Kule u zraku
25,08 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Željka Černok
-
Broj stranica: 708
-
Datum izdanja: prosinac 2010.
-
ISBN: 978-953266167-5
-
Naslov izvornika: Luftslottet Som Sprängdes
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 1 080 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 25,08 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Romani koji su promijenili način na koji se čitaju krimići.
Lisbeth Salander prijetnja je državnoj sigurnosti. Tajne državne organizacije nastoje ju ušutkati od njezine trinaeste godine. Sklona je nasilju i proglašena mentalno nestabilnom, pa joj je dodijeljen skrbnik i prati se svaki njezin korak. A opet, ona je nezaustavljiva ruka pravde. Lisbeth ima metak u glavi. Traže je zbog ubojstva. Zna da korupcija i laži u samom srcu vlade njene zemlje idu sve do vrha. I ne namjerava olako prijeći preko toga...
“Knjiga koja se guta u velikim, pohlepnim zalogajima.”
Louise France, Observer
“Ovo je zreli roman za odrasle čitatelje koji traže nešto više od injekcije adrenalina i automobilske jurnjave. I zato je trilogija Millennium s pravom svjetski nakladnički fenomen.”
Kate Mosse, Guardian
“Lisbeth Salander jedan je od najzanimljivijih i najuzbudljivijih ženskih likova u suvremenoj prozi.”
Miljenko Jergović
24.5.2010.
Stieg Larsson pretekao Sumrak i Dana Browna
Jutarnji list, 26.01.2010
Stieg Larsson najprodavaniji je autor u 2009. godini, pokazala je analiza europskih top lista najprodavanijih knjiga, što su ih tijekom protekle godine objavili najugledniji časopisi, poput britanskog The Booksellera i njemačkog Buchreporta (Der Spiegel). Larssona slijede Stephanie Meyer i Dan Brown. Među deset omiljenih europskih autora su i Paolo Giordano, Carlos Ruiz Zafón, Camilla Läckberg, Herman Koch, Tatiana de Rosnay te Henning Mankell. (GMI)
24.5.2010.
Stieg Larsson nakon smrti doživljava i filmsku slavu
Jutarnji list, 26.01.2010
U početku se činilo da je u pitanju projekt namijenjen televizijskoj publici. Švedsko filmsko i televizijsko poduzeće Yellow Bird (u vlasništvu moćne talijanske izdavačke kuće De Agostini) udružilo se s danskim Nordisk filmom te švedskom, norveškom i njemačkom televizijom kako bi produciralo glasovitu Millenium trilogiju Stiega Larssona.
Prvi film, Djevojka s tetovažom zmaja (ili Muškarci koji mrze žene, kako je knjiga u većini zemalja, pa i u nas, prevedena) planiran je kao dvodijelna mini serija u trajanju od tri sata, a za svaki slučaj napravljena je i malo kraća verzija za kino (152 minute).
Do jučer bila anonimna
Druga dva dijela trilogije - Djevojka koja se igrala vatrom i Djevojka koja je lupila osinjak (ili Kule u zraku) - trebala su biti isključivo mini serije za DVD i televizijsko tržište. Filmska Millenium trilogija - s povisokom cijenom od 12 milijuna eura - bila je naglašeno panskandinavski projekt. Glavni producent, Sřren Strmose iz Yellow Birda, bio je Šveđanin, redatelj prvog filma Niels Arden Oplev (u službenom programu berlinskog festivala prikazan mu je film “Razdvojeni svjetovi”) bio je Danac, uostalom kao i scenaristi Nikolaj Arcel i Rasmus Heisterberg, dok su Šveđanima prepuštene glavne uloge: Michael Nyquist jedan je od najpopularnijih tamošnjih glumaca, dok bi Noomi Rapace (otac joj je Španjolac, pjevač flamenca) bila gotovo anonimna da nije nastupila u popularnoj seriji “Labirint”.
Pretekao blockbustere
Producenti su se ugodno iznenadili kada su se prikazivači gotovo pomamili za kino-verzijom prvog filma, i to ne samo u Švedskoj nego i u Norveškoj, Danskoj i Finskoj. Suprotno očekivanjima, Skandinavija nije baš jako povezano tržište i nerijetko se događa da vrlo uspješni švedski filmovi izazovu slabo zanimanje u susjednim zemljama i obrnuto. U slučaju Djevojke s tetovažom zmaja to nije bio problem: nakon premijere u veljači 2009. godine film je potukao najveće hollywoodske blockbustere ne samo u Švedskoj nego i u svim drugim skandinavskim zemljama. Prvi se put dogodilo da se neki skandinavski film pojavi na top-listi utjecajnog Screen Internationala, koji prati što se događa na filmskim tržištima izvan Amerike, pa su producenti povukli logičan potez: i drugi i treći dio Millenium trilogije moraju u kina - i to što prije! Djevojka koja se igrala vatrom (režirao ju je, kao i potonji film, Šveđanin David Alfredson) premijerno je prikazana 19. rujna, a Djevojka koja je lupila osinjak 27. studenog. Kako, recimo, izgleda švedska lista najgledanijih filmova 2009. godine? Na prvome mjestu je Djevojka s tetovažom zmaja, na drugom Djevojka koja se igrala vatrom, a treće bi sigurno zauzela Djevojka koja je lupila osinjak, ali je u distribuciji bila samo mjesec dana.
