Kuća Teodore K.

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: bosanski

  • Broj stranica: 280

  • Datum izdanja: svibanj 2019.

  • ISBN: 978-953358126-2

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 375 g

Nakon što osoblje napusti bolnicu za mentalno oboljele smještenu u idiličnoj prirodi, bolesnici i izbjeglice koji su se u njoj našli moraju nekako organizirati svoj život. U prividnome miru na mjestu gdje su oboljeli zdraviji od onih izvan bolničkoga kruga događaju se ljubavi i smrti, bolesti i životne radosti, sve ono što život čini svakodnevnim, dok vani u neposrednoj okolici bjesni posljednji europski rat. Sve njihove aktivnosti, barem on tako misli, nadzire Mirko Ristić, pjesnik i pisac primijenjene književnosti koji je odavno prestao pisati. U osvit rata, dok su se uokolo nosile mošti Lazarove i podgrijavale nacionalističke strasti, on s jedne strane traži istinu o masovnoj grobnici iz Drugoga rata, a s druge želi ispuniti posljednju majčinu želju, no to će ga dovesti do niza problema, a njegovu dragu Enidu smjestit će u umobolnicu.

Ludilo koje se ciklički ponavlja, nikada razjašnjeni masovni zločini, kosti koje se prenose, duše koje ne mogu pronaći mir, knjige koje ne mogu biti ispisane, sasvim zamršeni obiteljski odnosi, sav ljudski jad i tuga i svi oni odbačeni od društva završavaju u staroj austrougarskoj zgradi daleko izvan svih putova. Kuća Teodore K. briljantan je roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama koje se isprepleću u najčudnovatijim okolnostima, koje poput riba čekaju kamo će ih struja odnijeti. Nedžad Ibrahimović ispisao je nadrealnu sliku koja je savršen odraz stvarnoga svijeta.

“Kroz taj uski vremenski procijep ulilo se bilo zimsko plavetnilo. Trajalo je taman toliko koliko je bilo potrebno da se raspremimo i padnemo na njen krevet kao u nebo. Nekoliko minuta plavetnila i, potom, mrak, prijali su mi kao komadi leda na opekotinama, kao obloge na moje cjeloživotne uboje, kao dugo sanjani mir nakon dugotrajnog rata. Tihe mašine kinoprojektora iza prozorskih stakala napravljene od mokrih, podmazanih kolutova borove šume, od prozirnih traka zime i od zveckavih zvukova zvjezdane noći, zatim, njena soba kao 3-D kino i nas dvoje, sve su to bili elementi jedne fantastične priče... Polako sam se izvukao iz kreveta, tiho i na brzinu se obukao i, prije nego što sam izašao i zatvorio vrata, čuo sam: ‘Bleib hier!’”

Živimo jednu stalnu i ružnu ponavljajuću povijest

Gloria Lujanović, Dnevnik.ba, 8. 8. 2019.

Nemamo mi drugoga života od ovoga koji živimo. Ali, razuman čovjek ima predstavu o tome da njegov život nije SAV život, da i preko drugih, i kroz druge, one koje sami izaberemo, mi duže i drugačije živimo. Tome služi umjetnost. Tome služe knjige, dobra muzika, film, kazališna predstava. Načitan čovjek, nagledan i naslušan, živi višestruk i bogatiji život od čovjeka koji ne čita, ne gleda, ne sluša, itd. Tamo negdje u nekom nam važnom umjetničkom djelu mi živimo te drugačije, prave živote. Izvan njega su naši progoreni životi i naše praznine, rekao je književnik Nedžad Ibrahimović u razgovoru za Dnevnik.ba.

Nedžad Ibrahimović, bh. književnik i profesor na tuzlanskom Filozofskom fakultetu u razgovoru za Dnevnik.ba govori o svom novom romanu - Kući Teodore K. objavljenom u nakladi zaprešićke Frakture (Hrvatska).  Nakon "Inkapsuliranih tiijela" (Buybook), romana koji je, prema ocjeni Miljenka Jergovića, "mračan, istodobno i naivan i tjeskoban, kao da je napisan u bunilu dječjih bolesti", drugi roman iz trilogije, "Kuća Teodore K." je prema ocjeni Frakture, "brilijantan roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama  koje se isprepleću u najčudnovatijim okolnostima". "Kuća Teodore K." govori o masovnim zločinama, grobnicama i kostima, ludilu, mržnji, empatiji, vječnoj temi - identiteta  i svemu onom što (ga) određuje i definira BiH i njene narode. O zemlji  koja pomalo nalikuje Andrićevoj "Prokletoj avliji" - zemlji u kojoj nema nevinih. 

