Lisica
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 312
-
Datum izdanja: lipanj 2017.
-
ISBN: 978-953266870-4
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 460 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 15,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grčki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Poigravajući se mnogostrukostima, pokazujući veličanstven rep i mijenjajući maske, putujući literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih američkih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugrešić piše roman o pripovijedanju.
Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopće još pričati priče, je li moguće samo tako stvoriti roman i ispripovjediti priču te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili priča sama, sve su to pitanja koja pokreću Lisicu. Poigravajući se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je veličanstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja. Takve priče mogu stvoriti samo briljantni pripovjedači, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugrešić.
Priče nastaju u mraku
Luca Kozina, Booksa.hr, 5. 9. 2017.
Novi roman Dubravke Ugrešić pravi je tour de force. Širokim je zamasima svog britkog pera autorica obuhvatila te uglavnom uspješno i na svoj specifično zaigran način povezala pozamašan broj vječnih tema ne samo svog opusa već i književnosti kao takve: identitet, pisanje, isprepletenost fikcije i stvarnosti, mjesto žena u književnom kanonu, fenomen izbjeglištva, jugoslavenski i postjugoslavenski mentalitet, nepouzdanost sjećanja.
Uz to, kroz roman autorica koristi još jedan svoj zaštitni znak – više književnih vrsta. Jedno je poglavlje pisano kao putopis, jedno kao ljubavni roman, jedno kao znanstveni rad, jedno kao biografija. Elegantno i samouvjereno umata svoj tekst u različite forme. Bitno je naznačiti da ove postmodernističke tehnike nisu tu (samo) radi efekta začudnosti ili pokazivanja autoričine vještine i fleksibilnosti kao što to možemo naći kod velikog broja drugih pisaca u postmodernističkom diskursu, niti otuđuju čitatelja od teksta. Korištenje više autorskih postupaka ujedno je i autorska igra s tekstom, na što već upućuje sam epigraf djela: "Prava književna zabava započinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli."
Autoričini postmodernistički postupci imaju još jednu funkciju. Naime, izmjenom različitih vrsta tekstova uspostavlja se dinamičan ritam koji pomaže čitatelju da se održi ukorak s knjigom, da ne posustane u hodu nakon neke nezgodne dionice (ovdje mislim prvenstveno na pomalo otegnuti dio romana o Nikolaju Hardžievu, ruskom futuristu).
Kroz roman autorica problematizira više ključnih mjesta književnosti. Jedno od njih je sadržano u naslovu priče Borisa Piljnjaka, ruskog pisca s početka 20.st: Priča o tome kako nastaju priče. Ono se provlači kroz cijelu knjigu i prolazi kroz cijeli niz transformacija i različitih interpretacija. Na pitanje o nastanku priča nadovezuje se i problem samog autora djela. Za autora se kroz cijeli roman koristi metafora lisice, onakve kakva je prisutna u svjetskim mitologijama. Mitološko je značenje lisice u većine naroda pejorativno. Lisica je prevarantica, triksterica koja ima moć preobrazbe u različite oblike, a Plinjak dodaje da je ona i "utjelovljenje duha lukavosti i izdaje. (...) Lisica je totem pisca."
Još jedno bitno pitanje koje autorica postavlja tiče se veze između stvarnosti i fikcije. Koliko ima istine u književnim djelima, koliko je toga u njima izmišljeno, te možemo li uopće samouvjereno pokazati prstom na granicu stvarnosti i fikcije? Ugrešić istražuje ovu vezu između stvarnosti i književnosti u dijelovima u kojima razrađuje svoje motive poveznicama sa svojim biografskim podacima. No, najdublje i najuspješnije ulazi u anatomiju tog sukoba u dijelovima gdje je ona lik – njena moskovska epizoda, epizode sa Udovicom i biografkinjom gospođom Ferris ili epizoda sa pirotehničarom Bojanom.
Ostavlja se čitatelju na interpretaciju što je tu fikcija a što stvarnost. U tom je pogledu znakovit dio kada se nakon dugo vremena pripovjedačica ponovno sastaje sa svojim moskovskim ljubavnikom koji se prisjeća njihovih izleta u Lenjingrad na što mu ona hladno odvraća da se to putovanje nikad nije dogodilo, e da bi nakon nekog vremena u jednoj knjizi pronašla fizičke dokaze o njihovom boravku u Lenjingradu – karte i račune. Tu svjedočimo činjenici da je uz pomoć ljudske sposobnosti zaboravljanja granica između stvarnosti i fikcije itekako varljiva.
Probleme pisanja i autorstva književnih djela autorica provlači i kroz biografije i biografske detalje ruskih književnika s početka XX. stoljeća. Razlog autoričina interesa, osim toga što i oni u svojim djelima propitkuju pitanja identiteta, pisanja, autorstva, jest i u tome što su oni, kao i ona, izmješteni, prognani daleko od svojih rodnih krajeva, osuđeni na samoću, kompliciranih, višeslojnih identiteta, a jedina konstanta, jedino sidrište u njihovim životima je književnost, ali uz jako visoku cijenu. Uostalom, i oni su, kao i ona, lisice. Komentirajući kontradiktornu osobnost Pisca, pripovjedačica zaključuje da "Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena ... Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto (...)"
Paralelno s esejističkim dijelovima odvija se i fabulativni dio romana koji prati pripovjedačicu u njenim putovanjima po književnim konferencijama i ostalim promotivnim aktivnostima suvremenog pisca. Ti se dijelovi često prekidaju digresijama potaknutima vanjskim okolnostima (npr. dolazak u Napulj i susretanje velikog broja afričkih izbjeglica povod je za razmišljanje o izbjeglištvu i povezivanjem sa izbjeglištvom pisca).
Na svojim putešestvijama pripovjedačica susreće zanimljive likove zahvaljujući kojima saznaje puno o sebi. Pa tako u Napulju upoznaje Udovicu, udovicu ruskog futurista Borisa Levina. Ona je "stereotipna piščeva žena" koja nakon muževe smrti preuzima na sebe njegovu književnu ostavštinu te mu je podigla "spomenik u koji je ugradila samu sebe." Nedugo nakon njihovog rastanka, pripovjedačica u novinama saznaje da je stara žena umrla, ali uspoređujući različite novinske izvještaje o Udovičinoj smrti vidi da je svugdje kao mjesto smrti navedeno neko drugo mjesto. "Lisica" – zaključuje – "pomislila sam, čak je i u smrti uspjela zametnuti tragove."