Ugovor sa Sonyjem
Ispostavilo se da Millenium trilogija nije samo skandinavski fenomen. Zenit Entertainment i njegova filijala Marathon Media Group (opet kuća De Agostini!) predstavili su prvi film na prošlogodišnjem berlinskom festivalu i našli se u vrlo komotnoj situaciji da se veliki europski distributeri natječu tko će otkupiti prava za domaće tržište. Djevojka s tetovažom zmaja počela se prikazivati u Francuskoj u vrijeme canneskog festivala i postala hit, kao i u Italiji. U Njemačkoj je film u kinima od prosinca i također bilježi odlične rezultate. U Zodiaku procjenjuju da bi trilogija ukupno mogla zgrnuti oko 200 milijuna dolara bruto, što je sjajan rezultat za neki europski projekt. Kolumnist Screen Internationala Mike Goodridge oduševljeno je ustvrdio da Europa napokon postaje tržište nalik azijskom, koje je u stanju financirati skupe filmske pothvate i isplatiti ih u vlastitim kinima, bez potrebe da se dokazuje i u Americi. Jer, Millenium trilogija nije nikakav “euro puding”, kako nazivaju ovdašnje inačice hollywoodskih blockbustera, bez lokalne boje i mirisa. Ekranizacije romana Stiega Larssona snimljene su sa švedskim glumcima, na švedskim lokacijama i u njima se govori švedski, a ne engleski. Zenit je prodao prava za američko tržište maloj kompaniji Music Box Films, koja će ga tamo distribuirati u proljeće, no puno je važnije što je sklopio ugovor s moćnim Sonyjem za američku verziju Millenium trilogije: budući da će filmove nadgledati producent Scott Rudin, možda i hollywoodski prepravci budu uvjerljivi kao i originali.To nije bila slučajna smrt? U čemu je tajna uspjeha filmske Millenium trilogije? Odgovor je jednostavan: ponajprije u popularnosti knjiga Stiega Larssona. Po nekim anketama, on je prošle godine bio drugi najčitaniji pisac (odmah iza američkog Afganistanca Khaleda Hosseinija, autora “Goniča zmajeva” i “Tisuću žarkih sunaca”), a svjetskih top-lista na kojima je neka od njegovih knjiga na prvome mjestu je bezbroj. Paradoksalno, iako bi danas imao tek 55 godina, Larsson nije u stanju uživati u planetarnoj slavi jer je umro od srčanog udara 9. studenog 2004. godine, u vrijeme dok nijedna od njegove tri knjige još nije bila objavljena (ukupno ih je planirao deset, a u laptopu je ostavio rukopis četvrte). Govorkalo se da njegova smrt nije slučajna jer je kao istraživački novinar i radikalni politički aktivist neprestano primao prijetnje smrću. Sa svojom dugogodišnjom partnericom Evom Gabrielsson nikad se nije vjenčao jer bi po švedskim zakonima u toj prigodi morali objaviti svoju adresu, za njih neprihvatljiv sigurnosni rizik. Budući da se datum njegove smrti poklapa s obljetnicom Kristalne noći, prve kulminacije progona Židova u nacističkoj Njemačkoj, teorija zavjere dosta je zavodljiva, no on je pušio tri kutije cigareta dnevno, radio do iznemoglosti, pa nije nemoguće da je naprosto skončao penjući se na sedmi kat zgrade (tamo mu se nalazio ured), u kojoj se pokvario lift.
Eva ostala bez svega
Još paradoksalnije, švedsko društvo s kojim se nemilosrdno obračunavao u svojim člancima, časopisima i knjigama (Larsson nije propustio žigosati tobožnju švedsku neutralnost za Drugog svjetskog rata, jer su tamošnji moćnici otvoreno podržavali Hitlera da bi ga se odrekli tek kad je pobjeda saveznika postala izgledna) osvetilo mu se nakon smrti. Pisac nikad nije ostavio oporuku (ona iz 1997., kojom sve zaviješta ogranku Komunističke radničke lige, kasnije Socijalističke partije, osporena je jer pri njezinu zaključivanju nije bilo svjedoka), pa su od prodaje njegovih knjiga najviše koristi imali država te njegov otac i brat, s kojima nije bio u osobitim odnosima. Eva Gabrielsson ostala je bez ičega jer se u Švedskoj zajedničko življenje ne priznaje kao dostatan razlog za nasljeđivanje pokojnog partnera. I to se dogodilo umjetniku koji se smatrao nepokolebljivim feministom! Larssonova obitelj predložila je Gabrielsson osebujnu pogodbu: u zamjenu za vlasničko pravo na stan u kojem je živjela s Larssonom zahtijevala je laptop s rukopisom četvrte knjige iz Millenium serijala, što je ona, dakako, odbila. Očito, na objavljivanje tog romana trebat ćemo poprilično čekati. U kolumni pisanoj za dnevnik El Pais, veliki peruanski pisac Mario Vargas Llosa ustvrdio da je Millenium trilogija postigla takav uspjeh zato što je to fascinantna priča o “pravednom osvetniku”. On je pročitao više od 2000 stranica te trilogije s jednakim ushićenjem s kakvim je kao dječak gutao Dumasa, Dickensa i Hugoa. Naprosto ga je zanimalo što će se dogoditi u idućem poglavlju.
