Leksikon intimnih gradova
Slobodni priručnik iz geopoetike i kozmopolitike
Special cijena
23,77 €
Redovna cijena
26,41 €
-
Jezik izvornika: ukrajinski
-
Prijevod: Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen
-
Broj stranica: 560
-
Datum izdanja: listopad 2019.
-
ISBN: 978-953358160-6
-
Naslov izvornika: Лексикон інтимних міст
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 785 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
"Poznato je: Ukrajince je lakše vezati nego ujediniti. U SAD-u se naša uzajamna posvađanost pojačava svim vrstama emigracijskih podjela i manija. Tako da čak ni Sjedinjene Države ne mogu ništa sjediniti: svi ukrajinski valovi susreću se jedino u nedjelju u crkvama, ali čak se i tada radije mole u odvojenim grupicama", jedan je od duhovitih i nadahnutih uvida Jurija Andruhovyča u Leksikonu intimnih gradova.
Knjiga slagalica, kako je naziva ovaj neumorni ukrajinski pisac-putnik, koja na izniman i intiman način obrađuje 111 gradova, od Aaraua do Zagreba, jedinstveni je sklop autobiografije i geografije. Leksikon intimnih gradova tako je svojevrsna "autobiogeografija" u kojoj "geo" i "bio" postaju jedinstvena i nerazdvojna cjelina, dok "auto" često zalebdi na granici stvarnosti i mašte. Složeni abecednim redom prema zemljopisnim nazivima, ovi tekstovi različitih žanrova, od eseja i priča do pjesama u prozi, zajedno tvore atlas Andruhovyčeva svijeta bogat atmosferom, slikama, mirisima i okusima, ali i dubljim refleksijama, lirizmom i tugom, ironijom i sarkazmom – svim onim zbog čega komunikacija pojedinca sa svijetom dobiva obilježja intimnosti.
"Pred vama je još jedan pokušaj privatne kartografije i – što je najvažnije – pokušaj ukrajinskog umjetnika i intelektualca da prenese svoje dojmove o svijetu koji se u početku bezgranično širi, a zatim naglo smanjuje pa tako nastaju neočekivana približavanja i pojavljuju se samo na prvi pogled neobične usporedbe."
- Jevgenij Stasinevyč, književni kritičar
"Andruhovyč je pisac s kojim čovjek rado skrene s puta. U ovoj enciklopediji gradova nauči se više o autoru nego o mjestima u koja je putovao. To je dobro – između ostaloga i zbog duhovitih zgoda iz piščeva života."
- Carmen Eller, Die literarische Welt
"Definirao bih Leksikon intimnih gradova kao roman s geografijom – i u ljubavnom smislu i kao književni žanr. Jedna je od nevjerojatnih prednosti ove knjige u tome što svatko može kreirati svoje vlastito putovanje – vlastiti roman s geografijom – dodajući uz napisano svoje vlastite uspomene ili snove. Radite što god želite, ali ova je knjiga u potpunosti stvorena za vas!"
- Andrij Ljubka, književnik
Knjiga je objavljena u sklopu projekta Coping with Insecurities of Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa. Više o projektu OVDJE.
“Leksikon intimnih gradova” ili kako svoj krvotok razliti oko zemaljske kugle
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 30. 11. 2019.
Kako se nositi s kulturom nesagledivo većeg i moćnijeg susjeda, koji ti je pritom, hirom svoga velikog cara i jednim potezom njegove sablje, odfikario te svojim proglasio lijep komad teritorija, dok drugi komad drži pod okupacijom i svako malo, gotovo zabave radi, ili da pokaže koliko je od tebe jači i koliko njegovi zakoni više vrijede pred autoritetima međunarodnog prava, ubija tvoje vojnike? Važno je to pitanje za Ukrajince u današnja doba, a sve važnijim biva i ostatku Europe i svijeta. U knjizi “Leksikon intimnih gradova” o tome čitamo u velikom i raskošnom poglavlju o Moskvi: “Moj šoker bio je prezir, a moj prezir bio je oblik oslobođenja. Razumijem da generalno nisam bio u pravu, jer preziranje Velike Ruske Kulture značilo je samo produbljivanje fobije ovoga svijeta. Ali trebalo je otići bez osvrtanja. Trebalo se riješiti, dovraga, te navike, te Rusije, te ruske dozvole boravka, i dobiti pravo na Ostatak svijeta.