Pripovjedačici se u trećem poglavlju pruža jedinstvena prilika da stekne dom, u naručju pirotehničara Bojana, u maloj kućici u Kuruzovcu negdje u kontinentalnoj Hrvatskoj, ali ironijom sudbine ili, bolje rečeno, autorice, san o domu u ljubavi se rasplinuo iznenadnom Bojanovom smrću. Sasvim očekivana sudbina za jednu lisicu.
Na kraju se pripovjedačica pomiruje sa svojom lisičjom stranom. To priziva u pamćenje Shakespeareovu besmrtnu rečenicu: Simply the thing I am shall make me live. Jer doista, pisac piše jer je to njegov modus vivendi, jer naprosto mora pisati. To je ona ključna nijansa koja razlikuje prosječnog pisca od velikog.
Pisac, pogotovo onaj koji piše bez zadrške, koji izražava svoje stavove, ali i zbog same svoje biti je stranac, autsajder, lisica, drukčiji od ostatka čovječanstva. Dok većina cijeli život lebdi na površini hvatajući se za slamke spasa svakodnevnog, automatiziranog života, pisac roni u nepoznato, zadržava se tamo, pogotovo ako je mračno, kopka, kopka sve dok ne dođe do svjetla. A ovim je romanom, ljubavnim pismom književnosti, Ugrešić definitivno došla do svjetla i pokazala da, dok god ona piše, za književnost ima nade da prevaziđe sve prepreke koje joj postavlja suvremeni svijet.
Književna gozba za one koji vjeruju da rukopisi ne gore
Tanja Tolić, Najboljeknjige.com, 17. 9. 2017.
Majstor grotesknog pretjerivanja Konstantin Vaginov ovako završava svoj romančić o izmišljenom piscu Svistonovu: "Na kraju je osjetio da je definitivno zatvoren u svome romanu. Gdje god bi se pojavio, posvuda je viđao svoje junake. Oni su imali druga prezimena, druga tijela, drukčije frizure i drukčije su se ponašali, ali ih je odmah prepoznavao. Na taj se način Svistonov u potpunosti preselio u svoje djelo."
U "Lisici" Dubravke Ugrešić ovaj je odlomak fusnota, sitna napomena na dnu dvije stranice, zakopana duboko u roman od tristotinjak stranica, no kako nas lisica uči – a lisica zna mnoge stvari, za razliku od ježa koji zna samo jednu – "svi smo mi fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane". I, kako nam je rekao Nabokov, lovac na leptire koji je postao pisac i obratno, svi smo mi djelići megateksta, fusnote velikom, nepoznatom, nedovršenom remek-djelu.
Dubravka Ugrešić, kako sam igrom slučaja i zahvaljujući jednom prijateljstvu imala prilike doznati, svoju je "Lisicu" pisala četrdeset godina. Nije doslovno pisala četrdeset godina, ali je u njoj bila, rekao bi Vaginov kroz Svistonovljeva usta, "zatvorena" četrdeset godina; život spisateljice-fusnote, koja opet ima svoje fusnote, razgranao se kao stablo, priča se počela ponašati poput rotirajućih prskalica za travu, eto nas na književnoj zabavi! S ovime bih inače završila, ali ću početi: "Lisica" je superiorna većini hrvatske književne produkcije, u doslovnom smislu riječi pred čitateljem je književna gozba, i pitam se tko će tako ovdje (moći) pisati kad spisateljice jednom više ne bude.
Roman kakav piše Dubravka Ugrešić umire, pri čemu već desetljećima traju rasprave je li to što ona piše uopće roman. Mainstream književnosti smetalo je još štepanje u "Štefici Cvek u raljama života" (1981.), tko bi rekao da smo već u socijalizmu pali kao žrtve anglosaksonskog narativa koji, pisala sam o tome već nekoliko puta, u principu proizvodi lijenog čitatelja jer priča počiva na bazičnim zakonitostima uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta. Nije baš da možete čitati žmirećke, ali taj nam je narativ do te mjere ugrađen – tako već i govorimo! - da ćete automatski čitati. "Lisica" je u mnogo čemu supstrat bogatog naslijeđa istočnoeuropskog romana koji kombinira pripovijedanje s esejiziranjem.
Naravno, da bi se pisalo onako kako piše Dubravka Ugrešić, potrebno je znanje. Dijelom je to "akademsko znanje", u njezinu slučaju konkretno o avangardnoj ruskoj grupi Oberiu i njezinim pripadnicima oberiutima, ali i općenito o "suvremenoj" ruskoj književnosti, slavistici, pa sve do "načelnog" znanja, do vječnog pitanja s kojim "Lisica" i počinje – kako nastaju priče? Ili zašto priča, koja u sebi ne sadrži obrazac bajke, paradoksalno, nikad nije toliko uvjerljiva kao ona koja ga sadrži? Uz dodatak da u svaku priču, čak i u bajku, mora biti ugrađena komponenta neke više "istinitosti" (jer magija ne radi ako su riječi izgovorene uzalud).
Književnost je kao prana – dah, energija i život. Njezina srž je nevidljiva, a opet bez nje se ne može. Hoću reći, u današnje vrijeme baviti se književnošću se čini gotovo neukusnim – Ugrešić je subverzivna i autoironična u dijelovima gdje opisuje svoja gostovanja na književnim festivalima na kojima se književnost više ne slavi, nego proizvodi; knjiga je kao cigla koju su fakini iz Juge svojedobno "prodavali" naivčinama i luzerima... – no u samo jednom odlomku autorica daje dokaz zašto je književnost i dalje važna; ne samo za pisca, niti isključivo za čitatelja.
"Što bi to trebala biti ženska sudbina? Odgovor na to pitanje pruža većinski korpus klasičnih djela svjetske književnosti. Postoji jak obrazac (mem, memorijska kartica) koji tekstovi svjetske književnosti (oni manjinski, pisani ženskom, kao i oni većinski, pisani muškom rukom) prenose iz stoljeća u stoljeće poput nasljedne bolesti. Junakinja se mora ponašati prema tom obrascu da bismo je uopće prepoznali kao junakinju. Drugim riječima, ona mora proći kroz test poniženja da bi zaradila pravo na vječni život."