'Liječenje' elektrošokovima
Larsson tu vještinu zasigurno nije stekao samo pisanjem svojih istraživačkih članaka. Bio je veliki poklonik znanstvene fantastike, pa čak i predsjednik švedskog udruženja ljubitelja tog žanra. Istodobno, oduševljavala ga je i švedska kriminalistička literatura. Knjige Larssonovih uzora često su imale za temu opasnost od desničarskih zavjera, straha od policijske države te razotkrivanje kućnog nasilja usmjerenog prema ženama. Još je veći utjecaj na njega izvršila švedska dječja spisateljica Astrid Lindgren: Larssonova Lisbeth Salander odrasla je verzija njezine omiljene junakinje Pipi Duga Čarapa. Vjerojatno zbog vlastitih iskustava sa švedskom policijom, Larsson nikad nije bio u iskušenju da za protagoniste uzme čuvare zakona i reda, pa čak ni privatne detektive. Lisbeth Salander je hakerica, koja radi izvan sistema, bori se da se riješi državnog skrbništva te (donekle i iz osobnih razloga) vodi križarski rat protiv muškaraca koji mrze žene, smatrajući ih kurvama, stvorenima jedino za silovanje i klanje. To što ona potonje nalazi isključivo među švedskim “stupovima društva” - kapitalistima, aristokracijom, moćnim odvjetnicima i političarima - čini Larssonovu trilogiju iznimno provokativnom. S Lisbeth se već u prvoj knjizi poveže Mikael Blomkvist, urednik politiziranog magazina Millenium, koji zaradi kaznu zatvora nakon što je bez dostatnih dokaza osumnjičio uglednog industrijalca. Blomkvist je neosporno Larssenov alter ego, a sve kojima se čini da je “Millenium” premalena redakcija da bi uzdrmala švedsku političku scena treba uputiti na piščev novinarski rad: niskotiražni listovi i časopisi u kojima je radio izazivali su potrese i u europskim razmjerima. U prvoj knjizi Lisbeth i Mikael postaju i ljubavnici, dok pokušavaju odgonetnuti nestanak pripadnice ugledne švedske obitelji koji se odigrao prije četiri desetljeća. Ipak, Lisbeth je previše traumatizirana događajima iz djetinjstva i ranog djevojaštva da bi se upustila u emocionalan odnos s jednim muškarcem (osim toga, ona je i biseksualna, i jednako uživa u seksualnom odnosu sa ženom), a od njezina novog partnera pomalo je distancira i slučaj na kojem rade: otkrivaju, naime, da su na tragu ne serijskog, nego masovnog ubojice, kojega mržnja prema ženama čini čudovištem. U drugoj knjizi Lisbeth s Mikaelom nema izravnog kontakta, ali se suočava s obiteljskom prošlošću, zbog koje je svojedobno najprije završila u popravnom domu, pa na psihijatriji, gdje su je ponižavali, silovali i “liječili” elektrošokovima. Ta je knjiga najbliža duhu Dumasova “Grofa Monte Crista”, koji kao referencu spominje Nick Cohen u britanskom Observeru. Treća knjiga zaokružuje dramsku cjelinu, ali i ostavlja prostor za nastavke.
Neće vam biti dosadno
Ekranizacije su vješto dočarale narativnu magiju Larssonovih predložaka: jednom kad počnete gledati Djevojku s tetovažom zmaja ili Djevojku koja se igrala vatrom, nema šanse da vam bude dosadno. Noomi Rapace odličan je odabir za ulogu Lisbeth Salander, s rinčicama koje joj vire iz nosnica i kratkom pankerskom frizurom, dok Michael Nyquist krajnje ležerno koristi svoju karizmu da bi dočarao Mikaela Blomkvista. Vrlo dobra produkcija ponajveći je razlog što je ta (izvorno zamišljena) mini serija našla svoje mjesto u kinima, a odlično odabrane lokacije, nepatvoreni švedski štih i neustručavanje od vrlo izravnih prizora seksa i nasilja dodatni su zalog uvjerljivosti svakog pojedinog filma. Najbolje ocjene dobili su prvi i treći film, drugi pak najslabije, vjerojatno stoga što u njemu ima najviše akcijskih prizora. Kakve su šanse da Millenium trilogiju vidimo u hrvatskim kinima? Zasad ne osobite. U pitanju su tzv. nezavisni filmovi, za koje domaći distributeri ne vole izdvajati prevelike svote, a švedski prodavač zna kakvom vrijednošću raspolaže. Kada bi je netko i otkupio, što ako je najveći hrvatski prikazivač CineStar ne uzme u svoja kina (za što je do sad već bilo dosta primjera)?! Bila bi to posve promašena investicija, no to je stvarnost gotovo monopolističke situacije u našoj prikazivačkoj mreži. CineStar ima ugovore s jednom velikom francuskom kompanijom i jednom njemačkom i teško da će Šveđanima platiti onoliko koliko oni smatraju da njihova trilogija vrijedi. Ne preostaje nam drugo nego strpjeti se nekoliko godina, dok neka od naših televizija ne otkupi trilogiju u formi mini serije.
25.5.2010.
