U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Kuća sećanja i zaborava
Special cijena
5,00 € / 37,67kn
Redovna cijena
6,64 € / 50,03kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: srpski
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: ožujak 2015.
-
ISBN: 978-953266621-2
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 175 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 5,00 € / 37,67 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Stalni zvuk vlaka koji klopoće po željezničkim prugama diljem Europe, vlaka koji je donio red u vrijeme, ali i postao instrument koji je omogućio učinkovitost zla, od prevoženja trupa na bojišta u Prvome svjetskome ratu do savršene organizacije kompozicija čija su krajnja odredišta bila Auschwitz, Treblinka, Sobibór, lajtmotiv je remek-djela Kuća sećanja i zaborava Filipa Davida.
Glavni junak romana Albert Vajs jedan je od preživjelih, jedan od onih koji su ostali da svjedoče, no njegova krivnja što nije pronašao mlađega brata kada su ih roditelji spasili iz vlaka koji ih je vodio u smrt proganja ga cijeli život, kao i pitanje koje postoji otkako je čovjeka: zašto je zlo toliko moćno i je li ono prevladavajući element u našem svijetu? Albert Vajs cijeli svoj život traga za odgovorom što je trebao učiniti te zimske noći. Treba li se sjećati ili zaboraviti, treba li odustati od potrage ili nastaviti tražiti uzroke zla, hoće li postati netko drugi ili ostati takav kakav jest?
Filip David iznova istražuje misterij života i smrti, zla i dobra, on je znalac kabale i mistike, ali nadasve izvanredan pripovjedač. Kuća sećanja i zaborava juri kroz dvadeseto stoljeće, kroz stoljeće boli i patnje, stoljeće čija poruka bez prestanka klopoće kroz tamu noći.
Kuća sećanja i zaborava by Filip David
Svetlana Tomić, worldliteraturetoday.org, May 2015
Over the past decade, several excellent post-Yugoslavia novels have been published on genocide and the Holocaust. This indicates a strong writers’ need for reconstructing the past and analyzing the present. Filip David is a renowned author, known and translated abroad. What distinguishes his new novel, Kuća sećanja i zaborava (The house of memories and forgetfulness), from Bosnian and Herzegovinian (Dževad Karahasan, Igor Štiks) or Croatian (Daša Drndić) writers is the opening theme of evil, its constantly changing form and extent in a wider context.
The story about evil begins with Albert Vajs in the twenty-first century, with the agonized sound of a train. We soon discover the reason why that sound has been haunting Vajs for six decades. During World War II, his parents threw Albert and his younger brother from the train to Auschwitz in order to save the children’s lives. Albert never succeeds in finding his brother. A German family helped Albert to survive, but he ran away because he wanted to keep his identity. Guilt will follow him the rest of his life. It becomes another name for the pain of remembering, or the pain of truth.
In the confessions of numerous Jewish children who escaped the Holocaust and hid their identity, the conflict between memory and forgetfulness is revealed as an illusion. While warning us of the consequences of the choice between what to remember and what to forget, David suggests a new dialogue between memory and forgetfulness, a need for a new language for understanding evil. That is why in a literal “House of Memories and Forgetfulness,” Albert cannot choose the button for erasing his recollections of his brother, father, and mother.
The writer masterly connects different stories, Jewish legends, myths, literary allusions and keeps up their rhythm. To picture the reality and to comprehend the nature of evil, David uses and combines various documentary confessional forms from the past (diaries, letters, messages, interviews) and present (newspaper articles, medical and criminal reports) with dreams, hallucinations, fantastic visions, nightmares, and hope. The essayistic parts on evil and violence may serve as a literary connection to the books by Tzvetan Todorov (Facing the Extreme, 1996) and Amartya Sen (Identity and Violence, 2006). In an age when news all around the world is full of evil, national and religious conflicts, wars, and terrorism, David, himself a surviving witness of the Holocaust, wants us to remember that “(our) world is based on human solidarity and individual conscience.”
It is not without reason that the central episode of the novel is the one about Miša and Kosta, about love and humanity, truth and morality. Significantly, during diverse interactions with the world, many male characters of David’s novel cry. This purifying power of the body makes human suffering more visible and at the same time points out what Todorov underlined, that “humanity has not improved and still refuses, on the whole, to hear the lesson from Auschwitz.”
Filip David: Zlo je i ljudsko i kozmičko, sveprisutno i sveobuhvatno
Boris Pavelić, Novi list, 17.5.2015.
Beogradski dramatičar, romanopisac i esejist Filip David u hrvatskoj je javnosti poznat kao nepopustljivi oponent agresivne politike Slobodana Miloševića. Devedesetih, biblioteka Feral Tribune objavila je Davidovu prepisku s Mirkom Kovačem. Posljednjih godina zagrebački izdavač Fraktura tu je prepisku objavio iznova te izdao Davidove priče »Princ vatre« i roman »San o ljubavi i smrti«.
Piščev posljednji roman »Kuća sećanja i zaborava«, nagrađen prošlogodišnjom NIN-ovom nagradom, Fraktura je kao hrvatsko izdanje objavila prije nekoliko tjedana. U intervjuu za naš list Filip David govori kako je publika prihvatila knjigu i opisuje prve reakcije na hrvatsko izdanje.
– NIN-ova nagrada predstavlja neku vrstu čuda u ovdašnjoj izdavačkoj djelatnosti. To je nagrada koja donosi za naše uvjete gotovo nevjerojatnu tiražu knjizi. Ako se zna da je uobičajena tiraža od 500 do 2.000 primjeraka, »Kuća sećanja i zaborava« objavljena je u 43.000 primjeraka. Za tri mjeseca prodano je više od polovice te naklade.
Veoma sam zadovoljan prijemom knjige od strane čitalaca i kritike. Ovih dana dosta putujem po unutrašnjosti Srbije i imam promocije uglavnom po bibliotekama i domovima kulture. Iznenađen sam emotivnim reakcijama čitalaca. Moj je utisak, nadam se da se ne varam, da se u ovim teškim vremenima, kada je sve više bijede i siromaštva, mnogi vraćaju knjigama i čitanju, želeći da u knjigama pronađu ono što sve teže pronalaze u svakodnevnom životu.
