Ljeta s Marijom
18,57 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: kolovoz 2022.
-
ISBN: 978-953358506-2
-
Vrsta uveza: meki uvez s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 210 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina
sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog
imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... U nizu epizoda, prije svega ljeti,
pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena, prvih
menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih
okupljanja, radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja… Ova velika
ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u
patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i
prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste
poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom
gradiću.
Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i
sadašnjosti u moćnome romanu Ljeta s Marijom postaju ne samo
Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito. Olja Savičević
Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno
prešućivanih i zanemarivanih, koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake
familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i
nevremenu.
“Bugenvila koju sam početkom devedesetih posadila s ocem već dugo je ono najljepše na kući. Mama je obožava i ponosi se njome. Pretpostavljamo da se žila probila do nekog izvora hrane i vode, možda kanalizacije pa je izrasla tako velika i prekrasna. Purpurni cvjetovi pojavili bi se s početkom ljeta, na tisuće njih, i sve do zime davali bi raskoš meni dragoj, ali nimalo raskošnoj i objektivno ne baš prelijepoj ulici koja se zove kako se zove, iako u njoj nema murtile ni zelenila osim u pokojem pitaru. Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramatičnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama, izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesmo bile ti ljudi, samo s problemima. Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće, taj tren.”
Lude jadne drage opasne divne žene
Jagna Pogačnik, Kritika HDP, 26. rujna 2022.
Ispisan iz pozicije, u kontekstu službenih povijesti, tzv. ‘slabih glasova’, napisan kako bi posvjedočio da je ono prešućeno i zatirano zapravo mjesto gdje stanuju one prave, životne priče, roman je to koji tematizacijom ženskog pripovijeda o svima onima kojima je dodijeljena rubna, marginalna pozicija, iz raznoraznih razloga.
Roman Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević svakako je jedan od najočekivanijih naslova najavljivanih za ovu jesen. Više je razloga za to, počevši od glasova koji su do nas dolazili o tematici kojom će se roman baviti i ulomaka koje smo čitali, no najvažniji je među njima literarni status koji je autorica stekla svojim prijašnjim, poetskim i proznim knjigama i njihovom recepcijom. U takvim slučajevima, priznajem, krećem čitati novu knjigu s nekom laganom strepnjom i velikim očekivanjima, za koje se uvijek bojim da se ne rasplinu nakon prvih nekoliko stranica i pogode me na isti način kao što pogađa, recimo, nečija izdaja. Oprostit ćete mi tu malu intimizaciju, ali s Oljinim knjigama, još od samih početaka, uspostavila sam baš takav, prijateljski odnos, a vjerujem da u tome nisam baš usamljena.
Ljeta s Marijom pojavljuju se u trenutku kad književnu scenu više nego ikad obilježavaju ženski glasovi; u rasponu od napisa po društvenim mrežama, optuživanja, povremenih ekscesa i nerazumijevanja, pojednostavljivanja teme koja je mnogo ozbiljnija od dnevne doze medijske histerije, pa do objavljivanja doista impresivnog broja knjiga koje potpisuju žene, a neke su od njih, što nikako ne znači i sve, iznimno bitne i kvalitetne. Iskreno, neka vrlo oštra podjela književnosti na mušku i žensku u kojoj nikada do kraja nisam vidjela pravog smisla, ponekad me čak i zna naživcirati, kao što me živcira svaki, a posebice književni trend, jer iz iskustva, a ono i nije baš malo, znam kojim to putem vodi. U književnim poslovima, naime, prije svega do hiperprodukcije u kojoj se na valu ‘poželjnih’ tema u jednom trenutku teško može razlikovati i stići pravilno odvojiti trava od korova, žito od kukolja i kako već dalje idu te uzrečice kojima se slikovito dočarava posao književnog kritičara. Uostalom, ruku na srce, znamo kako je to išlo, s ranijim književnim modama – od jakog novog vala do gomile ponavljača i epigona.
Ženski kružok
Možda nije baš fer tekst o novom Oljinom romanu započeti ovim tonom i izvantekstualnim zbivanjima, no zapravo je to jedna od tema o kojoj sam razmišljala tijekom čitanja Ljeta s Marijom. Prateći strukturu romana, hvatajući fragmente svih tih Marija i inačica njihovih imena – Marijole, Marijete, Maše, Meri i Mare – koje će kao u nekom kaleidoskopu svojim fragmentima ispisivati jednu žensku obiteljsku povijest, postavljala sam si pitanje koje mi se u svim spomenutim razgovorima čini krucijalnim – jesam li na marginama stranica ispisivala dodatne bodove ovome romanu baš zato što nas uvodi u „ženski kružok“ kao „centralni dio obiteljskih okupljanja“ i u jednom mozaičnom, ali impresivnom obiteljskom portretu daje glas i onim ženama koje u službenim rodoslovljima svih tih naših mediteranskih i balkanskih obitelji nisu zabilježene, možda jedino kao majke muških potomaka? Negdje pred kraj čitanja odgovorila sam samoj sebi – jednim dijelom svakako, ali ipak dijelom. Ljeta s Marijom doista kreću u ispisivanje one dionice obiteljske povijesti koja je nepravedno ostala prazna, pa okljaštrenom obiteljskom stablu dodaju nove grane koje mu pripadaju i čine ga potpunim i cjelovitim, ispravljaju neke stare nepravde i tamne povijesne taloge dajući glas nevidljivim ženama koje se nisu uklapale u tipologiju „žena objekata“ ili „žena konstrukcije“ kako su ih tretirali veliki književni bardovi. Zbog toga je ovaj roman važan i aktualan, blago angažiran, ali sve to ipak nisu oni kriteriji prema kojima bih rado odredila kvalitetu nekog književnog teksta. A Ljeta s Marijom, nema potrebe više odugovlačiti, iznimno su kvalitetan književni tekst.
Ispisan iz pozicije, u kontekstu službenih povijesti, tzv. ‘slabih glasova’, napisan kako bi posvjedočio da je ono prešućeno i zatirano zapravo mjesto gdje stanuju one prave, životne priče, roman je to koji tematizacijom ženskog pripovijeda o svima onima kojima je dodijeljena rubna, marginalna pozicija, iz raznoraznih razloga – jer se njihovo prezime odjednom učinilo pogrešnim, jer su im sinovi poginuli na krivoj strani, jer spomenici više nisu po ukusu vladajuće ideologije, jer je čak i u dječji leksikon upisana mržnja prema pripadnicima druge nacije, pa i zato što imaju književni dar, ali su „žensko, pa mora sakrivat ča notaje“. U tome smislu Olja Savičević Ivančević lijepo uklapa svoj novi roman u ono što je pisala ranije i što je u njezinom pisanju prepoznato kao – divlje i t(s)voje.
