Kristalno zvono

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 211

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266888-9

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 315 g

Miris kolača i hrane onaj je koji će nas najčešće, kao kod Prousta, odvesti u djetinjstvo, razbuditi lijepa i manje lijepa sjećanja, u nama rasplamsati neke zatomljene emocije. Majčina kuharica, zapisana u tipičnom socijalističkom rokovniku, prepuna recepata za sva obična, svakodnevna jela, za kolače koji su se radili o slavljima ili da se u kući ima nešto slatko, Mirku Božiću poslužila je kao okidač da ispiše niz pripovijedaka o rodnome Mostaru, o obitelji, odrastanju, o sebi. Pjesnički zaigran, poput djeteta pred bombonijerom, autor svakim novim okusom, svakom poslasticom uranja dublje u sjećanje te rekreira svijet izgubljen u vihoru rata i bolesti.

Ovaj složenac pred čitateljem se otvara kao rasuti roman, kao poznata priča jer ona je jednako posebna i univerzalna priča o sazrijevanju i shvaćanju svijeta oko sebe. Poput kolača, brižno pripravljanog, posluženog s ljubavlju Kristalno zvono postaje najljepši i najtrajniji spomen koji umjetnik može sagraditi majci te darovati gradu djetinjstva.

Knjiga hercegovačkih delicija

Magdalena Blažević, 24express, 15. 9. 2017.

Od začeća smo definirani i ograničeni prostorom. Najprije smo stiješnjeni majčinom utrobom koja nas naposljetku okrutno i bolno izbacuje van i to ne u činu oslobođenja nego da nam pokaže da smo doživotno osuđeni na ljušturu vlastitog tijela. I tu nije kraj. Na to se tijelo nadovezuju obiteljski dom, ulica,  grad itd. Istina, iz njih možemo pobjeći, ali samo prividno jer sa sobom nosimo neopipljivu prtljagu koja nas progoni poput pravog prokletstva. “Kristalno zvono" Mirka Božića počiva upravo na tom prokletstvu.

Narativni junak ovog netipičnog romana upušta se u proces samoispitivanja. Kroz razotkrivanje i slaganje mozaika emotivnosti on traga za osobnom potpunošću. Takva potraga uvijek započinje na izvoru. U ovom slučaju to je konkretna adresa: Onešćukova 33, Mostar. Nije to tek puka adresa stanovanja tipične obitelji iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, koju čine zaposleni roditelji i dvoje djece. Danas je to mjesto promijenilo izgled, tamo je neka nova kuća, neki drugi ljudi, ali taj izgubljeni svijet nije prestao postojati sve dok postoji sjećanje na njega. Štoviše, čini se da su ti prošli životi u glavama živih sudionika stavljeni na beskonačni "repeat". Iz tog su vremena osim fragmentarnih sjećanja ostale sačuvane krhotine u vidu drvenoga kredenca, porculanskih šalica, jedne fotelje i male crne knjižice.

Upravo će ta knjižica majčinih recepata poslužiti pripovjedaču kao okidač za rekonstrukciju identiteta majke, koja je zbog teške bolesti u njegovu životu prisutna tek djelomično, kao crno-bijela fotografija, duh. Kroz avanturu pretapanja prostora, vremena, osoba, pamćenja i zaborava on će načiniti intimnu autobiografiju. Naime, uz svaki zapisani recept vežu se sjećanja i netipične asocijacije (ovdje bih se trebala pozvati na Proustov model, ali mi djeluje potrošeno, pa neću).

Kristalno zvono" istodobno je i roman i knjiga tipičnih hercegovačkih delicija. Ono je balada i oda. U smislu mog prvog podrazumijeva se svojevrsni žal za prošlim i nepovratnim, a u smislu ovog drugog potreba za konzerviranjem sjećanja i odavanje počasti ženi koja je ovime dobila još jedan spomenik. Medu receptima iz crne knjižice mnogo je više kolača nego slanih jela. Deserti se obično serviraju na kraju objeda i obično u društvu. Oni su vrhunac događaja, ali i znak da se tom istom događaju približio kraj. Mirko Božić ih je iskoristio upravo simbolički. Nevjerojatan je broj poveznica koje podastire pred čitatelja u kontekstu boje, mirisa. vizualnog doživljaja, ali istodobno se pita jesmo li i mi doživjeli sudbinu kolača. Onako nevine i lijepe su nas izrezali na komade. I ljude i gradove. (Mostar i u doslovnom smislu). Sve ovo čitamo bez patetike, bez moraliziranja.

