Krvna braća

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Ana Pranjković Karas, Željka Gorički, Ines Hudobec, Daniela Čančar, Bojana Bajić

  • Broj stranica: 176

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266704-2

  • Naslov izvornika: Blutsbrüder

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 280 g

Nakon što pokušaj pobune u odgojnom zavodu doživi neuspjeh, dvadesetogodišnji Willi odlučuje se na bijeg. Premda isprva zabunom završi u Kölnu, njegov je jedini cilj Berlin. Onamo se zaputi na vrlo opasan način – pod vlakom, držeći se za osovinu kotača. U glavnom se gradu pokušava snaći sam, no presretan je kad naiđe na nekadašnjeg prijatelja iz doma Ludwiga. Willi se tako pridružuje Jonnyjevoj bandi sitnih kriminalaca. Ekipa oko Jonnyja nikad nije gladna, ima krov nad glavom i naizgled joj dobro ide. No kad Willi i Ludwig shvate na koje načine banda zarađuje novac, moraju odabrati jednu od dvije podjednako opasne mogućnosti.

Uzbudljivi roman Krvna braća Ernsta Haffnera izvanredni je prikaz života na rubu u Njemačkoj u osvit nacizma. Ova je knjiga nakon objavljivanja 1932. završila na nacističkim lomačama, dok je njezino reizdanje 2013. zasjenilo čak i Rushdieja i Coetzeeja. Krvna braća izvanvremenski su i univerzalni prikaz ruba društva, jednako potresan kao i autentičan.

Smion prikaz Weimarske Njemačke u priči o bandama mladića, koji je postigao zasluženu slavu.
– The New York Times

Poput karate-udarca: jak i izravan, ali iskren.
– Der Spiegel

Pravo otkriće!
– Die Welt

Moram priznati da sam rijetko čitao ovakve prikaze ‘miljea’, i to tako uzbudljivo opisane. Slike vjerno prikazuju nepoznat svijet, uvelike počivajući na osobnim uvidima i ne zadovoljavajući se, nasreću, nepovezanim isječcima stvarnosti, nego proživljeno uzimaju kao temelj za priču koja nas slobodno vodi kroz podzemni labirint velikoga grada.
– Siegfried Kracauer, Frankfurter Zeitung (1932.)

Ova knjiga nije reportaža, studija ili optužba, ona je jednostavno uzbudljivo i važno štivo koje se guta napeto, kao onomad one priče o razbojnicima i Indijancima.
– satirički tjednik Simplicissimus (1930-ih)

Povratak spaljene knjige

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 22. 10. 2016.

U svojoj knjizi “Filmus” Slobodan Šijan se na jednom mjestu pita koliko li je samo filmova snimljeno u čovjekovim mislima, koliko li je genijalnih iskrenja imaginacije ostalo nikad realizovano iz različitih razloga. U tom nematerijalizovanom dijelu umjetničke povijesti leži možda cijeli jedan paralelni umjetnički univerzum, prožet ko zna kakvim dometima, koji nam nikada neće biti otkriven. Ipak, u tom prostranstvu nikad realizovanih umjetničkih djela nalazi se možda sva snaga umjetničkog stvaranja, u tom prilično nadrealističkom zahtjevu da se nikad ne uobliči konačno djelo ima magije neprestane težnje za drugačijim izrazom i izbjegavanjem svake okoštalosti forme. U tom pogledu stvaranje je najprije proces, permanentni zahtjev da se domišlja i osmišljava. Onog trenutka kada se dođe do nekog čvršćeg oblika, kreće se u nove procese i u nova traganja.

