Mali Dragulj

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266591-8

  • Naslov izvornika: Le petit bijou

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez novo izdanje

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 220 g

Kada jednoga dana na stanici metroa ugleda stariju ženu u žutom kaputu, mladoj se djevojci Thérese učini da je to njezina majka koja ju je ostavila u djetinjstvu. Thérese ne može zatomiti osjećaje i počinje pratiti ženu dok joj se istodobno otvaraju stare slike i rane iz djetinjstva, iz vremena dok ju je majka zvala Mali Dragulj. Mali Dragulj potraga je za izgubljenim, idiličnim svijetom djetinjstva, za neostvarenim snovima, za toplinom doma i majčinske ljubavi.

Prepun emocija, melankolične atmosfere, roman Mali Dragulj jednoga od najvažnijih suvremenih francuskih pisaca Patricka Modianoa, istinsko je remek-djelo. Patrick Modiano jedan je od onih velikih pisaca koji riječima uspijevaju stvoriti čitav unutrašnji svemir svojih likova. Stilski izbrušen, istančan poput najfinijeg nakita, Mali Dragulj napeta je i uzbudljiva emocionalna drama mlade djevojke u Parizu ranih šezdesetih.

Glazba Patricka Modianoa, taj jedinstveni stil, nikada nije bila tako ganutljiva kao u ovoj čudnoj baladi o tragovima jednog uništenog djetinjstva.
Yves Bellec, Livresse

Modiano zapravo u svim svojim djelima opisuje nestanak predmeta i bića. Svaki je element osuđen na nestanak, a likovi, ispunjeni nedostatkom i odsustvom, ne mogu prihvatiti te promjene, ne mogu živjeti u svijetu u kojem se orijentiri sve više i više brišu.Vrlo jasan i precizan stil - to “bijelo pisanje” koje karakterizira književnost druge polovine 20. stoljeća - daje svu svoju snagu romanu čineći ga uzbudljivim i potresnim.
Nathalie Meyer, Axe libre

Patrick Modiano nije nikada bolje iskazao bit svoje umjetnosti kao u ovom romanu. Djevojka nazvana Mali Dragulj ne postoji osim po svojim utvarama. To je nejasna slika, stilska figura, književna metafora, izlika za slučajnu šetnju, za postavljanje pitanja bez odgovora, za izazov, zahvaljujući magiji riječi, bezvremena sanjarija.
Jérôme Garcin, Le Nouvel Observateur

Mali Dragulj lagana je, gipka knjiga koja se bavi sobom i prepuna je umjetnosti. Napete priče najbolje si je priuštiti za vikend. A umjetnost se, naprotiv, nalazi u knjigama poput ove.
Jochen Jung, Die Zeit

Mali dragulj

lupiga.com, 10.6.2005.

Patrick Modiano jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika, s više od 20 objavljenih djela, ali u nas nedovoljno prijevodno zastupljen. “Mali dragulj” tek je prvo hrvatsko izdanje Modianova romana nakon daleke 1980. godine kada mu je Zlatko Crnković u biblioteci Hit objavio Gouncourtovom nagradom ovjenčanu “Ulicu mračnih dućana”. Modiano se i u “Malom dragulju” bavi intimnom prošlošću glavnog protagonista, u ovom slučaju mlade Therese, a njegova je proza baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade.

Patrick Modiano (rođ. 1945.) jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika, s više od dvadeset objavljenih djela, ali u nas dosad nedovoljno prijevodno zastupljen. “Mali dragulj” tek je prvo hrvatsko izdanje nekog Modianovog romana nakon daleke 1980. godine kada je Zlatko Crnković u svojoj poznatoj biblioteci Hit objavio njegovu, Gouncourtovom nagradom ovjenčanu “Ulicu mračnih dućana”. Baš kao i u tom romanu gdje je amnezijom pogođeni lik tragao za vlastitim identitetom, Modiano se i u “Malom dragulju” bavi intimnom prošlošću glavnog protagonista, u ovom slučaju devetnaestogodišnje Thérese.

