Lugarinka i Grdelin
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 192
-
Datum izdanja: svibanj 2010.
-
ISBN: 978-953266142-2
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 290 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Lugarinka i Grdelin zbirka je kraćih priča Predraga Jirsaka, koji se kao žovijalni pripovjedač pomalo tradicionalno prikriva iza lika gimnazijskoga profesora engleskoga jezika i pisca amatera, skoro početnika, tipičnoga zagrebačkog polovnjaka, koji o svemu sudi najbolje što može, ali mu ipak kao ništa ne uspijeva, pa za svime žali, čak i za davnom ljubavi jedne Lugarinke i Grdelina, koja se iz perspektive proživljenoga, u općem svjetonazornom i društvenom rasulu, javlja kao bolni žal za propuštenom srodnosti dviju davnih simpatija.
Birajući teme s ruba životnih neprilika na prošlom prijelomu tisućljeća, pripovjedač uporno ispisuje svoje narativne varijacije, za koje nikad nismo sigurni kamo će krenuti i gdje će završiti. Zato se i sam poigrava s mogućim ishodima, odnosno ostavlja svoj pripovjedni “rasuti teret” da ga čitatelji omjere sa svojim “mjestima sjećanja”, u našim manje-više podjednako napuštenim i promašenim likovima i sudbinama.
Zvonko Kovač
11.2.2011.
Durerovski bakrorezan - Predrag Jirsak, Lugarinka i Grdelin
Republika, Ivica Matičević, studeni 2010.
U Kurosawinu Rashomonu, u pauzi izvještavanja o različitim verzijama priče o istom događaju, jedan od likova kaže kako nije važno jesu li priče istinite ili izmišljene, već je važno jesu li dobro ispričane. Aristotelova temeljna misao o razvoju fabule na temelju vjerojatnosti ili nužnosti tako je još jednom parafrazirana, ali i semantički razvedena i proširena do obuhvatnog, iako posve nepreciznog određenja priče i načina njezine prezentacije. Što bi moglo ili što bi trebalo značiti da je neka priča ≪dobro ispričana≫? Pokušaj gonetanja nameće pitanje uvjerljivosti – što je neka priča uvjerljivija, to je bolja. Već je filmski lik naznačio da ga pojmovi istinosti/lažnosti događaja ne mogu uvjeriti u vrijednost i kvalitetu neke priče. Dakle, posrijedi je zasebna logika izgradnje pripovjednog svijeta, i o tome je načelno raspravila već klasična poetika. Množina prošlostoljetnih pripovjednih meandara, modela i strategija (kako im se već tepa u akademskim raspravama i današnjem živom pijesku književnih teorija i kritičkih pristupa), a prije toga ponešto i u engleskoj i francuskoj prozi 18. stoljeća, pokazuje da je uvjerljivo oblikovanje priče moguće i na temelju elemenata same priče. Intertekst, metatekst, ironično poigravanje s poznatim pripovjednim strukturama i žanrovskim ustrojima, konačna likvidacija autora... „Dobro ispričati” priču u Jirsakovu smislu ne znači pažljivo i disciplinirano graditi događajne nizove kako bi se uspostavio aristotelovski zaplet, vrhunac i rasplet, sama priča kao pepoznatljiva i iscrtana struktura nije jezgra ove knjige. Jezgra ove knjige nalazi se u ljusci, u slojevima pripovjedačevih misli koji okružuju pojedine događaje. Zapravo, događaja niti ne mora biti, odmotavanje/ispisivanje misli započinje već s prvom rečenicom. U početku bijaše misao. Priče su nestalne, misao je vječna. Primarnu koheziju teksta osigurava dominantni subjekt priče – unutarnji pripovjedač kojemu su događaji samo izgovor, pripitomljeni teren za odlazak u preispitivanja vlastite prošlosti, u oaze sjećanja na pojedina mjesta, ljude i događaje iz bliže hrvatske povijesti, u snatrenja nad trenutnim materijalnim i duhovnim položajem, u uspješne pokušaje ironičnog samosažaljevanja. Događaji se, dakako, ipak nižu, narativna je živost zamjetna, ali ono što bitno obilježava i puni spoznajno- smisaoni kapacitet Jirsakovih tekstova pripovjedačeva su intelektualna zapažanja, mini-komentari, indicirana sjećanja, bljeskovi asocijacija, dojmovi fi ktivnog subjekta konstrukcije. Predmet čitateljeva