Mađioničar

179,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Tanja Miletić Oručević

  • Broj stranica: 496

  • Datum izdanja: listopad 2018.

  • ISBN: 978-953358003-6

  • Naslov izvornika: Magik

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 705 g

Kao potezom čarobnog štapića, godine 2010. u njemačkom Uredu za dokumentaciju Stasija uništeno je gotovo šest kilometara dokumenata, više od dvadeset milijuna stranica, od kojih su neke, baš kao i Nagradom Europske Unije za književnost ovjenčan roman Magdalene Parys, govorile o operaciji pod kodnim imenom Mađioničar.

Kada je pedesetih godina prošloga stoljeća pokrenuta, tajna služba DDR-a njome je željela likvidirati ne samo one koji su preko željezne zavjese pokušavali pobjeći na Zapad nego i najistaknutije oporbene političke aktiviste. Sve do pada Zida o preko stotinu ubijenih i nestalih nije se smjelo pričati, a nakon ujedinjenja oni koji su za njih znali učinili su sve da ih ostatak svijeta zaboravi. Sve dok 2011. jedna stara i mutna fotografija nije pokrenula novi niz okrutnih zločina. Depresivni berlinski policijski inspektor Kowalski i neprilagođena televizijska novinarka Dagmara Bosch, svako za sebe i svako gonjen vlastitim demonima, bit će uvučeni u istragu koja će uzburkati političke vode ujedinjene Njemačke i probuditi nemani skrivene na muljevitom dnu.

Mađioničar Magdalene Parys napet je roman o zločinu i kazni, krivnji i bijegu od odgovornosti, u kojemu ostavština jedne od najzloglasnijih tajnih službi svoje pipke pruža sve do današnjeg Berlina, Europe u kojoj živimo.

“Seidel nije skupljao materijale samo od Franka, nego i od dobronamjernih i nesebičnih ljudi, koji su mu slali fotografije, pisma, dokumente. Roditelji jedne od žrtava, Vere S., djevojke ubijene na bugarskoj granici 1972. godine, dali su mu čak njezine cipele, torbu, novčanik i još nekoliko osobnih stvari, koje je kći nosila ‘do kraja’, kako je rekao otac. Nekakva medicinska sestra to im je dala, u najvećoj tajnosti, u zamjenu za Wartburg. Jer Vera S. nije preživjela. Kao i mnogi drugi bjegunci, pokušavala je prijeći granicu između Bugarske i Turske, uvjerena da će to biti lakše nego prelazak preko njemačko-njemačke granice. Ničija zemlja u planinama, tako su granicu zamišljali istočnonjemački bjegunci. I Vera S. je tako mislila. I nije bila jedina, kako su se bolno uvjerili Seidel i njegova žena, i mnoštvo drugih žena, očeva, braće, majki.”

Pokojnik nikad življi

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 23. 11. 2018.

Jeste li ikada pročitali neki lustracijski krimić? Evo vam prilike. Magdalena Parys romanom "Mađioničar" (prijevod s poljskog potpisuje Tanja Miletić Oručević) oživila je već pomalo zaboravljeni svijet Stasijevih protuha. Oživila? Knjiga poručuje kako se tu i nema bogzna što oživljavati s obzirom na činjenicu da je "pokojnik“ neobično vitalan, samo što se prerušio, prikrio i zauzeo nove pozicije moći, ovaj put u demokratskoj hijerarhiji.

Priča počinje 2011., ali se njezini repovi vuku do kraja sedamdesetih kada su u sklopu akcije Mađioničar tajne službe zemalja Varšavskoga pakta, a osobito DDR-a, hvatale i potom eliminirale bjegunce koji su iz Bugarske htjeli klisnuti prvo u Tursku, a onda dalje na Zapad. Ono što je isprva bilo stupica za građane site životarenja iza željezne zavjese, s vremenom je preraslo u dobro režirani projekt kojim se sustav rješavao disidenata. Famozne nepoćudne elemente namamilo bi se u Bugarsku na odmor, a onda tamo insceniralo njihovu tobože slučajnu smrt u nesreći. Desetljećima kasnije, otkrićem jedne fotografije, Mađioničar će uskrsnuti prijeteći da upropasti karijeru i život jednog od drmatora ujedinjene Njemačke, koji je svojedobno bio istaknuti stasijevac.

Magdalena Parys sjajno poznaje njemačke društvene prilike, ne samo suvremene. Ova autorica rođena 1971. u Gdańsku, od 13 godine živi u Berlinu. Bez obzira na činjenicu što je obrazovanjem polonistica, a karijerom književnica koja piše na poljskome jeziku, veliko je pitanje u kojoj kulturi umješnije pliva, rodnoj ili posvojenoj. Njezina potkovanost vidljiva je na svakoj stranici i snažno pridonosi uvjerljivosti priče koju, premda je ona žanrovska do srži, Parysova izlaže na vrlo nekonvencionalan način, s puno digresija, rado meandrirajući po rukavcima svijesti i savjesti svojih likova. A njih, bogami, ne fali.

Naravno, nije nikakav problem što je autorica izabrala pratiti desetak, ako ne i više, karaktera utkanih u kompliciranu mustru priče. Nevolja je što se tek pred sam kraj romana odlučila tko će joj biti glavni junaci. Izabrala je depresivnog detektiva i energičnu novinarku, kćer jedne od Stasijevih žrtava, i dobro je odlučila. Samo, nažalost, prekasno. Oba ta vrlo živopisna karaktera – a potišteni policajac je osobito dojmljiv - prečesto je znala pogubiti u dugim dionicama ovoga zamašnog romana.

Da je na vrijeme ustanovila dramaturšku hijerarhiju između likova, na jedne izoštrila fokus, a druge situirala u drugi ili treći plan, roman bi dobio na koherentnosti. To je, pretpostavljam, jasno i samoj autorici, no ona je ipak izabrala drukčije, strepeći – ako smijem nagađati – da je akademska kritika ne otpiše kao žanrovsku spisateljicu.

Njezin izbor pokazao se za sada ispravnim: knjiga je osvojila Nagradu Europske unije za književnost 2015., a već je publicirano i nekoliko prijevoda. Da je manje bježala od žanrovske matrice, Parysovoj bi možda izmaknula službena priznanja književničkoga ceha, ali ne i masovna publika. I to ne samo literarna. Jer ovaj se predložak doima bogomdanim za preradu u, recimo, desetak nastavaka napete televizijske serije. A potencijalni prerađivač lakše bi razabrao potencijal priče u preglednije strukturiranom (pa i ponešto kraćem) tekstu.

No, bez obzira na sve primjedbe grintava recenzenta, posegnite za ovim knjigom. U “Mađioničaru” je i ovako dovoljno literarne magije.