Jednog dana u vrijeme najveće gužve na stanici pariškog metroa, u masi koja je klizila pokretnom trakom, Thérese ugleda stariju ženu u izblijedjelom žutom kaputu koja ju je zapanjujuće podsjetila na majku. Thérese se odlučuje na praćenje te žene kako bi ušla u trag svome djetinjstvu te eventualno razotkrila tajne prošlosti i spoznala povode koji su majku nagnali da je napusti u ranoj dobi. Praćenjem te žene Théresin se život stubokom mijenja jer iz podsvijesti izranjaju slike prošlosti koje u velikoj mjeri rastaču stvarnost i izazivaju buru zatomljenih emocija. Njezina sadašnjost biva u sve većoj mjeri iskidana sjećanjima, a ona postupno gubi tlo pod nogama i doživljava emocionalni slom, premda se saznanja o prošlosti ne odmiču daleko od naznaka, obrisa i slutnji.

Prevladavajuća atmosfera romana je bluzerska, melankolična, i unatoč svojevrsnoj finalnoj katarzi, pročišćenju i slutnji novog početka (uslijed Théresine spoznaje da ma koliki trud uložila, “izgubljeno se više nikada neće pronaći”, a tijek je prohujalih događaja nemoguće promijeniti) rukopis se ipak ne može okarakterizirati drukčije doli pesimističnim. Modianov je stil metaforičan, filigranski izbrušen, pročišćen od suvišaka te oglodan od i najmanjih naznaka banalnosti. Rečenice su mu kratke, jezgrovite i poetski dotjerane, krhke i treperavo fluidne, baš poput krhotina sjećanja koje iz podsvijesti izranjaju u valovima, nakratko oplahujući svijest da bi se postupno, uz tihi šum povukle, iza sebe ostavljajući tek pjenovit trag slutnji i nepostojanosti.

Patrick se Modiano u “Malom dragulju”, baš kao i u prijespomenutoj “Ulici mračnih dućana”, iskazuje legitimnim baštinikom Marcela Prousta, a njegovi junaci postaju novovjekim tragačima za izgubljenim vremenom koji u onome minulom i prošlom prepoznaju (odnosno, preciznije: tek naslućuju) temelje vlastitih identiteta koje od fragmenata prošlosti nastoje dozidati i nadograditi. No nažalost, uglavnom neuspješno jer je prošlost toliko trošna, krhka, nepouzdana i naprosto nedokučiva u svojoj relativnosti, pa svaki novi uvid otvara više pitanja no što odgovora donosi.

Roman je pisan u prvom licu, Theresin je pripovjedni ton ispovjedni, autoterapeutski, te ona s vremenskim (iako ne i emocionalnim) odmakom odmata priču, a kako bi prošlost, koja putem sjećanja na momente postaje njezina jedina sadašnjost i stvarnost, vratila gdje joj je mjesto. U podsvijest.

Radnja se odigrava na autentičnim pariškim lokacijama, u kratkom odsječku vremena (ne više od nekoliko dana) pred-prevratničkih ranih šezdesetih godina, i odvija se blago i usporeno (ali nikako ne i nezanimljivo), a likovi su malobrojni i ostaju na razini skice, sjenke, konture, sasvim u skladu sa temeljnim Modianovim motivom sjećanja kao nečeg sfumatoznog, magličastog, fluidnog i neuhvatljivog. A upravo je takva i Modianova proza - baš poput kakve tihe, sjetne, slutnjom neke fatalne, mračne, neizrečene tajne i lelujavim cigaretnim dimom obavijene, klavirske jazz balade.

 

Hladni sjaj

Vijenac, Jelena Gluhak, 2.3.2006.

