dirljivom predgovoru podsjeća da je dobra priča u svakoj dobi jednostavno - dobra priča. “Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina.”

I nemojte odoljeti. Ako ste voljeli “Sjenu vjetra”, koja je Carlosu Ruizu Zafónu donijela svjetsku slavu, voljet ćete i “Marinu”. Ona je savršen poklon za tinejdžere koji još uvijek nisu sigurni vole li čitati ili ne, savršena je za odrasle koji imaju čitalačku krizu, savršena je za one koji cijene dobru priču, ma... jednostavno je savršena. To je knjiga u kojoj čak i mačak (nazvan Kafka) ima karakter. Sam Zafón tvrdi da mu je “Marina” najdraža knjiga koju je napisao. Vrijedi provjeriti zašto.

I za kraj, meni ostaje samo da ustvrdim: maestralno, genijalno, prekasno, dirljivo (i kako to već ide kad se nešto hvali, malo sam zahrđala po tom pitanju). Moj crni niz loših i osrednjih knjiga je napokon završio

14.3.2012.

Marina se odmotava polako

Splitski portal, Marijo Glavaš, 13.3.2012.

Ideja vodilja, da napiše knjigu za mlade, osjeti se u prvim stranicama Marine, kad čitatelj upozna mlađahne protagoniste priče koji podsjećaju na avanturu spremne junake neke katalonske Pavlove ulice... Marina je treći na hrvatski preveden Zafónov roman, no ne i najnoviji koji je ovaj Španjolac napisao. Zbog toga i stoji napomena u autorovom uvodniku u romanu da je Marina napisana prije svjetski slavne, majstorske Sjene vjetra i Anđelove igre. Priča i način na koji je ispričana, tajanstvena atmosfera i iščekivanje raspleta u ovom birokracijom godinama zarobljenom djelu koje je naposljetku ipak uspjelo probiti lance ugovora koji su ga sprječavali da bude prevedeno i prijeđe granice europskih zemalja te književne varijable koje se javljaju u Marini poznavateljima Zafónova djela nisu nepoznanice i stilom se naslanjaju na prethodna dva autorova romana koja smo imali prilike čitati u hrvatskom prijevodu i izdanju Frakture, tvoreći tako kompaktnu trilogiju koja će napraviti pravi košmar u glavi strastvenih čitatelja u potrazi za dobrom knjigom.

Zanimljiva je autorova tvrdnja iz uvodnika u kojoj kaže da je publika za koju je namijenio svoj rukopis bila prilično malobrojnija od broja čitatelja koje je naposljetku pridobio – pisao je za djecu i nije mu ni na kraj pameti bilo da će njegovi romani postići slavu među baš svim naraštajima. Ova ideja vodilja, da napiše knjigu za mlade, osjeti se u prvim stranicama Marine, kad čitatelj upozna mlađahne protagoniste priče koji podsjećaju na avanturu spremne junake neke katalonske Pavlove ulice, pa se autorova napomena pomalo učini kao opravdanje onima koji su pročitali Sjenu vjetra i prema toj visoko podignutoj prečki izgradili očekivanja, no iz svake naredne stranice biva vidljivo da je autor brzo odustao od te namjere i već s Marinom zagrizao ipak malo više.

Znatiželja glavnog lika i slučajan susret dobitna su kombinacija za pokretanje lavine intrige. Marina je priča koja se polako odmotava, dio po dio dobiva obličje, a ono čudno i čudesno u njoj čitavo vrijeme ostaje dovoljno tajnovito da čitatelja nezaustavljivo vuče kraju, k otkriću, raspletu. A kod Zafóna rasplet nikad nije jednostavan, štoviše, kombinacija je najvećeg proizvoda mašte i potpunog zaokreta koji dođe neočekivano i udari točno tamo gdje dobra priča i treba zazvoniti.

Nepoznata dama s kapuljačom, umirovljeni inspektor, stari doktor, ukleto kazalište, neke čudne i osvetoljubive sjene koje su se nadvile nad labirint četvrti Barcelone i zavukle se u zakutke uskih ulica u kojima su izgubljene, zaboravljene i napuštene palače iz nekog drugog vremena koje se ljušti i za sobom ostavlja samo ljude, lica poput Marininog oca, začini su to koje Zafón izvrsno kombinira u kuhanju sjajne priče.

