Majstorović i Margarita

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Broj stranica: 248

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266791-2

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 345 g

Na adresu okultnog časopisa Peto oko dolazi zanimljiva dojava da je na ravnome dijelu autoceste u blizini gradića Blizanci napravljeno zakrivljenje nevidljivo ljudskom oku, povezano sa Sotonom, a iza nje se, navodno, krije tajna koja će promijeniti živote mnogim mještanima. Članovi male redakcije kreću u istraživanje, a najzainteresiraniji za slučaj mladi je novinar šećeraš Jozica Majstorović. U gradiću susreće djevojku koja će mu promijeniti život te će naizgled nerješiv slučaj istražiti do kraja.

Od novinara amatera preko svećenika na Harley Davidsonu i umirovljenih branitelja s izvanserijskim terencima pa do nezadovoljnih djevojaka, voajera i policajaca neobičnih prezimena, Josip Mlakić daje galeriju grotesknih likova prepunih tajni i povezanih na najčudnovatije načine. Njegov antijunak, nenačitan, trapav, bolestan, predodređen da bude gubitnik, spletom okolnosti zajedno s ljubavi svoga života, djevojkom s ruba društva, razotkriva tajnu koju krije gradić na rubu nigdine. Roman Majstorović i Margarita prepun je referenci na kultnu seriju Twin Peaks te filmove Jima Jarmuscha i Akija Kaurismäkija, a u njemu se precizno zrcale društvo i njegove tajne nakon dvadesetak godina tranzicije. Josip Mlakić napisao je najneobičniji krimić posljednjih godina, roman predodređen da bude kultni.

Redakcija časopisa Peto oko i misterij u mjestu Blizanci

Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 10. 9. 2016.

Od mnogih je aluzija i referenci građen novi roman Josipa Mlakića; od samog naslova kojem, nadam se nije potrebno posebno objašnjavati značenje, preko Krležinog “Latinovicza”, do priče koja glavno svoje ishodiste pronalazi u kultnoj seriji “Twin Peaks” Davida Lyncha zbog koje ni mnogi od nas, početkom devedesetih, sve svoje aktivnosti organizirali prema vremenu njezina prikazivanja na tzv. malim ekranima. I nije Mlakić ni prvi ni jedini pisac koji je između toga malog američkog gradića u kojem je ubijena Laura Palmer i njegovih, malo je reći, čudnih stanovnika i paranormalnosti i nekih posve domaćih “ljudi i krajeva” pronašao određene paralele i poveznice i literarno ih iskoristio. Hrvatska književnost već ima roman pod naslovom “Nije ovo Twin Peaks” Karmele Špoljarić, a na više sam mjesta u prozi domaćih autora naišla na aluzije u tome smjeru, jer naslov serije u međuvremenu je prestao biti samo naslov i postao - metafora. No, Josip Mlakić kreće drugim putem jer u svome novom romanu, po žanru krimiću, ne očekuje od čitatelja da sam otkriva skriveni smisao i poveznice, nego na neki način stvara “obradu” popularne serije, u kojoj su likovi i događaji, osobito prema kraju knjige, ipak više “naši” nego “njihovi”.

Roman započinje pomalo neobično za autora koji je svoje književne vrhunce dostigao tematiziranjem rata u Bosni i Hrvatskoj, ali se već okušao i u antiutopiji i žanru krimića, i vodi nas u zagrebačku redakciju časopisa Peto oko, niskobudžetnog glasila koje se bavi paranormalnim pojavama. Iz šarolikog društvanca koje se tamo okuplja i radi, izdvaja se Jozica Majstorović, mladić koji živi s bolesnom majkom o kojoj se brine, a i sam boluje od ozbiljnog dijabetesa. Kada u redakciju stigne anonimno pismo o “sotonskom radijusu”, tajanstvenom skretanju autoceste kod mjesta Blizanci, gdje su se već dogodile neke prometne nesreće, zaplet kreće u smjeru krimića s paranormalnim dodatkom.