Nakon neobvezne relaksacije uz posljednji nastavak Harryja Pottera, najnoviji uradak iz trilerske radionice Dana Browna ili neko od popratnih novinskih izdanja domaće proze, tmurna jesen u Parizu, koju na prvim stranicama svog romana Mali Dragulj nudi Patrick Modiano, mogla bi biti prilično dobar izbor za početak ozbiljne čitalačke akcije. Još od književnih početaka s kraja šezdesetih godina sada već prošloga stoljeća Patrick Modiano gotovo je savršeni primjerak autora koji je u svim svojim djelima, a do danas ih je skupio već više od dvadeset, zainteresiran isključivo za jednu jedinu ideju. I njegov najnoviji prozni uradak na tragu je toga jedinstvenog polu–autobiografskog književnog niza, u kojem Modiano putem, doduše, različitih likova pokušava opravdati traganje za vlastitim identitetom. Osim, dakle, vrlo definitivnih okvira u kojima se Modianovi likovi kreću, kako idejnih, tako i prostornih (njegovi se junaci rijetko kada miču daleko od Pariza), Modiano je često snažno vezan i uz specifično povijesno razdoblje — Drugoga svjetskog rata. Tako i njegova najnovija, devetnaestogodišnja junakinja luta pariškim ulicama mučena traumama upravo iz tog razdoblja. Naime, njezina majka, umjetnica, ostavila ju je baš za vrijeme rata na brigu prijateljicama, otputovavši u Maroko. Nedugo nakon toga izgubio joj se svaki trag i svi su povjerovali da je mrtva, iako to nikada nije i službeno potvrđeno. Dvanaestak godina poslije, sada već odrasloj Thérese, jedne se hladnjikave pariške večeri učini da u postarijoj gospođi u žutom kaputu na postaji metroa prepoznaje majku. Mučena neizvjesnošću, ona ipak ne izabire najjednostavniji put rješavanja najnovije dileme - izravnu konfrontaciju sa osumnjičenom osobom, nego bojažljivo okoliša uhodeći navodnu majku te prekapajući po vlastitim, nepouzdanim sjećanjima iz vremena kada se zvala Mali Dragulj.

Razbacane i često međusobno nepovezane ulomke Théresinih krhkih prisjećanja na različita razdoblja njezina djetinjstva Modiano u romanu isprepleće s njezinom jednako turobnom i kaotičnom, ali ipak nešto konkretnijom zbiljom. No, sve te detalje iz Théresina života Modiano se nimalo ne trudi posebno razjasniti, niti smjestiti u konkretne vremenske okvire, posve u skladu s kaotičnim tijekom misli same Thérese, tako da je objektivna rekonstrukcija njezina životnog puta zapravo vrlo teško moguća. No, to očito i nije Modianova osnovna namjera. Thérese mu je ovdje poslužila tek kao izlika za općenito oslikavanje izgubljenih i zbunjenih individua i njihovih pomalo očajničkih pokušaja da se, u prošlosti, smjeste u neke okvire te pokušaju definirati same sebe, a konkretna je fabula pri tome prilično nebitna. Čitatelj je stoga prisiljen uložiti znatnu količinu energije u slaganje autorovih razbacanih kockica bitnih informacija te na praćenje osnovnih vremenskih koordinata priče.

No, zato se ne treba nimalo truditi da bi se podleglo Modianovoj elegičnoj atmosferi punoj nedorečenosti, u kojoj se stvari više naslućuju nego znaju, i gdje melankolični likovi zamišljeno tumaraju mračnim uličicama Pariza, odnosno puteljcima svoje prošlosti. U Malom Dragulju većina je događaja proizvod slučajnosti i likovi kao da na njih ne mogu, ili ne žele, nimalo utjecati. Zbog toga je, unatoč njihovim teškim sudbinama, s njima (odnosno ovdje konkretno Thérese) i donekle teško suosjećati. Uz to što na površini djeluju pomalo hladno i neosjećajno, i njihove aktivnosti i komuniciranje s drugima definitivno posjeduju nadrealnu i izrazito hermetičnu notu. Thérese, primjerice, vodi tek rijetke razgovore s jedinim prijateljem, stručnjakom za jezike, kojega je slučajno upoznala jedne večeri u knjižari, a i njezin konačni slom, događa se pred očima zapravo potpune neznanke, ljekarnice, na koju je, ponovno slučajno, nabasala jedne večeri prateći tragove svoje prošlosti. Pa i ti razgovori rijetko kada razotkrivaju konkretne informacije ili razjašnjavaju aktualne dileme, ukazujući prije svega, uz brojne više ili manje suptilne aluzije, tek na trenutno duševno stanje sudionika.

