Mali prozor

Special cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Broj stranica: 160

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266697-7

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 260 g

Kad se nakon godišnjeg odmora na Jadranu zaustavi u Mostaru, mladi fakultetski profesor Muharem u novinama pročita šokantnu vijest. U Sarajevu je ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis. Niz potencijalnih ubojica dugačak je – od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, odnosno svih onih čije je opačine prokazao u svojim tekstovima. Nakon susreta s Denisovom udovicom Muharem se odlučuje na riskantan pothvat. Pod svaku cijenu želi pronaći ubojicu. No kad se udubi u istragu, na svjetlo dana izlaze neočekivane tajne, a njegova odlučnost da prokaže krivca dolazi na ozbiljnu kušnju. U napetom trileru Mali prozor Muharem Bazdulj priča o poratnom tranzicijskom društvu u kojem ubojstvo novinara ne izaziva ništa više od nekoliko prigodnih tekstova. Vješto smišljen zaplet navodi čitatelja da se i sam upusti u potragu za ubojicom na sarajevskim ulicama, postavljajući pitanja na koja je ponekad možda bolje i ne saznati odgovor. Pravi balkanski noir.

Svi sastojci tvrdo kuhanog detektivskog romana, i okrutan zločin, i pokvareni, ravnodušni sustav i cinični, a sentimentalni junak, tako skladno pristaju bosanskim prilikama i ljudima, čine se tako domaći, autohtoni, zatečeni, dok čitate Mali prozor, da se upitate zašto nije bilo više ovakvih žanrovskih eksperimenata. Ipak, nije to lako, knjiga poput ove traži pisca poput Muharema Bazdulja, samouvjerenog, okretnog i bistrog, u zrelosti njegovog književnog talenta i znanja. Majstorski napisana priča.
— Ante Tomić

Ah, taj iskorak pisaca od kredibiliteta na teren “trivijalnih žanrova”. Nikad ne prođe bez nečijih natuštenih obrva i sumnji kalibra šta će mu sad to, kao onomad sa Pekićem i Besnilom. Uvek me to podseti na onu dečju priču s poentom ala vi, čiko, ne umete da se igrate – kad se ispuca sav šaržer teškaških književnih argumenata, ostaju samo dobre knjige i one koje to naprosto nisu. Ova? Ova je vraški dobra.
— Marko Šelić Marčelo

Omaž klasičnom tvrdokuvanom krimiću ovde se susreće sa književnom erudicijom i žurnalistički sugestivnom atmosferom. Mali prozor je kao pendžer u nedavnu sarajevsku prošlost kojom prolaze kontraverzni biznismeni, ratni zločinci, verski fanatici i druga tranzicijska flora i fauna, a svi su zajedno upleteni u priču o ljubavi, prijateljstvu i zločinu. Uzbudljiv i slojevit roman koji se ne ispušta iz ruku do poslednje rečenice.
— Aleksandar Zograf

Mali prozor kao roman što se čita prvenstveno zbog čitateljskog užitka, a ne žanrovske pripadnosti

Petra Miočić, Pročitajto.com, 18.3.2016.

Zastrašivanja, premlaćivanja pa i ubojstva novinara nisu, nažalost, neuobičajena pojava u tranzicijskim, u korupciju ogrezlim, društvima. U takvim se društvima za istinu plaća najviša cijena, a strah tjera naprijed i koči u jednakoj mjeri. Mediji deklarativno negoduju, ispisuju se feljtončići o slobodi govora i o represiji nad novinskim institucijama, javnost već pomalo rezignirano sliježe ramenima, a policija se spram tih ubojstava odnosi jednako kao i prema ubojstvima onih čije kriminalne aktivnosti ti novinari istražuju; naručitelj se maglovito nazire, izvršitelj nikada neće biti uhvaćen, istraga stoji otvorena, ali tapka u mjestu.

Kažu da se najvažnije stvari u čovjekovu životu događaju iza njegovih leđa, skrivene od njegova pogleda. Rađa se i umire potpuno nesvjestan svoje prisutnosti u tim trenucima, a i mnogi se događaji između odvijaju bez njega, a opet ga snažno obilježe. Tako je i sveučilišnog profesora Muharema, pri povratku s gotovo pa robinzonskog ljetovanja na Hvaru, u Mostaru zatekla vijest o ubojstvu što već danima uznemirava Sarajevo, a sada je, duboko i do srži, bez zadrške, potresla i njega. Njegov je najbolji prijatelj, beskompromisni novinar Denis Duraković ubijen u, kako se čini, klasičnoj sačekuši u trenu dok je Muharem uživao u suncu, moru i potpunoj vlastitoj nedostupnosti svijetu. Kao novinar čiji su tekstovi često i poprilično oštro pogađali u metu, Denis je stekao mnoge neprijatelje te je policija i ovaj put potpuno nemoćna pred tragovima što redom završavaju u slijepoj ulici, no Muharem, gonjen osjećajem krivnje, dužnosti pa i željom za zadovoljavanjem pravde, pokreće vlastitu, malu, usputnu i neslužbenu istragu čiji će mu rezultat donijeti istinu, ali ne i osjećaj mira, zadovoljstva ili ispunjenja ranije postavljenih ciljeva.

Iako ispleten oko kriminalističke potke, roman Mali prozor bosanskohercegovačkog književnika, prevoditelja i novinara Muharema Bazdulja mnogo je više od običnog trilera. Ili je, možda, Mali prozor upravo ukoričenje definicije izravnog, kvalitetnog i drsko napisanog trilera, teksta koji, umjesto na istražiteljskim metodama, priču gradi na ozračju, crpeći mirise, stanja i raspoloženja iz svoje okoline u koju uvodi čitatelja tako da se i on osjeća kao stanovnik tog Sarajeva sa prijelaza stoljeća, Sarajeva čije su poslijeratne boli, čini se, ponekad i snažnije od onih ratnih, Sarajeva čije društvo želi naprijed, ali koče ga aveti prošlosti utjelovljene u najboljima i najbogatijima među Bošnjacima, Sarajeva koje stoji kao metafora za svaku od metropola sadašnjih država bivše države.

