Lisica

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Broj stranica: 312

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266870-4

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 460 g

Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grčki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Poigravajući se mnogostrukostima, pokazujući veličanstven rep i mijenjajući maske, putujući literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih američkih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugrešić piše roman o pripovijedanju.

Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopće još pričati priče, je li moguće samo tako stvoriti roman i ispripovjediti priču te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili priča sama, sve su to pitanja koja pokreću Lisicu. Poigravajući se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je veličanstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja. Takve priče mogu stvoriti samo briljantni pripovjedači, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugrešić.

Priče nastaju u mraku

Luca Kozina, Booksa.hr, 5. 9. 2017.

Novi roman Dubravke Ugrešić pravi je tour de force. Širokim je zamasima svog britkog pera autorica obuhvatila te uglavnom uspješno i na svoj specifično zaigran način povezala pozamašan broj vječnih tema ne samo svog opusa već i književnosti kao takve: identitet, pisanje, isprepletenost fikcije i stvarnosti, mjesto žena u književnom kanonu, fenomen izbjeglištva, jugoslavenski i postjugoslavenski mentalitet, nepouzdanost sjećanja. 

Uz to, kroz roman autorica koristi još jedan svoj zaštitni znak – više književnih vrsta. Jedno je poglavlje pisano kao putopis, jedno kao ljubavni roman, jedno kao znanstveni rad, jedno kao biografija. Elegantno i samouvjereno umata svoj tekst u različite forme. Bitno je naznačiti da ove postmodernističke tehnike nisu tu (samo) radi efekta začudnosti ili pokazivanja autoričine vještine i fleksibilnosti kao što to možemo naći kod velikog broja drugih pisaca u postmodernističkom diskursu, niti otuđuju čitatelja od teksta. Korištenje više autorskih postupaka ujedno je i autorska igra s tekstom, na što već upućuje sam epigraf djela: "Prava književna zabava započinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli."

Autoričini postmodernistički postupci imaju još jednu funkciju. Naime, izmjenom različitih vrsta tekstova uspostavlja se dinamičan ritam koji pomaže čitatelju da se održi ukorak s knjigom, da ne posustane u hodu nakon neke nezgodne dionice (ovdje mislim prvenstveno na pomalo otegnuti dio romana o Nikolaju Hardžievu, ruskom futuristu). 

Kroz roman autorica problematizira više ključnih mjesta književnosti. Jedno od njih je sadržano u naslovu priče Borisa Piljnjaka, ruskog pisca s početka 20.st: Priča o tome kako nastaju priče. Ono se provlači kroz cijelu knjigu i prolazi kroz cijeli niz transformacija i različitih interpretacija. Na pitanje o nastanku priča nadovezuje se i problem samog autora djela. Za autora se kroz cijeli roman koristi metafora lisice, onakve kakva je prisutna u svjetskim mitologijama. Mitološko je značenje lisice u većine naroda pejorativno. Lisica je prevarantica, triksterica koja ima moć preobrazbe u različite oblike, a Plinjak dodaje da je ona i "utjelovljenje duha lukavosti i izdaje. (...) Lisica je totem pisca."

Još jedno bitno pitanje koje autorica postavlja tiče se veze između stvarnosti i fikcije. Koliko ima istine u književnim djelima, koliko je toga u njima izmišljeno, te možemo li uopće samouvjereno pokazati prstom na granicu stvarnosti i fikcije? Ugrešić istražuje ovu vezu između stvarnosti i književnosti u dijelovima u kojima razrađuje svoje motive poveznicama sa svojim biografskim podacima. No, najdublje i najuspješnije ulazi u anatomiju tog sukoba u dijelovima gdje je ona lik – njena moskovska epizoda, epizode sa Udovicom i biografkinjom gospođom Ferris ili epizoda sa pirotehničarom Bojanom.

Ostavlja se čitatelju na interpretaciju što je tu fikcija a što stvarnost. U tom je pogledu znakovit dio kada se nakon dugo vremena pripovjedačica ponovno sastaje sa svojim moskovskim ljubavnikom koji se prisjeća njihovih izleta u Lenjingrad na što mu ona hladno odvraća da se to putovanje nikad nije dogodilo, e da bi nakon nekog vremena u jednoj knjizi pronašla fizičke dokaze o njihovom boravku u Lenjingradu – karte i račune. Tu svjedočimo činjenici da je uz pomoć ljudske sposobnosti zaboravljanja granica između stvarnosti i fikcije itekako varljiva.