Trilogija Millennium: Zašto i kandidati za Nobelovu vole Stiega Larssona
Jutarnji list, Adriana Piteša, 22.05.2010
Svakome tko ga je makar počeo čitati, poznato je da se na Larssona navučete dok ne trepnete. Ili, kako je nesuđeni nobelovac Mario Vargas Llosa to objasnio u tekstu u El Paisu, ‘dobri romani ne moraju biti savršeni. Čitanje Larssonovih knjiga vratilo me u vrijeme kad sam kao dijete gutao Dumasa, Hugoa i Dickensa’.Skandinavski recept Tako počinje “Kule u zraku”, posljednji nastavak serijala “Millennium” švedskog pisca Stiega Larssona (1954. - 2004.), koji u izdanju Frakture i prijevodu Željke Černok izlazi u utorak. Trilogija je dosad prodana u milijunima primjeraka, prijevodi, pak, u desecima zemalja... Nije loše za romane koje je švedski novinar, kako kaže legenda, pisao noću, odbijajući potpisati ugovor sve dok nije završio prva dva nastavka. Uspjeh knjiga nije doživio. Malo je tko i mogao vjerovati da će se uspjeh dogoditi jer se, unatoč valu uspješnih skandinavskih trilera, vjerovalo da se tržište zasitilo sličnih priča te da se u okvirima priča o serijskim ubojicama, apokaliptičnih scenarija i istrošenih privatnih detektiva teško može izmisliti nešto novo. Istodobno, posthumni prozni prvijenci su rijetkost, pogotovo u svijetu trilera i krimića gdje izdavači žele dugogodišnji brend. Golemi interes čitatelja demantirao je i najveće skeptike. Mnogo se raspravljalo o tome zašto je baš Larsson doživio planetarni uspjeh. Dobro napisanih krimića ima mnogo. Larssonova je proza, koliko god dobra bila, daleko od besprijekorne.Krajnje zavodljiv No, svakome tko ga je makar počeo čitati, poznato je da se na Larssona navučete dok ne trepnete. Malo je onih koji na kraju ostanu razočarani. Ili, kako je Mario Vargas Llosa to objasnio u tekstu u El Paisu, “dobri romani ne moraju biti savršeni. Čitanje Larssonovih knjiga vratilo me u vrijeme kad sam kao dijete gutao Dumasa, Hugoa i Dickensa. Priču o ovim pravedničkim osvetnicima, koji pružaju utjehu da nije sve izgubljeno u našem prijetvornom svijetu, čitao sam s jednakim oduševljenjem i uzbuđenjem koje sam nekoć davno znao osjetiti... Lisbeth Salander, dobro došla u besmrtnost književnosti”.Vodič kroz dekadentni svijet Victora Hugoa dvadeset i prvog stoljeća
LISBETH SALANDER
Niska, tetovirana, anoreksično mršava djevojka, koja uglavnom izgleda kao da se “upravo probudila nakon tjedan dana orgijanja sa skupinom metalaca”, do 13. je godine imalo toliko trauma da je čudesno što je uopće i preživjela. No, u fikcionalnom svijetu moguće je da netko s nezavršenom osnovnom školom, tko živi pod nadzorom skrbnika jer ga društvo smatra nesposobnim za samostalni život, postane suvremena amazonka, hakerska heroina koja se iznenada pojavljuje i spašava ili osvećuje ugnjetavane i zlostavljane. Njezine su komparativne prednosti: fotografsko pamćenje, kompjutorske vještine, visok kvocijent inteligencije, nevjerojatan instinkt za preživljavanje i nepristajanje na ulogu ranjivog subjekta.
MIKAEL BLOMKVIST
Šarmantni 40-godišnjak, suvlasnik magazina Millennium i novinar koji prati politiku i gospodarstvo. Njegova omiljena specijalnost je “razotkrivanje korupcije i sumnjivih poslova u poslovnom svijetu”. Prije nego što biva suočen s pričama života, koje otkriva više kao detektiv nego novinar, objavljivao je tekstove zbog kojih su ljudi završavali u zatvoru ili dobivali otkaze. Mikael je ljubimac žena, vrijedan, sposoban i dobar čovjek te malo manje dobar otac. U dugogodišnjoj je intimnoj vezi s Erikom Berger, liberalnom, atraktivnom i pametnom glavnom urednicom Millenniuma. Uz blagoslov njezina supruga.
MILLENNIUM
Magazin prema kojemu je trilogija dobila ime. Redakcija toga “drskog i pouzdanog izvora istinitih informcija” bila bi svojevrsna verzija novinarskog raja: urednici vjeruju novinarima, novinari urednicima, dobra priča može ići i na 45 stranica, ne pristaje se na oglašivačke ucjene i cijela je redakcija duboko uvjerena da je slobodno, pametno i odvažno novinarstvo jedan od važnih preduvjeta slobodnog i zdravog društva. Mana im je što nisu baš isplativi, tiraža im se vrti oko 20.000 primjeraka, a većina kolega iz drugih medija ne bi baš suzu pustila kada bi propali. Možda stoje neki od prigovora pojedinim nastavcima, ali odavno se u književnosti nije dogodilo da je novinarstvo i potencijal te profesije opisano tako detaljno i s toliko ljubavi kao što je to učinio Larsson. Nema ljepšeg zanimanja ako vam je stalo do promjena - eksplicitna je poruka pisca.
WASP
Nadimak kojim se Lisbeth služi kad operira po bespućima interneta.
RASIZAM
Larsson je bio poznat kao borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma. Sredinom 80-ih godina utemeljio je nenasilni program “Stop the Racisma”, a zakladu Expo utemeljio je 1995. te postao glavni urednik časopisa Expo. Časopis je bio na neprestanom udaru i pod prijetnjama desničarskih ekstremista, kao i sam Larsson. Rasizam i nacizam su teme koje se provlače i kroz serijal.
ZLOSTAVLJANE ŽENE I TRAFFICKING
Lajtmotiv prvog nastavka “Muškaraca koji mrze žene” jest nasilje nad ženama. Svaki dio otvaraju statistički podaci koji kažu: 13 posto žena u Švedskoj bilo je izloženo grubom seksualnom zlostavljanju izvan veza, 46 posto njih bilo je žrtvom nasilja nekog muškarca, a 92 posto onih koje su bile izložene seksualnom nasilju nije prijavilo napad policiji. Sve to u društvu koje se diči da budno motri nad devijacijama tog tipa i doista jest među najnaprednijim društvima kad je riječ o tom problemu. Glavna tema drugog nastavka serijala jest priča o tome tko stoji iz lanca koji mlade djevojke pristigle iz Istočne Europe, umjesto otkrivanja skandinavskog raja, uvlači u prostituciju i seksualno ropstvo. “Prema onome što sam uspio istražiti, ‘Ljilja 4-Ever’ izgleda kao obiteljski film. Ili, bolje rečeno, to što su te cure doživjele ne bi se niti dalo prikazati na filmu”, objašnjava jedan od likova. U lanac su, osim jedva pismenih mafijaša, umiješani i policajci, državni službenici, odvjetnici, suci, ali i novinari. ZALA Oličenje ultimativnog zla, sadist koji operira uz pomoć i blagoslov države. Priroda njegova odnosa s Lisbeth glavna je zagonetka drugog nastavka.