Sada, gotovo dva desetljeća nakon što smo se, navodno, razdvojili, Moskva i dalje ima najznačajniji utjecaj na sve što nam se događa. (…) Konačna verzija našeg i ruskog ‘zauvijek zajedno’ jest ‘okovani istim lancem’. Čini se da se mi trgamo s njega u veliki svijet, a oni se tome suprotstavljaju. Zapravo mi jako želimo da nas drže što čvršće, a oni žele da se mi pokušavamo otrgnuti iz sve snage. Jer inače, kako ćemo i mi i oni naći smisao daljeg postojanja. Upravo je u njemu, lancu, jedini naš i njihov smisao.
Bože, kako bih volio biti Englez, Nijemac, Francuz, pa čak i Japanac, samo kako bih iskreno mogao voljeti Moskvu na pravi način! To jest, kao nešto veliko, jebeno bogato, rasprostranjeno, egzotično, udaljeno i sigurno strano, smješteno na sigurnoj kulturnoj udaljenosti, kao Rio, Šangaj ili New York. Jer Moskva strašno zaslužuje da je se voli. Samo ni u kom slučaju ne iz ove ugnjetavane i napola pognute pozicije njezina, moskovskog, vječnog maloruskog cinkaroša. Kako bih volio uživati u raskoši VRK-a svom kozmopolitskom radošću duha, a ne na svakom koraku režati na njezino stalno imperijalno pokazivanje zuba našoj maloruskoj strani.”
To nikako nisu najvažniji, najljepši ili najkarakterističniji reci ove lijepe, literarno raskošne i zabavne, stilski i žanrovski raznolike, vibrirajuće i varijabilne knjige, možda romana, možda putopisa, možda esejističke rasprave, autobiografije, male povijesti jednoga subjektivnog vremena, ali moskovski reci, ispunjeni čežnjom i prezirom, kao da ponešto govore o nama i o našim emocijama, koje se možda i ne tiču gradova, Moskve se sigurno ne tiču, nego onih ljudi, naroda i kultura za koje nas trajno, ili makar u sjećanjima, vežu isti čežnja i prezir. Definicija geostrateške nevolje, one ukrajinske i naših balkanskih nevolja, kao i svih nevoljnih sudbina koje su iz nje proistekle, u tom je vječitom spoju čežnje i prezira.
Jurij Andruhovič – čije se ime na knjizi u izdanju Frakture i prijevodu Dariye Pavlešen i Ane Dugandžić navodi kao Jurij Andruhovyč, ali ja ga neću pisati tako, tvrdoglavo se držeći pravila da se sva osobna imena i nazivi iz jezika kojima latinica nije osnovno pismo transkribiraju po fonetskom, a ne po etimološkom principu – autor, dakle, “Leksikona intimnih gradova” u predgovoru, ili uputama za čitanje ove knjige, poigrao se leksikografskim tradicijama, ali se pozvao i na Milorada Pavića, te je pomalo i nutkao svog čitatelja na istovremena fikcionalna i nonfikcionalna čitanja.
Pritom, Andruhovič napominje da hrvatsko izdanje ne samo da se jezično razlikuje od ukrajinskog, nego je razlika i strukturna. “Hrvatska abeceda razlikuje se od ukrajinske. Kardinalna razlika između latinice i ćirilice odbacila nas je u gotovo različite civilizacije.” (Uzgred: zašto prevoditeljice ukrajinski slovoslijed nazivaju abecedom, ako je u hrvatskom jeziku stoljećima uobičajeno slovoslijed ćiriličnog pisma nazivati azbukom?)