Postoje brojni primjeri neuobličivosti i nedovršivosti umjetnosti. Cijeli dvadeseti vijek je prožet takvim djelima, koja svjedoče o umjetnosti najprije kao o nikad konačno izrečenom. Dovoljno je samo pomisliti na Kafku i posve će se jasno pred čitaocem iscrtati sva besmislenost zahtjeva da djela budu dovršena, da imaju svoj konačan oblik. Dojmljiv je, recimo, i primjer reditelja Alexandra Jodorowskyog, čiji film “Dina” spada u red najvećih umjetničkih djela koja nikada nisu realizovana. Istina ovaj je autor, spriječen da snimi svoj veliki film, stvaralačku energiju usmjerio na realizaciju svojih ideja kroz strip, ali “Dina” je zauvijek ostala film koji nikada nije snimljen. Ali i film koji je vjerovatno presudno uticao na cijelu savremenu kinematografiju.

Potonula djela

Pored umjetničkih djela koja su ostala u svom imaginarnom obliku, zamišljena i realizovana u mislima, postoji i čitav niz onih koja su u jednom vremenu potonula, ostala zaboravljena i odbačena. Da bi danas, decenijama poslije, bivala otkrivana kao ne samo autentičan prikaz jednog vremena, nego kao ostvarenja čiji dometi su itekako aktuelni i prijemčivi savremenom recepijentu umjetnosti. Takav je recimo roman “Stoner” pisca Johna Williamsa. Napisan šezdesetih godina prošlog vijeka ovaj je roman ostao u američkoj književnoj javnosti posve neprimijećen, da bi pedeset godina kasnije bio otkriven kao jedan od najvećih američkih romana dvadesetog vijeka. Dakle, čudesno je i nepredvidivo putovanje umjetničkih djela. Sve se odvija, kao uostalom i u samom životu, po nekoj nama nepoznatoj stihiji. Jednom napisano književno djelo ima vlastiti put, neovisno o životu i putovanju svog tvorca. Djelo pušteno u svijet postaje tako prepušteno haosu kosmosa, stvarajući veze i značenja koja često izmiču mogućnosti našeg poimanja. Kao u onoj vječno kružećoj Borheseovoj biblioteci, u toj Vavilonskoj kuli podzemnih strujanja oblika i značenja.

Ovaj opširan uvod donosim kako bih kazao nešto više o još jednoj izgubljenoj i ponovo pronađenoj knjizi. Riječ je o romanu “Krvna braća” njemačkog pisca Ernsta Haffnera. Istorija književnosti malo šta zna o ovom piscu, a njegov roman spada u red onih knjiga koji potvrđuju onu znamenitu Bulgakovljevu misao da rukopisi ne gore. Naime, Haffnerova “Krvna braća” su štampana 1932. godine u Njemačkoj. Praktično, dakle, u osvit nacionalsocijalizma i svega onoga što je Hitler netom poslije donio. Budući da je riječ o romanu koji slika ulični život njemačke omladine (pretežno siročadi iz domova za nezbrinutu djecu) u Berlinu, prožet siromaštvom, uličnim bandama, prostitucijom, nasiljem i krađama, roman nedugo po svom objavljivanju biva javno spaljen, a njegov autor bestraga nestaje. Dakako, nacionalsocijalistima se nikako nije sviđala takva slika svijeta, slika koja je davala loše primjere omladini i kvarila mit o arijevskoj čistoći i izabranosti njemačkog naroda. U središtu Haffnereovog romana stoji priča o bandi Krvna braća, malodobnicima i mlađim punoljetnicima, koja bježeći pred vaspitnim domovima i zakonom ordinira berlinskim ulicama u potrazi za izvorima zarade i preživljavanja. Pritome nerijetko upadajući u probleme koje neizostavno sa sobom nosi život u podzemlju. Od brutalnih tuča i obračuna među bandama, do prostituiranja kako bi se zaradilo za prenoćište i hranu.