Upravo sam dobio i hrvatsko izdanje romana. Vrlo sam zahvalan Sibili i Seidu Serdareviću i njihovoj Frakturi, jednom od najboljih izdavača na ovim našim prostorima a i šire, što mi poslije romana »San o ljubavi i smrti« te »Princ vatre – sabrane i nove priče« objavljuju i ovaj novi roman. Čast je i zadovoljstvo imati takvog izdavača.
Kako objašnjavate toliki interes za roman čija je tema jedna od najtežih uopće – holokaust kao metafora neizbježnosti zla? Očito je, naime, da tu temu ovdašnja društva na najrazličitije načine sustavno izbjegavaju, od političkog revizionizma, do medijskih površnosti. A onda, odjednom, toliki interes za vaš roman o strašnim sudbinama. Kako to objašnjavate?
– To je svakako pitanje za ozbiljnu analizu. U Srbiji je u holokaustu stradalo oko 85 posto židovskog stanovništva i bila je jedna od prvih zemalja u Evropi »judenfrei«, kako je centralu u Berlinu obavijestila njemačka okupacijska vlast. Ali do dana današnjeg nema nijedne ozbiljne, dokumentirane historije toga zločina. Ali ja nisam htio, a ni mogao, pisati takvu historiju jer nisam povjesničar. Mene je zanimala jedna druga historija, ona o zlu koje čovjek nanosi čovjeku koje se evo, provlači kako sastavni dio civilizacija i u prošlim, a i sadašnjim vremenima. Da kroz nekoliko ljudskih subina napišem nešto o porijeklu, prirodi i prisutnosti zla, pripovjedajući o tom fenomenu kroz sudbine svojih glavnih likova.
Moć zla
S druge strane, jedan od motiva je svakako bio i suprotstavljanje pokušajima da se stvarna historija zamijeni lažnom historijom, da se iz ideoloških ili nacionalističkih razloga, što se u suštini svodi na isto, umanji uloga zločinaca, a podastre tobožnja krivica žrtava.
Imate li vjere da pisanje o holokaustu uistinu može prenijeti ključni vapaj i upozorenje: da se ništa slično nikada više ne ponovi? Jer, svjesni smo da se to upozorenje potrošilo u puku frazu. Zanimaju me Vaši motivi da se kreativno i emotivno angažirate oko nečega tako bolnog kao što su masovne ratne likvidacije u logorima, naročito zato što, ako sam dobro informiran, Vaš posljednji roman posjeduje dosta autobiografskog?
– Naravno da ne vjerujem, jer bi bilo naivno vjerovati u toliku moć književnosti. I poslije holokausta veliki zločini i genocidi događaju se na raznim mjestima širom planeta, s neprekidnom opasnošću da ljudska rasa sama sebe istrijebi u nekom konfliktu – idološkom, rasnom, etničkom, vjerskom, koji može izmaći svakoj kontroli. U susretima sa čitaocima i razgovorima s novinarima zaista ističem kako je »Kuća sećanja i zaborava« moja najintimnija knjiga. Istina, u njoj nema ničega direktno autobiografskog, ali ima sličnosti sa sudbinama onih koji su preživjeli zahvaljujući nekom čudu ili pomoći i zaštiti ljudi spremnih da i sebe žrtvuju kako bi spasili druge. Takvi ljudi se po predaji nazivaju »pravednici« i oni svijet održavaju u nekoj vrsti ravnoteže, ne dopuštajući zlu da u potpunosti prevlada. I mi, moja porodica, preživjeli smo upravo zahvaljujući takvim pravednicima, mještanima sela Manđelos u podnožju Fruške gore.
Uz pitanje »zašto«, ide i pitanje »kako«: koliku emotivnu i intelektualnu energiju zahtijeva pisanje o holokaustu, analiziranje zla kao takvog, sjećanje na vlastita stravična iskustva?
– Ne samo pisanje o holokaustu ili o nekom vlastitom iskustvu, nego pisanje uopće jest posao u kojem vam nitko ništa ne garantira, gdje iskustvo ne znači mnogo (čak može otežati pisanje i odvući vas u nekakve šablone), gdje ste do kraja u neizvjesnosti da li ćete određene zamisli ostvariti na pravi način, dakle posao gdje svaki put kada sjednete za svoj stol, vi ste početnik u bitci s neizvjesnim ishodom.
Imao sam jaku motivaciju za pisanje »Kuće sećanja i zaborava«, ali nitko mi nije mogao garantirati da će se priča sa više sudbina koje se međusobno prožimaju i križaju, na kraju sklopiti u jedinstvenu cjelinu. Neke od tih sudbina su autentične, neke nadograđene, ili sasvim fiktivne. Postojao je određeni problem kako ono što je dokument pretvoriti u fikciju, a onome što je fikcija dati izgled dokumentarnog. Kako, na kraju krajeva, spojiti fantastično i realno, a da se održi žanrovsko jedinstvo romana. Do posljednjeg stranice ne znate da li se sve to uklopilo, jeste li priču ispripovijedali na način da svoju emociju, svoju motivaciju, prenesete čitaocima.
U »Kući sećanja i zaborava« pišete da je zlo sveprisutno, u temeljima civilizacije, da oduzima smisao svemu čega se dotakne. Mladi time najčešće nisu opterećeni, ali, s godinama, mislećeg čovjeka gotovo će sigurno užasnuti nepobitnost te spoznaje. Zato vas pitam: kako se može živjeti s izvjesnošću neizbježnog, vječnog zla, besmislenog, a tako okrutnog?
– Pa, ljudi od pamtivijeka žive s tom spoznajom. Za razliku od uvjerenja Hane Arent da je zlo nešto banalno, prizemno, površno, da se sa zlom mogu obračunati institucije sistema, uvjeren sam upravo u suprotno – da je zlo i ljudsko i kozmičko, sveprisutno i sveobuhvatno. U svome romanu citiram riječi fratra Ivana iz Sarajeva: »Zlo je užasno moćno, strahovito je moćno, ali je i samorazarajuće«. Institucije sistema ne samo da zlo ne zaustavljaju, one u dobrom broju slučajeva inspiriraju, proizvode i šire zlo.