Nije ovo ceremonijalna stvar, niti kvazileksikografski larpurlartizam: preraspored početnih slova iz ukrajinske azbuke u hrvatsku abecedu utječe na redoslijed poglavlja, a samim tim i na dramaturgiju romana, koji, možda, baš i nije roman, ali se čita kao roman. Ako se, pak, nešto čita kao roman, zašto onda i ne bi bilo roman?
“Leksikon intimnih gradova” ima 111 poglavlja. Jedno, vrlo kratko, ali znakovito i važno za razumijevanje romana, postoji samo u hrvatskom izdanju, i to na samom (abecednom) kraju: Zagreb. Tu Andruhovič remeti slovoslijed. Pa kaže: “U Zagreb ću doći u prosincu. Dakle Zagreb je tek preda mnom, on je u budućnosti – makar i ne tako dalekoj, ali ipak. Zato, pišući ove retke, zamišljam želju vezanu uz Zagreb. I neka ona zasad ostane tajna.
Doviđenja!”
Kao i u ostatku knjige, poigrava se vremenskim tokovima, a onda mu više nije važno ni to što će knjiga živjeti i nakon prosinca, kad on dolazi u Zagreb. Kako je riječ o fikciji, ili i o fikciji, prešutjet će da je u stvarnosti već bio u Zagrebu, najmanje jednom, i to prije nekoliko godina, u Knjižnici Bogdan Ogrizović, vjerojatno i drugdje po gradu...
Andruhovič je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dokumentarist, skitnjica i potukač, vucibatina u najplemenitijem smislu te ozloglašene riječi, pa tako i poglavlja njegova romana variraju od lirskih zapisa, preko kratkih priča i klasičnih putopisa, sve do dokumentarističkih zapisa, eseja, reportaža i svjedočenja. Premda njegovi tekstovi o gradovima baš nikad nisu pisani u formi leksikografske natuknice – a baš je to i mogao, makar jednom – knjiga sadrži uzbudljivost, raznolikost, razlistanost klasičnog leksikona. Važno ju je prvi put čitati po redu, onako kako sugerira hrvatska abeceda, da bi je se zatim, svaki sljedeći put, čitalo napreskok. A sljedećih bi putova, hoću reći prigoda, svakako trebalo biti.
Ovom su čitatelju među Andruhovičevim intimnim gradovima zasad najvažniji Drogobič, Kijev, München, New York i, možda iznad svih, Lavov. Poglavlje o Drogobiču ustvari je mikroroman o Bruni Schulzu – jedan od najljepših tekstova o Schulzu koje sam pročitao – Kijev je zažagrena, fibrozna pripovijest o Mejdanu i rušenju Viktora Janukoviča i njegove policijske poludržave, dok su München i New York prozno-esejističke i pripovjedne rasprave o sebstvu i ukrajinstvu, o multikulturalnosti i o zrnu sebe i o šaci pijeska svojih u tom općem šarenilu. Lavov je, pak, velika intimna priča. I to priča dvostruke intime: intime Jurija Andruhoviča, i intime grada Lavova.
U toj lavovskoj priči jedna je meni važna rečenica, pa je zapisujem pošto bi, možda, još nekome mogla biti važna: “Patriotizam je, pisao je u pismima iz Toronta moj prijatelj iz vojske Rost, teritorijalni osjećaj, a nacionalizam – kulturno-lingvistički.”
