Lovci u snijegu
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 216
-
Datum izdanja: prosinac 2015.
-
ISBN: 978-953266681-6
-
Vrsta uveza: tvrdi
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 680 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Vladimir Nazor za književnost za 2015. godinu
Priznanje Duhovno hrašće na 27. Pjesničkim susretima Drenovci 2016.
Povezivanje, tradiranje, komunikacija, okupljanje, prijateljstvo i ljubav vrijednosti su koje nenaglašeno, ali ipak očigledno iz pjesme u pjesmu pokreću i daju glas lirskom subjektu. Taj se subjekt pak kontradiktorno uprizoruje kao nevidljivi, vizionarski kazivač svjestan snage vlastitog glasa s jedne strane, a s druge kao lik koji se nalazi na samom rubu novog svijeta: stari, promrzli zanatlija koga više nitko ne sluša i koji više razgovara sa zvijezdama i mrtvima nego s bližnjima.
Lovci u snijegu nova zbirka Delimira Rešickog u svakom slučaju najveći je njegov korak prema čitatelju. Raznoliko Ti kojemu se kazivač u ovim pjesmama obraća važnije je od lirskog Ja i dobar dio pjesama pokušaj je da se da glas onom Drugom: ženskom, prijateljskom, božanskom, odnosno zaboravljenom Trećem kojeg je nekada omogućavalo zajedništvo. Ove pjesme traže dijalog, kao što lirski subjekt u njima, ali još više izvan njih, traži svoj dom.
"Pohlepna oligarhija kriva je što ljudi žale za prošlim vremenima"
Tina Barbarić, 24express, 1.1.2016.
Nakon deset godina pauze autoritet domaće književnosti Delimir Rešicki objavio je novu knjigu poezije u kojoj čitatelji, kako kaže, mogu očekivati stihove koji se još izravnije i dublje bave strahotama koje je velika povijest činila i čini malim ljudima.
Uz ime Delimir Rešicki redovito idu visoka očekivanja. Radi se ipak o autoru koji još od prve svoje zbirke pjesama “Gnomi” iz 1985. slovi kao original, a nakon niza kasnijih sjajnih, što poetskih, što proznih djela, te nagrada, poput Goranova vijenca i Kiklopa, i kao svojevrsni autoritet domaće književnosti. Njegova će najnovija knjiga poezije “Lovci u snijegu” stoga čitateljima svakako biti poslastica, pogotovo jer je Delimir Rešicki, koji živi i radi u Osijeku, zadnju poeziju objavio prije punih deset godina.
Što možemo očekivati od Vaše nove zbirke poezije ‘Lovci u snijegu’?
Oni koji su čitali moje pjesničke knjige mogu očekivati stihove koji se na mnogo mjesta još izravnije i dublje bave ljudskom patnjom i strahotama koje je tzv. velika povijest činila i čini tzv. malim ljudima, ali i ne samo njima. Nove pjesme problematiziraju i današnju poziciju onoga što još uvijek zovemo ljudskim u vremenu u kojemu “eksperimenti” u biosferi i tehnosferi više nemaju nikakvu kontrolu. Ne zaboravimo, mnogi stanje u kojemu živimo već nazivaju posthumanim. Htio sam, kao i u svakoj svojoj knjizi, posuditi glas onome što je istinska margina, onome što nema pravo na glas, onome što je potisnuto ili prešućeno od , napisao bi Foucault, vladajućih diskursa moći.
Kako to da se dogodila tako duga stanka, od deset godina, između ove i posljednje zbirke pjesama?
Do pauze od deset godina (u međuvremenu sam objavio jednu proznu i jednu esejističku knjigu) došlo je zbog popriličnih zdravstvenih tegoba. Ali, nije mi nimalo žao, jer sam zahvaljujući toj činjenici, mogao prilično duboko kopati i po sebi i po eskapističnome, nihilističnome i konzumerističnome (ne)vremenu u kojemu živimo.
Urednik ste Frakturine pjesničke biblioteke Fraktali. Kakvo je stanje domaće poezije?
U Hrvatskoj se danas piše i objavljuje izvrsna poezija, a ono što je silno važno jest to da nam sjajne knjige stižu od autora svih naraštaja. Od Dragojevića, Petraka, Sonje Manojlović, Gordane Benić, Andrijane Škunce, Anke Žagar, Jendrička, Maleša, Makovića, Valenta, Čegeca, Mićanovića, Bagića, Prtenjače, Kirina, Bajsića, Pogačara, Oblučara, Ane Brnardić, Darije Žilić, Lane Derkač, Šalata do Huta Konoa, itd.
A proza?
Nažalost, moram priznati da ovoga trena možda i nisam najkompetentniji kritičarski čitatelj cjelokupnog rastera suvremene hrvatske proze. Zadnjih godina bavio sam se s punom predanošću piscima poput Sebalda, Kertésza, posebno Krasznahorkaija i mađarskom književnošću uopće, uvijek opetovanim čitanjima Kafke, Schultza ili, recimo, Oza, Bernharda ili Joycea. No daleko od toga da nisam čitao i hrvatske prozaike. Posebno su me se dojmili sjajno napisani romani Milane Vuković Runjić, Ivane Šojat, Damira Miloša, Luke Bekavca, kratke proze Nevena Ušumovića ili, od najmlađih, Svena Popovića...
Zovu Vas i, kako sam na jednom mjestu pročitala, ‘korektorom’ suvremene hrvatske književnosti, piscem koji vraća dostojanstvo ovdašnjoj pisanoj riječi. Kako to komentirate?
Tako me je nazvao moj dragi prijatelj Edo Popović, misleći na to da moje knjige doista žele stići do čitatelja, ali ne pod svaku cijenu - da nisu ni autistično štivo, ali ni ono koje pliva u kloaci banalnosti i kiča.
S obzirom na tu poziciju, što biste rekli tko je od mladih pisaca ovdje na dobrome putu?
Svi koji pišu iz istinske, duboke čežnje za pisanjem. Oni bez kompromisa, koji neće sklapati ugovore s “društvom spektakla” i svim njegovim mimikriranim varijantama. Oni koji su, dakle, dovoljno ludi da žele biti pjesnicima. Oni koji su u stanju izdržati vlastitu prazninu i potpunu samoću, a vjerovati u pismo, vjerovati u Dvoje.
Vi ste počeli pisati osamdesetih za koje kažete da su Vam bile prilično bitničke, boemske.
Da, bilo je to jedno doista posebno vrijeme u kojemu se živjelo za književnost i sve druge umjetnosti. Vrijeme kada sam i danju i noću bio uglavnom na ulici, vrijeme jedne neponovljive umjetničke i ljudske osječke sinergije “visoke” i “pop”-kulture. A onda je stigao rat, poslije i potpuna promjena epistemološke i informacijske paradigme, fatalni nestanak stvarnoga i onanističko valjanje u kaljuži virtualnoga samoljublja.
Inače, ovdašnjim se ljudima često prigovara da su i previše (jugo)nostalgični. Što Vi mislite?
Dominacija današnje, kao i jučerašnje, potpuno bezidejne, pohlepne, pljačkaroške političke i druge oligarhije, izravni su krivci da se ljudi ovdje osjećaju nostalgičnima prema baš svim prošlim vremenima. Kako već kome paše. Od krapinskog neandertalca pa sve do danas, u jednoj politički posve bankrotiranoj i korumpiranoj državi.
A Osijek, kakav je danas, poslije rata? Oni koji su iselili često mi kažu da je mrtav, ali, evo, i kandidat je za Europsku prijestolnicu kulture 2020.
Osijek nije “mrtav” grad. Prije nekako “polumrtav” - bunjište čiju kulturnu sudbinu “projektiraju” najrazličitiji stranački ili profesionalni uhljebi svih vrsta ili palanačke veličine koje pale i žare kako im se prohtije. Hoće li sadašnji kulturnjački moćnici i ine lokalne elite biti u stanju realizirati hardwer i softwer za titulu Europske prijestolnice kulture 2020., ja ne mogu znati jer ne pripadam ni jednoj osječkoj strukturi ikakve moći. Ukoliko se ta čast dogodi, treba pokazati da je Osijek oduvijek bio multikulturalan grad istinskoga suživota brojnih različitosti. A ne mjesto gdje svira valcer, a pleše se drmež. Ili obratno.
Jednom ste rekli i da Osijek nije baš brinuo za svoje umjetnike. Što ste pod time mislili?
Mislio sam na to da je Osijek uvijek više mazio i pazio svoje mediokritete, a ne istinske umjetničke veličine. Kako prije, tako i sada. Grad jakih pojedinaca, ali i jako zazoran od svega što strši podalje od perfekcije umrežene klike.
