Krvnikov Prijelaz

149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Horvat

  • Broj stranica: 320

  • Datum izdanja: listopad 2019.

  • ISBN: 978-953358163-7

  • Naslov izvornika: Butcher´s Crossing

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 415 g

Stoner, August i Krvnikov Prijelaz tri su veličanstvena romana kojima je svjetsku književnost zadužio američki pisac John Williams (1922.–1994.), autor kojega je nanovo otkrilo i među klasike uvrstilo 21. stoljeće.
Nezaboravnim Williamsovim junacima – sveučilišnom profesoru Williamu Stoneru i rimskome caru Augustu – u Krvnikovu Prijelazu pridružuje se Will Andrews, student koji 70-ih godina 19. stoljeća ostavlja studij na Harvardu i potaknut predavanjem Ralfa Walda Emersona odlazi na Zapad u potrazi za dobrotom, istinom i ljepotom, koje se (Emerson tvrdi) mogu pronaći jedino u Prirodi. Ali Priroda, koja za Andrewsa počinje u Krvnikovu Prijelazu, gradiću izgubljenom u Kansasu, bit će drugačija od one koju je očekivao i kakvoj se nadao. Priča o dolini skrivenoj u Stjenjaku Colorada, u kojoj zimuje nepregledno krdo bizona, potaknut će ga da se priključi iskusnome lovcu Milleru i dvojici njihovih suputnika na epskom putovanju koje će ih kroz netaknute rajske predjele naposljetku dovesti do istinskog srca tame.
Smještajući radnju svojega romana na Divlji zapad, John Williams ne želi napisati samo još jedan vestern. Baš kao i druga dva njegova remek-djela, Krvnikov prijelaz čitatelja osvaja ponajprije svojom mudrošću, jasnoćom i poznavanjem ljudske duše, ukazujući se ujedno i kao prvi u nizu velikih romana koji bespoštedno propituju mitove i snove ugrađene u temelje moderne Amerike.

"Jedna od najboljih knjiga ikada napisanih o neuhvatljivoj prirodi Zapada."
Time Out

"Ogoljeni od sentimentalnosti ili ukrasa, događaji i mjesta koje Williams opisuje počinju nam se činiti neizbježnima, vječnima i fascinantno dramatičnima. Williamsov jezik kao da je uklesan u kamenu – u planinama…Stoner nam je otkrio pisca koji je napisao veliku knjigu, ali Krvnikov Prijelaz pokazuje da je John Williams i više od toga: ako je kao autor i bio zaboravljen, nema nikakve sumnje da je bio velik."
Independent

"Priča o lovu na jedno od posljednjih velikih krda bizona postaje 'potraga jednog mladića za cjelovitošću vlastitog bića'… Likovi su uobličeni, događaji životni, a mjesta, mirisi i zvukovi baš kakvi trebaju biti. Williamsova je proza vrhunska, što je rijetkost u vesternima. Još, Johne Williamse."
Chicago Tribune

"Krvnikov Prijelaz rastavlja mit o Zapadu, otkrivajući strašnu priču o mukotrpnom preživljavanju iz dana u dan… Suzdržani i veličanstveni lirizam, čak i kad je najmekši, nikada ne prelazi granicu, a moralna kritika sadržana je u preciznosti jezika, sada već glasovite jednostavne i elegantne proze Johna Williamsa."
Bret Easton Ellis

"Okrutan i nemilosrdan, premda stišana tona, Krvnikov Prijelaz pripremio je put za Cormaca McCarthyja."
New York Times Book Review

Roman o divljini što uporno pobjeđuje čovjeka

Tanja Tolić, NajboljeKnjige.com, 23. 10. 2019.

“Pred šumskim dverima iznenađeni svjetski čovjek prisiljen je odreći se gradskih mjerila za veliko i malo, mudro i budalasto. Naprtnjača običaja sklizne mu s ramena čim zakorači u ove predjele. Ovdje je svetost koja posramljuje naše religije i zbilja koja opovrgava naše junake. Ovdje pronalazimo Prirodu kao okolnost što zasjenjuje sve druge okolnosti i sudi poput božanstva svim ljudima koji se pojave pred njom.” Tako je u svojem eseju “O prirodi” zapisao Ralph Waldo Emerson, a tim citatom počinje treći ili četvrti – ovisno o tome hoćemo li uvažiti ili ignorirati njegovo odbijanje autorstva nad prvom, mladenačkom knjigom “Nothing But the Night” (1948) – roman ponovno otkrivenog američkog klasika Johna Williamsa.