Osim kao izvrstan pisac, Bazdulj u Malom prozoru nastupa i kao vrhunski opsjenar i tek će pažljiviji čitatelj, osobnim zabilješkama i privatnim digresijama unatoč, zapaziti početnu godinu na Durakovićevu nadgrobnom spomeniku i shvatiti kako je riječ o literarnoj fikciji, a ne romansiranom pogledu na neku stvarnu, nedavno proživljenu traumu, u što ga autor do posljednje stranice pokušava uvjeriti. Bazdulj je uvjerljiv i kada gradi svoje likove, prema čijim se pričama odnosi kao najpažljiviji otac, ističući mahom njihove negativne strane, no nikako ih ne osuđujući, na njih gleda tek uz dozu blagog prijekora, izazivajući i u čitatelja osjećaj da iza toga postoji još nešto, ono što ih omekšava i čini likovima vrijednim čitateljske pažnje. Posebno se to, naravno, odnosi na profesora Muharema, osamljenika i osobenjaka, čovjeka rastrganog između osjećaja dužnosti i nevjerojatne želje, muškarca čija odanost najboljem prijatelju ne prestaje njegovim odlaskom, no biva opasno ugrožena naletima tjelesnosti i posvećenog predavača čije su filmske i književne reference unutar teksta dodatna poslastica za sve ljubitelje punokrvnog romana.

Mali je prozor bio Denisov naziv za entrefilet, manji, posebnim naslovom odijeljen članak unutar velikog članka, okvir u koji je smještao ono najvažnije i najubojitije u svojim tekstovima. Mali je prozor ono što je, na ovaj ili onaj način, naposljetku ubilo Denisa Durakovića i donijelo spoznaju i duševi nemir profesoru Muharemu. No na 160 stranica Mali je prozor također i tekst unutar teksta, literarna poslastica, noir u punom smislu te riječi, dramatična priča i studija oproštaja, završna točka jednog cjeloživotnog prijateljstva. Baš kao što, objašnjavajući pred studentima važnost Austerova opusa za moderni roman, profesor Muharem povlači paralelu s važnošću Cervantesa za viteški roman, tako se i za Mali prozor može reći da je vrijedan doprinos balkanskoj književnosti, roman što se čita primarno zbog čitateljskog užitka, a ne pripadnosti žanru.

 

Muharem Bazdulj gostovao u Zagrebu

Hina, Nacional, 18.3.2016.

Nagrađivani književnik, novinar i prevoditelj Muharem Bazdulj predstavio je u petak u Zagrebu svoj detektivski roman “Mali prozor” u kojemu tematizira odnos prema ubojstvu novinara u poratnom balkanskom tranzicijskom društvu, najavljen kao “spoj ‘tvrdokuhanog’ krimića, književne erudicije i žurnalistički sugestivne atmosfere”.

Roman je objavljen u izdanju zaprešićkog nakladnika Frakture, a autora je uvodno u Vinyl baru u Bogovićevoj ulici pozdravila urednica knjige Iva Karabaić, koja je istaknula kako je riječ o izvrsnoj knjizi autora koji dosta dugo u Hrvatskoj nije ništa objavio.

“Nadamo se da je ovo početak njegovog novog početka u Hrvatskoj”, kazala je urednica.

Bazdulj, rođeni Travničanin koji je studirao i godinama živio u Sarajevu, te potom kratko u Zagrebu, objavivši u oba grada dio svojega opusa, danas živi u Beogradu, gdje radi kao novinar za beogradski tjednik Vreme, te je redovni kolumnist sarajevskog Oslobođenja i beogradske Politike.

Za svoj je novinarski posao dobio nekoliko istaknutih nagrada, među kojima nagradu Društva novinara BiH 2013. za najboljeg novinara u kategoriji tiskanih medija, te 2014. Nagradu Stanislav Staša Marinković beogradskog dnevnika Danas za istraživačko novinarstvo i novinarsku hrabrost i Nagradu Bogdan Tirnarić Udruženja novinara Srbije za najbolji komentar.

Pisac i novinar koji često u svojim tekstovima polemizira teme bivše države Jugoslavije, rekao je da mu je intimno književnost bliža, dok ga u novinarskom poslu, “iako bi se njime bavio i kad ne bi morao”, opterećuje egzistencijalna komponenta budući da od novinarstva živi.

“No, novinarstvo volim i zbog toga što dobivam brzu povratnu informaciju o svojem pisanju, dok je, kad pišeš knjigu, razmak između pisanja i povratne informacije prevelik, a svatko tko piše želi i očekuje neku reakciju”, kazao je.

Ubojstvo novinara na Balkanu

Bazdulj je objavio petnaestak knjiga proze i esejistike, među kojima su zbirke priča “Druga knjiga” (2000.), za koju je dobio nagradu Soros fondacije za najbolju knjigu priča u Bosni i Hercegovini, “Čarolija” (2008.) i “Jeres nominalizma” (2014.), te romani “Sjetva soli” (2010.) i “April na Vlašiću” (2011.). Knjige su mu prevedene na engleski, njemački i poljski jezik, a pojedine priče i eseji na još petnaestak jezika. Bazdulj i sam prevodi s engleskog.

Roman “Mali prozor” napeti je triler u kojemu priča prati mladog fakultetskog profesora Muharema koji, na putu kući s godišnjeg odmora na Jadranu koncem 90-tih godina prošloga stoljeća u Mostaru u novinama pročita vijest da je u Sarajevu ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis.