Autentična atmosfera

Iako je riječ o jezički veoma svedenom romanu, bez pretjeranih deskripcija i uljepšavanja, “Krvna braća” imaju autentičnu atmosferu. Haffner u gotovo sceneristički postavljenom pripovijedanju, u dijalozima svojih junaka, slikanju jazbina u kojima se oni kreću, daje dojmljiv prikaz jednog društvenog sloja, koji u osvit jedne od najpogubnijih ubilačkih mašinerija koje je svijet u svojoj povijesti vidio, nesumnjivo propada i tone. Prisustvo nacističkog sentimenta nigdje se direktno ne izražava u ovom romanu, međutim, iz onih sporednih slojeva koje autor ovog romana slika čitalac veoma lako može predosjetiti da je pozadina svega onoga što se dešava itekako određena jednim posve izvrnutim društvenim sistemom. Mladići iz “Krvne braće” neka su vrsta predznaka apokalipse koja slijedi. Dakako, Haffner ih u ovom romanu (što je posve logično) slika sa neskrivenim simpatijama. To su dječarci koji se nastoje snaći u jednom brutalnom kontekstu u koji ih je bacio životni slučaj. Između maltretiranja u odgojnim ustanovama i sputanosti koje takav život nosi, oni se odlučuju na gotovo samoubilačke korake života na ulici. Života koji je svakodnevno prožet glađu i svim drugim nesigurnostima.

Haffner ulazeći u egzistencije svojih portagonista uspijeva čitaocu pokazati o kako se krhkim bićima radi, ali ujedno dajući time i precizan prikaz jednog društva koje se u potpunosti raspada. Sliku jednog grada u njegovim najnižim slojevima. Međutim, bez obzira na to što je riječ o raspusnom i teškom životu, udruživanje u bandu je sve što tim mladićima ostaje. Najgore od svega je biti sam na ulici, tek tad jedinka nema nikakvu šansu za preživljavanjem. Konačno, nisu “Krvna braća” ni roman lišen nade, ona je iako u tankoj skrami ipak prisutna. I nazire se mogućnost da se ispliva iznad i da se pokuša izboriti dostojniji život.

Ono što je za današnjeg čitaoca posebno zanimljivo jeste da se u Haffnerovoj “Krvnoj braći” ogleda mnogo toga od naše savremenosti. Evropski gradovi kojima lutaju hiljade beskućnika i imigranata itekako podsjećaju na Berlin tridesetih. Ne želim ovdje, dakako, praviti aluzije i prognozirati pravac u kojem će se naš svijet kretati, ali sam posve siguran da je Haffnerov roman (koji je na sreću preživio spaljivanje) ipak vizija koja bi nas trebala i danas onespokojavati. Ako ni zbog čega drugog, onda najprije radi svijesti da ovo vrijeme koje živimo nije i najteže od svih vremena. I da se, čini se, povijest nesumnjivo može vratiti na one tačke za koje smo mislili da smo ih davno prevazišli i ostavili daleko iza sebe.

Rukopisi ne gore

Sanja Ivić, Vijenac, 13. 4. 2017.

Desetog svibnja 1933. na Opernom trgu u Berlinu nacisti su priredili javno spaljivanje nepoželjnih knjiga. Jedan od promatrača lomače riječi i misli bio je i Erich Kästner, koji je gledao kako njegove knjige gore, zajedno s knjigama najboljih njemačkih i svjetskih pisaca od Bertolta Brechta do Franza Kafke. Nije sigurno što se tada dogodilo s piscem Ernestom Haffnerom, autorom romana Krvna braća (naime, gubi mu se svaki trag nakon što je kasnih tridesetih bio pozvan na saslušanje u Državnu spisateljsku komoru), ali i njegova je knjiga bila spaljena. O Haffneru, inače, ima malo podataka. Rođen je oko 1900. godine. Bio je novinar i pisac, a u Berlinu je živio između 1925. i 1933. Jedino je njegovo poznato djelo roman Krvna braća, izdan 1932. u nakladi Brune Cassirera pod naslovom Mladež iz berlinske Landstrasse. Novo izdanje objavljeno je u Njemačkoj pod naslovom Krvna braća 2013.