Kako reagirate na situaciju s izbjeglicama koje zadnjih godina u Europu i Hrvatsku pristižu iz ratom uništenih ‘dalekih’, što bi neki rekli, zemalja?
S obzirom na osmogodišnje, često vrlo ponižavajuće iskustvo prognaničkoga statusa cijele moje obitelji, osjećao sam se prilično uznemireno i nesretno. Problem o kojemu govorite globalne je prirode i jedino tako i rješiv. Mislim da ja hrabre i poštene rečenice na tu temu napisao Pascal Bruckner.
Kad ste 2011. dobili Goranov vijenac, posvetili ste ga prijatelju, pjesniku Simi Mraoviću, čija je obljetnica smrti bila 16. prosinca. Što je, po Vama, Simo ostavio u naslijeđe?
Moj nikada prežaljeni cimer po tolikim pjesničkim manifestacijama, Simo Mraović, kod koga sam prespavao ili, puno češće, budan i u razgovoru dočekao tolika krasna novozagrebačka jutra, ostavio je iza sebe i danas sjajne pjesničke i prozne knjige. I u književnosti i životu bio je nezaboravan čovjek, koji je - i kada mu je bilo najteže - uvijek donosio onu Ujevićevu “kristalnu kocku vedrine”. Doista, neponovljiv prijatelj. Puno mi, puno nedostaje.
Općenito, što mislite o književnim nagradama u Hrvatskoj i onda, konkretno, o spomenutom Goranovom vijencu?
Vrlo se lako prepoznaju iznuđene od onih nagrada koje su neki pisci doista zaslužili. Goranov vijenac nikada nije dobio pjesnik bez ozbiljnoga i značajnoga opusa.
Jednom ste izjavili kako je ‘i suluda nada možda bolja od nikakve.’ Što bi onda u životu jednog prosječnog čovjeka danas i ovdje bila ta neka suluda nada?
Nažalost, premnogo ljudi u Hrvatskoj danas živi u potpunoj bijedi i pati se od danas do sutra, u potpunome strahu od budućnosti. Nadam se, pa makar i suludo, da jednom više neće morati proživljavati taj inhibirajući strah.
Baranja, kojoj ste se pisanjem uvijek vraćali, i u novoj je zbirci prisutna. Što ste otkrili ovim svojim posljednjim povratkom u zavičaj?
Baranja je za mene oduvijek bila nešto dvojako - i mjestom potpune epifanije i beskrajne panonske, nedogledne ljepote, ali i, s puno povoda na koje nisam mogao utjecati, sudbinskoga prokletstva. Kao uostalom i svaki drugi zavičaj iz kojega niste otišli nekamo dalje. “Genius loci” ima uvijek bar dva lica. Ja sam, i kao čovjek i kao pisac, uvijek nastojao u oči gledati i jedno i drugo. Ti su pogledi sva moja tuga, ali i gotovo sva moja radost. Brojna baranjska sela i pustare danas su još samo ruševine ili će to uskoro biti - eto, time se, vratimo se na prvo pitanje, bave “Lovci u snijegu”.
Živimo u vremenu potpunoga zaglupljivanja
Saša Šimpraga, Novosti, 9.2.2016.
‘Lovci u snijegu’ nova je zbirka pjesama Delimira Rešickog. Promocija zbirke održat će se u srijedu, 10. veljače 2016., s početkom u 19 sati, u Velvet caféu (Zagreb). Tim povodom razgovarali smo s ovim književnikom.
Bruegelova slika ‘Lovci u snijegu’, jedan od kanona umjetnosti Zapada, ima mjesto u vašoj istoimenoj pjesmi koja govori o Baranji i novim žicama u šumama. Zašto vam je, s jedne strane, bitno bogatstvo kulturnih referenci koje čitava zbirka nudi, a s druge, kako gledate na zatvaranje Europe žicom?
Od početaka mojega bavljenja književnošću, negdje krajem 70-ih, uvijek sam bespogovorno nastojao, baš u svakoj knjizi, posve eksplicitno naznačiti čiji su me umjetnički opusi ili pojedina djela potaknuli na pisanje. Slavna Bruegelova slika ‘Lovci u snijegu’ prati me kao neki dobri duh još od čitanke za, čini mi se, peti razred osnovne škole. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam je prvi put vidio uživo… Snijeg je, uostalom, moja opsesivna tema koja me uvijek, iznova i iznova, zove na pisanje. S pravom kažete da su ‘Lovci u snijegu’ kanonska slika, no ja se pitam što je to u europskoj kulturi, ali i šire, još uvijek kanonsko? Ukoliko studenti na, recimo, trećoj godini humanističkoga fakulteta ne znaju tko je Ranko Marinković i nikada nisu čuli za ‘Kiklopa’, može li se još uvijek kazati da je čak i Bruegel kanonski umjetnik? Znam da ovaj odgovor ima pomalo senzacionalistički prizvuk, ali ja doista mislim da živimo u vremenu dovršenja potpuno izopačenoga sustava baš svih vrijednosti, u kojemu teško stradaju i one kanonske. Katastrofa žice kojom su ograđene tolike europske granice sasvim jasno upućuje na čudovišni nedostatak pameti i problem ‘rješiv’ tek na globalnoj razini. No u tome i jest problem, jer ta globalna ‘pamet’ nije zapravo nikada postojala, a ne postoji ni danas. Ja je ne vidim, bar za sada, ni u budućnosti. Stoga bih na ovome mjestu parafrazirao Pascala Brucknera koji je na nedavnome gostovanju u Zagrebu rekao: ‘Ni islamofobija, ali ni islamofilija’. Žice su samo užasan znak istinske apokaliptičnosti i sverazarajućega kaosa u kojemu živimo, dokaz toga da Europa, kao ni cijeli svijet, nije u sebi razriješila baš ništa od traumatskih naslaga koje su se gomilale stoljećima. Žice koje sam vidio po Baranji samo su naizgled drukčije prirode. One pak dijele oligarhijsku kastu od običnih ljudi, kojih je sve manje i manje, posebno mladih.
Kako biste opisali posljednju zbirku i kako je vidite u odnosu na vaše druge zbirke?
Znam da će možda zvučati ogavno pomodno, ali imam provjerljiv dokaz da sam pjesmu ‘Heroes’ iz ‘Lovaca u snijegu’ posvećenu Davidu Bowieju napisao i objavio puno prije njegove smrti. Bowie je jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća i jedan od izravnih krivaca za to što i ja pišem pjesme. Spominjem to zato što sam, u okviru svojih mogućnosti, svaku svoju pjesničku knjigu pisao drukčije konceptualno postavljenu. A upravo je Bowie bio genij transformacije od kojega se moglo najviše naučiti.
Što mislite, tko čita vaše pjesme?
Odavno je već trošna fraza o tome kako pjesnici danas poznaju sve svoje čitatelje. Ne želim biti lažljiv, ali ja još uvijek, na svoju veliku sreću, ne poznajem sve svoje čitatelje, o čemu mi svjedoče susreti, mailovi ili poruke ljudi koje nikada nisam upoznao. Ne znam tko danas čita ono što pišem. Osamdesetih sam se mogao kladiti na rokere i ljubitelje suvremene umjetnosti, ali i ne samo njih. Danas je to, kao i ja sam, već prilično vremešna ekipa. Divno je čuti kako vašu posljednju knjigu voli i čita meni posve nepoznat vlakovođa, koji cijeloga života ravnicom vozi svoj plavi šinobus. Moje pjesme, bar se tako nadam, vole svi oni koji još uvijek drže do govora s potpune margine, misterija ljubavi i pisanja, solidarnosti (u patnji) i, konačno, umjetnosti same. Oni koji vole Tarrove filmove i Krasznahorkaijeve ili, recimo, Basarinu prozu, ali i Morrisona, Velvet Underground, Nico, Cohena, Arcade Fire, Lucindu Williams, Blakea, Trakla, Celana, A. B. Šimića, Matoša, Šalamuna i tako u beskraj…
U zahvali navodite da je zbirka nastala i uz potporu za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture. Koliko je takva podrška važna?
Takva je podrška itekako važna, ne da bi se nekome priskrbio status državnoga, ili neki bi idioti rekli državotvornoga pisca, nego zato što i ta mala financijska pomoć za mnoge pisce znači - goli opstanak.
Prvi koji su reagirali protiv novog ministra kulture bili su upravo pisci. Kako gledate na njegovo imenovanje?