Lavov je bio poljski, a onda je dogovorom na Jalti postao sovjetski i ukrajinski. (Istina, i ranije je Lavov bio i ukrajinski, židovski, austrijski… ali to je druga priča.) Premda Poljaci u dvadesetom stoljeću nisu bili blagi prema Ukrajincima, niti su Ukrajinci prema Poljacima, čim su to uzmogli, pokazivali razumijevanje i empatiju, nema u tom odnosu one gorčine i nemoći, kao u odnosu s Rusima. Jedni su drugima postali svojevrsna narativna zrcala, tako da se na licu Ukrajine (one zapadne, naravno, pa sve do Kijeva) zrcali neka velika, izgubljena poljska povijest, dok se na licu Poljske zrcale Lemki, njihove veličanstvene drvene crkve, opustošena zapadnogalicijska sela, groblja zarasla u travu i ogromnost jedne nedovršene kulture, koja se uzalud pružala prema Zapadu.
Andruhovič piše: “Poljska je izgubila Lavov, ali je dobila Zapad. Smanjila se, skratila, stegnula, ali se riješila najviše uništavajućih i konfliktnih područja. Bio je to spasonosni pomak težišta. Teritorijalna masa Poljske pomaknula se prema Zapadu, a Poljska je prestala biti istočna zemlja. Da su Englezi u Jalti isposlovali Lavov za Poljake, Ukrajinci ne bi imali od čega početi. Oni se uopće ne bi uzimali u obzir. Ali ni Poljaci nikada ne bi izašli u Božji svijet.”
Ali to su samo pitanja nacije, geostrategije, jezika, pitanja multikulturalne i multietničke mržnje od koje su sagrađeni najljepši gradovi naših povijesti. Ono važnije u Andruhovičevoj je pričalačkoj, pripovjedačkoj, pjesničkoj eksplikaciji mjesta.
“Leksikon intimnih gradova” veličanstvena je knjiga. Roman nalik Mahlerovoj simfoniji, u kojem odjekuju epohe i intime. Tko ga jednom uzme čitati, neće ga više ostavljati. I bit će zahvalan prevoditeljicama i izdavaču, ali ne očekujući od njih i njega, kao ni od Andruhoviča, još ovakvih knjiga. Zato što ih nema i ne može ih biti.
I još će si nešto ovaj čitatelj dopustiti: “Leksikon intimnih gradova” isto je što i “Sarajevo, plan grada”. Ono što je za mene bio grad, to je za Andruhoviča svijet. Koji je od nas dvojice sretniji?
Da nam živi, živi grad!
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. 12. 2019.
“Leksikon intimnih gradova” Jurija Andruhovyča rijedak je primjer velikodušne i nedovršene knjige. Ovo prvo zvuči kao kompliment – što i jest – a ovo drugo kao razorna kritika, premda uopće nije. Naprosto želim podvući kako se radi o rukopisu koji će svakog čitatelja ponukati da mu barem u mislima dopiše poneko poglavlje, a autora da mu se dovijeka vraća, da ionako dugačkome popisu važnih gradova stalno pridodaje nove.
Andruhovyčeva knjiga nema, naravno, nikakve veze s klasičnim leksikografskim djelom. Ni izbor natuknica ni njihova duljina nisu određeni objektivnim kriterijima, nego osobnim, počesto ćudljivim izborom pisca. Više nego što se bavi geografijom, ovaj se libar bavi biografijom, koja je ispisana u prvome licu, glasom putnika koji je poželio svoja skitalačka iskustva podijeliti s nama. A bogami ima i što. Kao Ukrajinac rođen 1960., u formativnim se godinama, iz razumljivih razloga, nije baš naputovao. No, čim je Sovjetski Savez kolabirao, a granice se otvorile, kao da je poželio nadoknaditi propušteno. Što, hvala na pitanju, i nadalje čini, prije svega zaslugom činjenice da ga kao uglednog pisca, čija su djela prevedena na dvadesetak jezika, stalno pozivaju na festivale i turneje diljem svijeta.