Niz potencijalnih ubojica je dugačak, od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, i Muharem odlučuje pod svaku cijenu otkriti pravoga. Međutim, kad se udubi u istragu, na svjetlo dana izlaze neočekivane tajne, te njegova odlučnost da prokaže krivca dolazi na ozbiljnu kušnju.

Bazdulj je otkrio kako je zalaženje u žanr krimića plod njegove dugogodišnje fascinacije krimi-žanrom ali “prvenstveno njegove noir sastavnice, onakve vrste kakvu su pisali Raymond Chandler ili Ross Macdonald i cijela paleta pisaca koji su koristili krimić kao kontekst socijalnog komentara”.

“Dakle, ne kao neku vrstu matematičkog problema, kao što je to slučaj s Agathom Christie”, napomenuo je, a “krimić je za to zahvalan žanr jer ima fabulu koja ‘vuče’, a u koju se mogu uplesti razne stvari”.

Govoreći o tome na koji način gradi likove, pisac je kazao kako su svi njegovi likovi u određenoj mjeri “amalgami raznih tipova i ljudi” s kojima se susretao, no ipak su “puno više fikcija nego što to kontekst otkriva”.

“Ideja je bila imati glavni lik koji nije detektiv, a koji se sudbinom ili igrom slučaja našao umiješan u radnju, a ja sam se poigrao s idejom da sam naratoru dao svoje ime. Volim tu vrstu trika, to poigravanje sa samim sobom”, pojasnio je.

Kostur romana napisao je još prije 13 godina a naslov je ‘hommage’ Chandleru, koji je napisao roman naslovljen “The High Window” (Visoki prozor), kazao je Bazdulj, istaknuvši kako ipak nije riječ o tipičnom žanrovskom romanu, već romanu koji se “služi zakonitostima žanrovskoga romana, a kojeg je na izvjestan način često puno teže napisati od nežanrovskog romana”.

Kritika je roman nazvala “pravim balkanskim, uzbudljivim i slojevitim ‘noirom'” u kojemu “samouvjeren, okretan i bistar” pisac vještim zapletom, koji sadrži i okrutan zločin, i pokvareni, ravnodušni sustav, i ciničnog, sentimentalnog junaka, čitatelja navodi da se i sam upusti u potragu za ubojicom sarajevskim ulicama.

U razgovoru s čitateljima u klubu Vinyl, pisac je otkrio kako trenutno radi na romanu koji je “pokušaj da se kroz život jedne stvarne, konkretne žene ispriča priča o 20. stoljeću”.

“Već se dugo opsesivno bavim idejom priče o 20. stoljeću i, iako ideja o takvom romanu nije pretjerano originalna, mislim da sam na neki način izabrao osobu koja nije bila jako eksponirana javna osoba, ali je imala uzbudljiv život, koji će mi omogućiti da na zanimljiiv način predočim paradokse 20. stoljeća”, rekao je.

 

“Kod nas napisana riječ ima težinu”

Petra Miočić, Pročitajto.com, 20.3.2016.

Malen i intiman, tek diskretnim svjetlom osvijetljen, relativno je mračan prostor zagrebačkog kluba Vinyl bio savršeno poprište još jednog Razotkrivanja, događaja što ga Fraktura organizira kako bi publici što dublje i intimnije predstavila svoje autore. Ovog puta razgovor je vodila urednica Iva Karabaić, a njoj sučelice sjeo je Muharem Bazdulj, pisac, prevoditelj i novinar, autor u Hrvatskoj nedavno objavljenog punokrvnog balkanskog noira Mali prozor.

Iako je posve svjež iz tiskare, put nastanka Malog prozora bio je, zapravo, iznimno dug. Prvi je kostur autor napravio prije gotovo 14 godina, no tada je, u vrlo kratkom razdoblju, objavio dva romana i od objavljivanja trećeg odustao je kako ne bi zagušio njihov prijem, posebice stoga što se ovdje radi o žanrovskoj književnosti, o krimiću čije je dostojanstvo, smatra Bazdulj, vraćeno tek fenomenom skandinavskih krimića i kvalitetnim domaćim autorima kakav je, primjerice, Josip Mlakić. Na romanu je dugo radio i on je plod njegove fascinacije žanrom kriminalističkog romana, prvenstveno njegove noir sastavnice stoga ne čudi što kao neke uzore na samom početku navodi Raymonda Chandlera, Rossa Macdonalda i Jamesa Ellroya. „Svi ti autori koriste krimić u kontekstu socijalnog komentara što je meni uvijek bilo bliže od matematičkih problema kao kod Agathe Christie. Krimić je zahvalan kao žanr jer ima fabulu koja vuče, a onda se u nju mogu uplesti razne stvari.„

No u domaćih je autora uvijek pronalazio problem s likovima inspektora te je stoga njegov glavni lik, sveučilišni profesor Muharem, u središte nekonvencionalne istrage u Malom prozoru ubačen posve neočekivano, kao protuteža balkanskim policajcima. „Muharem se, nakon ubojstva najboljeg prijatelja, u središtu istrage našao igrom sudbine, spletom životnih okolnosti i naprijed ga vodi, prije nego želja za osvetom, radoznalost i osjećaj duga prema prijatelju, to je ono što ga tjera da ide dalje i dublje prokopava.“ Iako pripovjedač nosi njegovo ime, Bazdulj kaže da niti u jednom njegovom liku nema više od deset ili petnaest posto neke stvarne osobe, nema tu ključa po kojem bi se likove iz romana trebalo povezivati sa stvarnim osobama. „Bilo bi, uostalom, pomalo morbidno kreirati lik koji ćeš ubiti prema nekome. Ako to već želiš učiniti, kreiraj ga prema sebi. Ja sam se, ipak, poigrao s pripovjedačem, dao mu svoje ime jer to mi je zanimljivije. Više volim, ako pravim tu vrstu trika, da se poigravam sa samim sobom nego s nekim drugim.“