Probleme pisanja i autorstva književnih djela autorica provlači i kroz biografije i biografske detalje ruskih književnika s početka XX. stoljeća. Razlog autoričina interesa, osim toga što i oni u svojim djelima propitkuju pitanja identiteta, pisanja, autorstva, jest i u tome što su oni, kao i ona, izmješteni, prognani daleko od svojih rodnih krajeva, osuđeni na samoću, kompliciranih, višeslojnih identiteta, a jedina konstanta, jedino sidrište u njihovim životima je književnost, ali uz jako visoku cijenu. Uostalom, i oni su, kao i ona, lisice. Komentirajući kontradiktornu osobnost Pisca, pripovjedačica zaključuje da "Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena ... Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto (...)"

Paralelno s esejističkim dijelovima odvija se i fabulativni dio romana koji prati pripovjedačicu u njenim putovanjima po književnim konferencijama i ostalim promotivnim aktivnostima suvremenog pisca. Ti se dijelovi često prekidaju digresijama potaknutima vanjskim okolnostima (npr. dolazak u Napulj i susretanje velikog broja afričkih izbjeglica povod je za razmišljanje o izbjeglištvu i povezivanjem sa izbjeglištvom pisca).

Na svojim putešestvijama pripovjedačica susreće zanimljive likove zahvaljujući kojima saznaje puno o sebi. Pa tako u Napulju upoznaje Udovicu, udovicu ruskog futurista Borisa Levina. Ona je "stereotipna piščeva žena" koja nakon muževe smrti preuzima na sebe njegovu književnu ostavštinu te mu je podigla "spomenik u koji je ugradila samu sebe." Nedugo nakon njihovog rastanka, pripovjedačica u novinama saznaje da je stara žena umrla, ali uspoređujući različite novinske izvještaje o Udovičinoj smrti vidi da je svugdje kao mjesto smrti navedeno neko drugo mjesto. "Lisica" – zaključuje – "pomislila sam, čak je i u smrti uspjela zametnuti tragove."

Pripovjedačici se u trećem poglavlju pruža jedinstvena prilika da stekne dom, u naručju pirotehničara Bojana, u maloj kućici u Kuruzovcu negdje u kontinentalnoj Hrvatskoj, ali ironijom sudbine ili, bolje rečeno, autorice, san o domu u ljubavi se rasplinuo iznenadnom Bojanovom smrću. Sasvim očekivana sudbina za jednu lisicu. 

Na kraju se pripovjedačica pomiruje sa svojom lisičjom stranom. To priziva u pamćenje Shakespeareovu besmrtnu rečenicu: Simply the thing I am shall make me live. Jer doista, pisac piše jer je to njegov modus vivendi, jer naprosto mora pisati. To je ona ključna nijansa koja razlikuje prosječnog pisca od velikog. 

Pisac, pogotovo onaj koji piše bez zadrške, koji izražava svoje stavove, ali i zbog same svoje biti je stranac, autsajder, lisica, drukčiji od ostatka čovječanstva. Dok većina cijeli život lebdi na površini hvatajući se za slamke spasa svakodnevnog, automatiziranog života, pisac roni u nepoznato, zadržava se tamo, pogotovo ako je mračno, kopka, kopka sve dok ne dođe do svjetla. A ovim je romanom, ljubavnim pismom književnosti, Ugrešić definitivno došla do svjetla i pokazala da, dok god ona piše, za književnost ima nade da prevaziđe sve prepreke koje joj postavlja suvremeni svijet.

Književna gozba za one koji vjeruju da rukopisi ne gore

Tanja Tolić, Najboljeknjige.com, 17. 9. 2017.

Majstor grotesknog pretjerivanja Konstantin Vaginov ovako završava svoj romančić o izmišljenom piscu Svistonovu: "Na kraju je osjetio da je definitivno zatvoren u svome romanu. Gdje god bi se pojavio, posvuda je viđao svoje junake. Oni su imali druga prezimena, druga tijela, drukčije frizure i drukčije su se ponašali, ali ih je odmah prepoznavao. Na taj se način Svistonov u potpunosti preselio u svoje djelo."