Junakinja svih šest priča u novoj knjizi Dubravke Ugrešić, kako sugerira i prelijepo izvedena naslovnica romana (ilustracija Vedrana Klemensa), jest lisica. Isaiah Berlin, posluživši se grčkim aforizmom, podijelio je pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Lisica je prijetvorna, lažljivica, ulizica, kradljivica, ali i osuđena na samoću, na život izvan svoje vrste; njezino krzno nije najskuplje, ali ne izlazi iz mode.
Na kraju romana autorica citira bugarsku narodnu pjesmu o obudovjeloj lisici s dvanaest lisičica: pjesmu koja počinje nevino, kao dječja brojalica, a završava brutalno kao svaka bajka u originalnom, neušminkanom izdanju, dok još nismo pokušavali djecu zaštiti od realnosti brišući iz bajki iskopane oči, odrezane prste na nogama, vještice koje glođu sitne kosti i demone koji kradu dušu. Ta pjesma možda najbolje utjelovljuje sudbinu lisice koja piše za život i zbog života:
"Ne brini, mamo, ne plači
Lako ćeš nas othraniti
(...)
Lovcima ćemo u kesu
Bogatima oko šije..."
"Lisica" je na jednoj razini knjiga za pisce koji i sami žele biti lisice i lisci – i udžbenik za pisanje, i utjeha piscu, i alkemičarski magična knjiga: rastavimo amalgam slova u potrazi za duhom koji lebdi iznad svih stvari. Prosječnom čitatelju, i oprostite – needuciranom čitatelju, na početku "Lisice" činit će se da mu autorica prodaje ciglu, jer "ovo nije roman, nego zbirka eseja", pritom u velikoj mjeri niz eseja o opskurnoj književnoj grupi čiji romani ne nastaju, nego nestaju, ako su ikad bili i napisani.
Mnogo toga u "Lisici" – kakve li fantastično zabavne igre! – ustvari je u lingvističkom i književno-proizvodnom smislu pažljivo iskrojena redundancija i maštovita varijacija Wolandove rečenice: "Hajde, Behemote, daj roman!" "Rukopisi ne gore!" tvrdi Woland u romanu "Majstor i Margarita" Mihaila Bulgakova. Hoćemo li vjerovati u to ili nećemo, naša je stvar, piše Dubravka Ugrešić. "To što zaista ne može izgorjeti jest nepostojeći rukopis. A kada bismo se kladili na vječnost, možda bi baš odsustvo sadržaja imalo veće šanse za pobjedu od prisustva."
"Lisica" je toliko vješto napisana da je čitatelju nemoguće otkriti gdje je ispleten prvi čvor. Prvi čvor je zametak priče iz kojeg pisac može "štepati, heftati, rubiti, kratiti, produljiti – sve su to krojačke mogućnosti tekstualne proizvodnje" (Andrea Zlatar, "Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti", Ljevak, 2014.). Može ako može. U tom trenutku nekako pada i nesvjesna odluka – je li pisac lisica ili jež. Ima li mnoštvo ideja ili samo jednu, nerijetko banalnu ("Svi smo mi žrtve nečije dernjave. U tome je književnost slična politici."). "Lisica" je gusto i povremeno intertekstualno tkanje, možemo reći – hrana za pametne, a opet... u njezino središte umetnuta je jedna od najautentičnijih priča o ljubavi koje sam ikad pročitala. Namjerno ne govorim – ljubavna priča.
Do kraja novoga romana Dubravke Ugrešić postaje jasno da nas je lisica prevarila. Gotovo sve je izmislila. Granica između fikcije i fakcije nije jasna. To je onaj trenutak, rekla bi Irina Ferris, kad priča izmakne autorovoj kontroli, "kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i prskati u raznim smjerovima; kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog žeđi za bliskim izvorom vlage".
Sasvim subjektivno, "Lisica" je najbolja knjiga koju sam dosad pročitala u 2017. godini.
Nesumnjivo, to je i zato što "autentična ljepota za žene i muškarce mojih godina može biti pravi potres".
Lisica dlaku mijenja
Dinko Kreho, Novosti, 3. 11. 2017.
Moćan i polivalentan simbol, misteriozno i intrigantno stvorenje, lisica figurira kao lajtmotiv nove knjige Dubravke Ugrešić, kojoj i daje ime. Bilo da pripovijeda o avanturama ‘postsocijalističke’ spisateljice u eri festivalizacije književnosti i birokratizacije književnog života, o njenoj romansi s jednim deminerom duboko u hrvatskoj provinciji ili o slabije poznatim epizodama iz povijesti ruske avangarde – Ugrešić nalazi način da se vrati figuri lisice. Klizeći među književnim vrstama i žanrovima, registrima i kodovima, ona skicira i neku vrstu mitologije lisice, ali se s lisicom i autopoetički poistovjećuje. ‘Na jednoj višoj razini, lisica za mene predstavlja estetske principe ruske avangarde koji su meni bili formativni. Svi principi ruske avangarde su zapravo principi sabotaže, izdaje očekivanih principa, uspostavljanja nečega novoga, igre s čitateljem’, izjavit će autorica u razgovoru za Jutarnji list.
Težnja za ‘sabotažom’ očekivanja, osobito u smislu žanrovsko-rodovskih konvencija i kodova, već je odavno ustaljena konstanta pisanja Dubravke Ugrešić. Stvari ne stoje drugačije ni s ‘Lisicom’: posrijedi je fragmentaran, dinamičan i heterogen tekst, u kojem se granice između zbilje i fabrikacije bezbolno prelaze, a elementi pripovjedne proze, eseja i autofictiona slobodno se raspoređuju i kombiniraju. Ni središnja tema knjige ne predstavlja iznenađenje. Riječ je, još jednom, o književnosti – o pisanju i piscima, ali i dinamici književnoga života i aporijama književnog polja. Ukratko, i tematsko-motivske preokupacije i književni postupci i autorska strategija, na koncu i melankolični, autoironijom prošarani ton pripovijedanja koji ‘Lisica’ nudi, bez sumnje će biti dobro poznati čitateljstvu koje je apsolviralo književni rad Ugrešić u proteklih četvrt stoljeća (a koje nije tako malobrojno kao što autorica, reklo bi se, misli).