Krvnikov Prijelaz” (Fraktura, 2019.), opet u iznimnom prijevodu Patricije Horvat, kojim potvrđuje da je jedna od naših najboljih prevoditeljica, žanrovski je vestern, utoliko što udovoljava glavnim odrednicama – imamo geografsku odrednicu Divljeg zapada, kauboje/lovce/derače koža, “američki duh” i njegove projekcije individualizma na prostor, Indijanci su uglavnom potamanjeni, ostali su još samo bizoni, a i oni neće dugo. I naravno, imamo divljinu, njezin pokušaj osvajanja i podčinjavanja čovjeku, osim što u Williamsovu romanu to ne uspije, pa je time “Krvnikov Prijelaz” ustvari rastvaranje žanra, anti-vestern, kao što se i Emersonov transcendentalizam – obećanje da se dobro, istinito i lijepo može pronaći samo u prirodi – pretvara u pokolj. Priroda jest božanstvo što sudi drugima, ali “okrutno”; možda se može kultivirati ali se ne može humanizirati, divljina nema empatiju na jednak način na koji je ne može imati snijeg ili glad.

Krvnikov prijelaz”, kako pronicljivo u pogovoru zapisuje bivša Williamsova studentica, danas i sama profesorica i književnica Michelle Latiolais, govori o žutokljuncu u potrazi za onim što je pročitao o divljini. Will Andrews ima dvadeset tri godine, sedamdesetih godina 19. stoljeća napušta udoban život u rodnom Bostonu i studij na Harvardu, i dolazi u izmišljeni gradić Krvnikov Prijelaz u potrazi za prije spomenutom Emersonovom dobrotom, istinom i ljepotom. Andrews to ne kaže tim riječima, ustvari malo što uopće u romanu kaže artikulirano ili promišljeno, uglavnom su to apstraktne slutnje koje izmiču smislu i riječima pa bi se čitatelj, da slijedi autorov ironičan odmak od postulata dobrote i ljepote (divljine), mogao zapitati što je taj student uopće studirao.

Napominjem to zato što bi dosadašnjem čitatelju Williamsovih romana, “Stonera” i “Augusta” (koji je na hrvatski, sve u izdanju Frakture, također prevela Patricija Horvat), “Krvnikov Prijelaz” mogao biti razočaranje: ako očekujete akademski roman koji nosi snažan, promišljen lik sveučilišnog profesora, ili epistolarnu biografiju osnivača Rimskog Carstva, poput “Augusta”, toga ovdje nema, a nema najviše zato što glavni junak “Prijelaza” ni po čemu nije dojmljiv lik. To je zato što glavni junak “Krvnikova Prijelaza” ustvari i nije Will Andrews, nego Emersonova divlja Priroda: ona jedina izlazi kao pobjednik u ovoj dekonstrukciji žanra. U tom smislu je “Krvnikov Prijelaz” doista možda najbolji ikad napisani vestern.

Kratko na početku romana čitatelj očekuje da bi “Prijelaz” mogao prerasti u spoznajni, da ne kažem duhovni bildungsroman: imamo žutokljunca koji je u divljinu pošao naći riječi za osjećaje koje na studiju nije do kraja domislio čitajući. Nedostaje mu iskustvo, naravno. Jedno je pobjeći u šumu iza fakulteta pa udisati tišinu i čist zrak; sasvim je drukčije zaći u pustaru gdje je Williams za svoje junake, i čitatelja, zaustavio vrijeme: neprestano se kreću, ali zapravo nikamo ne stižu, divljina ih je nokautirala, sve što naš ljudski junak uspije do kraja romana shvatiti jest da je osjet koji je pokušavao imenovati, i nečim napuniti, ustvari ništavilo. Ništa nije o sebi otkrio, samo ga je samljelo. No, da ne sudim prestrogo, i to je početak: Will Andrews tek je u dvadesetima, stigne još puno puta pogriješiti; ionako se do spoznaje kreće tako da se najprije prepozna tama. U tom smislu, da se čitatelj pretjerano ne razočara, najbolje bi bilo da krene od “Krvnikova Prijelaza” pa nastavi sa “Stonerom” i “Augustom”, kako su kronološki i nastajali. Tako bi spoznaju, koju priželjkuje u “Prijelazu”, dočekao u zrelosti Stonera i Augusta, iako ni oni nisu bili pošteđeni grabeža ništavila.