Sve što o tome imam reći napisano je u pismu-peticiji hrvatskoga P.E.N. centra i Hrvatskog društva pisaca, čiji sam potpisnik. Ponekad se čini kako svakoj nesreći jednom mora doći kraj. Ali, ima nesreća koje komotno mogu trajati do beskraja. Prije novoga ministra kulture, čije imenovanje bolno svjedoči o potpunoj degradaciji i politizaciji kulture u Hrvatskoj, imali smo ministricu čije vođenje hrvatske kulture također držim sramotnim. Negativna selekcija u političkome kadroviranju u ‘kulturnome sektoru’, ali i ne samo njemu, crna je rupetina iz čije apsolutne tame nikako da izviri iole promišljenija kulturnjačka strategija. Stručnost ili pak ugled zadobiven svojim djelima i ovdje i vani više nitko i ne spominje, kao što kulturu, u svojim predizbornim kampanjama, nije spominjala ni jedna stranka. Prvi su, kao što ste to rekli, reagirali pisci. Neki drugi još uvijek o svemu šute i kalkulantski čekaju znak, valjda kometu s neba ili nešto slično, samo zato što od Ministarstva kulture dobivaju plaće i honorare o kojima pisci ne mogu ni sanjati.
Kako je to rekao Aleksandar Hut Kono, dobra pjesma iznova tumači stvari i na taj način povećava svijet. Što za vas čini dobru pjesmu?
Dobra je ona pjesma koja vas dovodi u stanje opetovanoga otkrivanja jezika kojemu su vraćeni i eros i mudrost, jezika koji je u stanju iznova oživjeti, potaknuti jedno posve drukčije viđenje svijeta od onoga koji nam nudi krepalina lobotomirajućih, svakodnevnih fraza. Dobra je ona pjesma u kojoj se beskompromisno želi stići do samoga dna, ali i uzleta vlastitoga bića. Ona poezija koja se nikome ne želi svidjeti pod svaku cijenu, ona koja od autora traži potpuno odricanje od svake taštine, poezija koja se ne boji vidjeti bezdan koji nam se još uvijek prodaje kao manipulativna, fatalna laž o tzv. napretku u vremenu koje svim snagama gasi sve što je preostalo od ljudskoga, u vremenu do nogu, potpuno poraženoga 20. stoljeća. Ako je suditi po prvih šesnaest godina, ni na kakav se boljitak ne može računati, jer su i one samo nastavak distopijskih procesa koji su oznakovili i to, prošlo stoljeće. Recentna oligarhijska pljačka cijeloga čovječanstva dobiva sve strahotnije oblike i više uopće i nema potrebu pa makar i lagati da je ljudska. Živimo u vremenu potpunoga zaglupljivanja zamaskiranoga u (dez)informacijsku histeriju i entropiju. Dobra poezija je ona koja je svjesna da, usprkos globalnome thanatosu, čovjek nikada ne treba pokleknuti jer treba poštovati izvorno čudo života u svoj njegovoj neponovljivosti. Toj neponovljivosti smo ‘dužni’ pisati pjesme. Dobra je ona poezija koja se ne dodvorava bezdušnoj i priglupoj rulji, nego njeguje duh i ljudsko dostojanstvo usred balege svake vrste bezdušnosti i prostakluka.
Na pjesničkoj srijedi predstavljeni 'Lovci u snijegu' Delimira Rešickog
Gea Vlahović, Hina/tportal.hr, 11.2.2016.
Nova zbirka pjesama Delimira Rešickog 'Lovci u snijegu', kako je rečeno na predstavljanju u srijedu navečer u Zagrebu, lirska je posveta toga književnika, novinara i urednika vlastitome djetinjstvu i rodnoj Baranji, imaginarni putopis potrage za izgubljenom prošlošću i svojevrstan bijeg od traumatičnosti stvarnosti.
Zbirka je upravo obavljena u izdanju nakladnika Frakture, koji je još objavio i njegovu knjigu ogleda, polemika i kritika 'Demoni u tranzicijskoj špilji' (2010.), te 'Dronjci na hrpi', knjigu tekstova objavljenih u raznim časopisima i publikacijama, podnaslovljenu kao 'mala emocionalna svaštarnica' (2012.).
O knjizi i autoru na predstavljanju u Velvet Cafeu govorio je esejist, pjesnik i filozof Žarko Paić, koji je istaknuo kako je 'ta knjiga, formalno rečeno, traganje za uništenom prošlošću ali istodobno i za sadašnjošću koja nestaje, iščezava'.
'Ovdje je riječ o kazivanju, brizi za jezik, ali u njoj ima nešto mnogo više od riječi: kroz Delimira Rešickog progovara autentična poezija; on je namjesnik jezika isto kao što je on taj koji tom jeziku daje autentični pečat', dodao je Paić, istaknuvši kako o Rešickome govori 'bez velikih pretenzija, ali prijateljski i subjektivno, koliko god da tu riječ ne volim'.
'Lovci u snijegu' svojevrsni je imaginarni putopis kroz krajolik duše koja nestaje, u njoj se radi o nečemu duboko protkanom razgovorom i dijalogom, napomenuo je nadalje Paić. 'Ta poezija nastaje iz događaja, i to traumatičnih događaja, kao obračun sa svim našim zabludama; ona služi ne samo kao bijeg od stvarnosti nego nas uzdiže u mnogo duhovnije sfere nego smo mislili da poezija može', dodao je.
Danas jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika srednje generacije, Delimir Rešicki na književnoj se sceni pojavio 1985. sa zbirkom pjesama 'Gnomi', a iste je godine objavio i knjigu proze, kritika i eseja 'Tišina (tekstualna potraga)'.
'Lovci u snijegu' njegova je deveta knjiga pjesama, u kojoj govori o svojem odnosu prema Baranji i gradovima za koje ga vežu posebni osjećaji – Belom Manastiru, u kojemu je proveo djetinjstvo i gdje je odrastao, te Osijeku, gdje živi.
Pjesme iz knjige objavljivane su tijekom posljednjih godina u časopisima Forum, Tvrđa, Tema, Poezija, Europski glasnik, Muut, te emitirane u radijskom programu Trećega programa HRT-a Poezija naglas i HTV-ovoj televizijskoj emisiji Prekid programa zbog čitanja.
'Cijela je ta knjiga trag moje opsesivne strasti za djelom (istaknutog mađarskog filmskog redatelja) Béle Tarra u kojem prepoznajem svoj život i djetinjstvo, živote svojih roditelja', rekao je sam autor na predstavljanju.
Književnik i urednik Branko Čegec osvrnuo se na zimu i bjelinu, 'koja Rešickoga prati od njegovih najranijih knjiga, i kao tema i kao podloga, materijal na kojem su stvari vidljivije, na kojem se ocrtava mnogo toga iz života, kojim je Rešicki zaokupljen'.
'Na bjelini se najbolje vidi crnilo i to su dvije boje koje dominiraju kod Rešickog i to je vidljivo i u ovoj knjizi, u kojoj je sve crno ili bijelo', kazao je Čegec.
Kod Rešickog se uvijek pojavljuju referentna mjesta, ljudi koji su mu u određenoj fazi važni: mnoge se pjesme mogu čitati kao izrazi nadahnuća nakon susreta s djelima različitih pisaca, slikara, glazbenika, a mnoge su pjesme i doslovno posvete, originalni komentari uz cijele umjetničke opuse kojima Rešicki na neki način dovodi u vezu pojedine umjetnike i njihove svjetove i motive.
Drugi je bitan element njegove poezije prostor, istaknuo je Čegec. 'No, nikad na takav način, tako blisko i temeljito kao što je to u ovoj knjizi. Taj je prostor ovaj put Baranja, prostor koji Rešicki živi, u kojemu je odrastao i formirao se, i koji sada prati, ponekad s distance a ponekad i iz pretjerane blizine, bez odmaka', dodao je.
Nova zbirka pjesama Delimira Rešickog predstavljena je u sklopu četvrte u nizu večeri poezije koje Fraktura organizira svake srijede u Velvetu, a sljedeća će 'pjesnička srijeda' u Velvet 17. veljače dovesti pjesnika, književnika i urednika Dragu Glamuzinu, koji će tu predstaviti svoju novu zbirku 'Everest'. O knjizi će govoriti upravo Delimir Rešicki, a pridružit će mu se književnik Zoran Ferić.
Poezija koja oslobađa
Maja Hrgović, Novi list, 12.2.2016.