Na ničijoj zemlji, u hladovini bosanskih šuma, smještena je i psihijatrijska bolnica, Kuća Teodore K., kako je roman i naslovljen. Priča je to bolesnicima i njihovim životima i sudbinama. Je li vam film “Let iznad kukavičjeg gnijezda” bio svojevrsni “uteg”? Jeste li se pribojavali da ne napišete bosanski “Let”? 

Ne možete napisati lud roman o ludilu – iako bi to bio jedini adekvatan pristup –  jer se ono ostvaruje prvenstveno u razini jezika, verbalnoga, fizičkog, fiziološkog, muzičkog, (s)likovnog itd. Psihički bolesnik živi kroz ili u jeziku koji je samo njegov, koji pokazuje ”pravog“ njega, onu njegovu istinu koju je svijet oko njega zanemario, ili je nije dobro razumio. Jezik ludila je posljednji pokušaj bolesnika da bude saslušan. Njegova posljednja nada. Sjetimo se kako smo i sami u djetinjstvu izmišljali svoj jezik kojim smo se obraćali bratu, sestri, prijateljici, lutkama, ili samome sebi. Taj naš idealni jezik nikada nije rađao nesporazume. Tek kada smo odrasli, razumijevamo kako nas je on spašavao od svijeta, spašavao nas od onoga ”očevog jezika” koji smo usvojili u lacanovskoj simboličkoj fazi našeg psihičkog razvoja. Njime smo ušli u kulturu, ali smo taman za veličinu i prostranost toga ”ulaza” ostali uskraćeni sebi (i majci). Da, nije zgorega reći da je onaj jezik koji nazivamo maternjim, zapravo očev jezik. Njega smo naučili onda kada je u naš odnos s majkom upao taj brkati balkanski grubijan. Maternji jezik, po Juliji Kristevoj, je onaj prvi, neverbalni, koji ostaje u nama kao trag istosti s njom i njenim tijelom, dakle, istosti sa svijetom koji je ona u totalu reprezentirala. Osvajanje jezika ludila bi, po tome, bilo vraćanje tom savršenom jeziku apsolutnog razumijevanja. No, književnost, srećom, ne zahtijeva apsolutno razumijevanje. Valjalo je, dakle, romanom prenijeti nešto od ludila njegovih likova a, istodobno, ostaviti i dovoljno jezičkih kodova za komunikaciju sa drugim, sa čitaocem. Formanov film iz 1975. godine nije mogao biti taj ”uteg” jer se, naprosto, nije bavio ludilom, nego pobunom glavnog lika McMurphyja koji ne pristaje na represiju, ali pristaje na ludilo.  

Prošlo je šest godina od objave “Inkapsuliranih tijela” u nakladi sarajevskog Buybooka. Toliko je vremena trebalo da ”Kuća Teodore K.” sazre u vama?  Baš kako na jednom mjestu i kažete, da parafraziram: oni koje ste pišući oživjeli, ostaju u vama. 

I jedan i drugi roman bave se istim likovima, što znači da su nekako zajedno i nastajali, baš kao i posljednji dio trilogije na kojem sam počeo raditi. Pišući ovu trilogiju, želim likove i teme kojima se bavim, i koji se mnome bave, pohraniti na bezbjednije i slobodnije mjesto. Nema im boljeg i adekvatnijeg zatvora, niti prostranije slobode, od one koju im ja napravim mojim romanima. 

Jeste li za potrebe romana o pacijentima umobolnice i njihovim gotovo pa uništenim životima, ‘kontaktirali’ stvarnost – liječnike tog profila, možda neke bivše pacijente? Što ste uopće saznali? U tom kontekstu, mislite li da u našem društvu postoji, uopće, empatija za bolesne osobe, osobito, mentalno oboljele? 