Suvremeni revizionizam
Dvadeset i pet godina je prošlo otkako nacionalističko-šovinistički val u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji rehabilitira ovdašnje nacističke satelite, a relativizira i poništava dostignuća partizanskog antifašističkog rata. Od prvog ste se časa suprotstavljali tom revizionizmu. Kako se u tom pogledu osjećate danas, jeste li razočarani?
– Što znači biti razočaran? Svakojakih smo se čuda nagledali, a jedno od takvih je i rehabilitacija ustaštva i četništva, dvije opasne ideologije koje se zasnivaju na netoleranciji i mržnji. Da se razumijemo: nemam nimalo razumijevanja za komunističke, posebno staljinističke zločine. Ali ne mogu se jedni zločini opravdavati drugima i tako sve relativizirati.
Ustaštvo i četništvo su danas u novom usponu. Bar tako izgleda prateći ono što se događa na sportskim stadionima, piše u medijima ili govori na skupovima pod pokroviteljstvom nekih političkih partija. Evo, u Srbiji ima koliko hoćete dokaza da su kriminalizirane navijačke grupe, većina s profašističkim insignijama, postale zapravo partijske vojske koje uživaju partijsku zaštitu. Koliko mogu sagledati sa ovih četiri stotine kilometara razdaljine, ni u Hrvatskoj nije mnogo drugačije.
Komunizam, prihvaćen posle Oktobarske revolucije kao stvarna alternativa kapitalizmu, ubrzo je pokazao i svoje netolerantno naličje. Sovjetskom Savezu se mora priznati važna uloga u slamanju fašizma, ali to ne umanjuje ulogu ove ideologije u ranijim i potonjim zločinima. Međutim, suvremeni povijesni revizionizam bavi se djelomičnom ili potpunom rehabilitacijom snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, zasniva se na prikazivanju ustaša kao osnivača i prethodnika današnje nezavisne Hrvatske, a četnika kao antifašista i najzdravijeg elementa suvremene Srbije. To im daje, posebno, kod pojedinih grupa mladih, lažni historijski značaj i podgrijava nove oblike netolerancije, revanšizma i krvavih obračuna.
Neki od Vaših prijatelja i pisaca, poput Danila Kiša, Rade Konstantinovića i Mirka Kovača, nisu više s nama. Kako procjenjujete značaj i utjecaj njihove književne, intelektualne i moralne ostavštine? Jesu li mladi pisci i intelektualci u Srbiji i Hrvatskoj dostojni tih uzora?
– Njihova djela čine značajnu ostavštinu, nešto na čemu bi se mogla graditi bolja i pouzdanija društva od onih koja imamo. Ali svuda oko sebe vidim uglavnom konfuziju, licemjerje i korupciju. Odlazak Radeta Konstantinovića, Bogdana Bogdanovića i Mirka Kovača jedva da je zabilježen u srpskoj javnosti, a političari su ga poptpuno ignorirali. Teško se mirim s tim.
Očevidno, važeća su neka druga mjerila. Karadžićevi senatori i Miloševićevi satrapi istovremeno dobijaju posthumna priznanja, dodjeljuju im se nazivi ulica, proglašavaju za patriote i književne veličine. Ta veličina je upravo obrnuto proporcionalna njihovom stvarnom značaju. Sve to prolazi uz blagoslov kontroliranih medija, ta javna laž koja svjedoči o odumiranju moralnih i svih drugih kriterija. U svakom slučaju, sve više se pokazujemo kao društvo u kojem su poražene i izopačene neke osnovne istine i vrijednosti.
Evropski san
Dio vaših djela dostupan je u Hrvatskoj. Kako je s ostalom srpskom intelektualnom i književnom produkcijom? Kako ocjenjujete sadašnje hrvatsko-srpske kulturne veze?
– U cjelini promatrano, književno-kulturne veze su loše. Naravno, ima »iskakanja«, više zahvaljujući djelovanju pojedinaca nego institucija. Objavi se poneka knjiga, dolazi povremeno do kazališnih gostovanja, ostvari se poneka filmska koprodukcija... Ali dok se političke veze ne poboljšaju, ne može se govoriti o ozbiljnijim kulturnim vezama.
Evropa je dugo predstavljala neku vrstu iskupiteljskog uzora za šovinizmom poharani Balkan. Nadali smo se da će mržnja iščiliti kada postanemo »Evropljani«. Danas, kad je Hrvatska članica EU, a Srbija planira početi pregovore, kako gledate na taj lijepi san? Je li i EU samo još jedna iluzija?
– Moguće je da se »evropski san« sve više pretvara u iluziju kako za one koji su već ušli u EU, tako i za one koji joj se pokušavaju priključiti. Previše je evropske birokracije, previše razlika između »velikih« i »malih« članica, previše komandnog uticaja MMF-a i banaka. Neoliberalizam je dostigao svoj vrhunac, a sada se počinje gušiti u vlastitim proturječnostima.
Ali, s druge strane, Evropska unija, odnosno Evropa bez granica, predstavlja zajednicu koja je nekadašnju utopiju pretvorila u stvarnost i jest osnova na kojoj se mogu i moraju stvarati novi, bolji odnosi među narodima. Jer, šta je alternativa? Evroazija, projekat ruskog nacionalista i ekstremista Aleksandra Dugina, koji je prihvatio i ruski predsednik Putin? A ta Evroazija je ponovno sklapanje ruske imperije, na nacionalističkim, pravoslavnim i rasističkim osnovama.
„Vjerujem da zlo nikad ne pobjeđuje, uvijek postoji neka opozicija, koju ne volim nazivati dobrom, koja održava ravnotežu u svijetu”
Hrvoje Korbar, Ziher.hr, 14.9.2015.
Filip David nedavno je osvojio nagradu Meša Selimović za svoj roman Kuća sećanja i zaborava, a u Zagrebu je gostovao povodom Festivala svjetske književnosti, na kojem je predstavio upravo taj roman koji je na hrvatsko tržište došao zahvaljujući izdavačkoj kući Fraktura. S Filipom Davidom razgovarali smo o njegovom posljednjem romanu, ali i prijateljstvu s Danilom Kišem i Mirkom Kovačem, njegovom političkom angažmanu i književnoj suradnji na regionalnoj sceni.