Sve su one Marija
Roman je strukturiran mozaično i nelinearno; njegov prvi dio naslovljen „Ljetni praznici“ funkcionira gotovo kao zbirka priča u kojoj Marijola, Marijeta, Maša, Meri i Mara, pripadnice raznih generacija jedne obitelji u neimenovanom dalmatinskom gradiću, imaju svoje dionice u kojima se oslikava neki krucijalni događaj za njihov život i jasno i vrlo precizno zrcale njihovi karakteri, u vremenskom rasponu od stotinjak godina i na pozornici raznih okolnosti, društvenih događaja i ‘velike’ povijesti u kojoj su živjele. Koliko god različite bile, uklopljene u sredinu i svjetonazor kojim je obilježeno njihovo vrijeme, sve su one uvjetovane jedna drugom, povezane manje ili više vidljivim nitima i baš kao i na obiteljskom stablu jedna iz druge proizlaze, ponavljajući ili negirajući obrasce svojih pretkinja, što se u tekstu odlično manifestira i izmjenama pripovjedne perspektiva iz 1. u 3. lice. Sve su one, naime, Marija, a njihovi se životi razlikuju kao i inačice njihovih imena. Negdje u pozadini njihovih brakova i trudnoća, snage i krhkosti, patnje i radosti, odvija se ta velika povijest sa svojim ratovima, nacionalizmima, ideologijama koje ruše spomenike, sve do recentne pandemije i potresa jer vremenski je raspon ovog romana od 1921. do 2021. Na taj način, rekonstruirajući živote pretkinja, koje kao da pjevaju u zboru ali svaka svoju dionicu, kako je zapisano na jednom mjestu, autorica ispisuje privatnu, žensku povijest jedne (svoje) obitelji, ali čini to na način da postaje posve nedvojbenim kako su upravo te male povijesti onaj predložak na kojem se najbolje vide i osjećaju tragovi one velike, odnosno kako je ono što se službeno prešutjelo često mnogo uzbudljivije od onoga što je službeno zapisano. Put kojim kreće u svome romanu na neki je način obrnut od uobičajenog; dokumentarno i stvarno je poznato i istraženo, pa osim onih glavnih neuralgičnih točaka jednog stoljeća ovdje čitamo, u podtekstu, primjerice i znakovitu priču o povijesti turizma u nas. No dokumentarno od početka nije mišljeno kao građa romana, već kao izvor i podloga na kojoj se promatraju individualne, privatne sudbine.
Od privatnog prema univerzalnom
Kao i u ranijoj prozi Olje Savičević Ivančević i ovdje je ključna točka, središte svega – Mediteran. A on se, dakako, najbolje manifestira u ljetu, kao jednom od ključnih motiva ne samo u naslovu, nego u cjelokupnoj atmosferi romana koju pripovjedačica, kao i uvijek, majstorski dočarava. Sve je u ovom romanu nevjerojatno opipljivo, čujno, mirisno, vidljivo, sve je upisano u jezik koji varira između autentičnog dijalekta i standarda, čak i ako primijetimo da je u usporedbi s ranijim proznim pisanjima on nešto manje lirski. I sve je u Ljetima s Marijom vrelo i sočno, naoko „čarobno, meko i prelijepo“, premda znamo da zapravo nije i da je upravo u tom paradoksu njegov čar, no ljeto je tu da bi se sve vidjelo jasnije i preciznije, životnije.
Pet žena, od kojih Marijola svakako funkcionira kao autoričin alter-ego, u svojim na prvi pogled samostalnim pričama koje se navode bez kronološkog slijeda, pa ih je ispočetka potrebno ‘pohvatati’ u vremenu, suočavaju se s izazovima koji su im nametnuti izvana, ali i onima iznutra koje postavljaju same sebi. Roman je to u kojem lako možemo izdvojiti doista sjajne fragmente, slike, promišljanja i na njima zastati jer je roman i koncipiran tako da ne dominira čvrsta fabula, već upravo ta mala mjesta zastajkivanja koja su ponekad posve očita, a ponekad treba i imati i nekog dara i senzibiliteta da ih se zapazi. Od nacionalne i zavičajne pripadnosti protumačene djetetu pomoću ‘malih govana’, tragike čedomorke koja se razotkriva u pozadini ljetnih instrukcija iz matematike, jabuka u ljetnom odmaralištu za djecu, do jedne od najimpresivnijih scena u romanu, one smrti Marijolina oca koje završava posve pjesničkom slikom jata pliskavica i izrečenom ljubavi prema životu, ma kakav on bio.
Jedan od ključnih odnosa, koji se sam po sebi nameće jer su Marije ovog romana povezane rodbinskim odnosima, onaj je majke i kćeri, kao možda i najkompleksniji od svih postojećih odnosa, kako je to markirano i uvodnim citatom Marguerite Duras. On se možda najtransparentnije, ili iz današnje pozicije najjasnije, ocrtava u odnosu Marijole i njezine kćeri Mare, pripadnice današnje generacije mladih i novih izazova s kojima se ona suočava. Propitivanje jesam li dobra majka?, s njime povezano i jesam li dobra kćer? (ili, jesam li samo i uvijek kćer na obiteljskom stablu, ako nemam muških potomaka?), kao i pitanje razumijevanja i nasljeđivanja obrazaca ponašanja vlastitih pretkinja, svakako je jedna od važnijih tema ovoga romana. Na neki način, kroz svojih je pet junakinja Olja Savičević Ivančević ispisala i jednu ‘veliku’ povijest promjena, povijest žena kroz turbulentno stoljeće u ovim našim krajevima, njihove mijene, otvaranje mogućnosti, emancipaciju i po tome ovaj je roman manje privatna priča za koju se osjeća potreba da bude ispričana, a više univerzalna, ispisana po principu od pojedinačnog, intimnog prema općem. Od prešućivanja i marginalizacije, preko potrebe da se zapiše ono skriveno, dolazimo, naime, do rečenice koju u poruci na mobitelu ispisuje Marina prijateljica i koja glasi: „A family tree? Who still cares about this stuff?“ i tu je zapravo simbolički kraj ovog romana.
