Kuhanje s Fernet Brancom

Special cijena 27,00 kn Redovna cijena 30,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Vojmir Špoljarić

  • Broj stranica: 376

  • Godina izdanja: 2007.

  • ISBN: 978-953266023-4

  • Naslov izvornika: Cooking with Fernet Branca

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 195 mm

  • Težina: 400 g

Zaigrana knjiga puna zabave i zagonetki. Autorovo uživanje u jeziku i poigravanje s nepouzdanim pripovjedačima pruža golemo zadovoljstvo.
The Times Literary Supplement

Bezobrazno duhovito. Tko ne doda ovu urnebesno zabavnu knjigu na svoj popis ljetnog štiva, treba biti kažnjen Geraldovom neusporedivom izvanzemaljskom pitom.
Guardian

Tresao sam se i pucao od smijeha uz ovu čudesno bogatu mješavinu wildeovskih dosjetki i besmislica.
Sunday Telegraph

Oborila me autorova briljantna maštovitost.
Barry Humphries

Sviđa mi se njegov elegentan i slikovit stil: neobičnost prožima njegove stranice poput rijetka parfema.
J. G. Ballard

Djelo genijalnog komičara.
The Independent

5.8.2007.

Kuhanje s Fernet Brancom

Limun.hr

U izdanju Frakture u Hrvatskoj je objavljen prvi roman Jamesa Hamiltona-Patersona pod naslovomKuhanje s Fernet Brancom. Riječ je o zabavnom romanu čiji osnovnu komičnu liniju čini autorovo poigravanje s sveznajućim pripovjedačem koji je u ovom romanu više nego nepouzdan. Tim svojim postupkom autor se upisao u dugu tradiciju britanskog romana koji se poigrava pripovjedačem koji sve zna, a prvi klasik tog žanra svakako je roman 'Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja' Laurenca Sternea. Kako je kod ovog tipa romana potpuno nepotrebno prepričavati radnju, dovoljno je istaknuti da roman obiluje i suludim receptima koje smišlja glavni junak Gerald, a koji se bavi pisanjem naručenih autobiografija vrhunskih sportaša. Stvarno urnebesna kombinacija, a kada se još doda i glavna junakinja Marta koja piše glazbu za film, a porijeklom je iz srednje europske zemlje Vojnovije...

6.5.2008.

Slova od kojih rastu zazubice

MetroExpress, Željko Špoljar, 06.05.2008.