Roman Kuća sećanja i zaborava okarakterizirali ste kao svoj najintimniji, ali ne i autobiografski roman. U samom romanu upotrebljavate forme koje impliciraju dokumentarizam – gdje ste povukli liniju između fikcije i dokumentarizma?
Upravo je povlačenje linije između fikcije i dokumentarizma bio najveći problem – kako povijesne činjenice i dokumente učiniti umjetničkima, budući da sam dokument nije umjetnost, već historiografija, a kako fikciji dati dozu istinitosti i dokumentarnosti, a da ne ispišem svoju autobiografiju, jer za takvo što ne bih imao snage.
Mislim da mi je u povezivanju fikcije i dokumentarizma pomogao jedan poseban tip dramaturgije, kakav se javlja u pričama koje su bile pisane na jidišu. Naime, tamo se isprepliću naizgled nepovezanih priča, pa se tako i ovaj moj roman može tretirati kao jedna zbirka priča povezana zajedničkom niti.
U prvom poglavlju knjige ulazite u polemiku sa slavnom tezom Hannah Arendt o banalnosti zla. Vjerujete li doista da je zlo metafizičke prirode?
Hannah Arendt na suđenju Eichmannu u Jeruzalemu došla je do te teze prema kojoj je zlo ipak nešto površinsko i banalno i uvjerila sebe kako institucije mogu rješavati probleme ljudskih zločina. Tvrdila je da nije mogla mirno spavati sve dok je vjerovala da je zlo nešto radikalno i uvjetno rečeno metafizičko i da se tragedija poput Holokausta može ponoviti. U takvom pristupu bilo je mnogo naivnosti – vidimo da se stravični zločini i dalje, gotovo svakodnevno, ponavljaju u svijetu i da zlo opstoji.
Teško mi je reći da vjerujem da je zlo metafizičko, jer bi prije toga trebalo precizno odrediti što je to metafizičko. Suvremena fizika došla je do nekih dostignuća koja su kabali, onoj tradicionalnoj i pravoj kabali koja nema ništa s crnom magijom kao što se često govori, bila poznata još prije 600 godina. Jedan fizičar čak je rekao da kad želi razgovarati o fizici ne razgovara s kolegama fizičarima, već s mistikom.
Ipak, vjerujem da zlo nikad ne pobjeđuje. Uvijek postoji neka opozicija, koju ne volim nazivati dobrom, koja održava ravnotežu u svijetu. Prema židovskoj predaji, ta opozicija su pravednici, zahvaljujući kojima je moja obitelj preživjela Holokaust – skrivali smo se u jednom vojvođanskom selu, i iako su svi znali da smo Židovi, i da cijelom selu prijeti odmazda ako nas netko otkrije, mještani su nas odlučili čuvati kroz čitav rat. Ovaj roman se na neki način bavi tim pravednicima – bavi se ljudima koji su spašavali tuđu djecu, djecu koju su roditelji bacali u hladne rijeke, ostavljali zamotane u deke na ulici, kako bi možda preživjela, jer su znali da je odlazak u Auschwitz sigurna smrt.
Nedavno ste osvojili nagradu Meša Selimović, ali i NIN-ovu nagradu. Koliko su Vam danas važne te nagrade?
Smatram da su nagrade često splet raznih okolnosti više nego piščeva talenta, a NIN-ova nagrada mi je posebno važna jer osigurava veliku nakladu knjige – naklada od 40 tisuća primjeraka danas je gotovo nezamisliva, a donosi i veliki publicitet, tako da je prva naklada mog romana Kuća sećanja i zaborava gotovo pa rasprodana. Opstanak takve nagrade je fenomen, baš kao i izdavač Laguna, koji u vremenima koja naizgled nisu naklonjena knjizi uspijeva održati i imati knjižare u gotovo svim gradovima u unutrašnjosti Srbije. Zahvaljujući NIN-ovoj nagradi, koju su u bivšoj državi osvojili svi relevantni pisci, pa tako i moji kolege Kiš, Kovač i Pekić, imao sam i predstavljanja knjige u čitavoj državi i zapravo sam bio iznenađen empatijom i interesom za samu knjigu.
Nakon mnoštva filmova i knjiga koje se bave Holokaustom, još uvijek postoji veliki interes za tom temom, što dokazuje i interes za Vašom knjigom? Kako to tumačite?
Kao što sam rekao, i ja sam bio iznenađen empatijom ljudi naspram tematike. Mislim da je bit u tome da se u ovom romanu ne radi samo o sudbini Židova, već o jednoj ljudskoj tragičnoj sudbini, kojoj smo bili svjedoci i u ratovima koji su se vodili na područje bivše Jugoslavije i kojoj smo svjedoci danas, u humanitarnoj krizi vezanoj uz izbjeglice. Kad sam vidio fotografije roditelja koji ubacuju svoju djecu u autobuse i vlakove kako bi im osigurali sretniju i sigurniju budućnost, u meni su ponovno zaživjele slike o kojima sam pisao u ovom romanu.
S druge strane, treba znati da se o Holokaustu u Srbiji još uvijek vrlo malo zna. U Srbiji je gotovo čitava židovska zajednica ubijena i prije donošenja odluke o konačnom rješenju, u samom Beogradu je postojalo čak pet koncentracijskih logora, a malobrojni Židovi su preživjeli zahvaljujući pravednicima o kojima sam već govorio ili pukoj sreći. Otac Danila Kiša preživio je dan kad su Nedićevi žandari bacali Židove u ledenu rijeku slučajno – u rijeci više nije bilo mjesta kad je došao red na njega. Kasnije je ipak, kao i mnogi drugi stradao u Auschwitzu. Nadam se da će netko ispisati povijest Holokausta u Srbiji, to je zadatak povjesničara, a ne književnika.
Dio ste generacije pisaca kojoj pripadaju i Mirko Kovač, Danilo Kiš i Borislav Pekić. Što biste naveli kao vaš zajednički nazivnik?