Osnovna tema Malog prozora ubojstvo je najboljeg bosanskog istraživačkog novinara s prijelaza stoljeća Denisa Durakovića i, premda roman nije baziran na stvarnim događajima, mnogo se stvarnosti iz njega može iščitati. Balkanska je stvarnost, uvjeren je Bazdulj, nepresušan izvor inspiracije za sve autore, kako krimića, tako i ozbiljnih romana teških tema. „Čuvena je Kafkina parabola, ako dobiješ u stvarnosti, izgubio si u metafori i obratno. Upoznao sam pisca, Danca, nagrađenog pjesnika koji je za svoju prvu zbirku pjesama dobio dvogodišnju naknadu danskog Ministarstva kulture, ali ipak je bio pomalo zavidan jer kaže da kod nas napisana riječ ima težinu. U zapadnim je društvima to posebno izraženo nakon svršetka Drugog svjetskog rata, možeš reći sve, ali ništa nije važno. Poticajno je stvarati u društvu u kojem napisana riječ još uvijek ima neku težinu, u kojem uz pomoć pisanja možeš pokretati društvene mehanizme.“

Pisanjem se možda i može nešto potaknuti, no na našem se području od pisanja još uvijek ne može živjeti. Stoga se Bazdulj, kao i mnogi drugi autori, uz pisanje bavi i novinarskim poslom. Pisanje mu je privatno draže i bliže, no i kada bi mogao ne bi se odrekao novinarskog posla. Samo bi, kaže, pisao manje. „Novinarski je posao ponekad poput rada na traci, moraš pisati i kada nemaš pravu temu ili inspiraciju jer imaš taj prostor koji dužiš i koji moraš ispuniti. Ja volim novinarstvo. Svatko tko kaže da ne očekuje reakciju na svoje pisanje, laže. A kad pišeš roman, taj razmak između pisanja i reakcije traje mjesecima dok kod pisanja članaka ili kolumni, danas napišeš, sutra je objavljeno i imaš reakcije. A ja to volim, kad ono što pišem izazove reakciju kod ljudi.“

Kao panbalkanski stanovnik, rođeni Travničanin s dugogodišnjom sarajevskom adresom, trenutno nastanjen u Beogradu, Muharem Bazdulj prati i društveno-političku situaciju u Hrvatskoj. Iako je Hrvatska u procesu pridruživanja svjetskim i europskim zajednicama najdalje odmakla, smatra da je to ostvarilo i jedan paradoks. Naime, dok je, pri procesu pridruživanja postojao sustav kontrole i, samim time, i dojam senzibiliziranosti za neke probleme, poput manjinskih, danas te kontrole više nema i situacija je kao u otpuštenom pretis-loncu. Zanimljivo mu je, kaže, promatrati i kako se problemi koje je Hrvatska imala prije 5 ili 7 godina sada pojavljuju na istoku, a još mu je zanimljiviji politički fenomen pri kojem politika desnice često ima više šanse napraviti konačni korak one politike koje se ljevica plašila.

Za kraj, autor je otkrio kako trenutno radi na novom tekstu, pokušaju pisanja povijesti dvadesetog stoljeća kroz priču o jednoj ženi iz takozvane sive zone. Vrlo ambiciozan pothvat, slaže se, ali smatra kako će, premda možda nema dovoljno činjeničnog znanja, time dati svoj mali doprinos pisanju o povijesti najturbulentijeg od svih stoljeća. Ne isključuje niti povratak žanru krimića, tek očekuje reakcije publike, no prve su povratne informacije dobre i prvi su čitatelji zadovoljni različitim momentima u romanu. „Kad čitam iz gušta, ne da napišem prikaz ili da se pročitanim kasnije poslužim u svome radu, ja čitam krimiće. Volim, recimo, Gillian Flynn ili Tanu French i kad čitam iz čistog ćeifa, čitam krimiće. Volio bih tako i ja nekom pružiti taj isti ćeif“, zaključio je ovaj zanimljiv autor svoje gostovanje, početak novog početka u Hrvatskoj.

 

‘Liberalnu srpsku elitu tišti što Srbiju prema EU vodi Vučić’

Tamara Borić, Nacional, 29.3.2016.

Kad se nakon odmora na Jadranu zaustavi u Mostaru, fakultetski profesor Muharem u novinama pročita šokantnu vijest – u Sarajevu je ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis Duraković. Niz potencijalnih ubojica dugačak je – od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, odnosno svih onih čije je opačine prokazao u tekstovima. Muharem se odlučuje pod svaku cijenu pronaći ubojicu. U napetom trileru “Mali prozor” koji je upravo objavljen i u Hrvatskoj, Muharem Bazdulj priča o poratnom tranzicijskom društvu u kojem ubojstvo novinara ne izaziva ništa više od nekoliko prigodnih tekstova.

U intervjuu za Nacional Muharem Bazdulj pojašnjava ima li ubojstvo Denisa Durakovića u njegovu romanu sličnosti s ubojstvom Ive Pukanića te priča kakva je situacija u Srbiji i Bosni i Hercegovini, i zašto smatra da se ta država još nije dovoljno pozabavila ozbiljnošću problema vehabija i onoga što njihov pokret potencijalno može značiti za radikalizaciju, poglavito mladih, u Bosni i Hercegovini.

Nacional: U “Malom prozoru” pišete o ubojstvu novinara početkom 2000-ih, a ta priča neodoljivo podsjeća na ubojstvo Ive Pukanića, što je izazvalo pomutnju na Balkanu. Što vas je potaknulo, inspiriralo za roman?