Andrews u Krvnikov Prijelaz stigne s očevim pismom u džepu: uputio ga je na starog znanca McDonalda koji je u međuvremenu postao trgovac bizonskim kožama, pomodnim novitetom od kojeg se izrađuju kaputi, iako se smrad bizona iz koža zapravo nikad ne uspije sasvim istjerati. McDonald mladiću odmah ponudi posao, treba mu netko da mu vodi knjige, ali ne treba podcjenjivati čovjekovu čežnju za samouništenjem; kako bi ona uopće mogla parirati sigurnosti za pisaćim stolom.

Prepoznavši u Andrewsu vlastitu budalastost, McDonald ga upućuje na Millera, iskusnog lovca na bizone, koji već godinama čeka na naivca koji će financirati njegov put u dolinu u planinama na koju je slučajno naletio prije desetak godina i tamo otkrio nepregledno krdo bizona s najkvalitetnijom kožom. Kao da ih je našao na cesti, a ne naslijedio od pokojna strica (a možda je to ustvari isto), Andrews odmah vadi pare i njih dvojica počinju planirati put u društvu jedinog ženskog lika, kurve Francine, nužnog elementa ekonomije (“...jer muškarac mora imat još nešto osim cuge i hrane na što će potrošit novac i radi čega će doć natrag u grad nakon što ode u divljinu”), što s čežnjom gleda u Andrewsove mekane ruke i karakter, priželjkujući da mladić s njom provede zadnje dane prije puta jer “vratit ćeš se, al nećeš bit isti”. Na putu im se pridružuju jednoruki alkoholičar Charley Hoge i derač Fred Schneider koji bi Andrewsa trebao poučiti kako da bizonima, nakon što ih Miller ubije, odere kožu.

Put do doline je golgota, ispresijecana žeđu; divljina prirode ipak ima svojeg ljudskog pandana, divljinu u Milleru, koji sumanuto, preko pustare, vodi malu karavanu sastavljenu od ljudi, volova i konja. U njemu je utjelovljen i američki duh i onaj nagon za (samo)uništenjem, samo naoko paradoksalno Miller je najljudskiji lik, u svom primitivnom nagnuću da se može postojati samo tako da se (drugoga) podčini. U dolini, nakon tjedana putovanja, napokon: pet tisuća grla mirno pase. Miller vadi puške i počinje klanje.

Tih četrdesetak stranica – i ono što će uslijediti – najdojmljiviji je dio romana, povijest ubojitog ljudskog roda sapeta u jednoj, gotovo mitskoj dolini: kako bizon za bizonom pada u travu i krv, briše se gotovo idilična ljepota i zajedništvo muškaraca. Andrews, Hoge i Schneider shvaćaju da Miller nema namjeru napustiti dolinu sve dok mrtav ne padne i posljednji bizon. No priroda, podsjećam, nema empatije, ništa više milosrđa nego što bi se moglo očekivati od, primjerice, snježne mećave.

U kolektivnom ljudskom imaginariju priroda je nerijetko ravna Šambali, mističnu kraljevstvu u kojem nas čeka prosvjetljenje, uz uvjet da se uspijemo duboko zagledati u sebe. U zrcalu divljine trebao bi se razotkrivati istinitiji oblik sebe, nepromjenjivo bistvo. “Krvnikov Prijelaz”, kao što mu i naslov kaže, treba čitati kao prijelaz, iz mladića u krvnika što dere kožu bizonu/sebi, bogzna što će ispod naći i hoće li išta naći. John Williams, kao i u “Stoneru” i “Augustu”, ne daje odgovor na to vječno pitanje ljudskog identiteta, iako u potonja dva romana postavlja (književno) bolja pitanja. “Krvnikov Prijelaz” lijepo je napisan, ali meni zaostaje za kasnijim Williamsovim djelima.

John Williams ‘Krvnikov Prijelaz’ – kako je izgubljen zapad

Ivan Laić, RavnoDoDna.com, 29. 11. 2019.

Sveučilišni profesor John Williams (ponekad spominjan i srednjim imenom Edward kako bi ga se razlikovalo od brojnih drugih poznatih imenjaka i prezimenjaka, primjerice slavnog skladatelja filmske glazbe) američku je književnost zadužio trima romanima: “Stoner” (1965.), “August” (1972.), te “Krvnikov Prijelaz” (1960.), a nakon recentnog objavljivanja prijevoda prvospomenutih djela, izdavačka kuća Fraktura sada nam donosi i potonji, njegov kronološki gledajući prvi roman. Williams je prije “Krvnikovog Prijelaza” u vojsci napisao i roman “Nothing But the Night” (1948.), ali nije priznavao njegovo autorstvo, pa ga i nećemo računati kao dio njegovog službenog kanona.