‘Juha od muha, doga u umaku od šparoga, dva divljaka u kremi od maka, baklava od krava, musaka od Turaka... Zabavljajući se takvim mislima, Samper je posve ravnodušan prema činjenici da bi bilo prilično komplicirano nabaviti dogu ili Turke kao glavni sastojak svojih specijaliteta - u svakom slučaju, kompliciranije nego dva divljaka, kakvih ima u izobilju Tragom uvrnute kulinarske ideje da bi se sastojci koji se rimuju trebali slagati i okusom, Gerald Samper - lik u strašno duhovitom romanu Kuhanje s Fernet Brancom Jamesa Hamilton-Patersona - smišlja recepte za egzotična jela kao što su ‘doga u umaku od šparoga’, ‘slatka patka’, ‘juha od muha’, ‘dva divljaka u kremi od maka’, ‘baklava od krava’, ‘musaka od Turaka’, ‘tuka u umaku od luka’. Zabavljajući se takvim mislima, Samper je posve ravnodušan prema činjenici da bi bilo prilično komplicirano nabaviti dogu ili Turke kao glavni sastojak svojih specijaliteta - u svakom slučaju, kompliciranije nego dva divljaka, kakvih ima u izobilju. Samper nije prvi koji je osvijestio povezanost hrane i književnosti: ta je veza tkana od dionizijskog opijanja u mitovima starih Grka i prežderavanja na rimskim bakanalijama, preko Gargantue, koji je to isto prežderavanje unaprijedio u životnu filozofiju, i Cervantesova Don Quijotea, koji se nakon borbe s vjetrenjačama krijepi po krčmama jedući pečene fazane i seljačke kobasice, pa do nenadmašno živahnog opisa pripreme afričkog ‘garija’ u nagrađivanom djelu ‘Purpurni hibiskus’ nigerijske spisateljice Chimamande Ngozi Adichie. Postoji uzrečica: ‘Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si.’ Imajući je u vidu, mnogi se pisci u karakterizaciji svojih likova ne libe nabrojiti romane koje čita njihov junak, postižući tako ‘širu sliku’ bez banalnog psihologiziranja. Lik se može učiniti još životnijim, stvarnijim i bližim ako čitatelj, osim uvida u njegovu lektiru, ima i uvid u njegova najmilija jela. Suživljavanje s jelovnicima naših najdražih knjiških likova počinje vrlo rano. Sjetimo se samo ‘stripovske faze’ koja većinu nas nije zaobišla: sjetimo se Bleka, Marka, Kapetana Mikija, Zagora, Čike... i zastanimo malo na Čiki. Taj je debeljuškasti Meksikanac prva asocijacija koju vežem s mišlju da neki fiktivni lik može zaraziti čitatelja svojim apetitom. Postoji li itko kome nisu procurile sline kad bi se Čiko nakon napornog raščešljavanja Darkwooda konačno domogao kakvog saloona i ondje gladno ispalio: ‘Molim pečenku i puno krumpirića!’ Čim bi pročitao strip do kraja, morao si zamoliti tatu ili baku da ti na brzinu napravi (barem) piletinu i uz nju hrpu pomfrita... I nakon djetinjstva stvari stoje isto - mijenja se samo lektira. Stripove zamjenjuju knjige. Onako kako me Čiko činio gladnim, učinio me jednom - Novi zavjet. Čitali su nam na vjeronauku o onoj zgodi kad je Isus zadivio učenike stvorivši ni iz čega ribe i kruh. Dotad sam mrzio sve plodove mora, ali nakon te scene kad gladni kršćani navale na ribu počeo sam drukčije gledati na pržene srdele. Od onih ‘šminkerskih’ romana, u kojima mondeni likovi trpaju u sebe slasne delicije, gotovo je za očekivati da će u čitatelju proraditi zazubice i zavist. Ali jedna od najvećih snaga književnog djela zasigurno je u tome što te uspije nagovoriti da kušaš hranu od koje ti se prije dizala kosa na glavi. Odličan primjer za takvo što je roman Danila Kiša ‘Bašta, pepeo’. Nakon što sam ga prvi put pročitao, odmah sam si skuhao juhu od kopriva i iako sam si već pri prvoj žlici opržio jezik, nastavio sam je sretno srkati. A snagu da u sebe unosim tu odurnu tekućinu dala mi je scena iz spomenutog Kiševog romana u kojoj pripovjedačev blago rečeno disfunkcionalni otac Eduard Sam bere koprive ne bi li u vrijeme Drugog svjetskog rata prehranio obitelj. Sin ga promatra u toj neslavnoj ‘berbi’ te ga pita što će mu te koprive. Otac mu hladno odgovara da će od njih napraviti juhu. ‘Koliko je meni poznato, kopriva se daje svinjama’, odvrati mu sin. Na te riječi otac izgubi hinjenu prisebnost i saspe sinu u lice: ‘Tvoje me prostaštvo i nepoštovanje činjenica duboko vrijeđa i zastrašuje. Jer to mi služi samo kao dokaz, jedan od dokaza više, koliki je na tebe utjecaj izvršio ovaj seljački milieu, ova bolesna sredina lišena viših, uzvišenijih ciljeva i pojmova, ova prizemna logika koja ne vidi ništa van okvira običnosti, ovaj život i ovi običaji u kojima nema smjelosti i rizika. A kopriva se jela, ponavljam, i to ćeš moći jednom provjeriti u knjigama, na dvoru jedne od najuglednijih porodica u Europi tog vremena. To je bila idealna hrana za duhovne, artističke aktivnosti. Uz tu se juhu od kopriva - potage d’ ortie - muziciralo i komponiralo, od tog se duh oplemenjivao a sluh postajao finiji.’ Tko ne bi nakon ovakvih snažnih argumenata dobio potrebu zagrabiti žlicom u lonac s juhom od koprive? Posebno oni koji žive ‘od vlastite inspiracije’ kao npr. modni stilisti, glazbenici, pjesnici, pa možda i novinari? Željko Špoljar