Razgovarao sam sa psiholozima i psihijatrima, posjećivao sam Dom za socijalno-zdravstvenu zaštitu odraslih lica "Naš dom" u Travniku, bio sam na klinici Dr. Laza Lazarević u Beogradu i, generalno kazano, iskustva koja otamo nosim jesu jedna čudna ”ulijepljenost” njihovom unutarnjom ”atmosferom”, koju bi bilo teško opisati, i jaki osjećaj apsolutne izmještenosti tih ljudi iz našeg vremena i prostora.

Davno sam ta istraživanja radio, ali i sada osjećam kao da sam boravio na nekoj svemirskoj postaji – recimo, onoj iz filma ”Solaris” Andreja Tarkovskog. U te svjetove možete ući i izaći onako kako uronite u more i iz njega izronite okovani i obojeni solju – a ne oslobođeni prostranstvom i njegovim plavetnilom – koju so, potom, cio život nosite sa sobom. Empatija je tu nebitna, i niko je od vas i ne traži. Što se tiče našeg društva, a valjda je već svakome jasno, mentalno oboljeli su njegov najvitalniji dio. Političko ludilo je postalo gradivni dio sustava u kom živimo.

Za razliku od "Inkapsuliranih tijela", u "Kući Teodore K." čitatelj upoznaje veći broj likovi i ponekad nije posve siguran tko govori u svim tim prizorima/scenama koje izazivaju jezu? Usudila bih se reći – roman glasova. Jeste li i sami morali pobijediti tu buku koju stvaraju vaši likovi? Nešto “iznutra” vas je “nosilo” i “progonilo” kada ste stvarali likove Marka/Mirka Ristića, Eneide, Katarine? 

Nema mnoštvo pripovjedača, ali mi je iz sasvim literarno-tehničkih razloga drago da vam se to učinilo kroz glasove mojih likova. Ima, naime, one koji se pojavljuju i u prethodnom romanu, profesora Milanovića i njegovog kolegu Ibrahimovića koji na njegovu životu parazitira. Svi ostali su samo objekti njihovih priča. Naravno, budući da se radi o jednoj suštinskoj stvarnosnoj pomjerenosti, vlasnici priča su često nesvjesni utjecaja koje one imaju na druge, a, potom, refleksno, i na njih same. U umobolnicama je vlasništvo nad pričom izmješteno iz kazivača u jezik koji je preuzeo njegovu moć. Tako se kazivač pokazuje samo medijem neke važnije priče. Pa, sjetimo se samo Ćamilove priče, na koju se poziva i profesorica Katarina u romanu. Iz njega progovara sam Džem-sultan. Potom, preko Ćamila govori Haim, drugi kazivač, pa potom sljedeći, da bi na kraju shvatili da je sve poteklo iz priče franjevca fra-Petra. Priče su stalne, a njihovi vlasnici su prolazni. U vezi s tim, valja reći da mi svi još uvijek živimo tuđe priče, trpimo tuđe živote i živimo tuđe prošlosti, one koje se nazivaju ”velikima” ili, kako bi Charles Simić rekao u jednoj svojoj pjesmi, umjesto ”pravih povijesti”, živimo lažne. Za naše živote je to pogubno, ali za književnost je to čisti benefit.   

Marko/Mirko Ristić piše komemorativne govore u  bivšoj Jugoslaviji. Istražuje masovne grobnice, zanimaju ga njihovi životi, a onda dolazi novi rat. U zemljama regije, uvijek i u svemu – ratovi, stradanja, pogromi, masovne grobnice, nestali? Tlo još uvijek proždire kosti ubijenih u Drugom svjetskom ratu, a ‘rupe’ iz kojih su, tek neke, ‘iskopane’, relativno brzo, ‘napunili’ smo novim? 