Rešicki piše o Baranji »koja nije onakva kao na turističkim prospektima za Kopački rit«, o utjehi samoće, o traumatičnim poglavljima povijesti koja se jezovito nadvija nad obiteljske priče i o onome što zovemo »dijalog s prošlošću«.
»Puknuli smo na ovu poeziju. U njoj ima nečega puno većeg od riječi« – ovako su, prema riječima Žarka Paića, na novu knjigu poezije Delimira Rešickog regirali prvi čitatelji dok je knjiga »Lovci u snijegu« još bila u rukopisu. Na preksinoćnjem predstavljanju tog novog Frakturinog izdanja u klubu Velvet, predstavljači su se složili da je riječ o važnoj knjizi, važnoj za književnost, ali i za kulturu uopće.
– U vremenima u kojima jezik postaje ispražnjen od smisla, ova nas knjiga uzdiže više u duhovne sfere nego što smo to od poezije skloni očekivati. Okrenutost pjesnika prema drugome nije nikakva poza; ovo je poezija koja nas oslobađa od svijeta u kojem smo bogalji, ona je obračun sa svim našim zabludama – rekao je Paić, koji je uvjeren da bi neki manje sposoban književnik iskoristio stvarnosne poticaje od kojih Rešicki polazi za angažirani tekst.
O čemu Rešicki piše? O Baranji »koja nije onakva kao na turističkim prospektima za Kopački rit«, o utjehi samoće do koje dolazi u dugim bicikliranjem baranjskim šumama, o traumatičnim poglavljima povijesti koja se jezovito nadvija nad obiteljske priče i o onome što zovemo »dijalog s prošlošću«. Seid Serdarević, urednik Frakture, spomenuo je »silne nanose povijesti« kao tematsku okosnicu zbirke.
– I priča o izbjeglicama i žici osjeća se u ovim pjesmama, rekao je Branko Čegec, koji je nadahnuto govorio o pjesnikovu odnosu prema Baranji kao prostoru koji prati iz prevelike blizine, bez odmaka.
Govorio je i o intermedijalnosti ove knjige, u kojoj Rešicki spominje svoje umjetničke srodnike Belu Tarra, Laszla Krasznahorkaija, Sebalda i mnoge druge stvarne osobe. Sastavni dio knjige su fotografije koje je pjesnik snimao po Baranji.
Rešicki je govorio o svom shvaćanju povijesti kao nečega što je puno neizvjesnije od budućnosti.
– Povijest je kao bezdan iz kojeg nikad ne znate što ćete izvući. Zanima me kaos u kojem smo sada, ova nepodnošljiva apokaliptična situacija, ali i ono što povijest čini malom čovjeku – rekao je Rešicki koji je u domaćoj književnosti snažno prisutan od 1985. godine kad je objavljen njegov poetski prvijenac »Gnomi«. Knjiga »Lovci u snijegu« dolazi nakon višegodišnje pauze – 2010. objavio je publicističku knjigu »Demoni u tranzicijskoj špilji«, a 2007. knjigu kratkih proza »Ubožnica za utvare«.
Autobiografska postmodernistička varijanta
Cvjetko Milanja, Kolo 4/2015.
Zbirka pjesama Delimira Rešickoga kompozicijski je zanimljivo ustrojena. Čine je tri ciklusa (Svjetlost, vjetar i snijeg, Geschichtsmüde, Kadiš, kalem i mlinac za biber) podjednakoga broja pjesama, te svojevrsna uvodna (Kuća od tople cigle i crijepa) i epiloška pjesma (Vrata). One uokviruju zbirku i zacrtavaju »program«, matricu. Na kraju je Post scriptum (Kuća izlazećeg sunca), koji je također neka vrsta rekapitulacije autobiografskoga polazišta i njegove domnosti (kućišta kuće u kućištu bića). Može se ustvrditi da je autobiografsko temeljna građa, i polazište u pravljenju pjesama ove zbirke. Dakle, te dvije pjesme koje uokviruju zbirku, uz ono što je rečeno, te uz motiv kuće, koji je u Rešickoga čest, signiraju mogućnost konstituiranja bića kao bićevitog u njegovu udomljenju, u zajedništvu s drugima, u njegovu jeziku kao mogućnosti imenovanja. S druge pak strane, ono se stvara u otvorenosti spram svega drugoga i sjećanju trajno prošloga, u nedostatku čega je inače u situaciji zamrznute ravnodušnosti (Ravnodušnost) – najveće opasnosti za biće.
Veći dio pjesama, i to onih estetski uspjelijih, male su poemice koje se grade na način fabuliranja, pričanja, opet prožetih autobiografskom građom (Bilješka nakon putovanja u Baju 26.9.2005.). Međutim, to nisu puki »autobiografski ugovori« (Lejeune) s nakanom dokumentarističkog uvida u raster stvarnosti, vrstu događajnosti i mjeru doživljajnosti iskaznog i/ili događajnoga subjekta, kao primjerice u stvarnosnih pjesnika, nego se autobiografsko nadaje kao sudioništvo u trajanju i, još važnije, u sve većoj dekomponiranosti svijeta zbilje, tradicije, s aspekta subjektivacije subjekta – i to u emotivnoj kao i kognitivnoj dimenziji. Otud nostalgična i sjetna obojenost navedenoga subjekta, njegova etička pozicija i njegove implicitne prosudbena ocjena.
Naime, na motivskom nivou prepoznati je nedvojbeno mjesta Slavonije, njenih majura, gradova, kao i gradova iz putovanja, tako da bi se čak moglo reći kako autor koristi određenu mjeru putopisnoga »naloga«, pri čemu mu nije stalo do pukoga putopisanja u kojemu bi kazivač bio svjedokom promatranja i njegovim opisivačem. Male poemice pričaju o nečem određenom iz stvarnosti, društvenoga odnošenja, socijalne konstelacije (Ugljenar, Urarska radnja). Dakle, pjesniku nije stalo do puke dokumentaristike, nego nam želi poručiti svoj okular spram zbilji koja se rastače, rastrojava, bilo zbog dekompozicije tradicije, bilo zbog ratne destrukcije, bilo zbog intervencije novoga kulturnoga (glazbenoga i književnog – intermedijalnost, intertekstnost) senzibiliteta, i proizvoda u skladu s tim senzibilitetom (»Jer ti strojevi zarasli u travu i korov / na radost nam ili žalost / još tako bolno podjećaju samo na ljude.« – Čaša mlijeka natopljenoga pepelom). Zato se sjećanjem i/ili govornim radnjama zbilja rekapitulira i rekonstituira. S tim da je i subjekt iskustva, u skladu s »novijim senzibilitetom«, doživljaja i opažanja vazda ono mjesto koje u-središtava »novu događajnost«. Zato i određena sjeta, nostalgija, melankolija, na »obje« strane, u zbilji (društva), i subjekta.
Upozorili smo na autobiografski element u ovoj zbirci. On bi se mogao definirati na sljedeći način: oblik života moguće je utvrđivati pjesmovnom analizom i estetskom rekonstrukcijom. Za to je ponajbolji primjer antologijska pjesma Angelus novus. U njoj se strukturiranje (vlastita) života »posreduje« iz Drugosti. Nju čine opći i posebni društveni, politički, ideološki, penalistički, povijesnofilozofski, kulturni, užeobiteljski, dijasporno-egzilski segmenti (II. svjetski rat, konclogori/Eichmann, Heidegger i njegove »Crne bilješke«, sudbina slavonskih Folksdojčera, poratni Dresden, W. G. Sebald, motiv majke »Desetak minuta prije smrti«, B. Maruna, W. Benjamin, Klee, i njihovi »angelusi novusi«), te na kraju »profetsko-povijesni« relativizirajući »rezime« koji se obraća konstituiranomu biću kao jedina prava moguća poruka ne/izvjesnosti. Ova verzija »angesula novusa« prelama se »kroz« biografiju bića kao konstituirajuća i kao konstitutivna. Takva strategija (ove pjesme) kao da potvrđuje Bourdieuovu teoriju o habitusu: čovjek je najviše on gdje ga je preduhitrila njegova obilježeost habitusom, ako pod time podrazumijevamo zrcaljenje baze u nadgradnji, te ulazak »društva« u pojedinca.
Naveli smo značajku intermedijalnosti i intertekstnosti. S tim u vezi nameće nam se ideja o autovoroj varijanti postmoderne kao »strukture osjećaja« (Fred Pfeil). Nije riječ samo tome, a Rešicki navodi, citira, parafrazira imena umjetnika europske kulture (Giovanni Bellini, Brueghel, Van Gogh, Klee, Harms, W. Benjamin, Celan). Nadalje, iz filmske, rock glazbene scene (B. Tarr, D. Bowie, I. Curtis, L. Andersen), te povezuje ta dva modela umjetničkih praksi, i dakako njihovo značenje za autora, lirskog subjekta, u smislu interiorizacije, »prisvajanja«. Riječ i o onom, naime, što bi se moglo imenovati homologijama strukture.