Blizanci su, dakako, brat blizanac Twin Peaksa (u što su uvjereni i neki njegov stanovnici) i usporedno s pokušajem otkrivanja tajanstvenog skretanja autoceste, razotkrivat će se i njegove stare i skrivene tajne, netrpeljivosti i ljubomore, neobični i ekstravagantni stanovnici, ratne gadosti, pa i neriješena ubojstva, recimo djevojke po imenu Laura.

Svi paranormalni tragovi oko kojih se koncentrirao zaplet na početku, na kraju će se rasplinuti u tipičnu provincijalnu kloaku u kojoj se najbolje manifestira sva prljavština nedavnog rata, poraća i tranzicije, ali i tipične ljudske mane i zloća koja u izvanrednim uvjetima hrpimice izlazi na svjetlost dana. Jozica će, tako, kao pripadnik mlade generacije kojemu svaka površnost nije strana, pa se naknadno upućuje u Krležu i Lyncha, a povremeno skokne do narodnjačkog kluba, u Blizancima upoznati galeriju likova, od svećenika na Harley Davidsonu, do bivšeg branitelja na pitiespiju, prikazanih s velikom mjerom uspješne groteske.

Margarita? Shvatili ste vjerojatno, bit će tu i ljubavna (pod)fabula. Vrlo je zanimljiv upravo glavni lik, Jozica, jer po svim svojim osobinama predstavlja tipičnog antijunaka, ni po čemu karakterističnog za glavni lik jednog krimića. Zapravo, doista možemo reći kako je ovaj roman vrlo neobičan pripadnik svoga žanra, i u tome možemo pronaći i najveću njegovu kvalitetu. Povede vas isprva jednim smjerom i zapletom, navuče na paralelizam sa spomenutom serijom, a potom ga završi tipično “mlakićevski”, duboko uzemljeno u posljedice konkretnih događaja, koji svakako nisu normalni, ali niti paranormalni. Ono što mi se čini slabijim dijelom romana, netipičnim za ovog inače sjajnog pisca, upravo kad je riječ o atmosferičnosti i portretiranju likova, je svojevrsno “protrčavanje” kroz fabulu koje povremeno djeluje kao prepričavanje; nekad shematično i suhoparno.

Finale razotkrivanja tajni u Blizancima vrlo je atraktivno i trebalo je do njega logično dovesti cijelu priču, što se i uspjelo, no zato su intimne dionice vezane uz Jozičin odnos s Margaritom i bolesnom majkom, ostale pomalo “prazne”. No, ne treba sitničariti, “Majstorović i Margarita” je krimić i kao takav dobro funkcionira, a posjeduje i dodanu vrijednost koja ga čini neklasičnim i „mlakićevskim“. Više nego dovoljno.

 

Kriminalistički roman koji se žestoko hvata ukoštac s hrvatskim nazadnjaštvom

Denis Derk, Večernji list, 1. 10. 2016.

Josip Mlakić, hrvatski književnik iz Bosne, već se afirmirao kao jedno od vodećih domaćih pripovjedačkih pera. Svoj privilegirani status ponovno je dokazao i romanom “Majstorović i Margarita” koji ima kriminalistički potencijal, iako je već i od samog naslova, koji je (više ili manje uspjela) parafraza poznatog romana Mihaila Bulgakova, jasno da se autor ne želi kao pijan plota držati kriminalističkog žanra. Riječ je o još jednom Mlakićevu romanu iz njegova opsežnog ratnog ciklusa u kojem je svojevrsni artistički vrhunac doživio nagrađivanim romanom “Svježe obojeno”. I “Majstorović i Margarita”, roman koji započinje zakučastim okultnim temama, svoj pravi ishodišni šiljak ipak nalazi u Domovinskom ratu koji Mlakić očito jako dobro poznaje i koji mu je upravo beskrajno vrelo inspiracije.