Bablje ljeto kao ključ
O čemu govorimo kad govorimo o književnosti koju pišu žene, pitanje je na koje često dobivamo vrlo pojednostavljene odgovore, no u ovom slučaju nameće mi se kao jedan od mogućih odgovora – struktura književnog teksta, što je vrlo vidljivo u ovome romanu. Načelno, pišući o obiteljskoj povijesti na tragu smo žanra koji nazivamo obiteljskom sagom; čvrstom, linearno ispripovijedanom, s jasnim društveno-povijesnim kontekstom i jakim figurama koje njome dominiraju. Olja Savičević Ivančević čini upravo suprotno, razbija potencijalnu obiteljsku sagu na fragmente i krhotine, raspara je i ponovo prišiva, odbacujući koncept čvrstog žanra kao nečeg izvanjskog, nametnutog, nečeg što sputava ionako sputane junakinje. No, služeći se tom metodom ne raspršuje svoj roman, nego mu pronalazi unutartekstualnu/e poveznicu/e koju/e prepoznajemo u nekoliko motiva. Prije svega u motivu kuće u kojoj se odvijaju vremenski raslojene sudbine ženskih članica obitelji, ali i ključnom motivu bugenvilije koju sadi Marijolin otac. Ta je bugenvilija, biljka penjačica drvenastih stabljika, efektnog izgleda i cvjetova gorkog okusa, dakako, simbol obiteljskog stabla, a njezina se smrt praćena suzama „od kojih će se svi podaviti“, kao posljedica vandalskog čina lokalnih huligana, melankolično (kao što je i prevladavajući ton čitavog romana) poklapa ne samo s krajem romana, nego možda i novom percepcijom obitelji i povijesti koju u roman donosi najmlađa Marija, Mara. Sličnu ulogu u strukturi romana ima njegov drugi dio, „Bablje ljeto“, koji funkcionira istovremeno i kao predgovor i kao pogovor središnjem dijelu. S naglašenim motivima groblja, berbe maslina (dakle pomaka u (pred)jesen!) i odnosom majke i kćeri, taj je možda u najvećoj mjeri autofikcionalni dio ključ za razumijevanje čitavog romana, izdvojeni tekst koji objedinjuje sve ono što je ranije bilo rečeno glasovima drugih. Bez njega s pravom bismo posumnjali je li u ovome slučaju riječ o zbirci priča, a s njime, koji uz obiteljske odnose dodiruje i pitanje pisanja, umjetnosti, s naglaskom na poziciju žena u umjetnosti što se lijepo ogleda u slučaju pratete pjesnikinje koja nije potpisivala svoje pjesme sve do ljeta prije spomenute berbe, dobili smo fino i suptilno zaokruženu priču. Koja, u kontekstu spomenutog odnosa majke i kćeri, melankolično priznaje slabost ili prokletstvo da „ni na što nismo spremne, osim da budemo djeca“.
Ljeta s Marijom roman je u kojem se prepoznaje jasan koncept – s kojom je namjerom i na koji će način biti pisan, ali opet tako da na kraju prevlada ono najvažnije, dobro pisanje. Roman kojim je postavljen spomenik što će ga teško bilo tko moći pospremiti u ropotarnicu prošlosti jer predstavlja „lude jadne drage opasne divne žene“, a upravo takve su sve njezine Marije. Kao što možemo i pročitati na jednom mjestu, bitne su riječi, a one „moraju biti prirodne i precizne, komunicirati kao muzika“. Baš to uspijevaju one zapisane u Ljeta s Marijom.
Poetski ljetopis koji nadilazi svoju dalmatinsku zavičajnost
Magdalena Blažević, Express 24sata, 22. rujna 2022.
Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i čitatelj je svjestan toga jer iznimno vješto vlada jezikom, ekonomična je i jasna, ali i, što je važnije, zavodljiva
Dok čitam novu knjigu Olje Savičević Ivančević (Split, 1974.), “Ljeta s Marijom” (Fraktura, 2022.), na um mi padaju riječi Ljudmile Petruševske, koja je u jednom intervjuu kazala da su Ruskinje ženski Homeri i da, dok piše, ne mora mnogo izmišljati. O tome svjedoče elementi usmene književnosti u njezinim kratkim pričama i bajkama za odrasle (“There once was a woman who wanted to kill her neighbour’s baby”, 2009.). Da nisu samo Ruskinje izvanredne pripovjedačice, nego i “naše” žene, posvjedočit će oni koji su imali priliku slušati ih kad se sastanu oko šalice kave ili čašice likera. Nije ovdje riječ samo o pripovjednim vještinama nego i o onome što imaju reći. Svoju, i povijest svojih pretkinja, stoljećima prenose s koljena na koljeno i sad je došlo vrijeme da spisateljice tu povijest zabilježe. Olja Savičević Ivančević upravo to čini novim romanom ili zbirkom ulančanih kratkih priča. Njezine junakinje, Dalmatinke okupljene u kružok nakon nedjeljnih ili prazničnih ručkova, kad muškarci drijemaju, pripovijedaju intimnu obiteljsku povijest, time i intimnu povijest svijeta. Među njima se one najmlađe, još djevojčice, prvi put suočavaju s nepoznatim iskustvima i zabranjenim temama. Jedna od njih, Marijola, nametnula se kao glavna junakinja ili lirski subjekt romana. Ona, mlada pjesnikinja, već tad shvaća da je premlada kako bi imala svoje priče, ali pomoću magičnog i tajanstvenog jezika poezije dohvaća što joj nije dostupno u stvarnom svijetu i istodobno uči što to znači biti pjesnikinja pred vlastitom obitelji. Ne mogu a da ovdje ne spomenem “Djetinjstvo”, prvi dio “Kopenhaške trilogije” danske književnice Tove Ditlevsen, u kojem pripovijeda upravo o borbi da se pred svijetom, posebno pred članovima vlastite obitelji, predstavi kao buduća pjesnikinja, i da je pritom shvate ozbiljno. Zna da će biti brutalno ismijana jer “javni posao nije za djevojke”, zato svoje pjesme uvijek nosi sa sobom kao najveće bogatstvo. Ništa neuobičajeno za Europu s početka 20. stoljeća, reći ćete, ali takva borba zabilježena je u svim biografijama književnica koje su stale rame uz rame svojim muškim kolegama. Marijola, za razliku od Tove, koja svijet promatra s prozora sobe okrenutog unutarnjem dvorištu, zaviruje u zaključane ladice, kredence, zabranjene knjige i tako uči o prošlosti i sadašnjosti.
”Ljeta s Marijom” obuhvaća razdoblje od stotinu godina (od 1921. do 2021.), točnije stotinu ljetnih sezona, u kojima autorica pripovijeda samo odabrane epizode iz života junakinja, žena iz iste obitelji koje mahom nose ime iz naslova, a razlikujemo ih prema nadimcima Marijola, Maša, Meri, Mara, Marijeta... Autorica preskače sve ono što smatra nevažnim u njihovim životima odbacujući time mogućnost da se roman preobrazi u klasičnu obiteljsku sagu. Ovaj, obimom nevelik roman, netipične strukture, može se dovesti u vezu s romanom “Život djevojaka i žena” Alice Munro, koja, pripovijedajući o svakodnevici žena u kanadskoj provinciji, pripovijeda zapravo univerzalnu priču o odnosima majki i kćeri, prijateljstvu, odnosima s očevima i muževima. Oba romana fokusirana su na svakodnevicu, na intimno i skriveno, gdje se o velikim povijesnim događajima ne govori, ali se jasno čuje njihov eho. Za razliku od Alice Munro, koja je prije svega kratkopričašica, Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i čitatelj je svjestan toga jer iznimno vješto vlada jezikom, ekonomična je i jasna, ali i, što je važnije, zavodljiva. “Ljeta s Marijom” govori o (ne)pripadanju, odlascima, povratcima, putovanjima, korozivnom učinku vremena na mladalačke iluzije. On je kao rijeka, teče, ali ostaje na istome mjestu.