Kod iste te publike dojam već viđenoga povremeno bi mogao izazvati zamor – tim više što pojedine dionice, poput dijelova ‘reportaže’ iz Napulja, djeluju poprilično razvučeno. S druge strane, uz epizode kakva je spomenuta romansa s deminerom ili pak storija o junakinjinom poznanstvu s poljskom imigrantkinjom i kućnom spremačicom-uličnom zabavljačicom-kazalištarkom iz Amsterdama, teško je zamisliti da bi ‘Lisica’ ikome doista mogla dosađivati. Riječ je o uzbudljivom, duhovitom, mjestimice i dirljivom štivu, koje ne oskudijeva prodornim opservacijama ni eruditskim ekskursima; čak i ukoliko ga čitamo primarno kao nebeletristički tekst, na njegovu pertinentnu literarnost teško je ostati ravnodušan.
Nakon dugogodišnjeg nacionalšovinističkog iživljavanja nad njezinim likom i djelom, Dubravka Ugrešić je nultih godina, u eri tržišnog optimizma u književnom polju, tiho rehabilitirana u hrvatskoj književnosti. (Borislav Mikulić kritizirao je tadašnju autoričinu konstataciju da su se postjugoslavenski ratovi vodili ‘zbog novca’ kao regresiju u odnosu na kritičke analize nacionalističke kulture koje je sama ispisivala devedesetih.) Još jednu deceniju kasnije, ‘Lisica’ se pojavljuje u nakladi komercijalnog izdavača i u poprilično luksuznom aranžmanu, ali opet u novim okolnostima. Čini mi se da dilema više nije hoće li književnost biti etnički kompaktna i estetski konzervativna (devedesete) ili pak pluralna, otvorena i cool (nulte), pa čak ni hoće li u toj konstrukciji biti mjesta za Ugrešić. Danas bi pitanje bilo: što od hrvatske književnosti i književnosti u Hrvatskoj uopće preostaje, nakon destrukcije od lokalnog nacionalizma i kapitalizma a uslijed globalne hegemonije engleskog jezika? Usred desetkovanog književnog polja, tekst poput ‘Lisice’ može predstavljati kvalitetnog sugovornika u takvoj raspravi.
Bitka za tekst umjetničkog djela
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 3. 11. 2017.
Još u romanu “Forsiranje romana reke” Dubravka Ugrešić je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka uvjerljivo anticipirala neke od ključnih problema književnosti novog doba, posebno književnosti, kako se to kaže, na ovim prostorima. Kada se danas čita taj roman, upućeniji poznavaoci ovdašnjih književnih prilika i odnosa domaće književnosti spram širih literarnih obzora veoma lako će prepoznati trag one šepave noge koja se vuče za našom književnošću već godinama, a koja je sada dosegla vrhunac rahitičnosti, budući da je tu sakatu nogu zamijenila nezgrapna drvena nožurda koja nemilosrdno gazi preko svega onoga što je književnu umjetnost činilo specifičnom djelatnošću ljudskog duha. “Forsiranje romana reke” ironično je postavljen tekst fokusiran dobrim svojim dijelom na bizarije književnog života i njegovih zakulisnih, uglavnom sujetnih i infantilnih, tričarija koje u mnogome određuju glavne tokove književne svakodnevice. U toj vehementnoj demistifikaciji Ugrešić je oslikala sve one karaktere pisaca kakvi i danas vršljaju po različitim literarnim workshopovim, festivalima, promocijama i skupovima. Sva ona šepurenja, mačističku i falocentričnu pozadinu književnosti. Gramzivosti, sladostrašća i egoistične manevre. Galerija je to osebujnih i tragikomičnih likova, ali i slika trusnog književnog polja preko kojeg se prelamaju mnoga ideološka pitanja, ali i ljudske slabosti pisaca.
Sve se, konačno, raspalo
Svojim novim romanom “Lisica” Ugrešić, čini se, nastavlja tamo gdje je njen raniji roman stao. Sve se, konačno, raspalo. Književnost se, pritisnuta zahtjevima neoliberalnog tržišta i novih tehnologija, savija i sve manje snalazi. Ona je postala prostor za propitivanje ljudskopravaških agenda i piše se gotovo kao projekat, što je čini sve manje autentičnom i avangardnom. U takvoj književnosti ispovjedno ja je zamijenilo književne junake, a književni postupak memoarsko i anegdotalno prepričavanje. Sve manje pažnje se obraća na stilsko uobličavanje i uopšte svaranje jednog specifičnog svijeta u književnosti. Nasuprot traganja za što dojmljivijim uobličenjem i iskazom, kojim će se nastojati dati jednu drugačiju perspektivu vremena i prostora, mi imamo teror simplifikacije književnost. Ova se umjetnost vulgarno svodi na život, pa se doima da je svaku priču dovoljno tek istresti na papir i već imamo uspjelu autobiografsku fikciju sa romanesknim pretenzijama. Pritom nastaju mnoge diletantske zabune i dolazi do povratka na tačku kada se iznova moraju postavljati pitanja šta zaista književnost jeste. Koja je njena uloga i šta je uloga pisca danas, te šta književnost razlikuje od neestetskog teksta. Budući da je granica izbrisana, sve više se pojam romana i umjetničke proze tretira kao kanta za đubre. U nju se može strpati sve što autoru padne na um, a to će revnosna književna profesura i nezamjerljiva kritika proglasiti nesumnjivim remek-djelom. To je, dojma sam, put umiranja književnosti. Jer time iz nje iščezava ona tako nužna potreba za igranjem, za neprestanim začikavanjem teksta, eksperimentom i magijom stvaranja.