Prijateljstvo, i to prijateljstvo koje su nam priznavali i ljudi koji su nas okruživali. Kiš, Kovač i ja iste smo godine objavili prve radove u studentskim časopisima, iste smo godine tiskali prve knjige u izdanjima Prosvjete. Danilo Kiš je prezirao pojmove kao što su generacija, skupina, bilo kakav vid kolektiva, ali je pristao na naše druženje pod uvjetom da jedni drugima nikad ne namještamo poslove, nagrade i slično. Tako je i bilo, i mi smo ostali prijatelji do samog kraja. U književnom smislu, rekao bih da nas je povezivalo poštivanje tradicije s jedne strane, ali uzori u europskoj i svjetskoj moderni prema kojima smo se kretali.
U jednom svom tekstu osvrnuli ste se na uvođenje distinkcije između srpske (nacionalne) i mondijalne kulture. Što mislite o sve češćem uvođenju takvih termina?
Danilo Kiš često je isticao da on pripada bratstvu pisaca na upit o pripadnosti pojedinim nacionalnim književnostima. U ovoj podjeli na srpsku (nacionalnu) i mondijalnu kulturu, nacionalna kultura uvijek je nešto što je autentično naše i dobro, a mondijalna kultura nešto dekadentno i protivno tradiciji. Takva distinkcija je besmislena, ali i opasna – ona upozorava na povratak u izolaciju u kojoj smo proveli devedesete godine, a koja nikako nije pogodna za kreativno stvaralaštvo.
Sve češće se vode rasprave o tome može li i treba li umjetnost biti politički angažirana. Mislite li da se umjetnici trebaju angažirati?
Bez politike ne možemo živjeti, možemo se samo nadati da ćemo imati dovoljno pametne političare da nas vode. Hoće li samo umjetničko djelo biti angažirano ovisi od pisca do pisca, ne postoji recept i svatko od nas ima različitu predodžbu o tome u kojoj mjeri književnost treba biti angažirana. Velika je opasnost da umjetnik postane vezan uz određenu političku opciju i stvara pamfletna djela, a s druge strane postoje umjetnici koji su se čvrsto podržavali pojedine ideologije i usprkos tome stvorili sjajna umjetnička djela, poput Knuta Hamsuna.
Mislim da se pisac, kao javna ličnost, mora angažirati u trenutcima kad se izrazito ne slaže s određenom politikom, i da to treba stalno isticati kako se ne bi povezao s tom opcijom. Nikad nisam bio član niti jedne stranke, ali sam podržavao određene političke opcije. Recimo devedesetih sam smatrao da moram ustati protiv jednog nedemokratskog režima kakav je bio onaj Slobodana Miloševića – pisao sam za Feral Tribune, Radio France International, Našu borbu... Nisam mogao šutjeti dok su se događale strašne stvari, poput prisilnog odlaska mog prijatelja Mirka Kovača iz Beograda u Rovinj, o kojem sam pisao i tad u beogradskim novinama. Kovaču su prijetili smrću, pretresali mu stan, i nakon posljednjeg upozorenja iz obavještajnih krugova odlučio je napustiti Beograd, a čitav taj splet okolnosti štetio je njegovom psihičkom i fizičkom zdravlju.
Koje biste regionalne pisce istaknuli kao zanimljive i što mislite o regionalnoj književnoj suradnji?
Na prvo pitanje uvijek izbjegavam odgovor da se ne bi uvrijedili neki pisci koje doista poštujem, a mogao bih ih slučajno zaboraviti. Mogu samo reći kako i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, i u Bosni i Hercegovini postoje pisci čiji rad pratim i čije knjige čitam sa zadovoljstvom. Što se tiče književne suradnje u regiji, ona počiva isključivo na privatnoj inicijativi. Jedan od takvih je Seid Serdarević, koji je uspio neke svoje knjige plasirati na srpsko tržište i zahvaljujući kojem se moje knjige objavljuju u Hrvatskoj. Bilo bi izvrsno kad bi ministarstva kulture svih zemalja iz regije našla neki način da se uspostavi i institucionalna suradnja, jer je očito da postoji i veliki interes u zemljama regije za književnost susjeda. Primjeri su upravo Frakturine knjige, poput Kovačevog Vremena koje se približava i Jergovićevog Roda koje su unatoč cijenama koje su na srpskom tržištu gotovo dvostruko skuplje od prosjeka, izazvale veliki interes čitatelja.
Kabala i mistika za izbjegavanje plošnosti i patetike
Denis Derk, Večernji list, 24.9.2015.
Da li je tema holokausta u literaturi doista potrošena i odveć eksploatirana? Mnogi bi rekli da jest. Ali nisu u pravu. Potresne snimke upravo biblijskih razmjera koje sada pokazuju arapsko-azijski egzodus u pravcu europskog zapada i istoka svjedoče da je pogrom bio i ostao temeljiti pratitelj ljudske “civilizacije” i tako nepresušan izvor inspiracije. A pogrom je i u suštini holokausta, kojim se pozabavio i srpski pisac Filip David u snovitom romanu “Kuća sećanja i zaborava” koji je nakon beogradske Lagune objavila i zaprešićka Fraktura, i to u izvorniku. Davidov roman ove je godine osvojio NIN-ovu nagradu i tuzlansku regionalnu nagradu “Meša Selimović”. Tako je ta Davidova knjiga dobila neupitni status najboljeg suvremenog srpskog, ali i regionalnog romana. A o čemu zapravo piše Filip David u svojevrsnoj literarnoj kronici koja se bavi sudbinom Židova u Nedićevoj nacističkoj Srbiji?
Pa o Albertu Vajsu, Židovu u potrazi za mlađim bratom kojeg je izgubio kada ih je majka izbacila iz vlaka koji je cijelu obitelj Vajs po cičoj zimi vodio u nacističke koncentracijske logore što je bio put u jednom, neumitnom pravcu. Majka je svojim dječacima pokušala spasiti život, ali Albert nikada nije saznao što se desilo s mlađim bratom, pa je opravdano slutio da ga je majčin očajnički čin kao u nekoj grčkoj drami, zapravo osudio na smrt. Gubitak brata obilježio je Alberta za cijeli život, kao što to samo duboke tragedije mogu. Albert tako dvoji bi li mu bilo bolje da zaboravi na tragediju i na brata (makar i uz pomoć nekakvog čudotvornog stroja koji nalazi u New Yorku) ili da do smrti strpljivo živi svoju patnju i u sebi gradi spomenik svim žrtvama holokausta.