Pripovjedačke perspektive se smjenjuju, iz trećeg u prvo lice, ali je u oba slučaja subjektivna i osobna. Autorica točku promatranja nikad ne podiže visoko jer je ne zanima panorama, nego krupni kadrovi. O Dalmaciji tako ne doznajemo kroz opise pejzaža, nego kroz anegdote, opori humor, ženske susrete, autentične dijaloge, lokalizme... Ipak čitatelj iza ove glasne i žive proze jasno iščitava duboku tugu i melankoliju koja se kao i priče prenosi s pretkinja na potomkinje. Olja Savičević Ivančević poput Marijole fikcijom rekonstruira stvarnost služeći se usmenom predajom, arhivskim snimcima, fotografijama, dokumentima i pismima stvarajući poetski ljetopis koji u potpunosti nadilazi svoju zavičajnost.
Olja Savičević Ivančević: Namjera je da knjiga o živim ljudima diše kao živo biće
Monika Herceg, F-magazin, 11. listopad 2022.
Olja Savičević Ivančević, pjesnikinja, prozaistica, kolumnistica i autorica slikovnica, jedna je od onih autorica koje ne samo da nije potrebno posebno predstavljati, već se svaka njezina knjiga iščekuje s velikim veseljem. Tako je bilo i s romanom Ljeta s Marijom, čiji je izlazak bio i povod ovog razgovora.
"Stvarne žene u obiteljima, u susjedstvu i njihove storije jedine su svjedočile da ženski život nije dvodimenzionalan ni lišen bunta ili pustolovine ili erotike, pa makar se pustolovine odigravale u kućnim interijerima i pritvorima. U knjigama recepata flekanih rumom, s čokoladnim otiskom prsta, na poleđinama fotografija i u pismima i razglednicama, spomenarima i leksikonima, po zaključanim ormarinima, ladicama i kredencama, nalazila je zrnca i mrvice velike i neispisane privatne povijest svijeta."
Naše prethodnice i njihove sudbine. Određene smo njima, kao što smo određene genomom koji nosimo. Kako je došlo do toga da kreneš baš u razmatanje te teme?
Jest, roman je o prethodnicama, ali i o kćerima i vremenski završava u 2021., kad najmlađa od pet Marija ima osamnaest godina.
Što se pretkinja tiče, događalo se da u nekom razgovoru s prijateljima spomenem šukunbabu hajdučicu ili prababu koja je preživjela logor i bila počasna predsjednica općine, pratetku koja je bila pjesnikinja i pisala religioznu poeziju ili, recimo, da se baba rastavila i vratila u malo misto u ono vrijeme kada je to bio veliki skandal, da se moja majka rodila nakon smrti svog oca, koji je ubijen Drugom svjetskom ratu, i da je odrasla u dječjem domu itd. Često bi me pitali zašto ne napišem nešto o tome i s godinama sam počela razmišljati da je možda moj pravi zadatak da, zato što sam prva koja to mogu, na svoj način istražim, rekonstruiram, izmislim i ponovo napišem te priče. Stvarne priče iz usmene predaje ili tračeva poslužile su kao poticaj za knjigu o povezanosti njihovih sudbina koja nadilazi srodstvo i ide do današnjih dana. Muškarci s kojima su bile vezane često su stradavali ili nestajali, a malokad imamo priliku pročitati kako su živjele te naše pretkinje, kako je izgledao neki njihov običan, a njima privatno važan dan. Kao kad arheolog otkrije naušnicu ili posudu pa preko njih rekonstruira jedan period života na nekom mjestu, eto tako sam pronalazila te detalje.
Ali ova knjiga je ipak fikcija i voljela bih da ljudi Ljeta s Marijom čitaju kao svaku drugu fikciju, iako je na to nemoguće utjecati. Gotovo sve ulomke pisala sam u trećem licu da bih imala distancu koja mi je bila potrebna, jer nije bilo jednostavno ponovo ulaziti u te živote s kojima sam vezana i potom ih interpretirati. Postoji i odgovornost prema onome što je bilo.
Sad kad je već određeni broj ljudi pročitao knjigu, ono što me iznenadilo, ali na dobar način, jest što su mnoge čitateljice, ali i čitatelji unutra pronašli svoje priče, svoje srodnice. Poticaj da ih se sjete, da ih ispričaju.
Žene o kojima pišeš različitih su karaktera, ali svaka je na svoj način nosila pobunu, a samim time i nadu za one koji dolaze. Ponekad je ta nada hrabrost da se odupre društvenim normama, ponekad je ta hrabrost i poezija. Gdje je za tebe danas ta nada?
Mislim da su takve osobe interesantne upravo zato što nisu ni strašne žene ni superžene, već žene na vjetrometini sudbine i društveno-političkih okolnosti koje su nastojale i nastoje gristi život da ne bi on pojeo njih, ali i živjeti punim plućima kad je to bilo ili jest moguće. Moć književnosti je da dok čitamo i pišemo o teškim i besmislenim sudbinama, nalazimo smirenje i smisao. Čak i u tekstovima koji ne nude nadu, jer već sam taj proces pisanja, a onda i čitanja neke dobre knjige pršti vjerom – pa tko bi inače sjedio i kucao po tastaturi pola svog života. To je hrvanje s avetima iz kojih, ako smo iskrene u stvaranju i otvorene u čitanju, izlazimo kao apsolutne pobjednice, bez obzira na ono što će se kasnije događati s našim tekstovima, a o čemu ne treba previše razbijati glavu.
MOĆ KNJIŽEVNOSTI JE DA DOK ČITAMO I PIŠEMO O TEŠKIM I BESMISLENIM SUDBINAMA, NALAZIMO SMIRENJE I SMISAO.
Poezija je, već na početku romana, postavljena kao mjesto s kojeg je moguće drugačije vidjeti i voljeti svijet. Ipak, do poezije su trebale generacije, boli i prevladavanje onoga što bi se nazvalo sudbinom. I sama sam sklona vjerovati da je trenutak kada netko dobije poeziju u amanet trenutak kada se mijenja budućnost onih koji dolaze…
One su bile poezija, njihovi životi su bili poezija. Ne pjesma Havaja, nego prava punokrvna poezija, katkad sentimentalna, a povremeno preteška, krik. Samo se, eto, trebala roditi jedna autorica da to i zapiše i izmisli.
Kako danas gledaš na proces pisanja romana, proces pisanja poezije? Koliko se proces kroz koji si sada prolazila razlikovao od prijašnjih?
Proces pisanja je bio mučniji, a mislila sam da će ići brzo i jednostavno. Ima to veze i s trenutkom u kojem živimo.