“Lisica”, dakle, polazeći od priče Borisa Piljnjaka, “Priča o tome kako nastaju priče”, nastoji postaviti neka od ključnih pitanja savremene književnosti i njenog smisla danas. Tačnije, ova autorica i spisateljski i teorijski dojmljivo odgovara na današnju simplifikaciju književnosti. Piljnjakova priča, kao i cijela ruska avangarda, poslužiće Dubravki Ugrešić kao svojevrsna glosa iz koje će se razviti šest poglavlja ovog romana. Od kojih svako na svoj način, majstorskom promjenom postupaka i ritma pripovijedanja, nastoji odgovoriti na pitanje kako nastaje priča i šta zaista uspjelu priču čini. Lisica je, kako je pisao Boris Piljnjak, totem pisca. Dok je, krećući od grčkog aforizma da lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu, Isaiah Berlin izvršio podjelu pisaca na ježeve (oni koji uvijek insistiraju na jednoj ideji u svom pisanju) i lisice (oni autori koji neprestano tragaju za novim idejama i izrazima). Ugrešić pak razvija narativ koji snažno usmjerava snop svjetla na ono što književnost zaista čini, iako himeričnom, slamkom spasa u opštoj propadljivosti svega ljudskog. Lisičiji rod je zato svojom mitskom simbolikom, ali i nepripadanjem ni jednom svijetu u potpunosti, alegorijska slika konvulzija i tragike spisateljskog života. Ima li veće potvrde za to od ruske avangarde, o kojoj Ugrešić u “Lisici” ispisuje magične pasaže. Ne treba imati sumnje da ova autorica stoga bira lisičiji rod, jer njena književnost je potraga za izrazom, zaigrano spisateljsko uranjanje u književnost kao još uvijek živ i važan medij uprkos svemu.
“Lisica” pored činjenice da je posrijedi roman o književnosti danas, koji pokazuje dojmljive poteze uspjelog fikcionaliziranja autobiografije (ispit na kojem mnogi pisci danas mahom padaju, svodeći autobiografsku fikciju na kukumakanje stvarnog piščevog ja), ali i roman koji gradi iznimno moćne digresivne epizode (posebno o ruskoj avangardi), čime se kompoziciju ovog romana dodatno usložnjava, jeste i cijela jedna škola književnog mišljenja. Ona donosi obilje referenci, kako teorijskih tako i onih koje se odnose na književne izraze pisaca i mogućnosti poigravanja sa književnim prosedeima. Autorica insistira pri tome, kako se čini, da se književnost i dalje, bez obzira na to koliko bila uronjena u stvarni život, mora misliti kao svijet za sebe. Ne znači to da se ono što je njen socijalni angažman gura u stranu - Ugrešić je poznata, pa i u ovoj knjizi, kao spisateljica sa veoma izoštrenim kritičkim stavom - već da se pripovijedanje ipak ne može svesti samo na angažman. Tačnije, činjenicom da je neka knjiga socijalno angažovana ne iscrpljuje se mogućnost jednog književnog djela. Angažman sam po sebi, ma koliko aktivistički bio važan, ne znači ništa ukoliko u postupku autora nije dojmljivo stilski uklopljen. On nikako nije prvi plan. Najvažniji romani svjetske književnosti od Sevantesa do Markeza nosili su u sebi snažnu poruku o svom vremenu. Ali upravo ono što ih je učinilo bezvremenim i aktuelnim u svakom drugom vremenu jeste jedinstven način pripovijedanja, umjetničkog uobličavanja onoga što je slika vremena. Nema, dakle, uspjele književnost bez priče. A upravo priča jeste ono što hronično nedostaje književnosti danas.
Autorica “Lisice” će u okviru svog narativa ispripovijedati mnogo toga i o prošlim vremenima, o devedesetim, o tragičnim sudbinama ljudi sa prostora Jugoslavije. Čitalac će se susresti sa mnogim piscima i gradovima. Takođe, ponovo se na dojmljiv način osvjetljava pozicija žene u književnosti. Prepoznatljiv i beskompromisan ton ove autorice ne ostavlja prostora za dilemu koliko je književni život zaista još uvijek blatnjavo muški. I u tom pogledu ovo je roman koji je istinski uronjen, kritičan i ironičan spram te minule i aktuelne literarne stvarnosti. Samo, ono što roman Dubravke Ugrešić razlikuje od većine drugih romana recentne produkcije na štokavskom jeziku, a koji se bave prošlim i sadašnjim vremenima, jeste upravo neprestano traganje za iskazom koji će umjetnički dojmljivo govoriti o svemu nabrojanom. Zato ovaj roman jeste iz roda lisica, jer bježi svakom okviru i obrascu stvaranja. Pribjegava avangardističkom razbijanju forme, eksperimentu kao jedinoj mogućnosti da književnost ostane svojstven rad u jeziku. To jeste prokletstvo, tamo gdje se useli duh lisice, čovjek je proklet. Ali samo je kroz tu šumu sablazni moguće krenuti ako se želi stvarati književnost koja je više od novinskog izvještaja.
Uzvišena igra
Sasvim je onda logično zašto se Ugrešić vraća formalistima i Šklovskom. Postupak je, pisao je Šklovski u “Umjetnosti cirkusa”, to što izvanestetski materijal pretvara u umjetničko djelo. “Lisica” jeste roman koji vehementno insistira na nužnosti otvaranja nove bitke za književni tekst. Bitke koja iznova mora pokazati zašto književnost postoji, da bi oponašala i preslikavala život ili pak da bi bila prostor mogućnosti drugačijeg gledanja svijeta i jezičke umjetnosti. Ona uzvišena igra koja ushićuje i odvodi izvan svakog obrasca. Koja otvara horizonte i osvještava tamne komore spoznaje. Koliko god se vjerovalo da se književnost danas može egzaktno stvarati uz pomoć trendi agendi i teorijskih obrazaca, roman Dubravke Ugrešić pokazuje da književnost mora stvarati svijet koji je viši od pojavne stvarnosti. Vezan uz nju, ali ipak iznad nje. Sve bez toga je pusta tlapnja, mucavost i parafraza.
Konačno, kako je Zamjatin pisao Staljinu, pravu književnost ne stvaraju marljiv i poslušni činovnici, nego luđaci, pustinjaci, heretici, sanjar, buntovnici i skeptici. Dubravka Ugrešić pokazala je ovim romanom da je autorica koja književnost još uvijek, uprkos pesimizmu aktuelnog trenutka, misli kao privlačan kutak gdje se susreću čuda, luđaci, pustinjaci, heretici, sanjar, buntovnici i skeptici. Kao mjesto gdje se još uvijek može proizvesti tako uzaludna, a tako nužna magija. Jer, pripovijeda Ugrešić, magija ne radi kada su riječi izgovorene uzalud. “Zato u svaku priču, čak i u bajku, pogotovo u bajku, mora biti ugrađena komponenta neke više ‘istinitosti’ (istinitost pritom ne treba miješati s istinom, s uvjerljivošću, sa životnim iskustvom, ni s moralom), jer priča u suprotnom neće ‘radit’. Mora postojati dobar razlog zašto ta, baš ta priča mora biti ispričana”. “Lisica” je priča sa itekako uvjerljivim razlogom zašto je ispričana.