interesa nije sama priča, građenje eventualnog suspensa (osim u krimi-priči Knjižara Gibert gdje je to posve očekivano), nego pripovjedačevo snalaženje u uskim prostorima oko i ispod događajnog niza. Pripovjedač je razbijač Jirsakove prozne šifre, središnja baza cijelog posla, centrifuga koja nas odvlači od osi događajnice, ali i vraća njoj – kad mu se to prohtije, ako mu se prohtije. Zbog toga se cijela zbirka „petnaest priča o tajanstvu, nasilju, spolnosti i prijateljstvu, s prijeloma stoljeća”, kako se već samoimenuje podnaslov knjige i time dodatno zamućuje smjer tumačenja, ne doživljava nužno kao zbirka priča, nego kao zbirka namjernih zapisa o autorovu sazrijevanju, od poznog mladenaštva do pune zrelosti i pokojeg zrnca starosti. Konstriuran kao lik osobnosti koji je na pragu predmetnog autorova svijeta, koji mu je u nekim karakterističnim životnim koordinatama gotovo identičan (rođenje u Osijeku; studiranje i klapsko druženje u Zagrebu – Taverna, Splendid; profesura anglistike – autor je bohemist i diplomirani anglist; otac profesor u Osijeku – Mirko Jirsak, autorov otac, bio je profesor na osječkoj Učiteljskoj školi; Ivana Iskra kao ime ženskog lika nastalo spajanjem imena dviju Jirsakovih kćeri, zatim određeni bjelovarski i jadranski toponimi...), pripovjedač je nostalgični kroničar kojeg autor vješto podmeće čitateljima na uvid (na sviđanje ili prijekor!) u ruhu pričanja priča. Da nije tako, a granica je nerijetko krhka, Jirsak ne bi bio autor pripovjedne fi kcije, nego bi pred nama stajala knjiga decidirane autobiografske proze, s obligatnom portretnom autorovom fotografijom na naslovnici, a knjiga bi se posve sigurno zvala: Moja životna priča. Autobiografski zapisi u petnaest slika. Ovako je put do onoga što nam pisac želi reći postao mnogo zanimljiviji i iskreniji, i samo naizgled zaključaniji i udaljeniji: to je zapravo moj život, a priče su samo gdjekad izmišljene, dok je papirni pripovjedač moj tvarni alter ego. Snađi se, dragi čitatelju, ako hoćeš i možeš! Jirsakov je pripovjedač sentimentalni luzer, ponešto kičast u svojim skrivenim suzicama za otperjalim godinama, ali nipošto nije dosadan: njegova je stalnost u njegovoj nesigurnosti i postupnom gubljenju središta. Nešto poput modernističkih junaka, ali budući da se ipak nalazimo na prijelomu stoljeća, valja biti oprezan: dozirana ironija, ohlađeni humor i nostalgično prizivanje monumentalne spolnosti kao znak prohujalog zlatnog doba pomažu ublažiti jetkost sazrijevanja, starenja i sve očitije osamljenosti (Lugarinka i Grdelin, Pritok odbacivanja, Druga u tuzi, Documenta magica, Lekcija stranog jezika). Kao svjedok postmoderne (ali još uvijek modernizmu vjeran), autor postojano pazi da nas iznenadi skrivanjem narativnog toka, da napusti jedan a da nam zauzvrat ne ponudi drugi, uz neizostavne surogatne komentare i vizure svoga pripovjedača-pseudofilozofa. Postmodernistički kolaž i dekonstrukcija priče vidljiva je u Vakancama dijaboličnog listonoše, u kojem se intrigantno odmotavanje usporene naracije s razmišljanjem o mjestu i ulozi Nečastivog iznenada reže fragmentima posve drukčije literarne stvarnosti: napomenama priređivača da je ono što smo dosad pročitali samo dio priče koja će se nastaviti, s uputama i rječnikom za lakše shvaćanje cjelovita teksta, mogućim fragmentima-nastavcima početne priče, izvadcima iz javnih komentara o sudbini pisca prekinute priče i sl. Pri tome do izražaja dolazi autorov talent za humorno i komično, izražen u upotrebi različitih lokalnih jezičnih idioma i funkcionalnih stilova koji se pojavljuju kao vox populi te u sastavljanju prigodnih stihova koji početno intelektualno dimenzioniranje teme prekinute proze prevode u lakrdiju i otvorenu pripovjednu improvizaciju. Humorom se napose ističe priča Štosna baba Ofelija koja već u naslovu denotira, ali i travestira Jirsakovu