Od Aaraua do Zagreba
Hrvatsko izdanje “Leksikona” obuhvatilo je 111 gradova u rasponu od Aaraua do Zagreba. Nekim od izabranih toposa pisac posvećuje samo dvije ili tri kartice, ali ima i onih koji su dobili gotovo omanju zbirku priča ili eseja. Ovaj libar odupire se smještanju u gotove žanrovske kalupe, njemu je svugdje tijesno, kako je već i red s literaturom globtroterske inspiracije. Sve što jest, on pomalo i nije: biografija, putopis, prozna rinfuza, zbirka feljtona, reportaža, lirski zapisi, konačno – ili prije svega – roman.
Ima natuknica iz kojih ama baš ništa nećete naučiti o gradu što ga je Andruhovyč svojedobno posjetio, jer će mu zemljopis biti samo neka vrsta emocionalnog okidača za aktiviranje davne uspomene ili skretnice u neku pripovjednu digresiju. Ima, međutim, i takvih zapisa koji će vam duh nekoga grada, odnosno epohe posredovati preciznije i istinitije od službenih leksikona iza kojih stoji trud cijelog mnoštva potkovanih autora.
Andruhovyč je duhovit. Ne nasmijava grohotom, nego sve kao da neće, odmjereno i decentno. I kad u Helsinkiju piše o suicidalnosti Finaca (“Interakcija predmeta i fenomena, koja se odražava u čak šesnaest padeža, ne može ne paralizirati volju za životom.”), i kad se u poglavlju o Bukureštu bavi pitanjima međunacionalnih netrpeljivosti (“O Rumunjskoj smo u Ukrajini obično navikli misliti i govoriti loše. Pretpostavljam da je to uzajamno. Pretpostavljam, osim toga, da je glavni razlog za uzajamne antipatije u izvanrednoj sličnosti. Imamo iste bolesti s istim simptomima.”), i kad u natuknici o Denveru problematizira glazbene ukuse (“Ljubav prema jazzu jedna je od najrasprostranjenijih simulacija na svijetu. Zapravo na njemu postoje samo dvije ili tri osobe koje mogu voljeti jazz.”).
Kako voljeti Moskvu
Osim što je duhovit, Andruhovyč zna biti itekako ozbiljan, pa se pohrvati s pitanjima o kojima se u njegovoj zemlji rijetko razgovara bez prolijevanja žuči. Zamašno poglavlje o Moskvi bavi se, primjerice, mogućnošću njezina voljenja iz ukrajinske perspektive: “Bože, kako bih volio biti Englez, Nijemac, Francuz, pa čak i Japanac, samo kako bih iskreno mogao voljeti Moskvu na pravi način! (...) Jer Moskva strašno zaslužuje da je se voli. Samo ni u kom slučaju ne iz ove ugnjetavane i napola pognute pozicije njezina, moskovskog, vječnog maloruskog cinkaroša.”
Osim (čak i ovako uvjetne, rezervirane) ljubavi prema Moskvi, poneki će pravovjerni patriot Andruhovyču još i više zamjeriti manjak oduševljenja vlastitom nacijom. Ali nije pisac kriv što dobro pamti. Među ostalim i jednu davnu kinoprojekciju, iz vremena operacije “Dunav”, kako je glasilo službeno ime vojnog slamanja Praškog proljeća. Dječak Jurij sjeća se kako publika filmskog žurnala ni jednom riječju ili gestom nije dala do znanja kako suosjeća s Česima, dapače: “Ljudi koji su bili u dvorani tek su s vremena na vrijeme glasno izražavali negodovanje zbog izdajničke nezahvalnosti Čeha. Ne mislim da su se u tom kinu zatekli slučajni partijski patrioti. Ne, to je ipak bio narod, onakav kakav je bio. I kakav je još uvijek.”
Priznajem da mi do ove rečenice Ukrajinci nikada nisu bili naročito bliski. A kako bi i bili kad o njima, ruku na srce, nisam znao ništa važno. No, zaslugom Jurija Andruhovyča sada na njih gledam kao na najbliže znance, kao na najhrvatskije Hrvate.