Da, ta je paralela zanimljiva, iako sam ja prvu verziju romana napisao još 2002., dakle šest godina prije Pukanićeva ubojstva, tako da ono nije moglo biti direktno nadahnuće. Ipak, još 1999. godine u Beogradu je ubijen Slavko Ćuruvija, tako da na našim prostorima, nažalost, postoje primjeri ubojstava novinara zbog kojih i takav romaneskni zaplet ne djeluje nerealno. Moja namjera bila je, između ostalog, ispisati roman noir senzibiliteta, a u takvom je ubojstvo nužan sastojak, po mogućnosti ubojstvo za koje mnogi imaju motiv, a figura kontroverznog novinara dobro se uklapa u taj okvir.

Vrlo vješto, osim glavne priče, pletete i onu u kojoj opisujete društvenu situaciju, ne dotičete se političke iako je zapravo sve i politika. Pišete o prošlosti, o novim generacijama studenata koje su plitke i slabo obrazovane, za razliku od onih koji su imali sreće školovati se u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je vrlo aktualna rasprava o promjeni kurikuluma i također imamo problem slabo obrazovanih, po mnogima plitkih generacija. Kakva je situacija po tom pitanju u BiH?

A znate, to je sve dosta relativno. S jedne strane, da, zasigurno, prosječna razina općeg znanja današnjih tinejdžera niža je nego dvadeset ili trideset godina ranije, ali s druge strane, današnje mlade generacije zbog tehnološkog napretka imaju mogućnosti kakve nikad ranije nisu postojale. Pratim, koliko stignem, rasprave o promjeni kurikuluma u Hrvatskoj i čini mi se da u novim prijedlozima ima racionalnih i umjesnih ideja. Nemoguće je vratiti se u Krležinu epohu, u vrijeme kad je gimnazija davala šire humanističko obrazovanje nego što danas daje bolonjski master ili kako se već to zove, ali može se pokušati obrazovati generaciju koja će se obrazovanjem moći nositi s vršnjacima iz drugih zemalja.

Pišete i o novim “kriminalcima pripravnicima”, o tome kako su vehabije dobile sve više pristaša i sve veći utjecaj te posebno o tome koliko se Sarajevo promijenilo jer je došlo puno stranaca i ljudi sa sela. Kako je danas u Sarajevu?

Radnja mog romana događa se zapravo 2002. tako da romaneskne reference na Sarajevo ciljaju prvenstveno na to vrijeme. I mada posljednje tri godine ne živim u Sarajevu, dovoljno često odlazim tamo i dovoljno redovito pratim situaciju da mislim da mogu govoriti i o trenutačnoj situaciji. Sve te tendencije koje ste primijetili u romanu, postoje i dalje, samo su se dodatno kristalizirale. Sarajevo je mnogo manje multietničko i mnogo više muslimansko nego što je bilo prije rata, pa čak i neposredno nakon rata. Geneza toga je vrlo komplicirana i ne bi bilo pošteno za to optuživati isključivo vlast u poratnom razdoblju, ali činjenice su nesporne. Ipak, Sarajevo je žilav i vitalan grad i uspijeva sačuvati “urbanu dušu”. Ona je, istini za volju, drukčija nego ranije, ali je, s druge strane, jedina koju nove generacije poznaju.

Što možete reći o problemu vehabija? Koliko je on stvaran, dubok, posebno u svjetlu radikalnog ekstremizma kojeg smo svjedoci svakodnevno?

Taj fenomen posljedica je prvenstveno utjecaja onih islamskih dobrovoljaca koji su devedesetih došli u Bosnu s namjerom da brane islam i muslimane. Njihov doživljaj vjere bio je dosta različit od u Bosni stoljećima uobičajenog načina ispovijedanja islama, ali su s vremenom uspjeli značajan dio mlađe populacije privući na svoju stranu. Taj problem je stvaran, što se vidi po konkretnim zločinima koje su pojedinci indoktrinirani takvim učenjima počinili, od kojih je možda i najpoznatije ubojstvo hrvatske obitelji Anđelić u blizini Konjica 2002.

Kako komentirate sve češće napise da je islamski radikalizam sve prisutniji, a da se na to u Bosni i Hercegovini nekako ne gleda dovoljno ozbiljno?

Iako ima dosta dokaza takvog radikalizma, u što spadaju i napadi na američku ambasadu u Sarajevu te na policijske postaje u Bugojnu i Zvorniku, reakcije su prilično neozbiljne i nespretne. Čovjek se može samo nadati da neće biti potreban neki još radikalniji i krvaviji napad da bi se netko uozbiljio.

U Haagu je izrečena presuda Radovanu Karadžiću, 40 godina zatvora za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima i Hrvatima. Koliko su takve stvari važne, mislite li da će se išta promijeniti?

Naravno da je dobro i da je važno što je Radovan Karadžić, kao jedan od ključnih protagonista te zločinačke politike, osuđen. S druge strane, prošlo je jako puno vremena, više od 20 godina otkad je rat završen, a tek je okončan prvostupanjski postupak. Čini mi se da bi mnogo važnije bilo da je osuđen još krajem devedesetih i da je time ta presuda mogla ranije imati neki širi društveni utjecaj. Ovako ona žrtvama možda i daje neku satisfakciju, ali i to je upitno. Koliko sam dosad mogao vidjeti, većina bosanskih Srba tu presudu doživljava isključivo kao političku, dok među Bošnjacima, i u manjoj mjeri Hrvatima, postoji nezadovoljstvo što Karadžić nije dobio doživotnu robiju i što se kvalifikacija genocida zadržava samo za općinu Srebrenicu u srpnju 1995., a ne za još sedam općina 1992.

Iako živite u Beogradu, sigurno pratite situaciju u BiH. Što biste rekli, u moru problema koje država očito ima, što je najveći izazov?