Marina je i roman jednog kratkog, lijepog prijateljstva, ljubavi koja bi se mogla dogoditi u najčudnijim okolnostima, roman u kojem svaki od likova koji se pojavi priča svoj dio priče, nadolijeva svoj dio ulja na vatru, ali uvijek, baš uvijek nešto ostaje skriveno, nešto se prešuti, tajna se vuče do kraja ili nikad i ne bude otkrivena baš kao što se ni vječno tajnovitu i neiscrpnu Barcelonu, s kojom su Zafónova djela nerazdvojna, ne može nikada do kraja spoznati, zbog čega autor zajedno sa svojim likovima luta po njenim ulicama popločanima neizvjesnošću.

14.3.2012.

Carlos Ruiz Zafon : Marina

Moderna vremena, Marijo Glavaš, 14.03.12

Marina” je treći na hrvatski preveden Zafónov roman, no ne i najnoviji koji je ovaj Španjolac napisao. Zbog toga i stoji napomena u autorovom uvodniku u romanu da je “Marina” napisana prije svjetski slavne, majstorske “Sjene vjetra” i “Anđelove igre”.

Priča i način na koji je ispričana, tajanstvena atmosfera i iščekivanje raspleta u ovom birokracijom godinama zarobljenom djelu (koje je naposljetku ipak uspjelo probiti lance ugovora koji su ga sprječavali da bude prevedeno i prijeđe granice europskih zemalja), te književne varijable koje se javljaju u “Marini” poznavateljima Zafónova djela nisu nepoznanice i stilom se naslanjaju na prethodna dva autorova romana, tvoreći tako kompaktnu trilogiju koja će napraviti pravi košmar u glavi strastvenih čitatelja u potrazi za uzbudljivom knjigom.

Zanimljiva je autorova tvrdnja iz uvodnika u kojoj kaže da je publika za koju je namijenio svoj rukopis bila prilično malobrojnija od broja čitatelja koje je naposljetku pridobio – pisao je za djecu i nije mu ni na kraj pameti bilo da će njegovi romani postići slavu među baš svim naraštajima. Ova ideja vodilja, da napiše knjigu za mlade, osjeti se u prvim stranicama “Marine”, kad čitatelj upozna mlađahne protagoniste priče koji podsjećaju na avanturu spremne junake neke katalonske Pavlove ulice, pa se autorova napomena pomalo učini kao opravdanje onima koji su pročitali “Sjenu vjetra” i prema toj visoko podignutoj prečki su izgradili očekivanja. No, iz svake naredne stranice biva vidljivo da je autor brzo odustao od te namjere i već s “Marinom” zagrizao ipak malo više.

Znatiželja glavnog lika i slučajan susret dobitna su kombinacija za pokretanje lavine intrige u ovom Zafónovom romanu. “Marina” je priča koja se polako odmotava, dio po dio dobiva obličje, a ono čudno i čudesno u njoj čitavo vrijeme ostaje dovoljno tajnovito da čitatelja nezaustavljivo vuče kraju, k otkriću, raspletu. A kod Zafóna rasplet nikad nije jednostavan, štoviše, kombinacija je najvećeg proizvoda mašte i potpunog zaokreta koji dođe neočekivano i udari točno tamo gdje dobra priča i treba zazvoniti.

Nepoznata dama s kapuljačom, umirovljeni inspektor, stari doktor, ukleto kazalište, neke čudne i osvetoljubive sjene koje su se nadvile nad labirint četvrti Barcelone i zavukle se u zakutke uskih ulica u kojima su izgubljene, zaboravljene i napuštene palače iz nekog drugog vremena koje se ljušti i za sobom ostavlja samo ljude, lica poput Marininog oca, začini su to koje Zafon izvrsno kombinira u kuhanju sjajne priče.

Marina” je i roman jednog kratkog, lijepog prijateljstva, ljubavi koja bi se mogla dogoditi u najčudnijim okolnostima, roman u kojem svaki od likova koji se pojavi priča svoj dio priče, nadolijeva svoj dio ulja na vatru, ali uvijek, baš uvijek nešto ostaje skriveno, nešto se prešuti, tajna se vuče do kraja ili nikad i ne bude otkrivena baš kao što se ni vječno tajnovitu i neiscrpnu Barcelonu, s kojom su Zafónova djela nerazdvojna, ne može nikada do kraja spoznati, zbog čega autor zajedno sa svojim likovima luta po njenim ulicama popločanima neizvjesnošću.

25.3.2012.