Mislili smo da ćemo ratovima iz devedesetih ”osloboditi“ naše mrtve, tu ”bezgrobnu vojsku”, kako ćemo, konačno, napisati tu finalnu ”jamografiju”. A šta se desilo? Desilo se da su isti ti mrtvi (”čast izuzecima!”) zdušno i, više-manje posredno, surađivali i softverski pomagali u kopanju novih jama. Stariji će se sjetiti toga jamsko-političkog turizma iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao, trebalo bi te ”naše žrtve” dostojno pokopati i ožaliti, i da se to više nikada ne ponovi, a onda se sve ponovilo i gore nego što je bilo. Nove jame su iskopavane, i nove žrtve su uzele učešće u balkanskoj ”jamografiji”.  I ništa se nije promijenilo. Svi oni koji misle da jeste, grdno se varaju. Oni kojima se sva ta priča sa mrtvima ne čini više interesantnom, otišli su, ili se spremaju otići, iz ovih zemalja. Moj lik, pisac tzv. primijenjene književnosti, je poludio onda kada je saznao da se od njega više ne zahtijeva istraživanje života individualnih, nego kolektivnih žrtava, i da se ne traži osobna, nego kolektivna empatija. On se s kolektivom nije mogao poistovjetiti, ne zato što ne bi želio, nego što o tom poistoivjećenju ne bi znao ništa reći, ništa napisati. Šta se uopće može reći o kolektivu kojem se pripada, i šta je od toga relevantno, a da to ne bude pseudoromantizam, naci(onali)zam i ksenofobija?!

Ristić bi se teško snašao u današnjoj BiH kada, brojem žrtvama, kao nekad granatama, “gađamo” jedni druge? Mržnju rađa nedostatak empatije?

Paul R. Gilbert je britanski psiholog koji je tvorac tzv. compassion focused therapy. On je napisao kako i empatija može proizvesti zlo. Na primjer, ne možete mučiti druge ljude, ako ne biste znali kako će se oni tom prilikom osjećati. Za razliku od ove površne, kognitivne empatije, Gilbert, naravno, govori i o jednoj dubljoj ili afektivnoj empatiji, onoj kojom smo u stanju osjećati tuđu bol kao svoju vlastitu. Dešava se da imate ili jednu, ili drugu empatiju, ili čak obje, ali vas samo ova druga spašava zla koje možete nanijeti drugima, jer ga ne želite ni sebi, jer vas pri samoj pomisli na tuđu bol zaboli vaša vlastita. Sad zamislite, koliko smo svi u stanju osjećati drugoga ako je taj drugi po programskim definicijama naših politika, zapravo, obrazovnih sistema, naš neprijatelj. Etnička plemena mogu opstati jedino u plemenskoj koheziji onda dok drugo pleme doživljavaju neprijateljskim. Ali, čak i prije Gilbertove afektivne empatije koja nas spašava od nanošenja bola drugima, nužno je razviti unutarnju empatiju sa samim sobom. O tome sam pokušao govoriti u ”Inkapsuliranim tijelima” u kojima moja junakinja traga za identitetom vlasnika koštanih djelića koji su se nakon eksplozije granate zaboli u njeno tijelo i tu se, medicinski kazano, inkapsulirali. Ta nam autoempatija nedostaje jer je nigdje nismo imali naučiti. Odrasli smo u disfunkcionalnim i pseudopatrijarhalnim obiteljima i sve što smo u djetinjstvu zamrzili uselilo se u nas. Takvima nam je sada živjeti i spremati nove ratove protiv onoga što (u sebi) ne volimo – toga drugoga.  
Ali, ako ćemo se vratiti na polje praktične politike, rekao bih i to da nam i prije svih empatija treba uređen društveni i građanski sistem u kome će vladati zakon i pravda. Treba nam normalna socijalna država. 

"Kuća Teodore K." je prema nakladniku “nadrealna slika koja je savršen odraz stvarnog svijeta”. Djeluje li vam, katkad, da je građanima BiH, namijenjena sudbina, simbolički rečeno, umobolnice? Nama se sve već dogodilo?

”Ništa na svijetu, moj mladiću, nije novo, i ovo što sada živimo samo je inercija, svijet se uprazno vrti. Dobri pisci su već sve napisali. Sve što ti se dešava, već ti se desilo, samo ti to ne znaš, jer još nisi našao taj naslov”, kaže jedan lik u romanu. Budući da naša društva žive svoje epske faze, a epika računa na svijet u kome vrijeme kružno teče i sve se ponavlja – pogledajte filmove kao što su ”Remake” ili ”Savršeni krug”, i sve će vam biti jasno – vidljivo je da živimo jednu stalnu i ružnu ponavljajuću povijest. Povijest je upraviteljica naših života čak i onda kada je stara samo dan ili dva. Budući da ne podliježemo linearnome (zapadnoevropskom) načinu odvijanja vremena, onda nemamo niti budućnosti. Sve je u nas istovremeno. Ratovi iz 40-ih godina, ratovi iz devedesetih, budući ratovi, sve je sada i ovdje. Jednako u školskim udžbenicima, kao i u glavama političara i običnih ljudi.  