Unatoč naizgled intrigantnu zapletu, u Malom Dragulju nema velikih drama, razbacivanja gestama ili emocijama; Modiano je prilično suzdržan u iskazivanju osjećaja likova. Tako i Thérese uglavnom djeluje kao da razvoj događaja u svom životu, gotovo do sama kraja, promatra hladnim očima nekoga izvana. Zapravo, glavna emocija koja u romanu prevladava pomalo je mučan osjećaj da iscrpljujuće putovanje kroz krhotine vlastitih života Modianovim junacima nikako ne donosi osobito olakšanje, kraj ili smisao. I ako postmodernizam u literaturi shvatimo kao autorovo cjepkanje i poigravanje djelićima neke konkretne zbilje, odnosno priče, može se reći da Modiano ovdje gotovo školski pedantno odrađuje tu svoju razbijačku ulogu.

Uz, dakle, teško zarađenu čitateljsku spoznaju o osnovnim fabularnim konturama Théresine priče, Modianovi osnovni aduti Malog Dragulja ostaju pedantno skinut, pomalo arhaičan stil izražavanja iz pedesetih i šezdesetih godina te emocije. Pritom se te emocije ne odnose na uobičajeno vezanje čitatelja i suosjećanje s likovima i njihovim sudbinama te na uzvišene osjećaje samih literarnih junaka, nego više na određenu emocionalnu atmosferu romana — prikaz moralne i duhovne dezorijentiranosti likova u modernom svijetu te njihove vječne težnje da pronađu izgubljen identitet, ljubav, dom - ili majku. Prikaz takva emocionalno krhka svijeta, punog razbacanih aluzija, slutnji, naznaka, polunaslućenih mogućnosti i pitanja bez odgovora zakopanih pod maglovitim i vlažnim pariškim zrakom, uz tek slabu nadu u neku svjetliju budućnost, Modiano je u Malom Dragulju doista vrhunski stilski izbrusio. No, baveći se više filozofsko–egzistencijalnim pitanjima, a manje samim junacima, romanu je naposljetku pribavio i epitet - hladna.

 

Patrick Modiano: Mali Dragulj

mvinfo.hr, Dragan Jurak, 16.10.2014.

Primjerak „Malog Dragulja“ stigao je do mene dugim, zaobilaznim putem, zahvaljujući Nobelu i dobrim ljudima. Roman Patricka Modianoa iz 2001. objavila je Fraktura (urednik Seid Serdarević) 2005. godine. Hrvatsko izdanje potpomoglo je francusko Ministarstvo vanjskih poslova preko Francuskog veleposlanstva u Hrvatskoj i njegovog Centra za kulturnu i jezičnu suradnju.

Knjiga je u hrvatskoj javnosti prošla nezapaženo. O Modianou je krajem devedesetih i početkom nultih pisao Marinko Koščec (knjiga „Skice za portret suvremene francuske proze“), krajem osamdesetih beogradski Nolit je objavio roman „Izgubljeni kraj“, a početkom osamdesetih je Zlatko Crnković u biblioteci Hit objavio Gouncourtom nagrađenu „Ulicu mračnih dućana“. No izlazak „Malog Dragulja“ čini se nije popratio nitko osim Božidara Alajbegovića na portalu Lupiga.com.

Primjerak poslan jednoj zagrebačkoj redakciji završio je u kartonskoj kutiji, zajedno s jučerašnjim novinama, i ostalim papirom za stari otpad. Iz kartonske kutije „Malog Dragulja“ je „spasio“ fotograf dotične redakcije. Modiano se tako preselio na jednu policu s knjigama, i tko zna kako bi dugo, i nijemo, tamo stajao da ovog listopada nije dobio poljubac Nobela. Leteća pusa koja je stigla iz Skandinavije jednu odbačenu, pa onda zaboravljenu knjigu, najednom je pretvorila u bijelog labuda. Uz uobičajenu kavu tako me je dočekala i knjiga i priča o njoj.

Američki i britanski novinari kažu da je Patrick Modiano onaj koji je dobio Nobela umjesto Philipa Rotha. To jest da je dobio još jedan bijeli Evropljanin, gotovo nepoznat izvan Francuske čak i boljim poznavateljima svjetske književnosti (sjetimo se Le Clezia), koji je dobio Nobela umjesto pisca koji svake godine uoči objave laureata dolazi u New York, priprema izjavu za javnost, čeka telefonski poziv, i onda se u tišini vraća kući (novinar Guardiana maštovito predlaže Charlieu Kaufmanu da o tome snimi film!).