Albert se u “Kući sećanja i zaborava” druži i s prijateljima Židovima koji iza svojih krhkih ljudskih zidova izgrađenih od krvi i kože također kriju vlastite tragedije, ali i svoje strašne tajne, primjerice o kolaboracionizmu roditelja koje su nacisti iskoristili za prokazivanje sunarodnjaka... Sve se te uzvodne priče slijevaju u jednu rijeku stalne patnje. Filip David u nevelikom romanu zapravo piše o zlu koje je trajno ugrađeno u ljudske instinkte i čovječji intelekt. Pri tome ne razglaba odakle to zlo u čovjeku. Je li mu usađeno odgojem, je li mu ucijepljeno u obitelji ili u procesu vjerske ili ideološke socijalizacije ili se svatko od nas rađa sa svojom točno određenom količinom zla koju je izvagao tko zna koji moćni zloduh iz najtamnijeg podzemlja ljudske mašte.
Koristeći povijesne činjenice ali i slobodno stvarajući vlastitu istinu, čarobnjak pripovijedanja, iskusni pisac Filip David ovaj se put nije odmetnuo među fantastičare, nego je bio jezovito realističan, iako nas neke njegove literarne slike i dramaturški snažne scene mogu podsjetiti na svijet Marca Chagalla u kojem sve crno nije uvijek crno, a sve bijelo nije uvijek bijelo. Pri tome je David izdašno koristio i svoja znanja kabale i mistike, pa je izbjegao plošnost i patetiku uronivši u svijet stalne nestabilnosti i trusnosti, svijet koji lebdi na svakom i najmanjem povjetarcu i čija je postojanost trajno upitna. Time je svom romanu dao na dubini i težini i osnažio njegovu direktnu vezu s univerzalnim, a da mu pritom proza nije izgubila na čovječnosti, ali i na komunikativnosti koja će dodirnuti svakog čitatelja koji se upusti u čitanje ovog amanetskog štiva, štiva kakvo se doista može napisati samo jednom u životu.
Kuća sećanja i zaborava – tekst koji je život sam, egzistencija za sebe
Petra Miočić, Pročitajto.com, 23.2.2016.
Je li zlo civilizacijska tekovina, nešto iracionalno, u nama skriveno i kroz nas objelodanjeno? Ili je ono odviše banalno da bismo njegovim problematiziranjem opteretili napučeni medijski, znanstveni, književni i umjetnički diskurs? I kakav je život obojen sveprožimajućim osjećajem krivnje? Ima li u prostoru oslikanom zlom čije praznine zapunjuje krivnja mjesta subverziji, pozitivnom i pogledu čvrsto usmjerenom prema naprijed?
U posljednjem romanu nagrađivanog srbijanskog autora Filipa Davida Kuća sećanja i zaborava ova se pitanja sudaraju i isprepliću u priči prožetoj elementima magijskog realizma. Teška pitanja traže aktivnog čitatelja i ne trpe tekstualnu lakoću i jednostavnost. S tom se mišlju čitatelji često ograđuju od knjige čija se tema konstruira oko pitanja Holokausta i metafizike zla. I ta ih misao prečesto od takve knjige odbije. U slučaju Kuće sećanja i zaborava čije je hrvatsko izdanje zaprešićka nakladnička kuća Fraktura objavila lani, vođen tom pretpostavkom čitatelj će ostati uskraćen za vrijedno, oplemenjujuće, upečatljivo i iznenađujuće oslobađajuće čitateljsko iskustvo. Ne uskrativši ni sebi ni čitatelju ništa od tekstualne ozbiljnosti i kvalitete, autor na posve neposredan, iskren i intiman način komunicira s čitateljem dopuštajući time svakom ponaosob stvaranje vlastitog čitateljskog iskustva, vlastito proživljavanje teksta i uranjanje u priču. Priču koja u čitateljevim rukama postaje karta u zatamnjen, ali čarobnim elementima oslikan svijet što ga je David stvorio za Alberta Vajsa, Židova u potrazi za onim nedostajućim fragmentom vlastitog identiteta uz čiju će pomoć slika biti cjelovita, a dugogodišnja bol i krivnja, ako već neće nestati, bar postati podnošljivije. Albertov je život spašen zahvaljujući žrtvi njegove majke. Ona je, na putu za Auschwitz njega i mlađeg mu brata Elijaha izbacila iz jurećeg vlaka ne bi li im tako osigurala bar neku nadu u preživljavanje. Albert, kao stariji brat, osjeća golemu odgovornost prema malome Elijahu i to što ga je izgubio, a njegova je sudbina ostala nerazriješena, proganja ga i u trenutku kada, u poodmakloj dobi, posjećuje svojevrsni simpozij preživjelih iz Drugog svjetskog rata, mjesto ispunjeno prevelikom tugom pomiješanom s osjećajem krivnje, mjesto traženja svega onog što ne želi ili ne smije biti nađeno, svega onog uznemirujućeg bez čijeg spoznavanja nije moguće pronaći mir.
Može li saznanje i donijeti taj mir ili će nova spoznaja samo produbiti stari, postojeći nemir? Hoće li istina odvesti na put k smirenju ili u potpuno ludilo? Mnoge su priče, mnogi životi, a naposljetku, i mnoge istine, okupljene u Davidovoj Kući sećanja i zaborava i u svakoj je od njih spoznaja drugačijeg karaktera, drugačije obojena. No baš kao i u stvarnom životu, najčešće nije oslobađajuća, ali svakako je nužna. Kroz lik Alberta Vajsa i njegovu davnu mogućnost izbora, zaborava i promjene identiteta, preoblačenje u kožu njemačkog dječaka Hansa čime bi njegovim roditeljima umanjio gubitak, a sebe spasio u zaboravu, David pokazuje na koliko je razina zaborav pogrešan. Prije svega zaborav je, naravno, oslobađajući, ali tko smo ako zaboravimo? Zaborav nudi spas od boli, ali što kada je bol tvorbeni element identiteta kojim se cijeli život zaogrćemo. Što smo, pita se Vajs, a zajedno s njim to si pitanje postavlja i čitatelj, ako zaboravimo.