“Nema, Mirko, života bez slobode”, citat je iz romana. Slobode i BiH? U zemlji gdje je “naša prošlost naša sadašnjost, a sadašnjost naša prošlost i naša budućnosti, sloboda je  misaona imenica – ništa više i manje od tog? 

Mislim da sam vam već na ovo pitanje već odgovorio. 

“Na mjestima gdje smo nekog čekali, ili smo nekog tražili, naš je život progoren, i tu su praznine, kao na platnu progorenom žarom cigarete”. Život je sastavljen od tih praznina? Odnosno, kako stoji u Inkapsuliranim tijelima “Samo ponekad bi mu, (…), kao sjećanja, znala doći misao kako negdje neki pravi on zasigurno živi jedan sličan, ali drugačiji život – pravi život”.  Tog ‘pravog’, ‘drugog’, ‘boljeg’ života i nema nigdje osim u mislima, izgori u želji? Jedan – jedinstveni kojeg živimo, sigurno je, najbolje od svega što nas je “moglo udesiti”? 

Nemamo mi drugoga života od ovoga koji živimo. Ali, razuman čovjek ima predstavu o tome da njegov život nije SAV život, da i preko drugih, i kroz druge, one koje sami izaberemo, mi duže i drugačije živimo. Tome služi umjetnost. Tome služe knjige, dobra muzika, film, kazališna predstava. Načitan čovjek, nagledan i naslušan, živi višestruk i bogatiji život od čovjeka koji ne čita, ne gleda, ne sluša, itd. Tamo negdje u nekom nam važnom umjetničkom djelu mi živimo te drugačije, prave živote. Izvan njega su naši progoreni životi i naše praznine.

Dubravka Ugrešić u jednom od eseja u "Dobu kože" kaže kako “život ne piše romane jer da ga piše, književnosti ne bi bilo”. Međutim, nije li život, ustvari, primijenjena književnost, primijenjena umjetnost? 

Ugrešićka se bavila ruskim formalizmom, i uopće, književnim formalizmom. Njenu ironijsku konstataciju treba razumjeti kao neku vrstu kritike poplave sirove (auto)biografičnosti u književnom polju. (Sir Alex Ferguson je imao potrebu da knjigu koju mu je napisao ghostwriter nazove ”Moja autobiografija”, kao da autobiografija može biti tuđa. Ma, može, ali to je druga tema!) Književnost je djelatnost koja je po sebi primijenjena, ona nas mijenja, tjera nas da propitujemo sebe i svoje stavove. Čitali Agathu Cristie ili Dostojevskoga, vi na stanoviti način reagirate jer se na stanoviti način mijenjate. Zato se ljudi i kompletna društva boje knjige, boje se svake promjene. 

Koji su vas autori kao pisca odredili i na vas osobito utjecali? Budući da ste neko vrijeme bili predsjednik i bh. PEN-a, položaj pisca u našoj zemlji i regiji? Zanemareni i marginalizirani? 

Izbjegavao sam čitati ono što su svi čitali, i sad imam taj otpor. Na primjer, nisam volio lektiru, ali sam se gubio od zadovoljstva među policama gradske biblioteke u djetinjstvu. Nekako volim da knjige odleže i da ih onda samo ja čitam. Zbog toga imam averziju i prema pisanjima ovih novih, festivalskih pisaca, baš i kao što imam i prema festivalskim filmovima. Ali, ako se pokušam sjetiti ”svojih pisaca”, bili su to W.S. Burroughs i njegov Naked Lunch, američki pisci bitnici, J. Swift, H. Miller, od Francuza A. Dumas, Ch. Baudelaire, P. Valery, Flaubert, od Rusa Tolstoj prije svih, Chekhov mi je bio dosadan kao i Dostojevski, ne dao Bog da me natjeraju na Turgenjeva, od Nijemaca samo Remarque itd. Ali, kao simpatizer teorije dekonstrukcije i poststrukturalizma, mislim kako su me formirali i pisci koje nisam čitao – jednostavno, eto takav nisam mogao biti. 