U "Lisici" Dubravke Ugrešić ovaj je odlomak fusnota, sitna napomena na dnu dvije stranice, zakopana duboko u roman od tristotinjak stranica, no kako nas lisica uči – a lisica zna mnoge stvari, za razliku od ježa koji zna samo jednu – "svi smo mi fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane". I, kako nam je rekao Nabokov, lovac na leptire koji je postao pisac i obratno, svi smo mi djelići megateksta, fusnote velikom, nepoznatom, nedovršenom remek-djelu.

Dubravka Ugrešić, kako sam igrom slučaja i zahvaljujući jednom prijateljstvu imala prilike doznati, svoju je "Lisicu" pisala četrdeset godina. Nije doslovno pisala četrdeset godina, ali je u njoj bila, rekao bi Vaginov kroz Svistonovljeva usta, "zatvorena" četrdeset godina; život spisateljice-fusnote, koja opet ima svoje fusnote, razgranao se kao stablo, priča se počela ponašati poput rotirajućih prskalica za travu, eto nas na književnoj zabavi! S ovime bih inače završila, ali ću početi: "Lisica" je superiorna većini hrvatske književne produkcije, u doslovnom smislu riječi pred čitateljem je književna gozba, i pitam se tko će tako ovdje (moći) pisati kad spisateljice jednom više ne bude.

Roman kakav piše Dubravka Ugrešić umire, pri čemu već desetljećima traju rasprave je li to što ona piše uopće roman. Mainstream književnosti smetalo je još štepanje u "Štefici Cvek u raljama života" (1981.), tko bi rekao da smo već u socijalizmu pali kao žrtve anglosaksonskog narativa koji, pisala sam o tome već nekoliko puta, u principu proizvodi lijenog čitatelja jer priča počiva na bazičnim zakonitostima uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta. Nije baš da možete čitati žmirećke, ali taj nam je narativ do te mjere ugrađen – tako već i govorimo! - da ćete automatski čitati. "Lisica" je u mnogo čemu supstrat bogatog naslijeđa istočnoeuropskog romana koji kombinira pripovijedanje s esejiziranjem.

Naravno, da bi se pisalo onako kako piše Dubravka Ugrešić, potrebno je znanje. Dijelom je to "akademsko znanje", u njezinu slučaju konkretno o avangardnoj ruskoj grupi Oberiu i njezinim pripadnicima oberiutima, ali i općenito o "suvremenoj" ruskoj književnosti, slavistici, pa sve do "načelnog" znanja, do vječnog pitanja s kojim "Lisica" i počinje – kako nastaju priče? Ili zašto priča, koja u sebi ne sadrži obrazac bajke, paradoksalno, nikad nije toliko uvjerljiva kao ona koja ga sadrži? Uz dodatak da u svaku priču, čak i u bajku, mora biti ugrađena komponenta neke više "istinitosti" (jer magija ne radi ako su riječi izgovorene uzalud).

Književnost je kao prana – dah, energija i život. Njezina srž je nevidljiva, a opet bez nje se ne može. Hoću reći, u današnje vrijeme baviti se književnošću se čini gotovo neukusnim – Ugrešić je subverzivna i autoironična u dijelovima gdje opisuje svoja gostovanja na književnim festivalima na kojima se književnost više ne slavi, nego proizvodi; knjiga je kao cigla koju su fakini iz Juge svojedobno "prodavali" naivčinama i luzerima... – no u samo jednom odlomku autorica daje dokaz zašto je književnost i dalje važna; ne samo za pisca, niti isključivo za čitatelja.

"Što bi to trebala biti ženska sudbina? Odgovor na to pitanje pruža većinski korpus klasičnih djela svjetske književnosti. Postoji jak obrazac (mem, memorijska kartica) koji tekstovi svjetske književnosti (oni manjinski, pisani ženskom, kao i oni većinski, pisani muškom rukom) prenose iz stoljeća u stoljeće poput nasljedne bolesti. Junakinja se mora ponašati prema tom obrascu da bismo je uopće prepoznali kao junakinju. Drugim riječima, ona mora proći kroz test poniženja da bi zaradila pravo na vječni život."