I pored svega, ja vjerujem u književnost
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 11. 11. 2017.
Vaš posljednji roman “Lisica” nastavlja, čini mi se, tamo gdje je stalo “Forsiranje romana reke”. Konačno, sve se raspalo, time naizgled i književnost. Ono što je taj roman s kraja osamdesetih detektovao kao bijedu spisateljskog života, sa svim njegovim zakulisnim pikanterijama, danas se doima još mnogo tužnijim. Kako Vi gledate na vezu ta dva romana?
- Istina je da postoje poveznice, ali kako su ta dva romana zaista različita - strukturno, kompozicijski, naracijski, žanrovski - teško da ih mogu svrstati u istu nišu. Medjutim, lik Flagusa iz Forsiranja romana reke, koji je parodijska referenca na Bulgakovljeva Volanda, a ovaj je u mome romanu uskrsnuo na Zagrebačkim razgovorima godinu dana prije nego što će pasti berlinski zid – mogao bi poslužiti kao simbolička poveznica. Za razliku od Volanda, Flagus je zlo koje ne donosi dobro. Njegove ideje o “književnim hamburgerima”, o standardizaciji književne proizvodnje putem totalne književne kontrole groteskna su anticipacijaknjiževne realnosti koja će tek doći, ili je već došla... Danas, trideset godina kasnije, u drukčijoj političkoj, idejnoj, kulturnoj i moralnoj društvenoj konstelaciji, ideje koje se pojavljuju u Forsiranju romana rekezvuče drukčije. Pa ipak, uz teško uopćavanje, moglo bi se reći da živimo u vrijeme standardizacije ukusa, između ostaloga i književnoga, da, dakle, žvačemo “književne hamburgere”. Globalno tržište vlada, a tko drži konce u rukama, ne znamo. I kao da nas previše i ne zanima.
Facebook slava
A što se naših književnosti regiona tiče, nije se raspala književnost nego književni sistem. Svaka pojedina književnost -- hrvatska, srpska, bosanska – morala se u ovih četvrt stoljeća resetirati, od one praktične, kao što je izdavaštvo, do tzv. teorijske razine…Trebalo je praktički resetirati povijesti nacionalnih književnosti, uspostaviti nove standarde, vrednovanja i nove književne veze i reference, kada su “prirodne”, temeljene prije svega na zajedničkom jeziku, pukle.
“Lisica”, budući da je nastala u onome što se označava kao posttranzicijsko razdoblje, otvara temu književnosti u neoliberalnom kapitalizmu. Šta su, po Vašem mišljenju, ključne promjene u savremenoj književnosti, te koliko se njena priroda zaista promijenila?
- Globalno tržište i digitalna kultura donijeli su ključne promjene. Jedna od takvih ključnih promjena je gubitak ekskluzivnosti: danas apsolutno svatko može objaviti knjigu. Autora više ne sputavaju filteri, a to su dosada bili izdavači, urednici, knjižare, kritičari, biblioteke, geografska pozicioniranost autora i društveni kodovi, odnosno društvena percepcija pojedinih zanimanja. Danas svatko može biti svoj majstor, izdati svoju knjigu na internetu, stvoriti bazu fanova, naučiti kako da ga internetska okolina “lajka”. Danas se mogu “namjestiti”, fabricirati ocjene u obliku zvjezdica, ili pak njihov izostanak. Fejsbuk je škola digitalne socijalizacije, koja nas uci kako se pozicionirati na društvenom tržištu. Izjava “On je popularan na fejsbuku” pozitivna je kvalifikacija. Za račun te “popularnosti na tržištu” postepenoiščezava ozbiljno vrednovanje književnoga teksta. Ono, dakako, još postoji, ali se povuklo u akademske kule bjelokosne (Pritom ne mislim da je “akademsko” vrednovanje jedino ozbiljno vrednovanje, jer su sve bloggeri, “književni aktivisti”, često inteligentniji kritičari od onih “službenih”). Autori, izdavači, tržište – svi traže brzu gratifikaciju, svojih instantnih pet zvjezdica. Ovaj izostanak ozbiljne evaluacijepostepeno vodi u opću književnu zapuštenost, čitaočevu i autorovu (tu su i ostale karike lanca: kritičari, urednici, izdavači…). U neke od oblika te zapuštenosti spadaju, na primjer, imitacija ozbiljnoga književnoga teksta (umjesto autentičnoga teksta) i njezino neprepoznavanje od strane čitaoca; zatim aproprijacija tuđega tekstai ideja od strane autora i neprepoznavanje od strane čitaoca; ukidanje književnog kontinuiteta i samim time izgon izvrsnosti iz polja književnoga vrednovanja. U rezultatu se izvrsnost više se ne smatra vrijednošću. Populistički virus nije samo zarazio politički život, nego baš sve, kulturu, medije, ponašanje, modu… Snizili smo etičke standarde, snizili smo i one estetske.
Kada posmatrate stanje u književnosti postjugoslovenskih zemalja, pod okriljem njihovih jezičkih ratova i granica, koliko se pozicija pisca razlikuje od one koja je obilježavala jugoslovensko razdoblje?
- Takvo pitanje zahtijeva ozbiljno istraživanje kojega će se jednoga dana valjda netko ozbiljno i prihvatiti. Današnji post-jugoslavenski populistički režimi proizvode jeftinu ideološku maglu o totalitarnom jugoslavenskom sistemu, represijama u kulturi, o “mraku” iz kojega smo zahvaljujući hrabrosti onih koji nama vladaju, eto, konačno izašli. Što je s represijom populističkih režima?! U Hrvatskoj je danas dovoljno da se digne onih pola milijuna branitelja koliko ih, kažu, ima i da si uzmu pravo da sabotiraju kazališne predstave; da zatraže svoju participaciju u školskoj nastavi iz suvremene povijesti, iako za to nisu kvalificirani;da zahtijevaju da u nastavnim programima bude više vjeronauka, “nacionalnog identiteta” i sličnih stvari. Ako se danas kultura shvaća kao nacionalna sluškinja koja će čistiti cipele Anti Gotovini, na primjer,jer je to odlučio opći koncenzus, onda prijeti opasnost da kultura to i postane. Sluškinja, dakle.