Kuća sećanja i zaborava, iako opisana kao stvarno mjesto u jednoj izmišljenoj sceni ovog romana, metafora je za život. život koji se oblikuje u međuigri svjetla i tame, ispreplitanju sjećanja i zaborava. Ako zaboravimo jer je sjećati se preteško, izdali smo sebe, svoju prošlost i, prije svega, ljude utkane u tu prošlost.
Autor je na jednom mjestu u romanu zabilježio kako neke stvari nije moguće zapisati. Ne zato što mi to ne bismo htjeli ili smjeli već stoga što postoji neka nevidljiva sila kojoj se nemoguće oduprijeti, sila pod čijim smo utjecajem nemoćni, sila koja nam brani. No Filip David ipak je uspio. Nevidljivoj sili unatoč, stvorio je priču o prošlosti čiji je pogled usmjeren u budućnost, priču tako složenu, a tako jednostavnu. Priču o zlu, o životu, o smrti, o svemu što smo skloni mistificirati, svemu što smo spremni uopćiti ne bismo li se tome poopćenome kasnije mogli vratiti i u njemu pronaći utočište. Ovim prekrasnim primjerom magijskog realizma, napisanog s mirallesovskom lakoćom i schlinkovskom oslobađajućom notom, David dekonstruira to opće i čini ga posebnim, osobnim. Time je stvorio europski roman u punom smislu te riječi, tekst koji je više od teksta, život sam, egzistencija za sebe...
Filip David - Bez drhtaja ruku o lažima naših ideja o zajedništvu
Dario Grgić, Bibliovizor – HR3 / NajboljeKnjige.com, 5.12.2016.
Čitajući zadnju priču objavljenu u sabranim pričama Filipa Davida, pod naslovom “Princ vatre“, sjetio sam se jedne opaske Imre Kertesza koja se ticala promjene u njegovu unutarnjem razvoju. Kertesz je napisao kako je zbog toga što mu se život odvijao u totalitarnim sustavima došlo do promjene u njegovu karakteru, i kako je umjesto o stvarima koje su ga zaista zanimale morao početi pisati o stvarima koje su ga povrijeđivale.
Filip David, koji je spisateljsku biografiju otpočeo pišući fantastiku, u trenutnom je spisateljskom momentu odjednom propisao o strahotama koje su odredile i njegov život. Počeo je pisati direktno o Holokaustu, o zlu koje nema nužni metafizički uzrok, koje je sada, na vrhuncu svojih moći, odlučio ispitati i izvan okvira žanrovski određenih strategija, ispisujući stranice snažnog dokumentarnog naboja. Ova spomenuta zadnja priča iz “Princa vatre“ ujedno je i prvo poglavlje trećeg romana Filipa Davida, “Kuća sećanja i zaborava“. Obično se dodaje: tek trećeg romana, ali netko tko piše dobro ne piše malo, on piše puno. Malo pišu oni drugi koji pišu loše.
Odmah na prvim stranicama upoznajemo se s temom romana: pisca zanima porijeko zla i David kreće u ekspertizu, iako je ekspertiza pregruba riječ. Njegov se narator nalazi na predavanju na kojemu se govori o jednoj od najčuvenijih sintagmi prošloga stoljeća, o banalnosti zla Hanne Arendt. Naratorov sugovornik jedan je od tipičnih Davidovih likova, neznanac koji goneta tajnu i radi komparacije istraživanja i življenja – on na kraju također gine od terorističke ruke i tako se pridružuje svim svojim rođacima koji su, ovako ili onako, stradali u nekoj od “oslobodilačkih“ akcija ljudske vrste.
Čitatelj vrlo brzo shvati kamo pisac smjera: Filip David kao da nam želi reći kako je zlo jednostavno sposobnost, jedna mogućnost, nešto za što mi imamo neobično razvijen talent. Nije to samo odvođenje u logor, nego u jednakoj mjeri i nastavljanje normalnoga života u vrijeme odvijanja velikih i malih tragedija.
Imre Kertesz je u “Čovjeku bez sudbine“ prikazao kako to još može izgledati portretiravši ugledne članove židovske zajednice koji su ubojicama nudili svoje usluge, Filip David piše o Rubenu Rubenoviču koji stoji na željezničkoj postaji i prstom pokazuje tko su među masom Židovi. On nije mogao postupiti drugačije jer je uvaženi član zajednice.
No Filip David i kada snima dokumentarac, da se tako izrazimo, hvata metafizički drhtaj, ili barem njegovu sjenu. Među njegovim junacima nalaze se i ljudi koji su imali viziju, koji su bili u konstantnoj vezi s natprirodnim elementima ljudskih života – natprirodnost nije ništa strašno, to je samo svijest da osim materije u svijetu ima i duha, i da on nije proizvod te materije. Pa tako imamo oca koji djeci na svakodnevnoj bazi povećava dozu otrova ne bi li ih pripravio na preživljavanje u logorima, i to nekoliko godina prije samih logora. Kako? Pa znao je. A kako je to mogao znati ako mu nitko nije rekao nije moguće objasniti materijalnim sredstvima priopćavanja.
Naravno, Filip David ne pravi loše viceve, ovdje se ne radi o izjednačavanju ubojice i žrtve, čak ni u slučajevima u kojima Židovi prokazuju jedni druge, nego o kvalitetno postavljenim pitanjima, među ostalima i onom pitanju koje glasi: kako bi se trebali držati najbolji među nama? Je li poslušnost i uklopljenost, pokornost, netalasanje, doista tako bezopasan put po trnju, kako se hvali i ističe, kako, na koncu, oni dobri među nama uče svoju djecu? Davidov roman sastavljen je od nekoliko slojeva, kuća je to prazna od živih, ispražnjena, s nekoliko odaja po kojima odjekuje eho glasova pobijenih, od kojih je sastavljen ovaj roman.
E sad ono glavno pitanje, obrađeno minuciozno i najavljeno već uvodnim mottom knjige, citatom Denisa de Rougemonta, po kojemu je najveći đavolov trik uvjeriti nas u njegovo nepostojanje, iako činjenice govore drugačije. Davidovi junaci Albert Vajs, Miša Brankov, Solomon Levi i Urijel Koen polažu velike nade u Svevišnjeg i njegovu sposobnost poništavnja prijetećeg Zla, daimona koji se nadvio nad njihove živote – najveći problem, teško je reći je li to filozofski problem, njihovih spekulacija je u činjenici da su te dvije odvojene i suprotstavljene sile možda i supstancijalna cjelina jednog golemog i zagonetnog bića.