BALKANAC U ŠVEDSKOJ
Dragan Armanskij rođen je u Hrvatskoj, otac mu je iz Bjelorusije, majka iz Bosne, a spletom okolnosti Imigrantski ured ga je upisao kao Srbina. Premda “izgledom blago podsjeća na stereotipne uloge lokalnog vođe u nekom američkom filmu o gangsterima”, horizont očekivanja ovdje je iznevjeren. Amanskij je pozitivac, direktor zaštitarske kuće za koju Lisbeth radi i zaštitnik glavne junakinje.
KORUPCIJA I KRIMINAL
Skandinavske zemlje navodno imaju nultu stopu korupcije, a kriminal se relativno brzo sankcionira. Zabluda, smatra Larsson. Novac nije nužno roba kojom se trguje, ali primjera korupcije kod Larssona ima na svakoj stranici. Tu su liječnici koji zatvaraju oči pred zakonom, a zauzvrat mogu upražnjavati sadističke nagone, uzorni poslovnjaci koji ilegalno trguju, primjerice, i oružjem, odvjetnici koji iskorištavaju ljude o kojima bi se trebali brinuti, policajci koji zatvaraju oči kad je potrebno, uglednije obitelji koje skrivaju mračne tajne, novinari koji se prodaju za siću i - slobodno nastavite niz. Stupovi društva rijetko su oni koji to zaslužuju biti, a slika društva daleko je od razglednica pitome Švedske. Napomenimo i to da je Larsson politički korektan - prvo se bavi domaćim kriminalcima, a tek onda stranom mafijom.
HAKERI
Moćna gomilica koja bez većih problema može uništiti bilo koju državu. Sama Lisbeth jedna je od najsposobnijih u tom području. Najbolji njezin prijatelj je Plaque - pretili mladić, u invalidskoj mirovini, nesposoban za bilo kakvu komunikaciju osim one virtualne. Plaque je taj koji ju je opskrbio programom koji joj otvara vrata svih tajni cyber svijeta.
ASTRID LINDGREN
Često se navodi da je Pipi Duga Čarapa prauzor za Lisbeth, što je i sam pisac izjavio u jedinom intervjuu koji je dao na tu temu. “Pokušao sam odgovoriti na pitanje kakva bi Pipi bila danas? Kakva bi bila da je odrasla? Što bi pričala? Kako bi izgledala? Kao sociopatkinja? Kao odraslo hiperaktivno dijete?”, izjavio je Larsson. Osim početne zamisli, teško je vidjeti bilo kakvu vezu između ta dva lika, ali, doista, u trilogiji je pregršt asocijacija na opus najomiljenije švedske spisateljice. Mikael tako, nakon što ugledni industrijalac dobije sudsku presudu i dokaže da ga je oklevetao, među kolegama novinarima postaje poznat kao Kalle, još jedan od junaka Astrid Lindgren, ili dječak koji se igra detektiva i lovi “prave gangstere”. Lisbeth, pak, na vrata svoga novog stana stavlja natpis V. Kulla, što je asocijacija na Villu Villekullu, naziv kuće u kojoj živi najpoznatija junakinja Astrid Lindgren.
SEKS
Teško da će dobiti nagradu za najbolji ili najinovativniji opis seksa, ali ako bi se po čemu mogla potvrditi poznata liberalnost Skandinavaca, onda bi to bio odnos prema seksu. Larssonovi se junaci u seksualne odnose upuštaju često - zbog dosade, zaluđenosti, znatiželje, ljubavi, želje za eksperimentiranjem, straha od usamljenosti i želje za bliskošću. Nema osude, nema predrasuda, neovisno o tome je li riječ o eksperimentiranju sado-mazo seksom, istospolnim seksom ili bračnim trokutima. Još je jedna posebnost, ako se eliminiraju nasilni i prisilni odnosi, da su žene uglavnom te koje preuzimaju inicijativu.
ŠVEDSKI MODEL SOCIJALNE DRŽAVE
Poznate su priče o Švedskoj kao uzoru socijalne države, što je uvelike točno, ali, barem prema Larssonovoj viziji, situacija je daleko od idilične. Bogati su zaštićena kasta, a za one na dnu društvene ljestvice, kao što je Lisbeth, socijalna je pravda tek mrtvo slovo na papiru. EVIL FINGERS Ženski bend iz predgrađa, djevojke koje “vole metal i rasprave o feminizmu, pentagramu, glazbi i politici”. Manje-više jedine Lisbethine prijateljice koje u doba lova na Lisbeth i same postaju žrtve hajke.
TETOVAŽE
Osa, omča, zmaj - to su samo neke od tetovaža glavne junakinje. Uspomene na različite ugodne i manje ugodne životne epizode. FILMOVI Švedska filmska i televizijska kuća Yellow Bird udružila se s danskim Nordisk filmom kako bi, kao svojevrsni panskandinavski projekt, producirala trilogiju Stiega Larssona. Snimljena su tri nastavka u kojima naslovne uloge tumače Michael Nyquist, poznat iz filma “Zajedno” Lukasa Moodyssona, te Noomi Rapace. Procjenjuje se da bi trilogija mogla zaraditi 200 milijuna dolara, što je vrtoglav iznos za europske filmove. Očekuje se i holivudska ekranizacija, a na listi potencijalnih redatelja spominjala su se mnoga poznata imena, no izbor je na kraju pao na Davida Finchera.
SKANDINAVSKI KRIMIĆI
Kritičari tvrde da su presudnu ulogu u uspjehu romana imali neobični glavni junaci i jasna kritika društva. U svoj fikcionalni svijet Larsson je, naime, prenio teme kojima se bavio kao novinar: nasilje nad ženama, korupciju, kukavičluk i nekompetentnost istraživačkih novinara, moralnu propast velikih sredina, rasizam. No, premda trenutačno najeksponiraniji, Larsson nije usamljeni slučaj kad se govori o uspjehu krimića iz skandinavskih zemalja. Glavni likovi nerijetko su melankolični ljudi koji često imaju problema s alkoholom, a njihova zajednička karakteristika je jasna kritika društva i angažiranost, zbog čega mnogi ističu kako je odrednica krimića preuska da bi se mogla primijeniti na njih.