„Poput sićušnih članaka umorne zmije što vijuga dugačkim industrijskim dvorištem i dvama katovima stoje osmorica mladića iz bande Krvna braća te poput stotinu drugih čekaju da iz užasne hladnoće i vlage budu pušteni u tople čekaonice. Potrajat će još tri-četiri minute. A onda, točno u osam sati, na drugome katu otvaraju se teška željezna vrata. Područna služba za socijalnu skrb Berlin-Mitte Chausseestrasse napravila je prvi korak u pokretanju složenog birokratskog pogona. Članci se pomiču, stružu nogama, u rukama držeći bezbrojne neophodne papire... Osmorica su se mladića naposljetku uspjela dočepati cijele klupe. Ne obaziru se na prozivku i spavaju, drijemaju. Cijelu su beskrajnu zimsku noć proveli na ulici. Kao i toliko puta dosad: bez krova nad glavom. Stalno na nogama, stalno u pokretu... Osmorica mladića u dobi od šesnaest do devetnaest godina. Neki su pobjegli iz popravnih domova. Dvojica još negdje u Njemačkoj imaju roditelje. Pokoji samo oca ili majku. Njihovo rođenje, njihova najranija mladost poklopili su se s ratom i poraćem. Još dok su pokušavali napraviti svoje prve krivonoge korake, već su bili prepušteni sami sebi.“   

Vrhunci moderne njemačke književnosti

Upravo prepuštenost samima sebi određuje svu osmoricu. Oni ne žive od danas do sutra, oni žive od sata do sata. Prose, kradu, džepare, snalaze se na razne načine u berlinskoj velegradskoj džungli, obilazeći mračne krčme, bordele, svratišta, u kojima pokušavaju naći mjesto za spavanje. Johny je vođa bande, Ludwig je jedan od članova, dok im se poslije pridružuje i Willi, bjegunac iz odgojnog zavoda. Uz njih su još Walter, Erwin, Heinz, Fred, Hans i Konrad. Njihovo temeljno područje djelovanja je Alexanderplatz i okolne krčme i svratišta, no znaju oni krenuti i u druge dijelove grada. Nemaju osobnih isprava, i stalno su u strahu od policije. Johny prehranjuje bandu, nitko ne pita odakle mu novac. Jesti se mora, ali se mora i spavati. I zato je skupljanje sitniša za prenoćište završni akord napornoga dana, sitniš koji jedva dostaje za jednu noć. I onda opet, i opet, muljanje, džeparenje, preprodavanje, dijeljenje kobasica i peciva na sve članove bande. I tako svaki dan. I prodavanje vlastitog tijela muškarcima, spavanje s prostitutkama za prenoćište, varanje naivnih trgovaca i tako redom. No jednoga jutra Ludwiga prevari neki mutikaša i on završi u zatvoru, gdje se predstavi lažnim imenom, da bi na kraju priznao kako je pobjegao iz doma. „Zatim ga je progutala samica.“ Osuđen je na četiri mjeseca zatvora. Kaznu će izdržavati u odgojnom domu. Na putu prema domu Ludwig bježi. Istodobno s tim događajima Wili je stigao u Berlin i zajedno s jednim članom bande zarađuje čisteći snijeg s berlinskih ulica. Dobio je i gonoreju od prostituke Elly, mora se liječiti. U međuvremenu, u bandi se mnogo toga promijenilo: „Fred, Johny i Hans, od glave do pete odjeveni su u novo. Imaju dobra odijela, čak i zimske kapute. Imaju zalihe novaca.“Odakle? Počeli su se ozbiljno baviti krađama. Ludwig je u početku oduševljen, no uskoro uviđa da bi se moglo preživjeti na pošten način. Udružuje se s novopridošlim članom Willijem. Zajedno kupuju stare cipele, popravljaju ih i prodaju, zarađuju pristojan novac. Čak su našli i smještaj, samo ih muče isprave, no gazdarica ih zbog toga ne gnjavi previše. Događaji se nižu velikom brzinom, Johny i Fred su uhićeni, Ludwig i Willi su uspjeli, no odaje ih cinkaroš i ponovno završavaju u domu, ali uspiju pobjeći, i vratiti se poslu s cipelama. Fred postaje vođa bande i ona je opet na sceni, „dok Willi i Ludwig trebaju jedan drugoga, drže se zajedno kao čičci. Ludwig bi bez Willija opet bio pred ponorom. No, i Will zna da mu je prijatelj potreban.“ 