Odgovor na drugi dio vašeg pitanja je jednostavan. Književnost si uvijek nađe mjesto u jeziku i društvu u kojem nastaje, ona je prilagodljiva, pisci su potkupljivi. Budući da naše ”književno polje”, a njega se uvijek organizira iz centara društvene moći, ne trpi žanrovsku književnost (koja računa na slobodu pri izboru čitanja i autentičnost osobna slobodna vremena), onda od pisaca pravimo cirkuzanere za narodne mase, srednju pseudo-klasu, a blaziranu polugrađanštinu promoviramo u znalce književne umjetnosti. Najbolji način da vidite gdje nam je književnost jeste da pogledate u autobuse, čekaonice i – školske razrede. Pa naši profesori književnosti ništa ne čitaju – od kako su i sami počeli pisati. 

Kada biste morali odabrati, samo jednu knjigu, da je pročitate, neposredno pred odlazak na onaj svijet, koja bi to bila?

Vrijeme koje se udaljava” od Mirka Kovača, ili, ako bih dvaput odlazio, ”Vrt razgranatih staza” od J. L. Borgesa. Ako mogu još koji put otići, onda… 

Ogledalo stvarnosti

Vladimir Arsenić, Booksa.hr, 5. 11. 2019.

Nije lako pisati o središnjem delu trilogije, posebno kada znamo da poslednji nije napisan. Naime, bosansko-hercegovači pisac Nedžad Ibrahimović objavio je roman Kuća Teodore K., koji je izravni nastavak njegovog prvenca Inkapsulirana tijela, a treći deo trilogije se još kuva.

Za sada možemo da kažemo da se neki likovi pretaču iz jednog u drugi roman, ali i da postoji tematska bliskost između ovih knjiga jer obe podrazumevaju rat kao neposredno iskustvo likova, scene iskopavanja leševa iz masovne grobnice, ali i jednu vrstu odnosa koji bismo mogli da nazovemo babuška odnos ili, ako ćemo da sledimo metaforu iz naslova prvog romana, odnos inkapsulacije. On podrazumeva upisanost jednog dela teksta u drugi, postojanje slojeva i njihova značenjska preplitanja, ali i ogledanja. Konačno, ovaj odnos ukazuje i na autoreferencijalnost pisanja. Drugim rečima, Nedžad Ibrahimović je kao pisac u svakom trenutku svestan čina pisanja, osvetljava ga iz različitih uglova, a roman (trilogija) se pojavljuje kao spomenik upravo činu sopstvenog nastajanja.

Kuća Teodore K. ima interesantnu narativnu strukturu. Radi se o vrsti romana s ključem, odnosno ne možete da shvatite o čemu se radi dok ga ne pročitate do kraja, a i tada stvari bivaju tek delimično jasne s obzirom da se roman završava pitanjem – nekom vrstom cliffhangera koji će nas naterati (a možda i odbiti) da pročitamo i konačni nastavak. Ipak, ova struktura podseća na žanrovske obrasce detektivskog ili krimi romana i u tom smislu daje čitaocu motiv da roman dočita do kraja.

Siže romana ima obgrljenu strukturu – najpre pratimo priču o Mirku i Enidi koja se dešava 1988. godine, da bismo središnjem delu bili bačeni u 1992. godinu i psihijatrijsku bolnicu, a na samom kraju se ponovo vraćamo sudbini Nedimovog i Nedžadovog lažnog, odnosno surogat oca. Ono što je kvalitet ovakve strukture je da čitalac želi da sazna šta se dogodilo s Mirkom i njegovim "kriminalnim" aktom iz septembra 1988. godine. U tom smislu, naša čitalačka žudnja biva zadovoljena tek na kraju i ovaj se narativni trik višestruko isplatio autoru jer se inače kroz glavni deo romana teže probija, što naravno nije čudno jer se on odvija u sanatorijumu za psihijatrijske bolesnike.