Kada smo upozorili na novi senzibilitet, on korespondira s drugim oblicima »novovalnosti« – primjerice glazbenika Philipa Glassa, performansi Laurie Anderson, umjetničke proze Kathy Acker. Ovdje valja naglasiti da Rešicki nije pobornik nekritičkoga zanosa na način Marjorie Perloff, ili pak pod svaku cijenu teze »pronađi-i-uništi« Geralda Graffa, nego svojom varijantom postmodernističke poezije nudi progresivne uvide koji se temelje u stilizaciji re/prezentacije – od umjetnosti do dijalektike kapitalističkoga otuđenja (kao što bi rekao F. Jameson). Riječ je o poslu restrukturiranja fragmentacije, pa i reifikacije, o čemu Rešicki svjedoči i svojim auto/biografiziranim pjesničkim diskurzom.
Prema tim činjenicama autor nije vazda u nekom zanosu, nego se nerijetko prema njima odnosi s određenom mjerom sjete, melankolije, a »novovalnost« mu služi upravo kao građa da pokaže na, za njega, taj nesrazmjer, dekomponiranost one zbiljske slike svijeta (od Slavonije do svijeta) na kojoj je, dječakom, izrastao, i prema čijim se činjenicama ne bi smjelo samo tako postmodernistički radikalno odnositi, radikalno u smislu ironijskoga poigravanja. Ovdje bi navedeni pojam »struktura osjećaja« bio indicijsko polazište, metoda stila, u poetičkom smislu, kao i, s druge strane, u odnosu prema analizi socijalne fluidnosti.
Nije to dakako ništa novo. Već je Raymond Williams (Marxism and Literature, 1977.) nastojao konceptualizirati skup okolnosti koje su nalik kulturnoj situaciji s kojom se postmoderna suočila, i u društvenom životu i u estetičkoj praksi. On je naime utvrdio da se struktura osjećaja može odrediti kao rastvoreno, nestaloženo društveno iskustvo, pri čemu je rastvor strukturirana formacija koja se postupno artikulira u materijalnoj praksi. U ovom kontekstu je bitno naglasiti autorovo poimanje modaliteta društvenog iskustva, subjektovih prdodžbi o sebi i drugima, zavičajnosti i kozmopolitstvu, jeziku i razlici, u konzekvencijama i političkoj i/ili ideološkoj vrijednosti.
Da Rešicki nije krajnje radikalizirao svoj postmodernistički diskurs svjedoči činjenica što se nije odlučio za bezizražajni, indiferentan i depersonaliziran način govorenja, iako potonji onemogućuje tradicionalističku identifikaciju recipijenta. Autor pokušava »spojiti« Lévi-Straussovu tezu »Ja sam mjesto gdje se nešto dogodilo« i tezu Laurie Anderson »Ja sam u svom tijelu na način na koji se većina ljudi vozi u svojim kolima«. Dakle, riječ je o relativnom omeđenom i odvojivom mjestu, i jastvu kao vozaču koji pripada svugdje i nigdje. Svijest je ona koja se kreće. Dakle, skloniji sam u zbirci Rešickoga prepoznati ne samo otklanjanja pojmova totalizacije i singularnosti, decentrirane disperzije, depersonalizacije i razlaganja u mnoštvenost kodova, nego ponajprije dijalektiku između nutarnjeg i vanjskog »lika« i »pozadine« u skladu s autobiografskim naputkom vlastita mu »angelusa novusa«.
Zaključno se može reći da je ova autorova zbirka uzoran primjer postmodernističkoga pjevanja koje uvažava narav i mjesto subjekta, kao i korespondenciju s Drugim, s njegovim subjektom, kao jednakovaljanim sutvorcem svijeta i jezika. Ili, da parafraziram Sloterdijka, riječ je o antropotehnikama kojima se biće vježba postati biće u vremenu u kojemu se bori za »nove vrijednosti«, pri čemu se na one »stare« podsjeća kao na poželjne geste, koje ne bi trebale biti samo geste utjehe. Trebala bi, dakle, biti riječ i evidencijama bića s maksimalnim izbjegavanjem pseudoevidencija. Nalaze li se mogućnosti opasnosti potonjega u onom »starom« ili »novom« ‒ čitatelj će prosuditi (i doznati) čitajući zbirku Delimira Rešickog.
Delimir Rešicki: Lovci u snijegu
Marko Pogačar, Moderna vremena Info, 26. 4. 2016.
Pred nešto više od deset godina, u intervjuu vođenom uoči izlaska knjige "Aritmija", tada četrdeset petogodišnji Delimir Rešickiizjavio je nešto što mi se, kao mladom pjesniku-početniku, usjeklo u inače katastrofalno pamćenje: u pedesetoj prestajem pisati poeziju. S jedne strane bilo mi je nepojmljivo da pjesnik čiji su stihovi u meni eksplodirali razornom snagom dum-dum metaka – čije su mi knjige poput "Sretnih ulica" i "Die die my darling", uz one Šalamuna i Kosovela, tih dana otkrivale svu moć lirike – uopće razmišlja o kačenju riječi o klin, dok mi je s druge pedeseta zvučala nestvarno, nedostižno, nalik na slabašan signal koji se k nama probija s nekog udaljenog planeta, nešto što, ako nas ikad sustigne, podrazumijeva da smo svoje do tad već imali obaviti.
"Aritmija" je potom donijela temeljit poetički zaokret (sveprisutna je melankolija doduše ostala, pojačana snažnim egzistencijalističkim obratom i pomakom od riječi k stvari, od jezika k bitku-u-svijetu, dominantnom osi svijeta i teksta), a desetljeće koje je do pojave "Lovaca" netragom nestalo učinilo je da mi pedeseta zazvuči posve blisko i moguće, domaće i prihvatljivo u najmanju ruku koliko nemoguće i strašno.
Valja također priznati da je to desetljeće, barem što se lirike tiče, itekako ostavilo traga: ova je knjiga, čini se, upravo od stihovanja tih godina, pomnog notiranja njihove mjestimice mučne sinusoide i sastavljena. Spomenuti je signal, kako smo kod Rešickog navikli, provučen kroz čitav niz intertekstualnih i intermedijalnih efekata, gorki talog iskustva u čijoj se gustoj teksturi sudaraju i isprepliću slojevi "visoke" zapadne kulture, filozofije i umjetnosti, sa za pjesnika karakterističnim, fanovskim poklonstvom pop-kulturnim ikonama, prije svega iz sfere glazbe i filma.
Defiliraju tako knjigom, koja se tonom, izvedbom, temeljnim postupcima i tematsko-motivskim preokupacijama naslanja na prethodnu u mjeri da ju je moguće čitati kao svojevrsni njezin nastavak, pisci u rasponu od Blakea i Esterházyja, preko Marune, Chara i Jüngera do Krasznahorkaija i Cohena; filmaši poput za autorov pjesnički pejzaž presudnih Tarra i Tarkovskog; slikari od Brueghela preko Bellinija do Kleea i Knifera; neizbježni i konstantni Curtis, Nico i The Doors jer "kada sam objavio prvu knjigu pjesama / obećao sam samome sebi / kako će se svakoj sljedećoj / nalaziti po jedna posvećena njima / Nico, Jimu i Ianu."
Iz potonjeg daju se iščitati još dvije ključne odrednice: ovih četrdesetak uglavnom dužih, narativnih, mjestimice ispovjednih pjesama raspoređenih u šest ciklusa možda je najmanje pogrešno promatrati kao posvećenu, ekstenzivnu, izrazito refleksivnu bilješku uz čitanje, gledanje, slušanje. Njezin je gotovo centonski karakter jasno naznačen; čak i kada citati, paracitati i parafraze nisu precizno atribuirani, čitatelja se na njih upućuje: jedan/a je napisao/rekao…
Autorovi opsesivni motivi ostaju isti – snijeg, bijelo, zima, srce, sjever, Varšava, vjetar, svjetlost, usne, tundra, pusta, stepa, Baranja; u koju se pobrojano na kraju na neki način slijeva i sabire. Ta Baranja, osjećajem prostora uokvirenog nekim nevidljivim, teško mjerljivim nizom raznorodnih "poremećaja", sjajno korespondira s onom koju u glavnoj ulozi susrećemo u recentnim romanima Luke Bekavca. U ranijim knjigama tek naznačene, autobiografija i osobna povijest probijaju se u Lovcima u prvi plan, presudno uokvirujući sastavke poput "Angelus Novus" ili zaključne, opsežne poeme "Post Scriptum".