Umjetnička eksplozija

„Berlin: s tim beskonačnim, nemilosrdnim gradom ne možeš se nositi sam, ne možeš zaraditi ni minimalna sredstva za život. U bezbrojnim noćima osjetili su što znači sam, posve sam tapkati ulicama Berlina untonulima u san. Gaziti... i koračati. Ustaljenim pokretima koračati korak po korak... jedna noga... druga noga... Sve dok mehanizam ne posustane od iznemoglosti pa se zgrči u nekoj veži. Ali ne zadugo, stiže policijska patrola... Udvoje je drugačije. Noć je tek upola duga, upola hladna i glad upola strašna.....Willi i Ludwig, dvojica iz bijedne vojske velegradskih lutalica; već su bili pred ponorom, ali nisu potonuli. Dvojica od tisuća na ulicama Berlina.“

Cijela banda Krvne braće kao da je iskoračila iz Brechtove Opere za tri groša (praizvedena 1928. u Berlinu). Polusvijet, siromaštvo, društvena nepravda, glad, i beznađe u Njemačkoj za Vajmarske republike (1919.–1933.) bili su samo jedan od okidača umjetničke eksplozije u Njemačkoj, s naglaskom na Berlinu, središtu neobuzdanosti, seksualnog oslobađanja, kabareta, sjajne književnosti, glazbe, modernog slikarstva, kazališta, filma, noćnih klubova, krčmi, pivnica i svega što je taj velegrad činilo jednom od najuzbudljivijih metropola svijeta. I dok Brecht poseže za engleskim djelom Johna Gaya iz 18. stoljeća, Haffner nadahnuće nalazi u berlinskoj poslijeratnoj svakodnevici, u milijunima siromašnih koji su odavno izgubili posao ili su prve korake u životu napravili nakon Prvoga svjetskog rata, toga svjetskog klanja za koje se govorilo da će spriječiti sve buduće ratove. Fokus je našega pisca na najmlađima, dječacima koji odrastaju na ulicama velegrada, bez isprava, bez adrese, bez novca i bez perspektive. Njihove ulice nisu sjajni bulevari, građanske palače i velegradske avenije, njihova mjesta dnevnih i noćnih boravišta mračne su, zadimljene krčme, sirotinjska svratišta, jeftini bordeli, tržnice, kolodvori. Os života za njih je slavni Alexanderplatz (trg u bivšem istočnom Berlinu), koji je u genijalnom romanu Berlin Alexanderplatz (1929.) sjajno dočarao Alfred Döblin. Njegov sitni kriminalac, Franz Biberkopf, stalno zapada u neprilike sa zakonom, da bi na kraju potonuo u mulju zločina. Berlin je u Döblinovu romanu prikazan kao golemo čudovište koje blista i zavodi ljepotom, ali i guta svoje stanovnike koji se ne uspijevaju oduprijeti zovu kriminala, dajući galeriju osebujnih likova s margina života koji nerijetko završavaju zločinom. U obama romanima Berlin je prikazan tako da čitatelj ima dojam kao da prolazi s junacima djela berlinskim ulicama. Haffner je brz, ekonomičan, nerijetko i satiričan i ironičan u svome romanu, on svoje likove ne mazi previše, daje ih gotovo filmskom karakterizacijom, u nekoliko pridjeva, bez patetike ili moraliziranja. Ne sažalijeva ih. On ih jednostavno prati, poput sjene koja tu i tamo zaviri u prošlost mladića, ne dopuštajući nam da predahnemo. Krvna braća nevelik su roman, ali ton pripovijedanja, neposrednost i iskrenost koja u sebi krije i beskrajno razumijevanje za te „otpadnike“ od života odlike su koje ga svrstavaju u vrhunce njemačke moderne literature.