Premda su mu i za života uradci privlačili pozornost, pa je tako “August” primio i nagradu National Book Award za beletristiku, Williams je nanovo otkriven u ovom stoljeću kada je pogotovo roman “Stoner” pronašao novu publiku, koja je potom krenula s istraživanjem i njegovih preostalih knjiga. Zanimljivo je da su žanrovski i tematikom njegove tri knjige potpuno različite. Radnja “Stonera” smještena je u akademsku zajednicu dvadesetog stoljeća, “August” se odvija u doba Rimskoga carstva, a “Krvnikov Prijelaz” (u izvorniku “Butcher’s Crossing”) je klasični vestern.

Žanr vesterna je u popularnoj kulturi često eksploatiran i stenje pod bremenom brojnih trash i pulp naslova niske  kvalitete, no kako u filmu, tako i u književnosti, iznjedrio je i neke naslove koji pripadaju samom vrhu umjetničkih ostvarenja u svojim rodovima. “Krvnikov Prijelaz” može se uvrstiti u panteon vesterna u književnosti uz bok genijalnom djelu Cormaca McCarthyja “Krvavi meridijan”. Krv je poveznica u naslovu ovih dviju knjiga, što ni ne čudi s obzirom da im je tema razdoblje u kojemu je zapad osvojen na osnovi genocida i nasilja nad prirodom. Dok se McChartyjeva knjiga bavi zlom u ljudima u svijetu u kojem je čovjek čovjeku i nešto gore od vuka, Williamsov roman propituje bezumnu pohlepu na kojoj se temelji američko društvo prikazanu ovdje kroz sliku besmislenog pokolja posljednjih krda divljih bizona u razdoblju kada su kaputi od njihovih krzna bili u modi.

Radnja “Krvnikovog Prijelaza” započinje dolaskom mladog greenhorna Willa Andrewsa u naslovni grad. Andrews nadahnut čitanjem Thoreauovih knjiga dolazi na zapad kako bi pronašao sebe prepustivši se u izravan kontakt s prirodom u njezinoj divljoj formi, pa se tako odluči priključiti i financirati ekspediciju koju vodi iskusni lovac Miller, a cilj joj je pronaći golemo krdo divljih bizona i ostvariti značajan prihod od prodaje krzna. Priroda koju Andrews susreće surova je i okrutna poput samih ljudi koji se u njoj nalaze, što najjasnije otkriva kada nakon pokolja nekoliko tisuća životinja ekipa zapne u snježnoj oluji te je primorana prezimiti u nemilosrdnoj divljini. Ovdje se osim s fizičkim izazovima junaci suočavaju i s psihičkim propadanjem, a sve to će do posljednjih stranica zavšiti očekivano tragično, jer priroda će na nasilje odgovoriti nasiljem, a kazna ne uspostavlja pravdu, već samo opustošuje.

Williams se ne libi ogresti o klišeje koji određuju žanr vesterna, ali ipak temeljem svoje knjige čini propitivanje postulata na kojima je sazdana moderna Amerika. Logika surovog kapitalizma vodi pokolju životinjske vrste u razdoblju dok su krzna bizona u modi. Kada više ne budu tražena, ostavit će iza sebe gradove duhova poput Krvnikova Prijelaza, a njihovi stanovnici potražit će druga mjesta i druge predmete eksploatacije na kojima će manifestirati svoju krvničku prirodu jer od nje ne mogu pobjeći. Na toj nasilnoj premisi zapad je osvojen i izgubljen. Ubijena je priroda, ubijeni su ljudi, ubijeno je i ljudsko u čovjeku kako bi se stvorila čistina na kojoj se može podići zlatno tele napretka koje nije vrijedno krzna ni najmanjeg teleta bizona. Stoljeće i pol kasnije, nažalost, nismo ništa pametniji.

  1. Fraktura na Interliberu 2019. Fraktura na Interliberu 2019. Volimo Interliber! Najveći domaći sajam knjiga prilika nam je da predstavimo ono što smo radili cijelu godinu. Volimo se družiti s našim čitateljima, volimo ih upoznavati i veseli nas povratna informacija o onome što im se sviđa u našim izdanjima i što od nas očekuju. Ispunjava nas razgovor o knjigama. Posebno nas obraduje kada nekome otkrijemo knjigu koja se podudara s njegovim čitateljskim ukusom, naslov koji bi inače možda propu