Željela sam čisto pismo, red u sintaksi, jasnoću u izrazu, jer tek kad nešto zapišem, to i znam, a svi smo zadnjih godina bili pomalo obezglavljeni, ni ja nisam umakla tome. Svijet je kaos, knjiga je red. Ipak priče/ulomke nisam ni pisala ni poredala kronološki, jer sam željela da se vidi ta dijakronijska povezanost sudbina, razlike i sličnosti koje su se dogodile u životima žena i djevojaka u zadnjih stotinu ljeta.
Neke stvari trebaju vrijeme i nekad je za jednu rečenicu ili motiv potrebno prekopati, pročitati dva-tri stara časopisa, koji su danas, nasreću, digitalizirani, ili za neki dijalog istražiti rječnike, pogledati koji film, poslušati pjesmu... Ali tako sam radila i s prijašnjim romanima. Onda to, šta bi se danas reklo, apliciram u tekst, ali neopazice. Puno sam i brisala. Namjera je da knjiga o živim ljudima diše kao živo biće, da ne bude konstrukcija od papira.
"Narodna heroina, a njezinih kćeri nema u toj knjizi. Gdje si bila što si radila, ako nisi rodila sina."
Koliko smo danas odmakli od nezapisivanja povijesti žena, ili smo samo naizgled?
Evo trivia, ali možda zanimljiva za spomenuti. Knjiga Rodoslovni i drugi odnosi koja se pojavljuje u knjizi uistinu postoji i negdje krajem osamdesetih došla je na obiteljsku kućnu adresu. Nije ona ni po čemu bitna nekome tko nije u toj knjizi, ali mene je kao vrlo mladu djevojku začudilo kad sam vidjela da svako rodoslovno stablo završava kad se nekom "neostvarenom" muškom izdanku loze rode kćeri.
Ta zarobljenost u vječnom kćerinstvu, osporavanje ženi da bude odrasla, kao i osporavanje prava na kontinuitet, nešto je što se oslikava u svim našim odnosima, ne samo obiteljskim nego i profesionalnim. Pokuša li žena biti nešto više od kćeri, donositi odluke o svome životu, profesiji, tijelu, sudbini, umaći tutorstvu u boljem slučaju, ako i izbjegne biti kažnjena za svoju neposlušnost, naići će na otpor, omalovažavanje.
Ali kćeri su i kod nas sve više počele zapisivati i razotkrivati stvarne živote majki, baka i što je još važnije – svoje vlastite. A što zapišeš jest, često ne odmah, ali kad-tad. I to je uspostavljanje kontinuiteta, jer mi nismo samonikle.
KĆERI SU I KOD NAS SVE VIŠE POČELE ZAPISIVATI I RAZOTKRIVATI STVARNE ŽIVOTE MAJKI, BAKA I ŠTO JE JOŠ VAŽNIJE – SVOJE VLASTITE. A ŠTO ZAPIŠEŠ JEST, ČESTO NE ODMAH, ALI KAD-TAD. I TO JE USPOSTAVLJANJE KONTINUITETA, JER MI NISMO SAMONIKLE.
Dva citata s početka i s kraja, možda potpuno drugima nevažna, ali meni su, kao slučajnoj plivačici (jedinoj u mojoj liniji obitelji) otvorile jedan divan prostor koji pokazuje i promjenu i nadu.
Marijeta, 1921.:
"Čekajući doktora, Marija gleda plažu i more u granama javora i sluša smijeh i prskanje turista i turistkinja kroz veliki prozor ambulante u štaciji, odrasla je uz more i u svojoj šesnaestoj prvi put se pita kako je to plivati u moru. Z a p l i v a t i. Pari joj se lipo, sigurno lipo ka letit, rekla je Kati. Ali zaronit, to ne zna bi li, za to treba imat pluća dupina."
I potom iz drugog dijela romana:
Mariola, 2021.
"Zaronila sam zatvorenih očiju, oprezno, kao neplivač. U djetinjstvu sam mogla roniti dugo, dugo plivati, dok je trajalo ljeto, nisam vidjela razlog zašto izaći iz mora, sjetila sam se. "
Jedno stoljeće stalo je u doživljaj mora…
Motiv plivanja i plivačica jedan je od najvažnijih u tekstu, dobro si uočila. Rasla sam uz more, na minutu od njega, živjela uz isto i svjedočila tom zanimljivom odnosu žena i mora.
Ima jedna scena između ove dvije koje si navela, kad se Marijetine kćeri svađaju i starija sestra prijeti mlađoj da će reći roditeljima da se kupala gola u moru (a gola je u košulji). S tim zabranjenim ulaskom u more počelo je to stoljeće u kojem se u životima žena ipak puno toga promijenilo. Kad znaš plivati, znaš i roniti, samo treba držati dah.
'Ljeta s Marijom': Feministička dekonstrukcija porodične sage
Maja Abadžija, Booksa, 17. siječnja 2023.
Kada jednoga dana budemo iz budućnosti sagledavali i evaluirali književnost koja trenutno nastaje na prostoru zajedničkog četveroimenog jezika, jedna od bitnijih stavki bit će, nesumnjivo, žensko i feminističko prevrednovanje većine „klasičnih“ književnih tema i žanrova. Takva tema je porodica, nesumnjivo urnek svih naših budućih odnosa, i romanopisci su odavno prepoznali univerzalnost ljudske drame u bjesomučnom batrganju jedinke da se oslobodi od te baštine i pronađe sebe u širokom svijetu, visoko iznad zidova doma. Kao romaneskna tema, svoje je uobličenje pronašla u žanru porodične sage, neko će reći i porodične hronike, koja obuhvata živote članove jedne ili više povezanih porodica kroz nekoliko generacija, pripovijedajući iz različitih perspektiva o ljudskim sudbinama u vihoru historijskih mijena. Veliki broj klasičnih djela su porodične sage, i malo je koji pisac odolio izazovu da se pozabavi odnosima unutar tzv. osnovne ćelije društva.
Malo je, naročito posljednjih decenija, i spisateljica koje su ignorirale poziv da istraže istu temu, prepoznavši u sferi intime, s punim pravom, upravo onu strukturu koja ponajviše onemogućava potpunu aktualizaciju ženskog bića. Taj neuništivi mehanizam patrijarhata i bastion tradicije prostor je u koji se mora literarno zakoračiti, jer upravo se tu stoljećima odvijala ženska historija, koja se ne može razotkriti sve dok se najprije ne oslušnu prigušeni glasovi žena iza zatvorenih vrata. Šta je to što dugujemo pretkinjama i prethodnicama je pitanje koje baš danas intrigira mnoge autorice, a naročito: šta činiti sa svime što su nam dale u naslijeđe?