U građenju kurentne filmske atmosfere, prozni majstor Mlakićeva ranga naveliko se služi kratkim, efektnim rečenicama, izbjegava jalova prozna filozofiranja, minuciozno ocrtava svoje živopisne likove te istražuje sve što je groteskno u brdskom gradiću koji nije odveć udaljen od Zagreba, a nalazi se u blizini slovenske granice i uz suvremeni autoput. Kao i sva slična manja usputna mjesta u Hrvatskoj, i gradić koji ima uvrnuto ime Blizanci (i prigodno nazvanu rijeku Blizančicu) Mlakić opisuje kao hrvatsku, nimalo probavljiviju i nježniju verziju od originalnog Twin Peaksa. Problem je hrvatske današnjice da nam Mlakićev trilerski zaplet s ponešto (pre)čedno opisanog seksa i s podosta leševa uopće ne izgleda tako nerealno.

Prateći pomalo romantično novinarsko istraživanje svog junaka, novinara dijabetičara Jozicu Majstorovića koji se brine za teško bolesnu majku, ucijenjen njenim zagrebačkim stanom od 120 četvornih metara, Mlakić kao da ispisuje rečenice koje bi svoje mjesto mogle naći u današnjim rubrikama crne kronike ili u tekstovima kakvi su se nekada mogli čitati u profitabilnoj i sada već zaboravljenoj Areni. Hrvatska je danas, puno više nego prije, prepuna izgubljenih duša koje su stradale u Domovinskom ratu bilo na ratištu, a još više izvan ratišta, u onim specijalnim pljačkaškim i lešinarskim operacijama u kojima su se kukavice nesposobne za frontu nekažnjeno obračunavale sa svojim susjedima pogrešne nacionalnosti. U ocrtavanju tipičnog hrvatskog PTSP gradića koji izvan opskurne gostionice i suludih lokalnih izmišljenih novokomponiranih događaja (kao što je to fašnik početkom prosinca) i nema života, Mlakić namjerno pretjeruje i karikira, baš kao i neki od vodećih današnjih filmskih redatelja.

Ali, i u tom alanfordovskom i crnohumornom proznom trendovskom nabrijavanju Mlakić je začuđujuće aktualan. I zato njegov krajnje pitki roman “Majstorović i Margarita” izmiče najstrože definiranom kriminalističkom žanru, a Mlakić se ponovno dokazuje kao jedan od naših najlucidnijih i najangažiranijih autora koji u svojoj fikciji detektira doslovno svaki, pa i najmanji podražaj koji dobije od u osnovi beskrvnog, ali i burlesknog hrvatskog gospodarstva i politike, dakle od tužne hrvatske zbilje u kojoj se svi mi puno više bavimo prošlošću, umjesto budućnošću, ali u uvjetima u kojima smo i najsvježije leševe pokopali odveć plitko pa ih i kratkovidni laik, poput ne odveć spretnog amblematskog Jozice Majstorovića lako može otkopati. Ovaj Mlakićev roman nikako se ne smije čitati doslovno, ali ni prepovršno. To je literatura, a ne povijest niti opis zbilje. Baš se zbog te opasnosti od predoslovnog poistovjećivanja romana sa stvarnošću Mlakić i odlučio odmak potražiti baš u demonskom Bulgakovu. Koliko god Mlakić precizno ismijavao strane multinacionalne kompanije koje divljaju u Hrvatskoj, koliko god bio kritičan prema pojedincima koji koriste svoj povlašteni položaj u društvu kako bi prikrili kriminalne radnje (primjerice pohotni svećenik sa skupocjenog motora), koliko god se bavi i pitanjem nacionalne neravnopravnosti u suvremenoj Hrvatskoj, “Majstorović i Margarita” ipak je roman koji se vrlo žestoko hvata ukoštac s hrvatskim tabuima i hrvatskim nazadnjaštvom. I u tome je njegova najveća vrijednost.