BITKA ZA NASLJEDSTVO
Slava je bila popraćena i zaradom, pa se procjenjuje da bi danas pisac bio bogatiji za najmanje 20 milijuna funti. Umjesto njega, novac se slijeva u džepove zakonskih nasljednika autorskih prava - oca Erlanda i brata Joakima s kojima je Larsson navodno bio u zategnutim odnosima, točnije odnosa nije niti bilo. Paradoksom sudbine piščeva nevjenčana supruga Eva Gabrielsson nije dobila ništa jer prema švedskom zakonu zajednički život nije garancija za nasljedstvo. Obitelj je, navodno, prije nekoliko godina predložila Evi Gabriellson nagodbu: dobit će drugu polovicu stana ako im ustupi piščev laptop u kojemu je skica za četvrti nastavak. Nije pristala. Zanimljivo, švedski je autor 1997. napisao oporuku kojom sve ostavlja ogranku tadašnje Komunističke radničke lige. Ta oporuka je osporena jer nije bilo svjedoka.
KONTROVERZE
Teško je i prebrojiti sve kontroverze koje su pratile knjigu, ali mogu se podijeliti u dvije skupine: pitanje autorstva i konspirativne teze oko Larssonove smrti. Naime, mnogi vjeruju da Larsson nije sam pisao knjige, nego u tandemu sa suprugom. Kurdo Baksi, piščev kolega koji se spominje i kao lik, objavio je knjigu “Moj prijatelj Stieg Larsson” u kojoj tvrdi da je njegov kolega iz Expoa bio novinarski mediokritet kojemu je kronično nedostajalo objektivnosti. Još se nekoliko kolega javilo s tvrdnjama da ne vjeruju da je bio u stanju pisati romane. Kad je, pak, riječ o smrti, neki pojedinci bili su uvjereni da nije umro od posljedica srčanog udara, nego da su ga ubili desničarski ekstremisti. Krunski dokaz toj tezi bio je taj da je umro na obljetnicu Kristalne noći. Njegovi najbliži demantirali su te teze: vodio je neuredan život, iscrpljivao se radom, pušio više od tri kutije cigareta dnevno. Srčani udar, tvrde, jednostavno je posljedica takvog životnog stila.
19.6.2011.
O trilogiji Millennium švedskoga pisca Stiega Larssona: Između subverzije i stereotipa
Vijenac, Boris Koroman 16.06.2011.
Recept uspješnosti suvremenoga skandinavskog krimića, uz stalne topose sjevernjačke književne tradicije i aktualne društvene pojave, leži i u izvrsno organiziranoj literarnoj industriji i promidžbi
Dugom nizu općih mjesta i stereotipa koji se vezuju uz kulture Skandinavije, od predodžbe idealnih socijalnih država izvrsna obrazovanja i globalnih brendova, preko utjecajne književnosti i filma sve do popularne glazbe, valjalo bi pridružiti i fenomen skandinavskoga kriminalističkog romana. U posljednjem desetljeću skandinavski, napose švedski, krimići postali su globalno uspješni te se u svjetskome izdavaštvu s velikim interesom prati književna žanrovska proizvodnja sa Sjevera. Čemu se to može zahvaliti? Skandinavski je krimić nastao iz tradicije; hrvatski čitatelji mogli su se još u sedamdesetim godinama upoznati s Martinom Beckom, depresivnim detektivom stockholmske policije, i to kroz jedan prijevod romana Čovjek koji je u dim otišao. Lik je to desetak kriminalističkih romana spisateljskog para koji su činili supružnici Maj Sjöwall i Per Wahlöö, i koji se ubrajaju među najbolje svjetske autore žanra. Uvjereni ljevičari, marksisti, koristili su se tim žanrom da bi progovorili o društvenim problemima i uputili društvenu kritiku, čime je nastao takozvani sociokrimić, tipičan baš za skandinavske autore. Iako je utjecaj tradicije neosporan, moglo bi se zgodno reći da su dva datuma gotovo mitski odredila sudbinu suvremenog švedskog krimića.
Dana 28. veljače 1986. na ulici u Stockholmu ubijen je švedski premijer Olof Palme, nešto poslije 23 sata, na povratku iz kina. Njegov ubojica nikada nije pronađen. Poslijepodne, 9. studenog 2004, od posljedica srčanog udara u pedesetoj je godini iznenada preminuo Stieg Larsson, danas priznat kao pisac najpoznatijih skandinavskih kriminalističkih romana. Ubojstvo Olofa Palmea za Šveđane je bio bolan šok i nacionalna trauma. Liberalno društvo, socijaldemokratska utopija s ceremonijalnom monarhijom, suočilo se s činjenicom ekstremnoga političkog nasilja i izgubilo naivnu nevinost. Taj je događaj odredio i pisce krimića u toj zemlji, što naglašavaju i sami autori, od Henninga Mankella do novih zvijezda krimi-fikcije Andersa Roslunda i Börgea Hellströma. S devedesetim godinama i izraženijim procesima globalizacije, s migracijom iz zemalja bivšeg istočnog bloka, mijenjaju se i društveni problemi i mapiranje kriminala. Fiktivni zločini koji potresaju stvarni lučki Ystad, mjesto radnje romana o Kurtu Wallanderu Henninga Mankella, često poprimaju međunarodne razmjere i ne omeđuju se na zločine zatvorene izolirane zajednice, kao u raznim britanskim krimi-modelima. Tu su i uvijek prisutni stalni toposi skandinavske literature: tipičan tmurni krajolik slabe naseljenosti, hladnoće i kratkih dana, ibsenovska melankolija, poseban senzibilitet prema rodnim odnosima, duhovi nacističke skandinavske prošlosti.