Najveći izazov za Bosnu i Hercegovinu danas je “konsenzus o budućnosti”, ideja da se barem u ograničenom spektru progovori jednim glasom. Tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno njihove nadmoćne većine, imaju dijametralno suprotne interpretacije prošlosti, i to ne samo one najskorije, nego praktično deset stoljeća unazad, otkad uopće postoji Bosna kao pojam. Meni se čini da je jalovo tu i pokušavati postići neki konsenzus, za razliku od “konsenzusa o budućnosti”. Na tom planu, mislim, uz samo malo talenta za kompromis, može se doći do neke točke susreta.

BiH je predao zahtjev za početkom pregovora za pristup u EU, kakva su očekivanja? S obzirom na migrantsku krizu ili sigurnosnu situaciju koja se opet pokazala lošom u svjetlu napada na Bruxelles, iako je njih teško predvidjeti, kako vam se čini ta EU?

To je užasno teško pitanje jer nužno upliće poziciju onoga koji daje odgovor. Meni se ponekad čini da je EU zapravo mrtva, samo što joj to nitko nije javio. A opet, ne smijem ni pomisliti na što bi sličila Europa bez EU i na što bi sličio ovaj komad Balkana od Velike Kladuše do Đevđelije kad ne bi bilo kakve-takve EU perspektive. Budući da je Bosna i Hercegovina uvijek najbolje funkcionirala kad je bila dio neke šire imperijalne strukture, u BiH postoji nada da je EU nešto što može donijeti stabilnost.

Kakva je situacija u Srbiji? Kako se gleda na, primjerice, presudu Karadžiću?

Situacija u Srbiji je kompleksna. Meni se čini da je srpsko društvo na toj klackalici između Zapada i Rusije definitivno prelomilo da ide na Zapad, ali je taj lom traumatičniji i teži nego drugdje, zbog različitih iskustava, a prvenstveno zbog NATO bombardiranja 1999. Također, liberalnu srpsku elitu tišti to što transfer Srbije na Zapad operativno vodi Aleksandar Vučić koji je devedesetih godina bio prononsirani nacionalist. Presuda Karadžiću uglavnom se dočekuje kao kontinuitet onoga što se doživljava antisrpskim djelovanjem Haaškog tribunala, s obzirom na to da su u Srbiji jako negativan tretman dobile oslobađajuće presude, primjerice, Gotovini, Oriću i Haradinaju. Osim ekstremne desnice, gotovo nitko ne poriče da su snage pod komandom Radovana Karadžića počinile gnusne ratne zločine, ali postoji dojam u srpskoj javnosti da se srpski zločini drastičnije osuđuju nego zločini nad Srbima. Postoji također snažan otpor tome da se srebrenički zločin iz srpnja 1995. nazove genocidom.

U “Malom prozoru” pišete o Jugoslaviji, kroz neke anegdote, priče. Kako doživljavate to razdoblje svog života? Nedostaje li vam Jugoslavija?

Da, nedostaje mi Jugoslavija, i na nivou nostalgije za djetinjstvom i ranim tinejdžerskim godinama, ali i na jednom mnogo važnijem nivou. Naime, kako je vrijeme prolazilo i kako sam odrastao i postajao intelektualno zreliji, sve mi je više postajalo jasno da je Jugoslavija zaista optimalan politički okvir za sve južnoslavenske narode. U naše vrijeme, dok nam se bliže stogodišnjice Krfske deklaracije i formiranja prve Jugoslavije, svi bismo trebali hladno i racionalno podvući crtu i izračunati što nam je donijela Jugoslavija – i dobrog i lošeg. Ja sam se već bavio time i mislim da je svaka alternativa zapravo bila pogubna i da je ta generacija starija od nas deset ili dvadeset godina, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća definitivno pala na povijesnom ispitu. Ako su njima ličnost Slobodana Miloševića i njegova politika bili dovoljni da odustanu od Jugoslavije i da svaku Jugoslaviju izjednače s Velikom Srbijom, oni nisu bili dostojni jedne ideje. Čudno mi je to i čini mi se da je to vidio, recimo, Miljenko Smoje i da to vidimo mi, na način na koji djedovi i unučad često imaju blisku perspektivu, a da oni koji su u ključnim trenucima vodili politiku, tada kad su imali dvadeset, trideset ili deset godina, nisu to vidjeli.

 

Krimić koji grije

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. 4. 2016.

Zamislite knjigu u kojoj se možete susresti sa sljedećim imenima: Raymond Chandler, Ivo Andrić, Friedrich Dürrenmatt, Julian Barnes, Ruth Rendell, Michel Tournier, Michel Houellebecq, Paul Auster, Thomas Pynchon, Ernest Hemingway, William Faulkner, Francis Scott Fitzgerald, Slavoj Žižek, Albert Camus, Philip Larkin, Vladimir Nabokov, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, James Joyce, Edgar Allan Poe, Philip K. Dick, Witold Gombrowicz, Jorge Luis Borges, Emil Cioran, Miroslav Krleža, J. M. Coetzee, Miguel de Cervantes, Dante Alighieri, Semezdin Mehmedinović, William Shakespeare, David Albahari, Søren Kierkegaard, Duško Radović, Aleksandar Aleksandrovič Blok, W. H. Auden, Paul Celan...

Ta knjiga vjerojatno je enciklopedija ili leksikon, reći ćete, i grdno pogriješiti. Jer, ova imena zbijena su između korica romana “Mali prozor” Muharema Bazdulja. Okej, već vas čujem kako govorite, nije on ni prvi ni zadnji prozaik koji se voli očešati o književne i filozofske klasike. Tko god je zabavljen teškim i konačnim pitanjima istine i smisla, rado se referira na velike autore i njihova djela, zar ne? Najpošteniji odgovor na ovo pitanje glasio bi: “Da, ali nije bitno.”