Važan kompozicijski segment “Lisice”, rekao bih čak njena noseća narativna linija, jeste priča o ruskoj avangardi. Polazite od Piljnjaka, kojeg ste i prevodili sa ruskog, a potom roman donosi niz drugih epizoda koje osvjetljavaju rusku avangardu u svoj njenoj tragičnosti. Cijela Vaša karijera je prožeta ovim iznimno važnim književnim pokretom, šta on za Vas znači i kako ga posmatrate u kontekstu današnje književnosti?
- Neki elementi romana Lisica pojavili su se veoma davno, možda prije četrdeset godina, kada sam se po prvi puta našla u Moskvi. Knjigu eseja Zabranjeno čitanje objavila sam 2000. U toj knjizi nalazi se esej pod naslovom Pisac u egzilu. Dopustite mi da ovdje citiram samu sebe, odnosno ulomak iz tog eseja…
Šeherezadin kurs
“Postoje egzilanti koji otisnuvši se jednom, spalivši sve mostove za sobom, postaju divlji ljudi. Egzilant se teško odriče stečene slobode, on razvija čula i postaje osjetljiv na svaku zamku. On ljutito skida sa sebe svaku etiketu, on odbija da ga svrstavaju u bilo što, da bude sveden na predstavnika zemlje čiji pasoš posjeduje, da bude član bilo koje obitelji. Riječju, on postaje neugodna osoba, gnjavator. On odbija da se udomi. S vremenom razvija instinkt životinje, postaje ilegalac, mijenja svoje brloge, teško je uhvatljiv. Ako se jednom i udomi, ostaje stranac u vlastitom domu, s uvijek spremnim koferom koji stoji pokraj vrata. On postaje rušilac normi, svrbi ga svaka stega, navikao je na život izvan uobičajenog reda. S vremenom se stapa sa svojim optuženičkim licem. On postaje neprijatelj, izdajica, on se seli u ilegalu kamo su ga jednom bili stjerali, on postaje subverzivan, jer su ga jednom bili optužili za subverziju, on postaje odmetnik, jer su ga bili optužili za odmetništvo.
Pisac u jednom trenutku sreće egzilanta u sebi, pomiruje se, stanje zvano egzil postaje njegovim pravim stanjem. Načinivši krug, pisac se pomireno vraća svojoj pravoj kući.
Čini se da je ruska avangardna kultura najstrastvenije slijedila ideju o ‘umjetniku izdajici’i o umjetničkom djelu kao o ‘izdajstvu’. Ruska avangardna kultura razradila je bogate strategije ‘izdaje’ustaljenih umjetničkih načela, ustaljenih žanrova, ustaljenih vrijednosnih hijerarhija i književne tradicije. Umjetnički čin bio je za avangardne umjetnike čin subverzije. Umjetnost je imala svoju neprikosnovenu autonomiju, u obrani te autonomije sva su sredstva bila dopuštena. Temeljni umjetnički postupak ruske avangardne književnosti bila je izdaja,ostranenie, začudnost, razbijanje ustaljenih književnih normi, iznevjeravanje čitaočeva očekivanja. U tom smislu pisac je bio izdajnik, lisica, a metafora izdaje bila je zaštitni znak pravog umjetničkog djela”.
Doima mi se da ste rusku avangardu uveli u svoj roman i kao pokazatelj da pisati ipak znači nešto mnogo više od pukog mrčenja hartije. Ovaj je pokret na vlastitoj koži osjetio svu silu terora, pa spram njega mnoge današnje muke pisaca izgledaju nevino. Čini se da istinskog pisanja, iz roda lisica, i nema bez žrtve?
- U Lisici se spominje i priča o Šeherezadi. Ne zaboravimo da Šeherezada svoj kurs kreativnog pisanja -- a koji je trajao tisuću i jednu noć - nije platila kešom. Umjesto keša, ona je založila vlastitu glavu.
Zanimljivo je takođe u tom kontekstu i promišljanje da godine velikih terora i stradanja, koliko god bile stravične, na književnost djeluju nekako poticajno (bar je ruska avangarda tome posvjedočila). Kako vidite to u današnjim okvirima, postoji li danas mogućnost za književnost sa takvom vjerom u važnost da se ipak, uprkos svemu, stvara?
Avangardni pokreti započeli su prije staljinističkog terora i uvođenja doktrine socijalističkog realizma. Velika avangardna djela -- sve je to nastalo u vorteksu revolucije i evropskoga modernizma, u vrtlogu promjena koje su se događale na svim razinama. Revolucija je donijela emancipaciju, nove umjetničke standarde, nove teorije, nove perspektive, novu umjetnost.
Sam mitski simbol lisice, kao i njena anticipacija u književnost, a Vi je pominjete u kontekstu Piljnjaka i konstatacije da je lisica totem pisca, te u kontekstu podjele pisaca Isaiaha Berlina na lisice i ježeve, specifičan je i blizak životu pisaca upravo po nepripadanju. Tačnije, po toj dvostrukoj izopštenosti, na boravku na vjetrometini dvaju svjetova. Znači li to da su jedina istinska sudbina pisca izgnanstvo i nepripadanje?
- Nepripadanje je dio umjetnikova psihograma. Mnogi književnici su promatrači. Teško je biti promatrač i pripadati. Nepripadanje pritom ne isključuje empatiju i druge osjećaje.
Imate dugogodišnje iskustvo emigrantskog života. Doima se u današnjoj književnosti da je emigrantsko iskustvo gotovo nužno za uspješnog pisca, pa se pomalo stiče dojam da književnosti danas i nema bez tog iskustva. Koliko emigracija, po Vašem mišljenju, utiče na pisca i njegovo stvaranje?
- Da je emigrantsko iskustvo nužno, korisno, i da je preduvjet uspješnosti, mnogi bi književnici pohrlili. To se ipak rijetko događa, jer su književnici svjesni ogromnih rizika takvoga čina. Književnost se, kao i svaka druga vrsta umjetnosti, drži na osrednjosti. Tu sam misao stavila u usta jedne svoje junakinje u Lisici.