Drugi veliki problem romana je problem samoubojstva – dvojica likova koji su tome posvetili razmišljanja su Albert Vajs i Solomon Levi, obojica gotovo posve zamračeni optimističnijim činjenicama iz vlastitih biografija, spašavanjem njihove djece od Holokausta. Njihov odgovor na životne košmare je različit: jedan se ubija, drugi nastavlja živjeti, iako je njegov život samo onaj šekspirovski kaos sastavljen od buke i bijesa.
Život konstantno u romanu dodiruje smrt: dječaka kojeg su roditelji uspjeli izbaciti iz vlaka za Auschwitz spašava njemačka obitelj kojoj je umro sin jedinac. Supruga se vrlo brzo identificira s dječakom, budi se iz letargije i oslovljava ga imenom mrtva sina, ovo emocionalno kalemljenje mališan, međutim, odbija – jedino što se događa između novonastalog trojca zapravo je nepatvoreni užas. A užas je, na koncu, konstantni kontekst cijele knjige. To zvuči ovako rečeno kao opće mjesto, no stvarnost u kojoj se kreću junaci Davidova romana posve je razglobljena, identiteti su razmrvljeni i svatko je sastavljen od armade patuljastih Ja koji između sebe vode neugodan razgovor, ispunjen međusobnim optuživanjima.
Za roman je Filip David prošle godine dobio NIN-ovu nagradu i onda su se tim povodom razbuktale rasprave treba li ovdašnjoj publici još jedna priča o Holokaustu, je li roman donio nešto novo na temu, kojim je povodom došlo do iznošenja potpuno suprotnih gledišta, od aklamacija do potpunog odbacivanja. Samo izjednačavanje velike metafizičke teme sa sudbinom jednog naroda kao da dokazuje kako smo se u međuvemenu pretvorili u čitatelje-idiote, nesposobne za univerzalne slike. Zamislite da vam netko za “Macbetha“ kaže, uh, još jedna škotska priča, pa zar ne znamo već sve o krvoprolivačkoj nadarenosti ranih škotskih vladara?
Poanta “Kuće sećanja i zaborava“ nije samo Auschwitz, Auschwitz je, upravo suprotno najavama kako je nakon njega besmisleno pisati, postao jednim od temeljnih razloga za pisanje jer spada među teme koje najefektnije prikazuju, posve komprimirano, atmosferu u kojoj živimo i danas u sjeni recentnih logora na brojnim mjestima svijeta, samo što je Holokaust kvintesencija vrlo elegantno usvojenog načina na koji funkcioniraju naši državni i emocionalni ustroji.
Tišina koja prati stradanje u romanu “Kuća sećanja i zaborava“ remećena je jedino zvukom lokomotive koja odvozi ljude u nepoznato poznato. Nepoznato u onom hamletovskom smislu iz čuvenog monologa, poznato, jer mi odreda znamo da se nešto neugodno događa našim nestalim susjedima. Imamo s jedne strane lošu beskonačnost simpozija na temu “banalnosti zla“, kojoj nasuprot stoji jeziva beskonačnost kompozicija koje ljude voze prema smrti.
Jednako tako svijet je to u kojemu su čuvene riječi po kojima rukopisi ne gore pripisane đavolu, jer sve gori, baš sve nestaje, ne treba uzgajati lažne nade. Narator nam ovu spoznaju pripovijeda tijekom posjeta stanu Solomona Levija, punom izgorjelih rukopisa, novina i knjiga, sve što dotakne pretvara se u prah u koji se u međuvremenu pretvorio i njegov prijatelj.
Što ne znači da Davidovi junaci ne slute izlaz, ma koliko ga se moglo smatrati mističnim. Još od svojih proznih početaka David je uronjen u židovsku mistiku, odnosno mističnost kao element realnosti općenito. Kada bih mu tražio pandana na misaonoj sceni onda bi to svakako bio veliki Martin Buber i njegove zagonetne i oslobađajuće “Hasidske priče“, a od pisaca svakako i Isaac Bashevis Singer, s kojim dijeli lapidarnost tretmana teme mističnoga. Kod Davida se ne radi samo o književnom ornamentu nego o tajanstvenoj sili kojom je moguće obrađivati život, koja, na koncu, baš to i čini životu: obrađuje ga.
Knjigu je započeo i citatom Alberta Einsteina, koji je antitetički postavio doživljavanje života: kao nešto u čemu nema čuda, i kao nešto što je samo po sebi čudo. Vjerovanje u čuda nije tako nadnaravno kao što se čini: Kantova kritika čistog uma postavlja granice razumu, limitira alat u iskazu, ne i činjenicu da postoje razumski neobradive stvari. Iako nam ovdje Kant nije potreban, jer je on jedini poznati od tri kupca Swedenborgova “Neba i pakla“ – kupnja koju je Cassirer u biografiji svoga omiljenog filozofa nastojao obezvrijediti – budući se ionako radi o misliocu koji je slutio da između neba i zemlje ima više no što sluti školska filozofija.
O tome, ali i o onome o čemu svi znamo sve, ali se pravimo da bik nije u sobi, se zapravo radi u romanu Filipa Davida. Bik je u sobi, a Holokaust je jedno od njegovih najzvučnijih, najčuvenijih imena. Ovim se romanom Filip David upisao u listu pravednika, autora koji su bez lažne pompe, bez drhtaja ruku, bez zastajkivanja srca pisali o lažima naših ideja o zajedništvu, o drhtavici koja je u podtekstu svega što odbijamo priznati i kao svoj grijeh, te na koncu, o ubijanju srca kao posljedici falsificiranog življenja koji nije preplavio samo planet, nego i svaku poru naših života. Veliki roman.
Roman Kuća sećanja i zaborava Filipa Davida dobitnik je Ninove nagrade za 2014.
Slične knjige
-
-
-
-
-
-
Smrt i EumenideSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 19,99 € / 150,61kn -
-
-
