Maksimir i Mirogoj

Nagrada Mirko Kovač 2018. za najbolju knjigu eseja

Ima li života poslije smrti, pitanje je staro koliko i čovječanstvo samo, ako se složimo da smo kao ljudska bića dovršeni upravo promišljanjem smisla svoga bića. Naravno da ima. Ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje tek birati hoće li u džennet ili u književnost, u pamćenje Sinana Gudževića. A rajska je ledina tamo ono tajno dječje igralište na kojemu su sandžački filhos zabijali svoje prve golove, njihov locus amoenus zvan Gudžalište, od kojega je Sinanovo pleme baštinilo ime, na planini Goliji, od koje je pak – pomalo se i sam bavim klasičnom filhologijom – naziv baštinila nogometna svečanost golijada. Niti je, naime, života mnogo više nego na sandžačkim i brazilskim gudžalištima, niti je njegova smisla mnogo više nego u pamćenju Sinanovu. Tamo gdje ga i ima, Sinan će taj višak tražiti i naći, taman se sakrio na najvišoj polici aleksandrijskog Museiona, ili u prašnjavom sjećanju neke od džennetskih udovica. I učinit će čitatelju da bi radije preživio u Sinanovoj priči no u vlastitoj vječnoj slavi. Kratka je ta slava, znamo mi bolje i od koga, varljiva i pokvarljiva, a svakako netočnija i nepouzdanija od Sinanove Enciklopedije živih. Ima Maksimira poslije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. I poslije Maracanaça bit će Maracane, tajnoga garinčališta za dječje golijade.

Ima Maksimira poslije Mirogoja, ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje još samo zapitati se i odgovoriti ima li života prije smrti, i ima li Maksimira prije Mirogoja. A postoji li grčki demon po imenu Sutra, “praznioca ovoga i punioca onoga svijeta”, mora biti i onoga po imenu Jučer, punioce ovoga svijeta. U prostoru između živi njegov zapisivač, demon zvani Sinan Gudžević, neumorni šetač po grobljima ljudi i jezika: bilježi na epitafima godine rođenja i godine smrti, pa raspisuje one crtice između, u koje stanu svi ljudski životi. Od tih crtica, eto, ispisuje Sinan knjigu odnekud nam poznatih ili odnikud nam nepoznatih imena, pored kojih svakodnevno prolazimo ne obazirući se, kao pored turskoga groblja na putu do svoga. Od tih biografija, od imena nekih davnih i divnih ljudi, ali i davnih i divnih daljina i predjela, pjesama i pjesnika, dragih prijatelja i bliskih nepoznanika, Sinan ispisuje alternativnu povijest našega zajedničkog svijeta, temeljeći mu novu religiju u kojoj, rugajući se demonu zvanom Sutra, najbolje među nama čeka život prije smrti. Ima Maksimira prije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. Ima života prije smrti, taman da je kao ona crtica na skopskom grobu Georgiasa Zorbasa.
— Boris Dežulović