Junakinja svih šest priča u novoj knjizi Dubravke Ugrešić, kako sugerira i prelijepo izvedena naslovnica romana (ilustracija Vedrana Klemensa), jest lisica. Isaiah Berlin, posluživši se grčkim aforizmom, podijelio je pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Lisica je prijetvorna, lažljivica, ulizica, kradljivica, ali i osuđena na samoću, na život izvan svoje vrste; njezino krzno nije najskuplje, ali ne izlazi iz mode.

Na kraju romana autorica citira bugarsku narodnu pjesmu o obudovjeloj lisici s dvanaest lisičica: pjesmu koja počinje nevino, kao dječja brojalica, a završava brutalno kao svaka bajka u originalnom, neušminkanom izdanju, dok još nismo pokušavali djecu zaštiti od realnosti brišući iz bajki iskopane oči, odrezane prste na nogama, vještice koje glođu sitne kosti i demone koji kradu dušu. Ta pjesma možda najbolje utjelovljuje sudbinu lisice koja piše za život i zbog života:

"Ne brini, mamo, ne plači
Lako ćeš nas othraniti
(...)
Lovcima ćemo u kesu
Bogatima oko šije..."

"Lisica" je na jednoj razini knjiga za pisce koji i sami žele biti lisice i lisci – i udžbenik za pisanje, i utjeha piscu, i alkemičarski magična knjiga: rastavimo amalgam slova u potrazi za duhom koji lebdi iznad svih stvari. Prosječnom čitatelju, i oprostite – needuciranom čitatelju, na početku "Lisice" činit će se da mu autorica prodaje ciglu, jer "ovo nije roman, nego zbirka eseja", pritom u velikoj mjeri niz eseja o opskurnoj književnoj grupi čiji romani ne nastaju, nego nestaju, ako su ikad bili i napisani.

Mnogo toga u "Lisici" – kakve li fantastično zabavne igre! – ustvari je u lingvističkom i književno-proizvodnom smislu pažljivo iskrojena redundancija i maštovita varijacija Wolandove rečenice: "Hajde, Behemote, daj roman!" "Rukopisi ne gore!" tvrdi Woland u romanu "Majstor i Margarita" Mihaila Bulgakova. Hoćemo li vjerovati u to ili nećemo, naša je stvar, piše Dubravka Ugrešić. "To što zaista ne može izgorjeti jest nepostojeći rukopis. A kada bismo se kladili na vječnost, možda bi baš odsustvo sadržaja imalo veće šanse za pobjedu od prisustva."

"Lisica" je toliko vješto napisana da je čitatelju nemoguće otkriti gdje je ispleten prvi čvor. Prvi čvor je zametak priče iz kojeg pisac može "štepati, heftati, rubiti, kratiti, produljiti – sve su to krojačke mogućnosti tekstualne proizvodnje" (Andrea Zlatar, "Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti", Ljevak, 2014.). Može ako može. U tom trenutku nekako pada i nesvjesna odluka – je li pisac lisica ili jež. Ima li mnoštvo ideja ili samo jednu, nerijetko banalnu ("Svi smo mi žrtve nečije dernjave. U tome je književnost slična politici."). "Lisica" je gusto i povremeno intertekstualno tkanje, možemo reći – hrana za pametne, a opet... u njezino središte umetnuta je jedna od najautentičnijih priča o ljubavi koje sam ikad pročitala. Namjerno ne govorim – ljubavna priča.

Do kraja novoga romana Dubravke Ugrešić postaje jasno da nas je lisica prevarila. Gotovo sve je izmislila. Granica između fikcije i fakcije nije jasna. To je onaj trenutak, rekla bi Irina Ferris, kad priča izmakne autorovoj kontroli, "kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i prskati u raznim smjerovima; kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog žeđi za bliskim izvorom vlage".

Sasvim subjektivno, "Lisica" je najbolja knjiga koju sam dosad pročitala u 2017. godini.
Nesumnjivo, to je i zato što "autentična ljepota za žene i muškarce mojih godina može biti pravi potres". 

Lisica dlaku mijenja

Dinko Kreho, Novosti, 3. 11. 2017.