Naravno, odnos majki i kćerki prva je instanca ovog pripovjedačkog interesa, no feministička se proza ne libi otići, tragajući po ženskoj liniji, koji korak dalje, što je svojevrsni mikro trend koji vidimo i u regionalnim književnostima. Primjerice, u romanu Gravitacije Senka Marić svoju protagonistkinju slika u stanju psihološke rastrzanosti dok reflektira nad uticajima dvaju pretkinja – baka, namjerno preskačući suviše blizak odnos majke i kćeri, što joj omogućava da sagleda duži historijski razvoj između žena koje su ili mnogo trpjele ili mnogo se borile za komadićke slobode. Moja dota Nore Verde već u naslovu sugeriše ovaj tematski pravac, baveći se mirazom koji je protagonistkinji ostao od njene dalmatinske bake, ali u ključu autofikcionalnog bildungsromana. Spomenut ću ovdje i ponešto zapostavljenu Liniju života Emine Žune koja pak bira potpuno drugačiji pristup, spekulativnu fikciju, da bi progovorila o historijski uslovljenim sudbinama žena koje generacijski pripadaju upravo bakama i majkama. Svi ovi tekstovi, manje ili više, tragaju za odgovorom na pitanje: da li ono što nosimo u genima, u kombinaciji sa svima što nam je namrijela historija, doista može biti emancipatorno. Da posudimo stih Selme Asotić iz pjesme Matriliealnost: da li doista jedna na koži / zareže godine druga svine / rešetke treća istupi?
Najnoviju iteraciju ove teme pronalazimo u jednom od najinteresantnijih romana iz prošle godine, Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević. Roman počiva na pretpostavci da ženska historija nastaje upravo u prekidima muškocentričnog rodoslova – tamo gdje žene iščezavaju iz porodičnog stabla. U ovom romanu, rodoslovlje prati vrlo razgranatu i plodnu mušku liniju, dok ženska imena ostaju zapisana u svom vječitom kćerinstvu: Njihove pretkinje-kćeri, o kojima se znalo samo kako su se zvale i tko su im muški preci, nikad nisu odrasle, nikad nisu imale profesiju, nikad se nisu udale ni imale djecu, nikamo nisu išle i putovale, niti su ikad umrle. Postojale su samo kao djeca, a kao žene bile su izbrisane iz povijesti, ne samo iz povijesti obitelji nego i povijesti općenito (21). Zbog toga je konceptualno načelo romana obrnuti, ženski rodoslov, koji će umjesto muškog prezimena organizirati oko ženskog imena, i to imena Marija, u svakodnevnici pretvorenog u raznolike nadimke. Ovime se potire muškocentrična usmjerenost porodične hronike, fokus na prezime koje se po muškoj liniji nasljeđuje i organizira zajednicu, te fokus na lično ime u prvi plan sada stavlja lične, pojedinačne sudbine i priče čiji fragmentirani nizovi mogu postati okosnica po prvi put iščitane (ili ispisane?) ženske povijesti. Marijeta, Meri, Maša, Marijola i Mara dijele ime, ali njihovi su životi slični samo po tome što pružaju uvid u skrajnuta ženska iskustva u različitim epohama, iskustva koja su, kako kaže Marijola u gorenavedenom citatu, izbrisana kako iz obiteljske, tako iz generalne povijesti ljudske civilizacije.
Olji Savičević Ivančević valja odati priznanje na zanatskom planu jer njena konceptualna zamisao feminističkog prevrednovanja rodoslova ima uvjerljivu i konzistentnu formu: kompoziciono se ostvaruje kroz nehronološko pripovijedanje, a to izvrdavanje vremenskoj linearnosti također simulira i fragmentiranost i sporadičnost ženske povijesti. Roman obuhvata priče pet Marija u pet različitih vremenskih perioda koje su, opet, „izlomljene“ u romanesknom toku na nekoliko ključnih godina („ljeta“) u njihovim životima, a kao što je svaka junakinja individualizirana posebnim nadimkom, i svaka od pripovjednih sekvenci ima različitu atmosferu i ton, te se ostvaruje drugačijim stilskim registrom i dijalektom, u skladu s duhom vremena, da, ali s ciljem da se predoči autentična i prepoznatljiva perspektiva svake od pet protagonistica. Pritom, iako fragmenti opisuju sekvence iz života, uvijek su oblikovani oko nekih ključnih ženskih životnih iskustava kao što su odrastanje i seksualno sazrijevanje, brak, preljub i razvod, trudnoća i majčinstvo...
Marijola, čija nam djetinja perspektiva otvara roman, buntovna je i nemirna djevojčica, kućni wunderkind koji okupljene bake i tetke zabavlja svojim stihovima, no u njoj već klija sjemenka buduće umjetnice, pjesnikinje, zbog čega su njena poglavlja ispisana u refleksivnom tonu, najavljujući već otuđenje koje kao umjetnica osjeća u odnosu na svoju okolinu (Shvatila je da je najgora stvar koja se nekome tko piše može dogoditi da ga obitelj čita (...) Kada se u vezi s tim povjerila očevoj rodici, teti Herci, koja je ipak bila umjetnica, bivša balerina, Herci joj je rekla da je to tako, da svakog ozbiljnog umjetnika i umjetnicu njihova umjetnost udalji od ljudi, ali ne i od prošlosti koju imaju s tim ljudima. (13)) Melanholičan i pomalo tjeskoban portret umjetnice u mladosti nije takav samo zbog njenih ranih stvaralačkih trvenja, nego i zbog odrastanja u raspadajućoj Jugoslaviji, sa prvim proplamsajima nacionalnih netrpeljivosti: djetinja koškanja sa tzv. Lazarima, djecom iz Srbije koja ljeta provode u Marijolinom gradu, kao da najavljuju mračnu budućnost i ratove devedesetih, što će, koju godinu kasnije, potvrditi iščezavanja pojedinih školskih drugova i drugarica iz učionica. Marijolino je porijeklo hrvatsko, ali i bosansko i crnogorsko – njena se porodica najbliže može opisati kao jugoslovenska, ali šta od tih oznaka vrijedi tinejdžerki koja žuri da pročita ruske klasike i da se zaljubi dok prve bombe ne zazvižde nad plažom njenog djevojaštva?
Po opsegu slijedi priča Marijoline majke, Maše, ratnog siročeta koje odrasta u bosanskom selu pedesetih godina prošlog stoljeća – njena su iskustva oblikovana kroz slike tegobnog i siromašnog seoskog života, te gladi (Ja sam čuo da si ti vazda gladna. I gologuza, zavitlava Mašu jedan od seoskih čobana), ali uz obilje komike i humora koji ide uz njenu nemirnu, brbljavu prirodu. Mariolina baba s očeve strane, Meri, u fragmentima posvećenim njenom životu opisuje luk od musave šesnaestogodišnjakinje do dobrostojeće bivše tajnice u drugom braku (Moj pape mene nije potjerao s praga, rekla je Meri. Da druge žene imaju di, rastale bi se one. Skoro do i jedn. Ali između muža i oca izaberu manje zlo, rekla je (...) Njene vršnjakinje u mjestu, rekla je, sad su im već pomrli muževi, stavile su crne marame i sjele ispred kuća i tako će sjediti do kraja života. Navečer unesu tronožac, ujutro ga opet iznesu pred kućni prag (103-104)).
