Krvna braća

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Ana Pranjković Karas, i drugi

  • Broj stranica: 176

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266704-2

  • Naslov izvornika: Blutsbrüder

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 280 g

Nakon što pokušaj pobune u odgojnom zavodu doživi neuspjeh, dvadesetogodišnji Willi odlučuje se na bijeg. Premda isprva zabunom završi u Kölnu, njegov je jedini cilj Berlin. Onamo se zaputi na vrlo opasan način – pod vlakom, držeći se za osovinu kotača. U glavnom se gradu pokušava snaći sam, no presretan je kad naiđe na nekadašnjeg prijatelja iz doma Ludwiga. Willi se tako pridružuje Jonnyjevoj bandi sitnih kriminalaca. Ekipa oko Jonnyja nikad nije gladna, ima krov nad glavom i naizgled joj dobro ide. No kad Willi i Ludwig shvate na koje načine banda zarađuje novac, moraju odabrati jednu od dvije podjednako opasne mogućnosti.

Uzbudljivi roman Krvna braća Ernsta Haffnera izvanredni je prikaz života na rubu u Njemačkoj u osvit nacizma. Ova je knjiga nakon objavljivanja 1932. završila na nacističkim lomačama, dok je njezino reizdanje 2013. zasjenilo čak i Rushdieja i Coetzeeja. Krvna braća izvanvremenski su i univerzalni prikaz ruba društva, jednako potresan kao i autentičan.

Smion prikaz Weimarske Njemačke u priči o bandama mladića, koji je postigao zasluženu slavu.
– The New York Times

Poput karate-udarca: jak i izravan, ali iskren.
– Der Spiegel

Pravo otkriće!
– Die Welt

Moram priznati da sam rijetko čitao ovakve prikaze ‘miljea’, i to tako uzbudljivo opisane. Slike vjerno prikazuju nepoznat svijet, uvelike počivajući na osobnim uvidima i ne zadovoljavajući se, nasreću, nepovezanim isječcima stvarnosti, nego proživljeno uzimaju kao temelj za priču koja nas slobodno vodi kroz podzemni labirint velikoga grada.
– Siegfried Kracauer, Frankfurter Zeitung (1932.)

Ova knjiga nije reportaža, studija ili optužba, ona je jednostavno uzbudljivo i važno štivo koje se guta napeto, kao onomad one priče o razbojnicima i Indijancima.
– satirički tjednik Simplicissimus (1930-ih)

Povratak spaljene knjige

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 22. 10. 2016.

U svojoj knjizi “Filmus” Slobodan Šijan se na jednom mjestu pita koliko li je samo filmova snimljeno u čovjekovim mislima, koliko li je genijalnih iskrenja imaginacije ostalo nikad realizovano iz različitih razloga. U tom nematerijalizovanom dijelu umjetničke povijesti leži možda cijeli jedan paralelni umjetnički univerzum, prožet ko zna kakvim dometima, koji nam nikada neće biti otkriven. Ipak, u tom prostranstvu nikad realizovanih umjetničkih djela nalazi se možda sva snaga umjetničkog stvaranja, u tom prilično nadrealističkom zahtjevu da se nikad ne uobliči konačno djelo ima magije neprestane težnje za drugačijim izrazom i izbjegavanjem svake okoštalosti forme. U tom pogledu stvaranje je najprije proces, permanentni zahtjev da se domišlja i osmišljava. Onog trenutka kada se dođe do nekog čvršćeg oblika, kreće se u nove procese i u nova traganja.

Postoje brojni primjeri neuobličivosti i nedovršivosti umjetnosti. Cijeli dvadeseti vijek je prožet takvim djelima, koja svjedoče o umjetnosti najprije kao o nikad konačno izrečenom. Dovoljno je samo pomisliti na Kafku i posve će se jasno pred čitaocem iscrtati sva besmislenost zahtjeva da djela budu dovršena, da imaju svoj konačan oblik. Dojmljiv je, recimo, i primjer reditelja Alexandra Jodorowskyog, čiji film “Dina” spada u red najvećih umjetničkih djela koja nikada nisu realizovana. Istina ovaj je autor, spriječen da snimi svoj veliki film, stvaralačku energiju usmjerio na realizaciju svojih ideja kroz strip, ali “Dina” je zauvijek ostala film koji nikada nije snimljen. Ali i film koji je vjerovatno presudno uticao na cijelu savremenu kinematografiju.

Potonula djela

Pored umjetničkih djela koja su ostala u svom imaginarnom obliku, zamišljena i realizovana u mislima, postoji i čitav niz onih koja su u jednom vremenu potonula, ostala zaboravljena i odbačena. Da bi danas, decenijama poslije, bivala otkrivana kao ne samo autentičan prikaz jednog vremena, nego kao ostvarenja čiji dometi su itekako aktuelni i prijemčivi savremenom recepijentu umjetnosti. Takav je recimo roman “Stoner” pisca Johna Williamsa. Napisan šezdesetih godina prošlog vijeka ovaj je roman ostao u američkoj književnoj javnosti posve neprimijećen, da bi pedeset godina kasnije bio otkriven kao jedan od najvećih američkih romana dvadesetog vijeka. Dakle, čudesno je i nepredvidivo putovanje umjetničkih djela. Sve se odvija, kao uostalom i u samom životu, po nekoj nama nepoznatoj stihiji. Jednom napisano književno djelo ima vlastiti put, neovisno o životu i putovanju svog tvorca. Djelo pušteno u svijet postaje tako prepušteno haosu kosmosa, stvarajući veze i značenja koja često izmiču mogućnosti našeg poimanja. Kao u onoj vječno kružećoj Borheseovoj biblioteci, u toj Vavilonskoj kuli podzemnih strujanja oblika i značenja.