Naravno, odgovor na to zašto akademici nisu skloni američkoj književnost daje sama nagrada Patricku Modianu. Rothovi romani su romani u klasičnom smislu. Recimo „Američka pastorala“, tu se prati nekoliko likova, kroz nekoliko pripovjednih linija, u nekoliko različitih razdoblja, pokriva se ovo i ono, od džainizma do „Dubokog grla“. „Američka pastorala“ je poput velikog, sjajnog i nezaboravnog hollywoodskog filma. Ona je nešto poput oscarovskog romana. Patrick Modiano s druge strane piše kratke (150 stranica u prosjeku), komorne, organizacijski jednostavne romane, koji se mahom bave sjećanjem, identitetom, i odrastanjem bez roditelja. Modiano nije glamurozan, očigledno velik poput Rotha, no on je nešto što američki roman (Rothov, Franzenov, ili Eugenidesov) nije. On je elitistički. A znamo, u Stockholmu se, bez obzira na pompu, ne dijele Oscari nego Nobeli.

Mali Dragulj“ možda nije najbolji roman za predstavljanje Patricka Modiana. Među najznačajnijim naslovima uz „Ulicu mračnih dućana“ (1980.) spominje se debitantski roman „Place de l'Étoile“ (1968.), te „Pedigree“ (2004.). No nismo mi odabrali „Mali Dragulj“, nego je on, spasivši se iz kartonske kutije, odabrao nas. A uz to „Mali Dragulj“ ima i sve karakteristike Modianova romana.

Negdje nakon rata malena djevojčica stigla je iz Pariza na seoski kolodvor s ceduljom oko vrata. Na cedulji je pisalo: „Thérèse Carderes, kod gospođe Catillon, Ulica Breau, Fossombronne-la-Foret“. Majka je otpratila djevojčicu na vlak i objesila joj cedulju oko vrata. Inače, majka je djevojčicu znala zvati i Mali Dragulj. No na seoskom kolodvoru na kojem je nitko nije dočekao djevojčica je shvatila da može zaboraviti Malog Dragulja. I na majku, što se toga tiče, plesačicu koja je zbog nezgode „s gležnjevima“ morala prekinuti s klasičnim plesom i nastupati u opskurnim predstavama.

Dvanaest godina kasnije Thérèse će na jednoj stanici pariškog metroa prepoznati svoju majku, ili barem ono što bi mogla biti njena majka. U snovima bi joj uvijek policijski komesar ili zaposlenik u mrtvačnici pružao fotografiju majke, no ona je ne bi mogla identificirati. Sada je bila sigurna da je žena u otrcanom žutom kaputu njena majka. Sljedeći majku pariškim metrom, ulicama, bistroima i predgrađima, Thérèse pokušava rekonstruirati svoje djetinjstvo: stanove u kojima je živjela, poslove kojima se majka bavila, dane provedene s muškarcem kojeg je posjećivala (možda njenim ocem?), sjećanjima na psa kojeg joj je netko poklonio, a za kojeg je majka tvrdila da se izgubio kad ga je izvela u šetnju.

Ovdje naravno imamo mnoge biografske elemente Patricka Modianoa. Rođen 1945. u Parizu, Modiano je odrastao u Flandriji s majčinim roditeljima. Majka mu je bila glumica podrijetlom iz Belgije, otac sefardski Židov iz Aleksandrije, kojeg je viđao manje i od majke. Tema ostavljenog djeteta, kao i pitanja sjećanja i identiteta, uz tematiziranje vremena okupacije predstavljaju glavni motiv njegove književnosti. Posrijedi je određena detekcijska forma, natopljena žanrom krimića ili noira, ali razlomljena, nedovršena.

Modianov otac ozlojeđen sinovljevim debitantskim romanom i njegovim prikazom okupacije navodno je pokušao otkupiti čitavu nakladu. Nešto prije toga zvao je policiju kad ga je sin tražio novac. Thérèse će slijediti staricu sve do vrata njenog stana, ali tu će stati. Za nju se zla kob i ružna sjećanja svode na jedno lice – „ono moje majke“. Ponovo rođenje morat će potražiti negdje drugdje, na nekom drugom mjestu. Upozorenje: posljednje slike najupečatljivije su u cijelom romanu...