Berlin – najava sumraka čovječanstva

Vajmarska republika domovina je brojnih književnih djela, među kojima je možda malo manje poznat, ali zato ništa manje dobar, roman Ericha Kästnera pod naslovom Fabijan: priča o moralistu (Berlin, 1931.) u kojoj pratimo nezaposlenoga Fabijana u ludo brzom nizu događanja u Berlinu, strukturiranim prema zakonima filmske montaže, gdje se čitatelj osjeća gotovo poput voajera u nekom peep showu. Fabijan je također jedan od milijuna nezaposlenih, i on se kreće rubovima društva i on se suočava sa svim nedaćama života bez novaca, ali i s moralnim padom društva uz neobuzdane pijanke i seksualne pustolovine. Ono što povezuje sva ta djela je neobuzdani, raskalašeni, opasni i zavodljivi grad Berlin. Taj grad je metafora megalopolisa moderne kulture dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća koji živi svojim životom, taj grad je sublimacija općeg ludila i neobuzdanosti „ludih dvadesetih“, ali i najava sumraka čovječanstva, začetog u vajmarskoj Njemačkoj. I dok je Pariz stalna inspiracija i boravište „izgubljene generacije“ američkih pisaca, na čelu s Ernestom Hemingwayem, Berlin je poprište domaćih literarnih snaga (uz jednu iznimku, engleskoga pisca Christophera Isherwooda, koji 1939. objavljuje roman Zbogom Berlinu, na temelju kojeg Bob Fosse režira nenadmašni film Cabaret s Lizom Minelli u glavnoj ulozi) koje nemilosrdno pišu o talogu društva, o onima bez imena i imetka, o onima koji će za nekoliko godina postati glavna pogonska snaga nacista, iako o tome nisu ni sanjali.

Problem je nacizma u Njemačkoj slojevit, no ironija je sudbine u tome što su upravo ti obespravljeni, siromašni i bez nade postali vatreni sljedbenici Adolfa Hitlera, koji ih je uspješno uvjerio u jednostavno rješavanje problema, a oni kao da su jedva dočekali uvođenje reda u svoje besperspektivne živote. Činjenica da se red uvodi uvijek na račun nekoga drugog nije zamarala mase. Račun je ispostavljen tek u svibnju 1945, kapitulacijom Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Ono što je trebalo biti tisućgodišnji Reich nestalo je pod savezničkim bombama. Berlin je u ruševinama. Tek će s padom Berlinskog zida 9. studenog 1989. taj veličanstveni grad ponovno postati svjetskom metropolom. Oni koji su gledali vlastite knjige na lomači davne 1933. nisu ni u najluđoj mašti mogli zamisliti takvu sudbinu Berlina. Iako je između paljenja riječi, tih tako dragocjenih ljudskih tvorevina, i danas prošlo nekoliko desetljeća, Wolandov uzvik u Bulgakovljevu slavnom romanu Majstor i Margarita „Rukopisi ne gore!“ i danas odzvanja svijetom, upozoravajući da ljudska sloboda i sloboda stvaralaštva moraju opstati, jer umjetnost ne postoji bez slobode mišljenja i pisanja.

Uz pisanje, ruku pod ruku ide i prevođenje. Roman Krvna braća prevele su s njemačkog Ana Pranjković Karas, Željka Gorički, Ines Hudobec, Daniela Čančar i Bojana Bajić, u okviru projekta TransStar Europa, te uz finacijsku pomoć Europske komisije; izdavač je Fraktura, Zaprešić. Zajednički pothvat prevoditeljica donio je pred nas odličan prijevod, dajući nam priliku da upoznamo uzbudljivu njemačku literaturu, nastavljajući tihi i samozatajni rad mnogih vrsnih hrvatskih prevoditelja kojima zahvaljujemo biblioteke prevedenih djela sa svih svjetskih jezika, rad koji u svojoj prvoj pretpostavci nosi otvorenost prema drugima i spremnost na dijalog. Pitanje je samo koliko smo voljni početi razgovarati.