Naime, Bazdulja, barem u ovoj knjizi, puno više od eshatološke istine zanima ona kriminalistička. “Mali prozor” je žanrovski roman, a u toj je vrsti literature, u pravilu, teško tražiti i još teže pronalaziti pasaže u kojima se citiraju glasoviti pisci, njihove misli iščitavaju u novim kontekstima ili ih se propituje s polemičkim žarom. Da stvar bude još kompliciranija, Bazdulj se ne utječe rado samo svojim literarnim favoritima. Stranice romana prekrcane su i brojnim glazbenim te filmskim digresijama.

Jedno s drugim trebalo bi voditi zaključku ili barem slutnji kako je “Mali prozor” roman koji - u odsutnosti primjerenijeg književno-teorijskog pojma - možemo nazvati pukim preseravanjem. Da? Odgovor je, međutim, još jednom – ne. I to ovaj put otisnuto velikim fontom, podebljano i podvučeno. Jer, unatoč cijeloj džungli kulturoloških referencija kojima su prošarane njegove stranice, on je besprijekorno napisan krimić.

Radnja knjige počinje se odmotavati potkraj ljeta 2002.. Glavni junak, piščev imenjak, fakultetski profesor književnosti, vraća se u Sarajevo s godišnjeg odmora koji je proveo sam u otočnoj izolaciji i saznaje da je prije sedam dana ubijen njegov najbolji prijatelj Denis Duraković, ugledni bosanski istraživački novinar. Popis ljudi kojima se svojim pisanjem zamjerio skoro je pa neiscrpan i uključuje jednako tipove s društvene margine kao i one iz krugova političke odnosno poslovne elite. Da stvar bude još intrigantnija, egzekucija se dogodila dok je pripremao članak koji je trebao odjeknuti poput bombe.

Na popisu sumnjivaca najviše kotiraju trojica opasnih tipova. Prvi je Adnan Velić Čupo, prije rata korumpirani policajac, potom patriot i heroj, a danas gospodar lokalnog podzemlja. Drugi potencijalni ubojica dolazi iz kruga vjerskih fundamentalista. Zove se Azer Kadić, neformalni je vođa vehabija, a svoj je prezir prema novinaru u jednom televizijskom gostovanju zlokobno formulirao u sljedeću frazu: “Durakovića nije haram ubiti.”

Konačno, trećem najizglednijem naručitelju atentata ime je Mustafa Duro i on je, kako se to obično veli, kontroverzni poduzetnik, što je, naravno, tek goli eufemizam kojim se prikriva činjenica kako se radi o ratnom profiteru i tranzicijskom tajkunu koji je izgradio imperij uz visoko pokroviteljstvo korumpiranih političkih struktura.

Naravno, u temeljito disfunkcionalnoj državi kao što je Bosna i Hercegovina nikome nije osobito stalo da se zločin rasvijetli. Nikome osim Muharemu koji, premda nije ni deduktivni genijalac ni tvrdi momak dorastao hrvanju s karijernim kriminalcima, pokušava raspetljati puzzle jednog umorstva. Kako je i red, kriminalistički zaplet priče skladno se prepleće s ljubavnim rukavcem.

Govorimo li o zanatu, Bazdulj prolazi s čistom peticom tamo gdje se mnogi pisci krimića znaju provući s mršavom trojkom. Čak i oni autori koji majstorski grade suspense i tjeraju vas da halapljivo gutate stranice, znaju zaribati s raspletom, nudeći nam neku vrstu antiklimaksa. No, ne i Bazdulj koji priču zaključuje duboko uznemirujućim obratom.

Premda “Mali prozor”, među ostalim, jest i posveta Raymondu Chandleru, nije ga naročito mudro čitati isključivo kroz tu vrstu žanrovskih naočala. Jer, oba Muharema, i pisac i njegov junak, premalo su cinični, a previše sentimentalni – u depatetiziranom smislu te riječi - da bi ih s lakoćom ugurali u cipele Philipa Marlowea i njegova književnog oca. Krimić, kad je dobar, obično ledi krv u žilama. Ovaj, međutim, ima rijetko svojstvo da čitatelja grije. Jer, s onu stranu kriminalističke intrige bavi se pitanjima usamljeništva, prijateljstva, ljubavi, izdaje i krivnje s toplinom koja je savršeno rijetka u žanrovskoj literaturi ovoga tipa.

Da zaključim, svejedno jeste li pasionirani čitatelj priča o zločinima ili ih se klonite kao vrag tamjana, ovu knjigu jednako vam treba preporučiti.

 

‘Javna je uloga pisca najizraženija u Srbiji jer je tu mnogo medija’

Karmela Devčić, Jutarnji list, 9. 5. 2016.

Tko sve može biti krivac kad u postratnom, tranzicijskom Sarajevu smaknu novinara koji je kopao po javnom, često ne nepoznatu smeću, prokazujući da se vlast slizala s kriminalom, a lopovi postali upravljači, članci kojeg su, među ostalim, “sinteza pljački i prevara... donacije za silovane žene, donacije za siročad, humanitarnu pomoć, milioni i milijarde nestali su u džepovima profitera, a Denis je sve to pedantno nabrojao i ubilježio”?

Zaboravljeni novinar

Nakon što, vraćajući se kući s odmora bez mobitela, u novinama dozna da mu je ubijen najbolji prijatelj, Muharem, profesor koji studentima drži nadahnuta predavanja o Paulu Austeru, pokušava dokučiti tko je ubio Denisa Durakovića, do jučer bitna novinara na kojeg su mnogi zaboravili nakon što su pročitali nekrolog mu. “Izazov mi je bio napisati roman u kojem je misterij tko je ubojica, slati lažne signale, ono što Englezi zovu ‘red herrings’, a s druge strane na dva ili tri mjesta sakriti znakove koji bi čitatelju upali u oči”, govori autor. “Mali prozor” napisan je manje-više početkom dvijetisućitih, u vrijeme kad je Travničanin rodom, Bazdulj, živio u Sarajevu, gradu o kojem naoko krimić, a zapravo rječit komentar tog društva u kojem su ubili novinara, priča ponešto. Bazdulj se, ima tome nekoliko godina, preselio u Beograd, ovaj je roman, pak, objavila hrvatska Fraktura. Dobro poznaje prostor bivše zemlje, objavljivan je i čitan u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici...