anglističku naobrazbu, privrženost engleskom klasiku i priznato prevodilačko umijeće. Pričom dominiraju duhoviti prijevodi stihova Spikea Hawkinsa Jirsakova fi ktivnog profesora: Pig sit still in the strainer... I must have my pig tea/U cjedilu jedna gica mirno sjedeć drži rit... briga me je obuzela, kako ću sad čaj svoj pit, ili The pig fell over the upturned motor car/ Gica pjana kao majka pade preko motor-bajka. Svoju je pak češku životnu i strukovnu stranu autor natuknuo u priči iz Domovinskog rata Đavolovi amuleti, u kojoj pozadinski dobrovoljac dovodi humanitarni konvoj iz Češke u Osijek. Priča smirene i pravocrtne naracije, uz vojnički discipliniranog pripovjedača koji škrto i duhovito, polunaivno i poluironično, upravo češki, skicira događaje oko sebe. Tek usputni, SF motiv pronađene karte bitke iz paralelnog svijeta, koju hrvatski i češki likovi pokušavaju odgonetnuti uz samostansku šljivovicu, odljepljuje priču od realističke matrice i diskretno joj pridaje pozlatu neodređenog, tajanstvenog i neizvjesnog. Domovinski rat prisutan je, kao glavni ili sporedni temat, u još nekoliko priča, ali ovdje je autor postigao najbolji efekt: podcrtao je elementarnu ozbiljnost ratne zbilje, a uvođenjem zagonetnog predmeta uspio je naznačiti simboliku otvorenosti ljudskog duha novim izazovima. Jezična dimenzija Jirsakove nove proze posebice je markirana, što nije, kad je ovaj autor u pitanju, nikakva novost – dovoljno je prisjetiti se složenih struktura u romanu Karavan savršenih (1964). Ovdje je temeljno njezino obilježje bogat i razveden leksik te pomna izgradnja sintaktičkih nizova, raspored duljih i kraćih diskurznih cjelina koje odmjereno pune značenjski fond teme i njezina krajnjeg smisla. To znači da je Jirsak u stanju, minuciozno poput Marinkovića ili Novaka, jedan motivski sklop u okviru teme semantički obraditi i opteretiti jezičnom raznovrsnošću koliko god hoće i koliko god mu treba, a da ne postane zalihosan i monoton, jedan od napornih kvazimodernističkih lingvostilista. U tome je smislu Jirsak pripadnik stare škole dobrog pisanja: kultiviran u fondu i izboru rječničkog blaga, talentiran u izgradnji rečeničnih i diskurznih sekvencija, kreativan u kombiniranju jezičnog standarda, lokalnih govora, slanga i funkcionalnih stilova, izvoran u metaforici. Zapravo, Jirsak pazi na svoj prozni jezik kao da ispisuje poeziju, što je vrlina pomalo egzotična i rijetka u današnjoj hrvatskoj književnosti: „Hodam, dakle, durerovski bakrorezan, čekam da me tkogod izvuče iz nemogućeg položaja lebdenja nad taracom od granita, tj. nad samim sobom (satkanim od paučine jesenske), jer za to izvlačenje, jasno je, sam-samcat nemam baš puno šansi.Nemam, jer... eto, dotjerah do toga da se povjeravam. Znam ja, dakako, razloge svega toga lebdenja, lutanja i praznoće. Ne izostaje vam to nikada. Ponavlja se. Ista ona nevoljna, kažu stručnjaci za dušu, matrica psihološka.” Prošlo je skoro pedeset godina od posljednje autorove ukoričene prozne knjige. Karavan savršenih proglašen je „čudesnim eksperimentom” (S. Lasić) i čudesno se zarobio u povijest, u sporadične leksikonske natuknice, kao i njezin autor. Prije toga hvaljeni roman za djecu i mlade Mjesečeva djeca (1958). Gdje je nestao Predrag Jirsak? Zatvoren u povijest dosadne svakodnevice, od kuće do posla, od posla do kuće? Trošeći svoj talent, vještinu i znanje na bohemističkoj katedri, na repeticiji akademskog gradiva, te u prevođenju važnih (Zamarovsky, Mukařovsky, Čapek) i nevažnih naslova (dajdžestirane bajke za djecu)? Pred nama su, kako god bilo, „dobro ispričane priče” koje svome autoru mogu služiti na čast, kratka proza dugog daha u kojoj se istinski čitateljski uživa, pa se iskreno nadamo da slijedi otvaranje punih ladica iz samozatajne profesorove manufakture. Jirsak se konačno, uknjižen, vratio kući, i to je dobitak za hrvatsku književnost.