Rešicki se, čini se, odlučio na otvoren, transparentan iskorak k čitatelju, što se odražava i na diskurzivnoj strukturi pjesama: iz lirskog registra one, bez grubljih šavova, prelaze u onaj esejistički, dnevnički, komentatorski. Izrazito osobni pečat poduprt je autorskim fotografijama, efektno ukomponiranim u tekst. Potonje bi, doduše, čini mi se još bolje funkcionirale nenaslovljene.
Koliko god potpisani čitatelj bio sretan što pjesnik nije ispunio prijetnju i poeziji se vratio (od nje, zapravo, nikada nije bio ni odustao) i nadao se da će to tako ostati, primijetiti je da Lovci u snijegu ne spadaju među snažnija autorova ostvarenja. Pjesme su nerijetko preduge, preopterećene dijegetičkim balastom i meandriranjem među raznorodnim, ekstenzivnim asocijacijama, zagube se u rutini bilježenja i rasplinu prije svog kraja. Arhaizirajuće su se inverzije, primjerice, ponekad nepotrebno ušuljale na mjesto razorne pjesnikove metaforike i oštre pjesničke slike. Ipak, pogotovo u kraćim pjesmama, Lovci povremeno funkcioniraju odlično – "Bela Tarr", "Kopejka", "Iz pristojne udaljenosti" itd. precizni su udarci lirskom rukavicom najteže kategorije.
U najmanju ruku sasvim je dovoljno razloga da povratak Rešickog stihu toplo pozdravimo očekujući buduća izvješća o stanju; novu, još neotkrivenu geografiju snijegom stišane stepe, ravnicu vjetrovima utjeranu u riječi.
Jedinstvo sa svetom
Vladimir Arsenić, e-novine.com, 11.6.2016.
Iako nije zamišljena kao ekfrastička knjiga, zbirka pesma Lovci u snijegu Delimira Rešickog odmah priziva u sećanje čuveno Brojgelovo platno. Ono je naslikano 1565. godine i nalazi se u Istorijskom muzeju u Beču. Iako originalno zamišljena kao deo ciklusa koji predstavlja godišnja doba, gde bi ova slika bila predstava zime, ona je ostala poznata po onom detalju koji je izbačen u prvi plan, gledano iz perspekitve posmatrača, najbliži nama. Kao i na drugim slikama iz perioda, glavni događaj na slici, po čemu ona najčešće dobija ime, tek je samo delić njene ukupne narativnosti. U slučaju Lovaca to je naravno zimski pejzaž, sa krčmom, gradom, zaleđenim jezerom, klizačima na njemu, planinama u pozadini i pticama koje ih nadleću. Istovremeno, ono što ovo platno čini veličanstvenim jeste atmosfera postignuta bojom neba koja dominira.
Ne znam koliko je Rešicki imao Brojgela na umu, mislim da jeste, ali je njegov poetski postupak veoma sličan onom koji na slikama koristi stari majstor. Naime, Rešicki, poput slikara, a nekad nasuprot njemu, kreće od atmosfere, odnosno od pejzaža, da bi se polako spustio u detalj, u narativnost, u uznemirenje. Krećući se u prostorima koje odlično poznaje i koji se geografski lociraju u Baranju, Podravlje, pusztu (mađarska imenica koja označava ravnicu, odnosno pridev koji označava ogoljenost), te prostore oko Kopačkog rita, on polako ponire u intimu uspomena, detinjstva, stasavanja i sukoba sa svetom. Tako se na vrlo upečatljiv način opšte pretvara u pojedinačno, a pojedinačno u opšte, vršeći upravo onu funkciju koju je još Aristotel pripisivao tragediji, a mi sledeći ga, književnosti uopšte.
Poezija Rešickog je naseljavanje konkretnog prostora u dvostrukoj ekspoziciji. Kao da se na podlogu koja se sastoji od terena projektuju njegova sećanja, emocije, snovi, premišljanja. Na taj se način dobija veoma intiman tekst koji se proteže u nekoliko vremenskih planova i korespondira sa onim što je na izvestan način prisutno u nekim drugim, mahom proznim, tekstovima koji su se pojavili u poslednje vreme. Tu pre svega mislim na Nevena Ušumovića, Luku Bekavca, Srđana Srdića ili prozu Marka Pogačara. U Lovcima u snijegu ipak pejzaž nije zvučan, već zadržava dobar deo svojih likovnih kvaliteta, s tim što se u njemu uvek osećaju treperenje, zamućenje, nestabilnost. Ovo uznemirenje dodatno je pojačano odličnim autorskim fotografijama koje nemaju funkciju proste dopune, addenduma, već komentara, komunikacije jer stupaju u vizuelni dijalog sa poezijom. Na njima je takođe prisutna dvostrukost, narušavanje nevinosti, jedan suodnos između statičnosti i dinamike, između ponovo pronađenog Erosa detinjstva i Tanatosa trenutka u kojem poezija nastaje.
Pronalaženje izgubljenog vremena, što bi mogao da bude jedan od podnaslova zbirke, nije naravno novost u literaturi, ali postavljeno na način koji to čini Rešicki, jeste značajn iskorak ka uspostavljanju odnosa harmonije sa svetom. To naravno ne znači da je svet time učinjen razumljivijim ili boljim, niti da se on kao takav prihvata. Nije to nikakvo mirenje sa sudbinom, ali jeste spoznaja koja kao da ponavlja onu Eliotovu misao o jedinstvu vremena u sadašnjosti iz Četiri kvarteta, takođe poeme koja se bavi rekapitulacijom, svođenjem računa. Naime, sadašnjost postaje moguća tek kada uzme u obzir prošlost, ali i budućnost. Bez obzira na nemogućnost iskupljenja na koju američko-engleski pesnik ukazuje, Rešicki ipak dolazi do neke vrste jedinstva sa svetom i to je njegova lična pobeda. Upravo kroz iskustvo na kojem insistira, kroz sećanje na ono što je bilo, bez namere za univerzalizacijom, on čini taj tako bitan korak.
Iako sastavljena od šest celina, ciklusa, zbirka se čita kao slivena, velika poema i to je još jedna njena vrlina. Od predrođenja u pesmi „Kuća od tople cigle i crijepa“ pa do odbacivanja straha u poslednjem delu zaključne pesme „Kuća izlazećeg sunca“ sve je deo iste celine, jedne emotivne i spoznajne ukupnosti, jedne, dozvolite mi nepopularnu reč, duhovnosti koja se izdiže iz zbirke i obuhvata vas dok je čitate. Možda je ovo tekst koji više odgovara čitaocima koji nisu skloni revoluciji i nekoj vrsti programsko-buntovničkog ritma. Ovo je spora knjiga, tiha, setna. Ona zahteva iskustvo ili makar otvorenost za njega, prijemčivost za svojevrsnu arheologiju sopstva. Putovanje koje se vrti u krug, koje je istina lišeno sopstvenog centra, ali je repetativno i meditativno, na isti način na koji su to i filmovi Bele Tarra, koji se izravno evocira u istoimenoj pesmi.
Dugo se čekalo na zbirku poezije Delimira Rešickog. Srećom, čitalačka se strpljivost isplatila. Iako, ako ćemo pravo, ova knjiga nije upućena publici, ona za nju ne mari previše. Ne igra za nju, već se drži svog imaginarijuma, drži se svoje zime, i kaže:
Zima čuva od propasti sve što je rana.
Zima je posljednji anđeo svijeta. (iz pesme „Skriveno“)
Ne znam da li je pesnik anđeo ili đavo, ali Lovci u snijegu su zaista dobra knjiga. Zapravo, to je jedino bitno.
Odgajaju nas za novo ropstvo
Karolina Lisak Vidović, Vijenac, 29. 9. 2016.