Govoreći o poziciji književnosti i tržištu knjiga, najgora je situacija, uspoređujući BiH, Hrvatsku i Srbiju, zaključuje, u BiH. “Često pisci u BiH i Srbiji zavide hrvatskima. Kod vas ministarstvo novčano nagrađuje knjige za koje misli da su bile najbolje u prethodnoj godini, a i potpore izdavačima u Hrvatskoj su najveće. Kod vas je i najveća šansa, ako vam strani izdavač želi prevesti i objaviti knjigu, da na natječaju ministarstva dobije neku dotaciju.

Potpore za knjige

U Srbiji postoji otkup knjiga za knjižnice i potpora stranih izdavača za knjige srpskih pisaca, ali sve je to bitno skromnije. Međutim, Srbija ima jednu komparativnu prednost u odnosu na Hrvatsku: broj stanovnika. Razlika u cijenama hrvatskih i srpskih knjiga nije uvijek posljedica samo različite kupovne moći, nego i toga da se dobar dio hrvatskih izdavača prvenstveno oslanjao na ideju ‘ministarstvo će otkupiti toliko i toliko knjiga, time ćemo se pokriti, a za tržište nas baš briga’.” Srpski izdavači su, što zbog slabije uređene države, što zbog većeg broja stanovnika, bili više usmjereni na čitatelje, pa su i tiraže u Srbiji veće. “BiH je u toj priči najgori slučaj, na nivou države ministarstvo kulture ne postoji, pa ni instituti otkupa, potpora, pomoći, a na nivou entiteta vrlo su rudimentarne forme podrške. Potom, u BiH je najmanji broj stanovnika, a u cijeloj je zemlji manje knjižara negoli u Zagrebu.”

Specifična energija

Pisci su danas, nastavlja, možda najmanje vidljivi u bosanskom društvu. Javna uloga pisca najizraženija je u Srbiji. Ovdje je najviše medija, a te medije morate nečim puniti. Kao što je o načinima na koji su pisci poslije pada Berlinskog zida pokušavali sačuvati dio ugleda u društvu pisao Andrew Baruch Wachtel u knjizi “Remaining Relevant after Communism”, ta vrsta parapolitičke aktivnosti, komentiranja politike i ulaženja u nju, ta “strategija” među piscima u Srbiji je vrlo prisutna. Vjerojatno najznačajniji suvremeni srpski pisac, Svetislav Basara, u jednim dnevnim novinama svaki dan piše kolumnu. Ima specifičnu energiju pa je u stanju to svaki dan izvesti, ali pitanje je bi li negdje drugdje bilo interesa da se piscu, čak i relativno hermetičnom, dade toliki prostor.

Opasnost od vehabija

Drugo, Hrvatska je ulaskom u EU i NATO izabrala stranu i tu više nema puno javne rasprave. U Srbiji, koliko god je Vučićeva vlast prihvatila ideju ulaska u EU, u dobrom dijelu javnosti još postoji skepsa oko Europe i sentiment prema Rusiji. Rasprava još traje, u njoj sudjeluju i pisci. “U Bosni je, pak, došlo do urušavanja medijskog sektora, gase se novine, tiraže padaju, tako da piscima sve više fali platforma s koje bi sudjelovali u širem javnom životu.”

Koga se u Bosni najviše bojati - bivših policijskih inspektora koji su se odmetnuli u kriminalce, kriminalaca koji su se prometnuli u političare ili vehabija? Svi oni potencijalni su ubojice novinara iz Bazduljeva romana, svaki od njih imao je razloga skratiti ga za glavu.

“Vjerojatno su vehabije najveća opasnost. U poslijeratnom periodu postojali su na margini, njihov razvoj se u tim godinama možda i mogao na neki način razumjeti, ali ne i opravdati. Rasli su dijelom na frustraciji idejom, koja vjerojatno i nije potpuno netočna, da su u pojedinim europskim krugovima ratni zločini nad muslimanima lakše prihvaćani nego što bi bio slučaj da su to bili zločini nad kršćanima. Radikalna islamistička jezgra je u međuvremenu postala mnogo jača, a njezin utjecaj pogubniji.”

Bez snažne figure

Država kao da ignorira tu opasnost? “To je točno, ali država BiH u nekom ozbiljnijem smislu i ne postoji. Čini se da je barem islamska zajednica promjenom reisul-uleme i dolaskom Huseina Kavazovića problem s vehabijama shvatila ozbiljnije.”

Tko su ljudi koji na Balkanu vode politiku, je li ozbiljno vođenje države iznad njihovih kapaciteta? “Generacije Churchilla ili De Gaullea bili su čarobnjaci u odnosu na ove pogubljene sarkozyje, camerone. Tako je i kod nas, ako gledamo Vladimira Velebita, Kardelja, Đilasa, Tita kao najveću figuru da i ne spominjemo, pa pogledamo ove današnje to je jadno.” Na pamet mu pada Javier Cercas, njegov roman “Anatomija jedne pobune”, što govori o Adolfu Suarezu, španjolskom premijeru iz vremena 1981., kad je pokušan državni udar. “Cercas govori da vrhunskom političaru treba talent kao i vrhunskom umjetniku, čak i veći. Jer, ako umjetnik stvarajući napravi grešku ima priliku za popravni ispit, a u politici toga praktično nema. Nemamo danas u regiji snažnu političku figuru, ali nismo izuzetak. Nekad mi se čini da smo na historijskoj nizbrdici.”