Veliki “igrači”
Osrednjost između ostaloga podrazumijeva sposobnost prilagođavanja svojoj okolini i njezinim standardima. U tom smislu sigurnije je biti genij u svome vlastitome selu nego se izložiti “bačenosti u svijet”. Čin samoisključenja (ili isključenja) iz zajednice, iz ovih ili iz onih razloga, vraća nas na početak: posve smo sami u svijetu, pravila koja smo naučili više ne važe, nitko nas ne voli, niti nas mrzi, svijet je apsolutno ravnodušan prema nama. Kamo, dakle, krenuti iz nulte točke?
Takođe, jedna od boljki recentne književnosti, stava sam, jeste predimenzionirano shvaćanje važnosti autobiografskog u tekstu. Singer je pisao da u njegovim knjigama ima mnogo autobiografskih detalja, ali da oni ne bi značili ništa sami po sebi ukoliko nisu u funkciji književnog teksta kao svijeta za sebe. Vi u “Lisici”, čini se, upravo nastojite pokazati sličnu stvar, te se poigravate biografskim kao važnim alatom prosedea, ali i sa jasnom sumnjom u ulogu autobiografskog u romanesknom. Kako ipak Vi vidite udio autobiografskog u romanu?
- Žanr autobiografije je poprilično kompromitiran populističkim stavom da svatko ima pravo na svoju autobiografiju, a onda i autorskim svođenjem vlastite biografije na trač. Autobiografije su popularne naprosto zato jer utažuju čitaočevu glad za tračem. Zato, između ostaloga, Speak, memory, ili Govori, sjećanje, nije popularna knjiga. Autobiografija je konfesija, oblik “vjerskoga” žanra. Autobiografijom nastojimo sebe prikazati boljima nego što jesmo, udobrovoljavamo Njega, Slušaoca, Onoga koji će nam potvrditi da je naš život vrijedan pažnje i odriješiti nas grijeha. Internet je otvorio mogućnosti da svi ostavimo otisak vlastitoga prsta (socijalne mreže, selfiji, instagrami, forumi, socijalne mreže, twitanje, vlogiranje, blogiranje i desetine drugih digitalnih izražajnih oblika) i na taj je način izvrnuo tužno lice modernog narcizma u opći karneval. Drugim riječima, pravo na javno izlaganje vlastite stražnjice ne pripada samo Kim Kardashian. To pravo ostvaruju tisuće žena i muškaraca, i djece (!) diljem svijeta.
Udio autobiografskoga u književnome tekstuza mene je uvijek bilo policijsko, a ne književno-teorijsko pitanje. U Lisici sam, na svoje veliko zadovoljstvo, zapetljala mnoge stvarido te mjere da su moji prijatelji prilikom čitanja moga romana svaki čas skakali na internet da provjere da li to o čemu pišem postoji. Detalji za koje su oni bili uvjereni da su autobiografski, nisu se nikada dogodili, i obratno. Ali, kada sam im postavila jednostavna pitanja koja se tiču labavih fabulativnih poveznica u romanu, kao, na primjer, je li Dora Bojanova kćerka; i što oni misle je li Ira Ferris kćerka Dojvbera Levina; i nije li Beločkin završio u Americi došavši iz Vladivostoka – odgovore nisu znali.
“Lisica”, konačno, iako ne prikazuje baš veselu sliku književnosti i njene budućnosti, ipak nije pesimistična knjiga. Prije bih rekao da poziva na odbranu književnosti, na potrebu da ona bude ponovo shvaćena nešto malo više kao igra. Vi ipak vjerujete u književnost i da rukopisi ne gore?
- Nemam ništa protiv toga da se književnost shvaća kao igra. Igra, radoznalost i humor pokazatelji su ljudske inteligencije. Veliki književnici bili su veliki “igrači”, poput jednog Vladimira Nabokova ili Jamesa Joycea. Simbol lisice, koji razvijam u romanu, ne sugerira samo značenja izdajstva, lukavosti i prevare (što je dominirajuća zapadnoevropska lisičja simbolična slika), nego i zavodljivosti, ambivalentnosti, moći transformacije, posjedovanja magičnih moći, onostranoga, usamljenosti. Naime, lisica je u Japanu polubožanstvo, prenositeljica božjih poruka. Ona može steći božanski status, pravo na svojih devet repova, tek nakon tisuću godina. Tada postaje “nebeskom lisicom”. Lisicu progone lovci da bi s nje odrali krzno i prodali ga. Lisicu, dakle, ne love zato što je ukrala kokoš, nego da bi zaradili na krznu. Lisica je gubitnica, njezine prevare su sitne, njezina pobjeda svodi se na komad sira koji ispada, koje li ironije, iz vraninih usta! Ta simbolizacijska sjenčenja prenijela sam na polje književnosti. Povijest spisateljstva manje je povijest lovorovih vijenaca, a više povijest rizika, progona, disidentstva, diskriminacije, poniženja. Lovorovi vijenci rijetko padaju na književničke glave, oni su rezervirani za kraljeve, vojskovođe, diktatore i -- biznismene, poput Ivice Todorića, koji je, eto, cijelu Hrvatsku omotao oko vrata kao kakav šal. Lisičji repovi na znamenitoj Breughelovoj slici “Prosjaci”, koji ukrašavaju odjeću uličnih prosjaka i bogalja, simbolični su signal da se radi o “ljudskome otpadu”.
I pored svega, ja vjerujem u književnost. Rukopisi ne gore. Sigurna sam, na primjer, da će pjesme bosanskih pjesnikinja Feride Duraković, Adise Bašić i mnogih drugih ostaviti zapis o ovome vremenu, na ovoj geografskoj točki, koji će nadjačati književnu ravnodušnost regionalnih kulturnih sredina. Jevgenij Zamjatin u svome pismu Staljinu kaže da pravu književnost stvaraju “luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici”. Tu znamenitu Zamjatinovu frazu znam odavno, pohranila sam je negdje u mozgu kao kakvu mentalnu tetovažu, kao svoj kod. Odnedavno zamjećujem da se prisjećam te fraze sve češće, da je citiram sve češće, s osjećajem da dosađujem, jer je svi znaju. Iznenađujuće je da malotko zna i za frazu i za njezina autora, a i oni koji su znali, u međuvremenu su zaboravili. Razlog tomu je da danas malotko danas povezuje književnost s ludilom, pustinjaštvom, herezom, sanjarenjem, buntovništvom i skepticizmom. Čitaoci koji čitaju Paula Coelha i druge super-slavne književnike radije povezuju književnost sa slavom i novcem.