Nije iznenađujuće što su Amerikanci iznenađeni odabirom iz Skandinavije: Philip Roth je vratio u život Anne Frank („Pisac iz sjene“, s Annom Frank koja je preživjela holokaust), da ne nabrajamo neka druga njegova literarna čuda, a Modianovi likovi ne uspijevaju vratiti u život ni sami sebe. No „Mali Dragulj“ zanimljiv je roman. Naglasak je dakako na „mali“. I na tematskoj jednodimenzionalnosti (pitanje zanemarene djece ne dovodi se u vezu s oslobađanjem žena), na intimi, na žanrovskoj redukciji, na melankoličnoj atmosferi zadimljenih bistroa i chet-bakerovskog „blue jazza“... Što je sve onima iz Stockholma bilo dovoljno da, nakon pomnog čitanja kompletnog Modianova opusa, Philipa Rotha još jednom pošalju kući bez pehara.

 

Nobelovac piše o djeci bez djetinjstva koja postaju ljudi bez budućnosti

Večernji list, Bojana Radović, 2.12.2014.

Izgubljeni ljudi i izgubljeni životi – to je najkraći i najtočniji opis svih ljudi iz romana “Mali Dragulj”. Autor mu je Patrick Modiano, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2014. godine, a Dragulj iz naslova zapravo je nadimak. Malim Draguljem jedna je mama zvala svoju malenu kćer. Ona se toga prisjeti kada jednog dana, na stanici metroa u Parizu, ugleda ženu u žutom kaputu. Je li to njezina majka, koja ju je napustila i za koju je čula da je umrla negdje u Maroku?

Iz tog slučajnog susreta u Parizu priča se vraća u prošlost. Pred očima čitatelja odmata se nesretno djetinjstvo, teku dani djeteta izgubljenog u postojanju u kojem nema prave obitelji ni prave majke. Ima tek mnogo strahova, koji lome i mladu djevojku. Ona ne može pobjeći od tog i takvog traumatičnog djetinjstva, u kojem je, baš poput poštanskog paketa, šalju k rođacima na selo s kartonom na kojem je napisana adresa. Ona počinje opsesivno slijediti ženu za koju ni u jednom trenutku nije sigurna je li to njezina majka ili je to samo uobrazila. Potraga kroz ulice i podzemnu željeznicu Pariza, razgovori s pazikućom... sve je obavijeno autentičnom atmosferom nesreće koju može stvoriti samo veliki pisac, iako “Mali Dragulj” ne spada među njegove najveće romane (da bi ga se upoznalo najbolje je početi s “Ulicom mračnih dućana”.

Modiano kroz opisanu potragu djevojke, ne za majkom, već za vlastitim identitetom, zapravo stvara filmske slike. Čitatelj “vidi” Pariz iz šezdesetih godina 20. stoljeća, pije viski u zadimljenim kavanama, probija se kroz napučene ulice svjetske metropole, odsjeda u jadnim sobama pansiona u kojima svijetle zelena svjetla radioaparata, na kojima se gumbima pomiču skale i traže stanice cijelog svijeta... Glavna junakinja ipak ostaje nedokučiva. To joj je sudbina, jer baš kao što nema prošlosti, jasno je da za nju nema ni budućnosti. Nimalo slučajno posao će pronaći kod obitelji koja također zanemaruje svoje dijete, djevojčicu koja luta ulicama Pariza ne bi li se tako prestala bojati mraka. Modiano ne nudi “recepte” za – kako se to danas moderno kaže – disfunkcionalne obitelji. On ne osuđuje, ne objašnjava, ne traži motive i uzroke, niti nudi rješenja. On samo, poput kroničara epohe, bilježi da i takvi izgubljeni ljudi (i djeca) žive tu oko nas. Ne treba nas stoga zavarati vrijeme i mjesto njegove priče, jer možda baš danas neka djevojka krene za ženom u žutom kaputu s neke zagrebačke tramvajske stanice.