Nije Nedžad Ibrahimović izmislio upotrebu duševne bolnice kao scenografije za roman – pre njega to su učinili mnogi, a dovoljno je setiti se samo pretprošlog dobitnika prestižne Ninove nagrade Dejana Atanackovića koji je ovu metaforu iskoristio za roman o Prvom svetskom ratu – Luzitanija. Kako bilo, sanatorijum koji se nalazi na vrhu planine i koji je mesto izolacije te u tom smislu funkcioniše kao neka vrsta Čarobnog brega, gotovo manovski, premda su likovi kudikamo manje složeni od Menera Peperkorna, Madam Šoša, Nafte, Setembrinija i naravno Hansa Kastorpa, predstavlja mesto ključnih doživljaja u kojima se Nedim Milanović suočava sa samim sobom, ali i sa svojim odrastanjem i obrazovanjem – čime se dakako potencira paralela s Manovim remek-delom.

Upravo taj segment knjige pokazuje određene slabosti, najviše zbog toga što je, čini se preopterećen teorijskim konceptima koji su reklo bi se nasilu morali da nađu mesto u romanu. Psihoanalitička teorija, odnosi s majkom, ocem, ludilo kao metafora i postvarena metafora, simboli pauka i vuka, seksualnost kao takva, sve je to već mnogo puta viđeno i opisano, još od Antike. Ipak, Ibrahimović jeste dobar pisac i to se vidi na mikro planu, u pojedinačnim scenama i na rečeničnom nivou i u metafori.

Međutim, ova preopterećenost teorijom pada u drugi plan kad se neke stvari uzmu u obzir – jedno je suštinska nepouzdanost pripovedača – ne samo Nedima Milanovića, nego i svih ostalih koji se u tekstu javljaju jer oni su svi redom psihijatrijski bolesnici, što će reći da im nije za verovati. Njihove priče, ali i Mirkova/Markova priča samo su moguće tumačenja stvarnosti koja se dogodila. I to je možda ključna tačka ovog romana – svet, lična povest, ali i ona velika istorija samo su stvar tumačenja. Zbog toga je ovom romanu sasvim prirodno da se završi pitanjem, da ostane nedorečen i to sve manje ima veze s činjenicom da je deo nekakve trilogije.

Ako posmatramo dešavanja u njemu, kako ona iz 1988. u kojoj dolazi do iskopavanja jedne ustaške jame u Kupreškom polju, ali i ona iz 1992. u kojoj Nedim po drugi put stiže u sanatorijum jer to je jedino mesto na kojem može da opstane i preživi zahuktali rat, ali i da se suoči sa samim sobom, jedino što možemo jeste da im podarimo tumačenje. Ona postoje kao nekakve datosti u tekstu (premda se u romanu pitanje prirode teksta kao takvog jasno postavlja a odgovor na njega nije ni u kom slučaju jednoznačan), ali njihova svrhovitost počinje tek našim tumačenjem i to je ono što je strašno. To u potpunosti izjednačava duševno stanje stanovnika kuće Teodore K. i onih koji otkopavaju kosti 1988. godine. Postoji ipak značajna razlika, a nju Ibrahimović nudi čitaocima kao zaključak – otkopavanje kostiju pre rata dobijalo je kolektivitet, ono je postajalo deo narativa koji je lagano ali sigurno usađivan godinama, i samo je odjeknuo u jednom trenutku kroz čuvenu "Jamografiju". Rečju, kolektiv je bio izraz određene političke moći koja se nije libila da ga funkcionalizuje i obradi medijski i na svaki drugi način. Učinila je to, bezbeli, uspešno, nažalost.

Kroz čitav narativ provlači se pitanje prirode književnosti – onaj pisac  koji strada od kolektiva zapravo je žrtvovao svoj talenat kako bi pisao primenjenu književnost – oživljavajući mrtve ljude, stvarajući od njih u najmanju ruku književne likove i dajući istorijskim događajima vanvremenske karakteristike. S druge strane nalazi se Nedim, pisac koji piše iz potrebe sopstvenog izlečenja – on piše neku vrstu dnevnika u kojem pokušava da sopstvenom životu podari smisao, da mu podari logiku i hronologiju. Naravno da su obojica osuđeni na propast, kao što je umetnost, a sa njom i književnost, manje više u današnje vreme marginalizovana, ako već nije prokleta.