Svaka od njih je u odnosu na prethodnu napravila bar jedan mučni korak unaprijed: Meri se odvažila tražiti bračnu sreću uprkos očekivanjima sredine, Maša se prva izvukla iz ralja siromaštva i školovala, Marijola je pronašla svoj glas. Svaku od njih je, zauzvrat, dočekala nova prepreka: drugi brak značio je odustajanje od karijere, školovanje se prekida zbog udaje, najljepše godine mladosti mrači brutalni bratoubilački rat. No Marijolina prababa Marijeta, kojoj je posvećen jedan usamljen, ali beskrajno šarmantan fragment, podnijela je sigurno najveću žrtvu i zakoraknula najdalje u odnosu na svoju početnu poziciju: dvadesetih godina prošlog stoljeća biti trudna izvan braka znači biti na ivici propasti, no njena visprenost i vitalizam omogućuju joj da preživi i to iskušenje. U pričama drugih Marija vidimo je u pozadini, ali njen je uticaj osjetan. U jedan život stala je mladalačka lakomislenost, propali brak, politička funkcija, logorska golgota, smrt djece. Marijeta prelazi put od „blagoslovljene“ trudne tinejdžerke do počasne predsjednice općine (stalno u žep od traverše mora nosit općinski pečat i judi joj smetaju sad kad se beru trišnje, duhovito opisuje njena kćer Meri majčinu „počast“), da bi skončala u bolesničkoj postelji u koju pada nakon pogibije dvojice sinova, prvoboraca NOB-a. Naravno, ne smije se zaboraviti ni peta Marija, Mara, Marijolina kćerka, opričana kroz prepoznatljive motive svoje generacije – slušalice u ušima, mobitel u rukama, virtuelna prijateljica na vezi, poneki zalutali anglizam i puno tinejdžerske buntovnosti koja je valjda jedna od onih neizbježnih, univerzalnih konstanti.
Ipak, ova je priča ponajviše Marijolina – nije stvar u tome što je njoj posvećeno najviše poglavlja, niti što je ona žiža ženskog rodoslova (pratimo priče njenih baka s obje strane, prabake i kćeri), nego što njena perspektiva i narav spisateljice ustvari oblikuju ton romana: jasno nam je da sve druge sudbine osim njene vlastite predočene kroz sjećanja i ženske pripovjedačke seanse na porodičnim „sijelima“, uz kafu i liker, iza zatvorenih vrata, dok muškarci poslije ručka odmaraju u drugoj sobi. Po čitanju romana, ostaje utisak da se taj nedostatak i nepouzdanost najviše osjete u priči o najstarijoj Mariji - Marijeti koja, sudeći po tragovima posijanim po drugim pričama, djeluje kao da bi mogla ponuditi značajan uvid u stvarnu sliku emancipacije žene između dva svjetska rata i, naročito, njenu žrtvu u vrijeme NOB-a i neposredno poslije, što bi roman nesumnjivo učinilo politički odvažnijim. (Istini na volju, autorica jasno naglašava značaj partizanskog i komunističkog naslijeđa za ovu familiju, kao i političke progone i netrpeljivosti koje pojedini članovi trpe, no ta je tema ipak pozadina za ženske priče.) Ponešto nedostatnom se čini i priča o najmlađoj Mariji, Mari, o kojoj malo saznajemo izvan stereotipnih predodžbi o generaciji tzv. zoomera, što demonstrira da se autorica najviše borila s oblikovanjem glasa najnovije generacije koja nipošto nije ravnodušna prema prošlosti, nego ima itekako razvijeno feminističko čulo i interes za ušutkane glasove iz povijesti.
Naravno, da je svaka od junakinja dobila jednak prostor, onda bi ovo bio znatno drugačiji roman, i vjerovatno bi pravio više ustupaka epskim obiteljskim sagama, što je autorica po vlastitim riječima željela izbjeći. Perspektiva Marijole neskriveno je privilegovana jer je ona pripadnica prve generacije koja je stekla vlastiti autentičan glas i izborila se za svoj prostor slobode i upravo je ona ta na koju bi se mogao primijeniti stih iz pjesme Ane Avgustinjak, prigodno nazvane Po ženskoj liniji: dišu u meni sve / ja sam glagoljanje sklepano od sudbina (prevod Milica Markić). Ova asimetrija pokazuje još nešto: iako o našim majkama malo šta sa sigurnošću znamo (kako kaže i moto posuđen od Marguerite Duras: Majke ostaju najčudnije, najluđe osobe koje smo ikad sreli mi, njihova djeca), izgleda da o kćerima znamo još i manje. No možda je to priča koju treba dopustiti Mari i njenoj generaciji da ispričaju kada za to dođe vrijeme, i biti poštena pa priznati da ovaj tekst, unutar granica koje je sebi zadao, funkcionira sasvim solidno.
Drugi dio knjige, pod naslovom Bablje ljeto, smješten je u pandemijsku 2021. godinu i funkcionira kao svojevrsni epilog – povratak Marijole u rodni kraj koji je, kao i uvijek, pokušaj da se razumije vlastito mjesto u porodici i svijetu. Ovdje ćemo ponajviše naći lirskih momenata koji uvjerljivo slikaju taj uvijek zavodljivi mediteranski krajolik i prepoznatljivi dalmatinski mentalitet. U sekvenci koja opisuje posjet groblju u društvu već ostarjele i ponešto dezorijentisane majke Maše, Marijola će dati melanholičan rezime ženske historije svoje familije: Te bijedne uplakane žene dignute na pijedestale, koje su rodile djecu za rov i raku, otkud li je došla suluda ideja da im je bilo lakše i da su patile manje zato što su vremena bila teža? Crtice iz epiloga povezane su motivom dvaju policijskih potraga: prva za agresivnom mačkom koja je ranila petoro ljudi, druga za nepoznatim licima koja su pokušala posjeći raskošnu bugenviliju koja je decenijama grlila porodičnu kuću. Taj chiaroscuro, međuigra komičnog i melanholičnog, dobro ilustruje emocionalni raspon cjelokupnog romana. Iako prvobitno djeluje kao comic relief, kao da se sugeriše da bismo cijelu ujdurmu s mačkom mogli čitati i u prenesenom značenju – mački su, naime, ubijeni mačići, dok je bugenvilija, očigledno, mišljena kao metafora, možda nedisciplinirano razgranatog ženskog rodoslovnog stabla, poniklog iz rupe u asfaltu, smrtno ranjenog iz, čini se, čiste obijesti. No za razliku od ponešto nejasne i nerazrađene metafore bugenvilije, lajtmotiv kupanja u moru mnogo je uspješniji na nivou cijele knjige: simbolika slobode u prepuštanju valovima kreće se od zabrane i žudnje (Marijeta), prvih stidljivih pokušaja (Meri) i istinskog uživanja i oslobađanja (Marijola) do krajnje nezainteresiranosti, jer virtuelni je svijet daleko privlačniji (Mara).