Moćan i polivalentan simbol, misteriozno i intrigantno stvorenje, lisica figurira kao lajtmotiv nove knjige Dubravke Ugrešić, kojoj i daje ime. Bilo da pripovijeda o avanturama ‘postsocijalističke’ spisateljice u eri festivalizacije književnosti i birokratizacije književnog života, o njenoj romansi s jednim deminerom duboko u hrvatskoj provinciji ili o slabije poznatim epizodama iz povijesti ruske avangarde – Ugrešić nalazi način da se vrati figuri lisice. Klizeći među književnim vrstama i žanrovima, registrima i kodovima, ona skicira i neku vrstu mitologije lisice, ali se s lisicom i autopoetički poistovjećuje. ‘Na jednoj višoj razini, lisica za mene predstavlja estetske principe ruske avangarde koji su meni bili formativni. Svi principi ruske avangarde su zapravo principi sabotaže, izdaje očekivanih principa, uspostavljanja nečega novoga, igre s čitateljem’, izjavit će autorica u razgovoru za Jutarnji list.

Težnja za ‘sabotažom’ očekivanja, osobito u smislu žanrovsko-rodovskih konvencija i kodova, već je odavno ustaljena konstanta pisanja Dubravke Ugrešić. Stvari ne stoje drugačije ni s ‘Lisicom’: posrijedi je fragmentaran, dinamičan i heterogen tekst, u kojem se granice između zbilje i fabrikacije bezbolno prelaze, a elementi pripovjedne proze, eseja i autofictiona slobodno se raspoređuju i kombiniraju. Ni središnja tema knjige ne predstavlja iznenađenje. Riječ je, još jednom, o književnosti – o pisanju i piscima, ali i dinamici književnoga života i aporijama književnog polja. Ukratko, i tematsko-motivske preokupacije i književni postupci i autorska strategija, na koncu i melankolični, autoironijom prošarani ton pripovijedanja koji ‘Lisica’ nudi, bez sumnje će biti dobro poznati čitateljstvu koje je apsolviralo književni rad Ugrešić u proteklih četvrt stoljeća (a koje nije tako malobrojno kao što autorica, reklo bi se, misli).

Kod iste te publike dojam već viđenoga povremeno bi mogao izazvati zamor – tim više što pojedine dionice, poput dijelova ‘reportaže’ iz Napulja, djeluju poprilično razvučeno. S druge strane, uz epizode kakva je spomenuta romansa s deminerom ili pak storija o junakinjinom poznanstvu s poljskom imigrantkinjom i kućnom spremačicom-uličnom zabavljačicom-kazalištarkom iz Amsterdama, teško je zamisliti da bi ‘Lisica’ ikome doista mogla dosađivati. Riječ je o uzbudljivom, duhovitom, mjestimice i dirljivom štivu, koje ne oskudijeva prodornim opservacijama ni eruditskim ekskursima; čak i ukoliko ga čitamo primarno kao nebeletristički tekst, na njegovu pertinentnu literarnost teško je ostati ravnodušan.

Nakon dugogodišnjeg nacionalšovinističkog iživljavanja nad njezinim likom i djelom, Dubravka Ugrešić je nultih godina, u eri tržišnog optimizma u književnom polju, tiho rehabilitirana u hrvatskoj književnosti. (Borislav Mikulić kritizirao je tadašnju autoričinu konstataciju da su se postjugoslavenski ratovi vodili ‘zbog novca’ kao regresiju u odnosu na kritičke analize nacionalističke kulture koje je sama ispisivala devedesetih.) Još jednu deceniju kasnije, ‘Lisica’ se pojavljuje u nakladi komercijalnog izdavača i u poprilično luksuznom aranžmanu, ali opet u novim okolnostima. Čini mi se da dilema više nije hoće li književnost biti etnički kompaktna i estetski konzervativna (devedesete) ili pak pluralna, otvorena i cool (nulte), pa čak ni hoće li u toj konstrukciji biti mjesta za Ugrešić. Danas bi pitanje bilo: što od hrvatske književnosti i književnosti u Hrvatskoj uopće preostaje, nakon destrukcije od lokalnog nacionalizma i kapitalizma a uslijed globalne hegemonije engleskog jezika? Usred desetkovanog književnog polja, tekst poput ‘Lisice’ može predstavljati kvalitetnog sugovornika u takvoj raspravi.