Literatura se na izvestan način hijerarhizuje u romanu pa se tako ona koja je lična i stoga najemotivnija nalazi na vrhu, a ona poezija koja je rimovana i puna izanđalih metafora nalazi na dnu, bukvalno batinaš u zatvoru, ona je radnik Državne bezbednosti koji mlati pesnika primenjene književnosti. Međutim, i više od toga. Književnost je kao i sve ostalo samo osnov za tumačenje, međutim postavlja se pitanje tumača. Ako su glavni Nedimovi tumači ludaci iz duševne bolnice, šta to govori? Imamo ludaka kojeg tumače ludaci, reklo bi se da je to nepouzdanost podignuta na n-ti stepen, međutim, poznato je isto tako da su ludaci najvispreniji tumači – setimo se samo proroka od Antike do naših dana. Tako se čitanje i tumačenje u romanu Kuća Teodore K., ali i njegovo pisanje jer u pojedinim trenucima ludaci tumače ono što je čitalac već pročitao, dakle roman sam, tematizuju i relativizuju u isto vreme, daruje im se aura nepouzdanosti koja prati svaki tekst.

Možda ovo ne bi trebalo da stoji iza teksta punog ozbiljnih tema kao što su rat i ratni zločini, ali to govori mnogo više služi kao ogledalo stvarnosti nego što bismo voleli. Radi se naime o shvatanju istorije koje je, nažalost, karakteristično za ovo područje – ona se tumači onako kako svakom padne napamet. To naravno nije nužno loše kada bi ovde postojala nekakva zvanična verzija sa zajedničkim imeniteljem oko kojeg bi svi mogli da se složimo, ali toga nažalost nema.

Da se samo vratimo na Drugi svetski rat: licitiranje sa brojem žrtava, uloga kvislinških paravojski, uloga partizanske vojske, prećutkivanje ratnih zločina i nesuočavanje s prošlošću, sve su to pitanja oko kojih bi eventualno mogla da se formira nekakva stručna komisija sačinjena od svih naroda i narodnosti i da se ona jednom zauvek utvrde, ali avaj. Ovde se takve komisije raspadaju pre nego što se oforme, ovde su, govorim za Srbiju makar, institucije koje bi trebalo da delegiraju stručnjake u takve komisije vrlo jasno ideološki obojene, što će reći emotivne. Zbog toga se sve i raspalo, a zbog toga i Nedžad Ibrahimović svoj početak rata u Bosni i Hercegovini ne stavlja u april 1992. godine, već mnogo ranije, a mogao je i još u prošlost da ide. Trenutak u kojem je loša književnost preuzela primat nad naukom, u romanu je to scena u kojoj se govor lokanog pesnika tehnikom montaže kombinuje sa spiskom žrtava s kojeg polako nestaju neka prepoznatljiva imena, zapravo može da označi početak rata. Svaki primat emocije nad naukom, kad je istorija u pitanju, može da se obeleži kao čista dekadencija koje ne vodi ničemu dobrom.

Oceniti roman Kuća Teodore K. bez čitanja poslednjeg dela trilogije nije najpravednija stvar koju kritičar može da učini. Ipak, književna kritika nije samo stvar pravde, već i emotivnog susreta s tekstom, proces identifikacije i različitog čitalačkog iskustva koje proizvodi neku vrstu intuicije kojom se jezičko umetničko delo ocenjuje. Imajući to u vidu rekao bih da je Nedžad Ibrahimović obavezao sebe da se nadmaši u trećem delu, a to sigurno neće biti lako. Bez obzira na mesta koja su zapravo književnosti strana i nepotrebna, ideološke i teorijske nanose kojih se trebalo jednostavno osloboditi, radi se o vrlo dobrom romanu čiji nastavak nestrpljivo čekamo.

  1. Razgovori s piscima i prevoditeljima u Frakturinoj knjižari u Vinylu Razgovori s piscima i prevoditeljima u Frakturinoj knjižari u Vinylu Početkom srpnja u Frakturinoj pop-up knjižari u prostoru kluba Vinyl u Zagrebu (Bogovićeva 3) održat ćemo nekoliko predstavljanja knjiga i razgovora s piscima i prevoditeljima.                 Ponedjeljak, 1. srpnja 2019., 19 sati Predstavljanje knjige Evanđelje po Barabi Josipa Mlakića Sudjeluju Josip Mlakić, Goran Gavranović, Anna Maria Gruenfelder i Seid Serdarević