Ovaj opširan uvod donosim kako bih kazao nešto više o još jednoj izgubljenoj i ponovo pronađenoj knjizi. Riječ je o romanu “Krvna braća” njemačkog pisca Ernsta Haffnera. Istorija književnosti malo šta zna o ovom piscu, a njegov roman spada u red onih knjiga koji potvrđuju onu znamenitu Bulgakovljevu misao da rukopisi ne gore. Naime, Haffnerova “Krvna braća” su štampana 1932. godine u Njemačkoj. Praktično, dakle, u osvit nacionalsocijalizma i svega onoga što je Hitler netom poslije donio. Budući da je riječ o romanu koji slika ulični život njemačke omladine (pretežno siročadi iz domova za nezbrinutu djecu) u Berlinu, prožet siromaštvom, uličnim bandama, prostitucijom, nasiljem i krađama, roman nedugo po svom objavljivanju biva javno spaljen, a njegov autor bestraga nestaje. Dakako, nacionalsocijalistima se nikako nije sviđala takva slika svijeta, slika koja je davala loše primjere omladini i kvarila mit o arijevskoj čistoći i izabranosti njemačkog naroda. U središtu Haffnereovog romana stoji priča o bandi Krvna braća, malodobnicima i mlađim punoljetnicima, koja bježeći pred vaspitnim domovima i zakonom ordinira berlinskim ulicama u potrazi za izvorima zarade i preživljavanja. Pritome nerijetko upadajući u probleme koje neizostavno sa sobom nosi život u podzemlju. Od brutalnih tuča i obračuna među bandama, do prostituiranja kako bi se zaradilo za prenoćište i hranu.

Autentična atmosfera

Iako je riječ o jezički veoma svedenom romanu, bez pretjeranih deskripcija i uljepšavanja, “Krvna braća” imaju autentičnu atmosferu. Haffner u gotovo sceneristički postavljenom pripovijedanju, u dijalozima svojih junaka, slikanju jazbina u kojima se oni kreću, daje dojmljiv prikaz jednog društvenog sloja, koji u osvit jedne od najpogubnijih ubilačkih mašinerija koje je svijet u svojoj povijesti vidio, nesumnjivo propada i tone. Prisustvo nacističkog sentimenta nigdje se direktno ne izražava u ovom romanu, međutim, iz onih sporednih slojeva koje autor ovog romana slika čitalac veoma lako može predosjetiti da je pozadina svega onoga što se dešava itekako određena jednim posve izvrnutim društvenim sistemom. Mladići iz “Krvne braće” neka su vrsta predznaka apokalipse koja slijedi. Dakako, Haffner ih u ovom romanu (što je posve logično) slika sa neskrivenim simpatijama. To su dječarci koji se nastoje snaći u jednom brutalnom kontekstu u koji ih je bacio životni slučaj. Između maltretiranja u odgojnim ustanovama i sputanosti koje takav život nosi, oni se odlučuju na gotovo samoubilačke korake života na ulici. Života koji je svakodnevno prožet glađu i svim drugim nesigurnostima.

Haffner ulazeći u egzistencije svojih portagonista uspijeva čitaocu pokazati o kako se krhkim bićima radi, ali ujedno dajući time i precizan prikaz jednog društva koje se u potpunosti raspada. Sliku jednog grada u njegovim najnižim slojevima. Međutim, bez obzira na to što je riječ o raspusnom i teškom životu, udruživanje u bandu je sve što tim mladićima ostaje. Najgore od svega je biti sam na ulici, tek tad jedinka nema nikakvu šansu za preživljavanjem. Konačno, nisu “Krvna braća” ni roman lišen nade, ona je iako u tankoj skrami ipak prisutna. I nazire se mogućnost da se ispliva iznad i da se pokuša izboriti dostojniji život.

Ono što je za današnjeg čitaoca posebno zanimljivo jeste da se u Haffnerovoj “Krvnoj braći” ogleda mnogo toga od naše savremenosti. Evropski gradovi kojima lutaju hiljade beskućnika i imigranata itekako podsjećaju na Berlin tridesetih. Ne želim ovdje, dakako, praviti aluzije i prognozirati pravac u kojem će se naš svijet kretati, ali sam posve siguran da je Haffnerov roman (koji je na sreću preživio spaljivanje) ipak vizija koja bi nas trebala i danas onespokojavati. Ako ni zbog čega drugog, onda najprije radi svijesti da ovo vrijeme koje živimo nije i najteže od svih vremena. I da se, čini se, povijest nesumnjivo može vratiti na one tačke za koje smo mislili da smo ih davno prevazišli i ostavili daleko iza sebe.