Recimo još i da među najveće kvalitete knjige spada humor, ponekad nježan i empatičan, nikad bez satirične žaoke (npr. prizor odraslog muškarca koji spava u majčinom krilu nakon ručka), a već u sljedećoj iteraciji sasvim neobuzdan (primjerice, u nezaboravnom odlomku kada majka Maša bdije nad toaletnim navikama Marijole, bodreći svaki buć! koji bi odzvonio u zahodu: Bravo Dalmatinac! Bravo Crnogorac! Evo ga, Bosanac! Opa, Hrvat! Evo Srbin! (20)). Na nivou stila također nema prostora za zamjerke – dijalozi su dinamični, lirske sekvence svedene i disciplinirane, sve je podređeno samim pričama, te se čita lako i brzo. Savičević Ivančević doista je vrsna pripovjedačica koja uglavnom uspijeva držati kontrolu nad svim značenjskim nivoima i formalnim elementima teksta, tvoreći cjelinu koja je, uprkos očiglednoj kompleksnosti, pitka i lako čitljiva. Iako je na trenutke sentimentalna, njeno preispitivanje ženske zaostavštine nikada nije pojednostavljeno niti jednodimenzionalno.
Konačno, ako je ova knjiga autofikcionalnog karaktera kako jedna od kritika sugeriše, onda je ona, ujedno, i masterclass ovog žanra u postjugoslovenskoj književnosti, pokazujući kako autofikcija može uposliti složene romaneskne strategije bez posljedica po pristupačnost. No pravi efekti i značenja romana Ljeta s Marijom otkrivaju se tek ako ga čitamo kao autentičnu feminističku dekonstrukciju klasičnog muškog žanra porodične sage.
Pet žena u burnim vremenima na meti silnika svih vrsta i ambicija
Denis Derk, Večernji list, 2. studenoga 2022.
Splićanka Olja Savičević Ivančević, koja objavljuje još od četrnaeste godine života, objavila je svoj treći roman nazvan "Ljeta s Marijom", fluidnu i pitku prozu danas itekako popularnog autobiografskog karaktera. Roman je objavila Fraktura pod uredničkom paskom Seida Serdarevića. Tako se i Olja Savičević Ivančević, jedna od najnagrađivanijih naših književnica (dobila je nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista za najbolju kratku priču, nagradu tportala, pjesničku nagradu Risto Ratković, Malog Marulića, ali i nagrade u Francuskoj i Velikoj Britaniji...), odlučila baciti u literarno istraživanje obiteljske, u ovom slučaju gotovo isključivo ženske, neispisane i valjda prešućivane povijesti. U svoj je fokus stavila pet žena raznih generacija iz Dalmacije i Bosne (uz nešto malo crnogorskih korijena) koje povezuje obiteljsko stablo, ali i ime Marija te sve moguće izvedenice tog čestog imena, poput Meri, Merica, Maša, Marijola i Mara. Veći dio radnje odvija se u (i oko) kamene kuće negdje oko slikovitog, ali i trajno devastiranog Kaštel Kambelovca, dakle u kaštelanskom zaljevu koji su u prošlom sistemu uspješno uništavali uniformni socijalistički direktori, da bi sada njihovu rabotu nastavili neobrazovani i sirovi kapitalistički tajkuni.
Vremenski se autorica ograničila na stotinu doista burnih godina u rasponu od 1921. do 2021. godine u kojima bake, majke, kćeri, unuke, sestre, tete... Marije dobivaju prvu menstruaciju, školuju se i udaju, rađaju djecu, gube sinove u ratu, sahranjuju roditelje, kuhaju ručkove, grade književnu karijeru, gube iluzije, obilaze grobove, beru masline, bore se protiv lokalnih drogiranih nasilnika, ali i ne odustaju od svog identiteta, kako rodnog, tako i nacionalnog, štoviše ljudskog. A upravo je taj njihov elementarni ljudski identitet stalno na meti silnika svih vrsta i ambicija, opsesivna moneta za potkusurivanje i izazivanje zla i nesreće u sredini u kojoj svi ljudi nikako ne mogu biti pretvoreni u ovce istoga i istomislećega stada. Žene su to iz naših susjedstava koje žive tzv. obične živote s tom napomenom da su ti životi sve samo ne obični. Jer čitavo je 20. stoljeće u ovim burovitim krajevima patilo od viška povijesti i viška povijesnih događanja, što je do krajnjih granica izraubalo ljude, uništavajući ih fizički, a još više i psihički. Nažalost, ni 21. stoljeće nije bitnije drugačije, jer je nakon kratkog i varljivog zatišja opet došlo vrijeme pandemija i ratova, čiji se odjeci itekako osjećaju i u ovom toplom romanu koji odiše nekom starinskom sentimentalnošću, ali bez jeftine lokal-patriotske i šlagerske patetike i kiča. Jedini muški lik koji je barem donekle uspio "razbucati" neupitnu žensku dominaciju u ovom romanu je Mali Vjeko, Mašin suprug, netipičan muškarac, sav nekako ranjiv i sanjiv. Prema njemu autorica očito gaji duboku privrženost pa ga nije mogla tek usputno naznačiti i učiniti epizodistom svoje velike priče u koju je spretno i diskretno uklopila i brojne stvarne povijesne događaje i likove.
No baš je tim Malim Vjekom uspjela najzornije pokazati koliko su žene važne u našim životima, bez obzira na preuveličanu, formalnu patrijarhalnu tradiciju koju je muška komocija i nesposobnost odavno već odbacila na smetlište iluzija i pustih tlapnji. Patrijarhat je u našim obiteljima razoren puno prije feminističkog aktivizma, kao da buntovnički samosvjesno svjedoče junakinje Olje Savičević Ivančević koje su stjecajem tragičnih okolnosti, ali i zaslugom majke prirode s vremenom preuzele sva četiri kantuna u svakoj kući i obitelji, dok su se muškarci neuspješno borili sa svojim i tuđim demonima. "Ljeta s Marijom" ljupki su spomenar autoričinih, ali i naših uspomena, kitica literarnog poljskog cvijeća u koju su ipak smisleno i s predumišljajem ubačene i ruže s trnjem. Trnjem koje bode, ali i opominje. Zbog tog je trnja koje možda i nije vidljivo na prvi pogled najnoviji roman Olje Savičević Ivančević i svojevrsni beskompromisni brevijar naših beščašća i bespuća u kojem će se mnogi prepoznati, a neki možda i posramiti. "Ljeta s Marijom" stoga ne bi trebalo ubrojiti među idiličnu memoarsku literaturu nostalgične atmosfere jer ona imaju i svoju mračnu stranu i drugu stranu medalje. A ona niti je nostalgična niti idilična.
Slične knjige