Dvijetisućite, s nastavkom informatičke revolucije i još naglašenijom globalnom povezanošću, mogle su pak postati plodan kontekst za pojavu junakinje kakva je Lisbeth Salander Stiega Larssona. Odsutan glas koji čitaju milijuni Stieg Larsson nije doživio prvo švedsko izdanje svoga prvog romana, za njim je ostalo tek nekoliko intervjua; o njemu kroz sjećanja progovaraju urednica Eva Gedin i njegova životna partnerica Eva Gabrielsson. Dok Larsson nije poživio da bi svjedočio globalnoj slavi svoga djela, danas je trilogija o Millenniumu prodana u više od dvadeset sedam milijuna primjeraka, prijevodi nastavaka s nestrpljenjem su očekivani u obožavateljskim krugovima širom svijeta, a ugledni David Fincher bit će redatelj američkih inačica filmova. Istovremeno, u Švedskoj se još vodi bitka za Larssonovu ostavštinu između nevjenčane supruge i njegove obitelji. Dakako da smrt autora nije ključna za popularnost tekstova, no Larssonova je biografija uvelike iskorištavana u globalnom marketinškom pristupu trilogiji, a odsutnost autorova glasa otvorila je hordama obožavatelja mogućnost za formiranje legende. Stieg Larsson bio je novinar, vrlo angažiran istraživač i politički aktivist u različitim ljevičarskim inicijativama. Intenzivno se bavio istraživanjem desnih ekstremističkih i rasističkih skupina u Švedskoj, a osnovao je i švedsku fundaciju Expo sa svrhom dokumentiranja informacija o ekstremnim desnim skupinama.
Tako je izlazak prvoga romana Muškarci koji mrze žene i na razini reprezentacije, a usporedno i u kritici, znao biti procjenjivan kao radikalan tekst ili lijevi društveni roman, što je ipak donekle problematično. Prvi je roman, odmah po objavljivanju 2005, postigao uspjeh koji je iznenadio i same izdavače: nisu naime očekivali da bi se knjiga nekog debitanta uspjela prodati u više od 20.000 primjeraka. Samo u Švedskoj Män som hatar kvinnor (Muškarci koji mrze žene) prodana je u oko tri milijuna primjeraka te tako postala „roman koji je kupio svaki treći Šveđanin“, kako se često voli isticati.
Sljedeći je roman, Djevojka koja se igrala vatrom, u Švedskoj objavljen 2006, a treći, Kule u zraku, 2007. Možda se upravo zbog tempa izlaženja stvorio dojam da postoji koncepcijska pa i kvalitativna razlika između prvoga dijela i dva sljedeća romana. Muškarci koji mrze žene može se čitati kao tekst u kojem se uvode likovi, no taj je roman dovoljno složene strukture i sasvim zaokružen da se može doživjeti kao samostalna cjelina koja otvara određeni horizont očekivanja.
Od zločina nad ženama do pobune
Prva knjiga je tako potresni društveni triler o zločinima nad ženama, sa zapletom koji je strukturiran kao tip krimića zatvorene zajednice ili zaključane sobe. Istraga se odvija oko nekoliko desetljeća stare tajne nestanka mlade djevojke iz bogate magnatske obitelji, koja neočekivano prerasta u dramatičnu potragu za serijskim ubojicama žena. U tom je romanu predstavljen lik Lisbeth Salander, i iako se oko nje već pletu misterije koje će se razrješavati kroz radnju druga dva romana, Salanderova se već u Muškarcima koji mrze žene konstituira kao iznimno privlačan lik: asocijalna i emocionalno problematična mlada žena kojoj je država odredila skrbnika, gotovo aseksualizirana djetinjim i androginim izgledom i gothic punk stilom odijevanja. Njezina socijalna uskraćenost nadomještena je intelektualnom i tehnološkom nadmoćnošću, uz sposobnosti poput fotografskog pamćenja. Iako radi kao istražiteljica u tvrtki koja se bavi sigurnošću, njezin profesionalni identitet ipak određuje to što je izvanserijska hakerica. Salanderova je tako s jedne strane lik lišen društvene moći, što je nadomješteno razmjernom osobnom moći, lik čiji život kontrolira sustav, dok je ona hakerskim sposobnostima u mogućnosti kontrolirati živote svima. Salanderova je lik s ruba društva, prava žrtva sustava u situaciji u kojoj nadzire i aktivno se upleće u sudbine stupova društva. Time se dakle anticipira popularni mit o prevladavanju nemoći, rubnosti, u ovom slučaju upravo stvaranjem lika postfeminističke junakinje. Njoj je pak suprotstavljen muški partner, Mikael Blomkvist, hrabri i moralni novinar časopisa Millennium, tip zavodnika i poštenog muškarca s petljom. No s drugom knjigom, Djevojka koja se igrala vatrom, postupno se otkrivaju tajne iz prošlosti Lisbeth Salander, čime lik postaje protagonist šire priče: saznaje se da je ona kći prebjegloga sovjetskog agenta Zalachenka, da je njezina situacija plod složene urote te ona stupa u osvetničku akciju. Iako je Pipi Duga Čarapa u suvremenom i starijem izdanju (prema Larssonovim riječima) njegovo prvobitno nadahnuće, Lisbeth Salander će se od nabrijane, istovremeno krhke i moćne postfeminističke heroine transformirati u tip bliskiji likovima poput Modesty Blaise, Nikite, pa i Beatrix Kiddo.