Razgovor s Delimirom Rešickim posebno je iskustvo. U svakom trenutku osjećate da ste u društvu čovjeka iz nekog drugog svijeta. Pjesnik, prozaist, kritičar i esejist, taj stopostotni Baranjac, rođen je u Osijeku samo zato jer u Baranji nije bilo rodilišta. Da je s drugoga svijeta, pokazuju njegove knjige koje ne objavljuje često, ali kad ih objavi, to ne prođe nezapaženo. Deset godina nakon posljednje zbirke pjesama Aritmija objavio je nedavno novu, Lovci u snijegu, za koju je dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor, baš kao i za njezinu prethodnicu. Iako je prvu pjesmu u životu napisao o ljetu, zima je trajna tema koja Delimira Rešickog poziva na stvaranje i neprestano nadahnjuje, pa je tako posve obuzela i tu njegovu novu zbirku. Majstor umjetnosti riječi, prepoznat je kao jedan od najosebujnijih hrvatskih poetskih glasova i nedvojbeno je jedan od pjesnika s najbogatijom i najsofisticiranijom poetikom. Mnogi drže da njegova poezija ima ulogu korektora na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni i za njegovo djelo kritičari vole reći da hrvatskoj književnosti vraća već pomalo izgubljeno dostojanstvo. Kako, moguće je naslutiti i u razgovoru.
Gospodine Rešicki, kako je sve, zapravo, počelo? Kako ste i kada osjetili prvo nadahnuće za pjesmu?
Jedne zimske noći kada od ljepote i dječje zaljubljenosti nisam mogao zaspati, negdje sredinom osnovne škole. Jednostavno sam ustao i počeo pisati nešto o, vjerovali ili ne, ruži i ljetu. Pjesma je, naravno, bila balada.
Kako je izgledao taj trenutak kada ste shvatili da je poezija vaše unutarnje biće, da želite i morate pisati pjesme?
Prvi poticaj zasigurno je dolazio od umjetnosti same – Jima Morrisona i The Doorsa, ali i Šimića, Matoša, Trakla. Doista vjerujem kako čovjek ne bira poeziju kao svoju sudbinu, nego poezija jednostavno koliko začara toliko i fatalno probudi to neizrecivo u nama samima. Biće koje uvijek čeka i vreba iz prikrajka.
Knjigu Lovci u snijegu objavili ste punih deset godina nakon Aritmije (2005). Ta stanka govori o mnogočemu. Upućuje i na onu danas tako važnu i rijetku ozbiljnost pristupa poeziji, koja ne nastaje lako i ne „štanca“ se svaki dan.
Poezija je za mene najozbiljniji, ali i još i potpuno onirički prostor prvotnoga ljudskoga imenovanja. Rob Riemen napisao je kako, parafraziram, pjesnici znaju kako bogovi nisu ljudima podarili vatru nego jezik. Taj dar treba poštovati više od svega, ali nikako ne kao nešto inhibirajuće. Jezik u potrazi za svojom izgubljenom slobodom, to je za mene poezija. Poezija nije, kako ste to izvrsno rekli, štancanje, nego potpuna beskompromisnost, zgrušavanje koje može trajati godinama.
Aritmija je donijela temeljit poetički zaokret u vašem stvaralaštvu. Sveprisutna melankolija pojačana je snažnim egzistencijalističkim obratom. Za Lovce u snijegu kritika piše da je svojevrsni nastavak Aritmije. Slažete li se s time?
Potpuno. Želio sam neke motivsko-tematske slojeve iz Aritmije produbiti do sama kraja. Pitanje plutajućega identiteta, povijesnoga i svakoga drugoga zla koje sebe naziva napretkom, ljudsku patnju, jezik sam.
Općenito se smatra da su zimski prizori u slikarstvu bili relativno rijetki u zapadnoj umjetnosti do rane renesanse. Jedno od slikarskih djela koje dočarava to godišnje doba poznata je slika Petera Bruegela Lovci u snijegu. Zašto ste odabrali baš tu sliku da „posudi“ naslov zbirci?
Zbog fascinacije koja ne prestaje. Zbog načina na koji slikarski uspostavlja i čuva harmoniju baš svih stvari. Onu gdje je sve još jedno i jedno baš sve. Zbog mirisa čitanke u kojoj sam je prvi put vidio. Zbog trenutaka kada sam u Beču gledajući je pomalo shvatio o čemu je Einstein govorio kada je pričao o simultanitetu vremena.
Očarani ste njome čitav svoj život?
Jesam, jer se na njoj posve i još jasno vidi nešto čega više sudbonosno nema – spokoja u sasvim jednostavnim prizorima ljudskoga života. Najveće mistične tajne ne otkrivaju se samo u doživotnoj koroti nego u, sjetimo se i te Van Goghove kanonske slike – istrošenom paru seljačkih cipela.
I sada, na kraju ljeta, pitam vas, zašto baš zima? Naime, citatom o zimi Williama Blakea započinjete zbirku. Zašto je baš zima trajna tema koja vas uvijek poziva na stvaranje i neprestano nadahnjuje?
Kada bih mogao posve točno odgovoriti na ovo, najljepše u književnim razgovorima postavljeno mi pitanje, ne znam da li ću vas sada potpuno razočarati, ne bih nikada više pisao poeziju. Možda je odgovor u snijegu koji na kraju Joyceovih Mrtvih gleda s prozora glavni junak, nešto što iznova okuplja svijet živih i mrtvih, sva bivša, sadašnja i buduća vremena. Ispod snijega najbolje se odmara zemlja. I ljeto u nečijoj kosi u svjetlosti i ovoga kolovoza dugujemo tom odmoru. Oduvijek sam volio oštar zimski zrak i miris snijega. Taj bijeli flash koji je uvijek hranio moje fizičko biće.
Može li se reći da je to vaša najosobnija, najintimnija zbirka, ali i najveći iskorak prema čitatelju?
U potpunosti. Mađarski književni velikan Sándor Márai napisao je: „U Budimpešti je podignut spomenik Bezimenom Piscu Anonymusu... Ali Bezimeni Čitatelj još nije dobio svoj kip.“ Bez njegova „kipa“ besmisleno je svako pisanje.
U ranijim knjigama tek naznačene, autobiografija i osobna povijest probijaju se u Lovcima u snijegu u prvi plan, primjerice u pjesmi Angelus Novus, a posebice u zaključnoj poemi Kuća izlazećeg sunca – pjesma ispod pjesama, zar ne?
Dakako, ali uz jednu malu ogradu. Pisac, jednostavno, ne može nikada napisati svoju autobiografiju jer bi na bilo kojoj stranici počeo pomalo, pa sve više i više, lagati. Čitajte opet Julijanu Matanović, Milanu Vuković Runjić, Ivanu Šojat, Dašu Drndić, Maricu Bodrožić, Alidu Bremer. One jako dobro znaju da autobiografski fragmenti i osobna povijest po sebi ne mogu nimalo pomoći autentičnosti knjige. Pisac je, barem po meni, uvijek i svoja i tuđa izmišljotina.
O pravoj, žestokoj stvarnosti govori ta posljednja pjesma u knjizi. Stvarnost dokumentirate i konkretnim navođenjem lijekova – Zyprex, Xanax, Fevarin... Kako je bilo pisati o tom dijelu svoje biografije?
Lako i potpuno katarzično! Moja je izravna namjera u pisanju te poduže pjesme bila, između ostaloga, detabuizirati činjenicu nečijega, pa i svoga, psihijatrijskog liječenja. U mom slučaju radikalne anksiozne depresivnosti uvjetovane nekim konkretnim, nemalim neurološkim i inim problemima. Napisati onima koji imaju sličnih ili još mnogo gorih iskustava da nikako nisu sami, da zato nisu nimalo manje vrijedni od drugih i da pitanje vrlo složenih duševnih stanja nije razlog zbog kojega se morate dodatno opterećivati reakcijom svoje tzv. „sredine“, pa i ono što je najtraumatičnije, reakcije svojih, mislili ste, tolikih „bližnjih“. Zar nije vrhunaravno licemjerje da se u svijetu u kojemu se na svim meridijanima i paralelama nekada bogata Zapada primjerice Xanax guta kao nekada Pepermint vrlo lukavo odstranjuju u društvenu jamu oni koji su to bili kadri priznati i sebi i drugima?
Koliko danas još uvijek postoji određeni zazor pisanja o temama psihičkih problema, poremećaja ili bolesti? Je li to još tabu-tema?