Jurij Andruhovyč : Pokušati smjestiti svijet u knjigu beznadan je posao
Dariya Pavlešen, Moderna vremena Info, 9. 6. 2020.
Pročitaj intervju na mvinfo.hr
Tribina Razotkrivanje s Jurijem Andruhovyčem
9. 12. 2019., ZKM, Zagreb
-
Jurij Andruhovyč na tribini Razotkrivanje
Gost tribine Razotkrivanje,
u ponedjeljak 9. prosinca 2019. u 18 sati,
bit će ukrajinski pisac
Jurij Andruhovyč.
Njegovu knjigu Leksikon intimnih gradova predstavit ćemo
u foajeu Zagrebačkog kazališta mladih (Teslina 7),
a razgovor s Jurijem Andruhovyčem uz simultani prijevod s ukrajinskog vodit će urednik Seid Serdarević.
"Poznato je: Ukrajince je lakše vezati nego ujedinit -
San Francisco, 2001.
Na svijetu postoje lijepi gradovi, a postoje i izuzetno lijepi gradovi. San Francisco je takav gušt nakon kojeg se više nikamo ne želiš vratiti. Čak je i samo Alcatraz toga vrijedan! A Zlatna vrata? A prava vrata, kineska, u Chinatownu? San Francisco – to je liberty, beat, to su stari hipiji, glazba Zapadne obale, to su gejevi. Pyotr Vail potpuno točno piše da je San Francisco – Zapad. Zapadnije od njega samo je Istok.
San Francisco j -
Fraktura na 25. Sa(n)jam knjige u Istri
Na 25. Sa(n)jam knjige u Istri, koji se od 5. do 15. prosinca 2019. održava u Puli u Domu hrvatskih branitelja, gostovat će i Frakturini autori Jurij Andruhovyč, Sergej Lebedev, Claudio Magris, Josip Mlakić i Igor Štiks.
Petak, 6. prosinca 2019., 11 sati, DHB Kavana MozartDoručak s autoromClaudio MagrisSudjeluju Claudio Magris i Aljoša Pužar
Petak, 6. prosinca 2019., 19 sati, DHB Crveni salonGradJurij Andruhovyč, Leksikon intimnih grad -
Ana Dugandžić
Ana Dugandžić je, zajedno s Dariyom Pavlešen, s ukrajinskog jezika prevela knjigu Leksikon intimnih gradova Jurija Andruhovyča. Knjiga je objavljena u okviru projekta “Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe – prijevod deset knjiga” sufinanciranog sredsvima Europske Unije.Ana Dugandžić rođena je 5. lipnja 1979. godine u Čakovcu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine diplomirala je engleski jezik i knj -
Dariya Pavlešen: Književnost može spasiti od zaborava i zaboravljanja
U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe, sufinanciranog sredstvima Europske Unije, na hrvatski je jezik prevedena knjiga Leksikon intimnih gradova Jurija Andruhovyča. Knjigu su prevele Dariya Pavlešen i Ana Dugandžić.
-
Budimpešta, 1999.
Živio sam na ovom svijetu čak trideset devet godina prije nego što sam jednog dana stigao u Budimpeštu. To nikako nije valjalo, toliko živjeti, a nikad ne biti u Budimpešti. Ni u Budimu, ni u Obudu, pa ni u Pešti. I to unatoč činjenici da je upravo u njoj rođena moja baka Marija Vojcehivna Moroz!
Dobro, moja baka nema s ovim nikakve veze, pogotovo jer je njen otac napustio Budimpeštu dva mjeseca nakon njena rođenja, kada mu je umrla
Slične knjige
-
-
Smrt i EumenideSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
-
Moje mjesto pod suncemSpecial cijena 6,26 € Redovna cijena 7,83 € -
Ivana pred moremSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Danilo Kiš. Žamor povijestiSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