U odnosu na prvu knjigu, nastavci su tako skok iz strogoga žanra kriminalističke fikcije prema špijunskom akcijskom trileru i drami sudnice, uz mnoge elemente koji izlaze iz domene literarnog i postupci su popularnih narativa filma, televizije i stripa. Od finog i opsežnog motivskoga tkanja u Muškarcima koji mrze žene, u druga dva romana repertoar likova i postupaka se mijenja – likovi Niedermanna ili lica s ožiljkom, Zalachenka, stripovski su ili bondovski prenaglašeni antagonisti, a u zaplet se uključuju elementi zavjere, akcije ostarjelih špijuna, falsificiranje dokumenata i podmetanje zločina, čudesni povratak iz mrtvih, pojavljivanje zaboravljene rodbine s genetskim poremećajima – repertoar koji zapravo odgovara nekim drugim epizodičnim, romantiziranim žanrovima.
U romanu Muškarci koji mrze žene opisuju se i osuđuju najgori zločini nad ženama i glavnom junakinjom, kojima je oduzeta društvena moć i on se zaista može čitati kao roman koji, kako će i hrvatski kritičari primijetiti, nasilje nad ženama smatra „srcem zla patrijarhalnog društva“. Nastavci romana tu će problematiku provlačiti tek epizodno, a okosnica radnje usmjerit će se prema sudbini Salander. Tu su promjenu žarišta prepoznali i izdavači; u engleskim izdanjima prvi je roman preveden kao Djevojka s tetovažom zmaja tako da svi naslovi trilogije usmjeravaju na priču o Lisbeth Salander. „Lisbeth Salander“, odgovor je Eve Gedin na pitanje novinara o razlozima uspjeha Larssonovih romana. U traženju odgovora na pitanje u čemu je privlačnost te nove popularne junakinje vrijedilo bi posegnuti za ideološkim iščitavanjem ovih romana jer, kao i svaka popularna fikcija, i ovi romani na to upućuju. Kao i svaka dobra fikcija, oni su otvoreni u svojoj kompleksnosti i proturječjima. Kao i svaki iznimno popularni fenomen, oni zahtijevaju analitičke pozicije koje bi mogle rasvijetliti nesvjesne žudnje kompleksnoga društva.
Igra subverzivnosti i klišeja
Ti tekstovi problematiziraju sistemsko nasilje, no odgovor na to nasilje akcije su junaka pojedinaca. Kod Salanderice se može, kroz niz epizoda, govoriti i o etici osvete koja je pak primjerenija popularnim pustolovnim pripovijestima ili vesternu. Najpoznatiji popularni narativi o individualnim junacima, pravednicima izvan sustava i katkad osvetnicima su oni o superherojima. Individualno djelovanje iščitava se i u odnosu prema medijima: časopis Millennium nositelj je naslova trilogije i iako je ona potpuno usmjerena na Lisbeth Salander, Larsson je, čini se, namijenio središnji smisao tekstova upravo novinama. Iščitljiva je pozicija prema kojoj Larsson kao novinarski aktivist vjeruje u snagu medija, no Millennium je zapravo medijska iznimka („ljevičarsko smeće“), a Mikael Blomkvist hrabri pojedinac, zločesti dečko švedskoga medijskog prostora. Takve pozicije individualnih akcija radi korekcija društva ne bi se mogle ocijeniti kao ljevičarske. Problematično je jesu li subverzivne; prema svojoj meti i usmjerenosti one to jesu, no sadržajno i u izvedbi neki se elementi zapravo uklapaju u očekivana narativna i ideološka rješenja tj. klišee. Čini se da su upravo ta poigravanja i simultanost pozicija mogući razlozi velike privlačnosti ovih tekstova. Oni s jedne strane mogu ponuditi elemente koji se prepoznaju kao radikalni i subverzivni, no s druge strane Larsson se lako koristi čitavim repertoarom mogućnosti popularnih narativa. Salanderičina pozicija postfeminističke junakinje hakerice jest subverzivna, njezin osvetnički naboj jest radikalan. No Lisbeth Salander kao superjunakinja špijunskoga trilera postaje popularni stereotip.
Epilog čitave priče u trilogiji pak opet ovisi o pretpostavci pravednosti sustava, policijskog i sudskog aparata. Radilo bi se dakle o tekstovima koji eksploatiraju pozicije rubnog i subverzivnog da bi ih proveli kroz klišee popularnih narativa i, na novoj razini, nakon duge, usmjerene i dinamične vožnje doveli ipak opet do cilja reprodukcije vrijednosti sustava. Negativci, ma koliko strašni ili organizirani bili, ipak su tek anomalije sustava, a protiv njih se bore – individualni (super)junaci. Valja također reći da uspjeh švedskih krimića nije samo stvar iznimnih pojedinačnih talenata već i izvrsne promidžbe i organizirane industrije na području čitave Skandinavije. Yellow Bird produkcijska je kuća koju je pokrenuo sam Hennig Mankel. Od 2005. ta je produkcijska kuća producirala dvadesetak epizoda o Kurtu Wallanderu, koproducirala i BBC-jevu inačicu Wallandera, u rekordnom roku ekranizirala čitavu Larssonovu trilogiju, a u planu su im ekranizacije romana Lise Marklund i danskoga pisca Joa Noesbřa, koji se mogu čitati i na hrvatskom. Marklundičina junakinja također je novinarka, amaterska istražiteljica, zaposlena žena i majka, a Jo Nesbř ugled je stekao romanima o detektivu Harryju Holeu, i u nekoliko romana bavi se norveškim nacistima i neonacistima. Tradicija, bliskost tema i interesa te svakako talent provlače se tako skandinavskim kriminalističkim romanima koji sudjeluju u nadogradnji tog fenomena. Ako je Balkan Zapadu zanimljiv kao područje europskoga nesvjesnoga, onda je za sve nas iznimno važno kako se s neuralgičnim točkama društva obračunava superego Europe. U toj priči pak upravo ima mjesta za jednu novu popularnu postfeminističku junakinju i jednu spisateljsku legendu.
Slične knjige