Apsolutno! Tiho odstranjivanje ljudi s problemima o kojima me pitate u Hrvatskoj još itekako postoji, ali ja se nisam nimalo bojao te malograđansko/neandertalske reakcije „zdravih“ iz bilo kojega plemena. Freud je, uostalom, još davno napisao kako je, parafraziram, psihički potpuno zdrav čovjek čista fikcija. Svi mi u sebi nosimo ožiljke koje ne želimo i ne možemo podijeliti s drugima. Moj učitelj života, uz ostale, bio je i ostao Friedrich Nietzsche, koji je najjasnije pisao kako život treba voljeti uvijek, usprkos svakoj, pa i najtežoj patnji. I nije li on sam ponajbolje svojim mukotrpnim primjerom pokazao kako se u ljubavi za život i istinu nikada ne može pretjerivati, pa ma kakva god sudbina čeka čovjeka koji drukčije misli. Uostalom, ne treba biti Foucault da bi se shvatilo da tzv. „ludilo“ nije ništa drugo nego samica u koju najlicemjernija društvena demagogija trpa na sve perfidnije i perfidnije načine sve što je bitno drukčije od njezina obožavana prosjeka u sve zlokobnijem mobingu. Dapače, ja sam o tome napisao najdužu pjesmu u knjizi. Pjesnik ili ini književnik nema nimalo smisla ako nije kadar boriti se svim silama i protiv bilo kakva zaziranja od bitno Drukčijega.
Baranja je sastavni tematski dio vašega djela. No vi razbijate stereotipe zavičajne književnosti koja je najčešće sklona kiču, banalnoj sentimentalnosti, ili „idiličnosti“?
Gustav Meyrink je napisao kako je sentimentalnost glavna odlika hulja. Nečemu sličnome, na prvoj godini studija, upozorio me dragi profesor i prijatelj Zlatko Kramarić. Nema ničega strašnijega od laskanja bilo čemu, pa i zavičaju. To je posao polupismene bande, koja onda tu ljubav skupo naplaćuje posve konkretnim financijskim utrškom na buvljoj zavičajnoj tržnici. Uz obvezne polupijane uglednike i zaslužnike!
Kad čitam vaše pjesme o Baranji, jasno mi je zašto ste tako vezani uz nju. No, kako to da se ipak nikada niste nikamo odselili? Jeste li ikad o tome razmišljali?
Jesam, i ponekad mi je sasvim teško biti ovdje gdje sada jesam, ali mnoge zlosretne okolnosti, a prije svega rat i sudbina moje obitelji, izravni su krivci što sada nisam negdje drugdje, primjerice u Zagrebu, gradu koji volim svim svojim srcem. Baranja je moja epifanična sutonja i praskozorna zemlja, ali i ukleta kaljuža.
Izraziti osobni pečat pojačan je u knjizi autorskim fotografijama, sjajno ukomponiranima u tekst. Što fotografije pokazuju, a da tekst ne govori, i obrnuto?
Fotografijom sam se, na ovaj ili onaj način, bavio cijeli život. I hvala vam na komplimentu, sada to sve skupa ima smisla. Fotografije u knjizi nisu ilustracije. Autorska mi je namjera bila iskoristiti oniričnost, ono Benjaminovo podsvjesno fotografije, u sudaru s izravnim stihovnim „opisima“ ponekad i više nego užasne ili otužne stvarnosti.
Ne pišete samo o osobnim traumama, nego i o ljudskoj patnji općenito, o tome što je „velika povijest“ učinila „malim ljudima“. Neven Ušumović u pogovoru piše da je zbirka posveta W. G. Sebaldu, ali i da u njoj tražite riječ za holokaust u poeziji.
Čitanje W. G. Sebalda bilo je za mene još jedno nevjerojatno čitateljsko iskustvo i Lovce u snijegu možete motriti kao posvetu upravo njemu, ali i mnogim drugima. W. G. Sebald nije me doveo u stanje pozitivnoga šoka jer mi je otkrio da su Saturnovi prstenizagonetka koju je izravno u oči gledao Dürer kada je u čudesni bakropis Melankolija urezivao svoje viđenje praiskonske kozmološke drame i tajne, jer sam i tu grafiku sasvim dobro poznavao još u srednjoj školi, nego zato što je pokazao kako je još moguće naći riječi i za ono najtragičnije, pa i Holokaust i ino ubijanje, iz dana u dan, onih već davno ubijenih. Nije li čudesno to da je jedan od najvećih majstora stiha svih vremena, Paul Celan, svoju poeziju pisao na njemačkom jeziku?
Svaka vaša pjesnička knjiga drukčije je konceptualno postavljena. Kako se rađa taj koncept?
Uvijek, u pisanju bilo čega, imam, premda nekada vrlo krhak, koncept. Nikada, primjerice, nisam počeo pisati nešto čemu nisam prvo smislio kraj, zamišljenu točku do koje kanim stići i, u tome je ljepota pisanja, baš svim mogućim putovima.
Od početaka bavljenja književnošću, potkraj 70-ih, uvijek ste nastojali jasno naznačiti čiji su vas umjetnički opusi ili djela nadahnjivali. U novoj se zbirci također mogu pronaći referencije na mnoge poznate umjetnike – od Celana, Slave Raškaj, Nico i Kleea, Morrisona... Ima tu i Blakea i Esterházyja, i Marune i Jüngera, Krasznahorkaija i Cohena... Zašto su vam toliko važne te referencije?
Uvijek mi je veoma stalo do toga da zadržim sposobnost da se mogu otvoreno diviti umjetnosti i, nije nimalo nevažno, filozofiji, koju, nažalost, nisam mogao studirati jer sam mogao birati samo osječke fakultete. Nikada nisam podnosio toliki bezbroj nedarovitih licemjera koji su svojim antidjelom blagonaklono dokazivali nama neukima da je umjetnost odavno mrtva, s inače velikom nadom da će tragovi toga njihova osviještenoga (anti)umjetnikovanja biti skupo naplaćeni u nekome lokalnome ili svjetskome muzeju. Ti mrzitelji umjetnosti i pseudoavangardni šljam nimalo se ne razlikuje od maloprije spomenutih zavičajaca koji misle da je strašno važno bilo roditi se u baš toj selendri ili velegradu, potpuno mi je svejedno.
No čini se da prednost imaju Mađari – filmaš Béla Tarr i pisac László Krasznahorkai. Zašto?
Zato što je svijet Tarrovih filmova svijet mojega djetinjstva i mladosti, zato što jedino taj svijet jako dobro poznajem, zato što sam melankolične birtije pune čudaka i napuštene pustare poput one u Sotonskom tangu gledao i gledam pretvorene u ruševine u korovu od dva metra na svojim vožnjama biciklom po Baranji, zato što tako mogu preživjeti sve svoje nedjelje. Zato što je Tarr, barem po meni, najvažniji europski filmski redatelj u posljednjih tridesetak godina. Njegova filmska estetika združena s književnim genijem iste klase, Lászlóm Krasznahorkaijem, posljedovala je četirima, za mene, remek-djelima europske umjetnosti. Prokletstvom, Sotonskim tangom, Werckmeisterovim harmonijama i Torinskim konjem. Ta četiri naslova, nimalo kozerski, jednom sam prozvao svojim četirima stranama svijeta. Tarr je uvijek izvrsno birao suradnike, ovoga ću puta spomenutisamo Eriku Bók, čija je interpretacija male Estike u Sotonskom tangu utjelovila meni najpotresniju djetinju žensku sudbinu u europskoj umjetnosti općenito. Tarr i Krasznahorkai ostavili su kao svoj testament potresno, neraspletivo tkanje svih registara ljudskih emocija, „usput“ razotkrili sotonske mehanizme totalne manipulacije ljudima u vremenu u kojemu i sada živimo, u kojemu caruju lažni proroci i tenkovi na ulicama po potrebi i, što je u njima najpotresnije, jasno pokazuju „melankoliju otpora“ u borbi za ljudsko dostojanstvo u doba koje ponajviše zatire baš svako dostojanstvo! Na kraju Torinskoga konja ista je sudbina i konja i kćeri nasilnoga konjušara – namjerno, dostojanstveno gladovanje do smrti. Interes za mađarsku kulturu svakome Baranjcu, ma s koje strane bivše granice dolazio, za mene se podrazumijeva samo po sebi.
Kad biste mogli pisati scenarij za film Béle Tarra, o čemu bi on bio, kako bi izgledao?
Mislim da je posve zaslužio da ga svi lijepo ostavimo na miru. Bilo bi to nešto vrlo jednostavno, nešto s malo riječi. I dalje bi to bilo carstvo kiše. Ali, ja ne volim sanjati „puste snove“ pa se zato sa svojim prijateljem još iz djetinjstva, redateljem Silvijem Petranovićem, spremam napisati barem dva filmska scenarija.
David Bowie je jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća koji je utjecao na vas?
David Bowie je genij transformacije, truda da se nikada ne spava na staroj slavi nego ide dalje u nepoznato, u neizrecivo, u nesvirano, a istodobno velemajstor umjetničke jednostavnosti, osnovnoga rokerskog riffa i „krađe“ kako iz svijeta „visoke“ tako i „niske“ kulture.
Slične knjige