Autor “Kristalno zvono" piše u pravom trenutku, oslobodio se lepršavosti dvadesetih i približio zrelosti, koja se, žudeći za spoznajom, neminovno okreće prošlom. Iako “Kristalnim zvonom " iščitavate tuđi život na neki način ćete prepoznati i ulomke vlastitog. Možete ga čitati i kao intimnu biografiju grada i njenih stanovnika kojima je Božić u suradnji s mostarskim fotografom Ivanom Kelavom posvetio monografiju “Mostar iza kulisa" predstavivši nam grad i njegove stanovnike izvan onoga što prikazuju turistički vodiči i reklame.

Kristalno zvono" kroz fragmentarno pripovijedanje brine o poetici prostora. Pred našim se očima slažu vizualno dojmljive slike pojedinih dijelova grada koji su pripovjedaču važni govoreći o kulturološkom identitetu i prepoznatljivosti ljepote svakodnevice.

Kristalno zvono" dokument je vremena, hommage majci i rodnom gradu. ali i cijeloj jednoj epohi koja je završila u krvi i koja nas još pritišće istom težinom. ima neke neodoljive romantike u ovoj knjizi, koja se čita polako. kao što se polagano jede ukusan obrok poentiran dobrim desertom. U slučaju da vam se roman ne svidi, iskoristite recepte i napravite kolače.


Predstavljena knjiga 'Kristalno zvono' Mirka Božića

Hina, 12. 2. 2018.

Mostarski pjesnik, prozaist i kritičar Mirko Božić predstavio je u ponedjeljak u Zagrebu svoju knjigu "Kristalno zvono", najavljenu kao pjesnički zaigrani 'hommage' gradu Mostaru i jednome svijetu izgubljenom u vihoru rata i bolesti, ispisan kroz niz labavo povezanih pripovijedaka kojima su okidač sjećanja na okuse i mirise kolača i hrane iz stare kuharice autorove majke.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je glavni urednik Seid Serdarević istaknuo kako je riječ o prvoj proznoj zbirci tog pjesnika, književnog kritičara i kolumnista, zbirci pripovjedaka koja se može čitati i kao jedan labavi roman.

"Krećući od pronađenog sačuvanog dnevnika – kuharice svoje majke, Mirko Božić ispisao je jednu vrlo zanimljivu, važnu i ponešto drugačiju proznu zbirku u kojoj svaki recept, poput Proustovog kolačića, u njemu izaziva neko sjećanje iz kojega kreće priča, ne samo o tome receptu već i priča o djetinjstvu, odrastanju, obiteljskim odnosima, ali jednako tako i o današnjici, ovdje i sada", rekao je Serdarević na predstavljanju u Dvorani Müller Kina Europe.

Ipak, ponajviše je to priča Mostaru, gradu u kojemu se i danas osjeća podijeljenost, grada koji još uvijek nije u cijelosti obnovljen, na kojemu se vide vrlo jasne rane rata a koji je prije bio jedna živa multikulturalna sredina, dodao je Serdarević.

Mirko Božić (1982.) autor je još zbirki poezije "Jedrim kroz buru" (2001., Nagrada Antun Branko Šimić za mlade pjesnike), "Bijele noći" (2004.) i "Mrlje na njenim rukama" (2012., Nagrada Zdravko Pucak) te monografije "Mostar iza kulisa" (2017.). Pokretač je regionalnog književnog festivala Poligon te objavljivan u časopisima i antologijama u zemlji i inozemstvu. Preveden je na engleski, francuski, njemački, španjolski, danski, albanski, slovački, poljski i slovenski, a i sam se bavi književnim prevođenjem. Kolumnist je slovenskog portala Literatura i kritičar portala Moderna vremena. Dobitnik je nagrade CEI Fellowship Award za 2014.

Njegova knjiga "Kristalno zvono" najavljena je kao brižljivo pripravljan kolač poslužen s ljubavlju, koji se poput složenca pred čitateljem otvara kroz jednu istodobno posebnu i univerzalnu priču o sazrijevanju i shvaćanju svijeta oko sebe.

Knjiga sadrži 40-ak priča svaka od kojih počinje jednim receptom iz kuharice piščeve majke. Zapisana u tipičnom socijalističkom rokovniku, prepuna recepata za sva obična, svakodnevna jela, za kolače koji su se radili o slavljima ili da se u kući ima nešto slatko, majčina je kuharica Mirku Božiću poslužila kao okidač da ispiše niz pripovijedaka o rodnome Mostaru, o obitelji, odrastanju, o sebi.

"Uzimajući recept za receptom, kolač za kolačem, Božić se vraća u neko prošlo vrijeme i oživljava ga na jedan specifičan način, poetskim jezikom po kojemu se vidi da je on prije svega pjesnik", napomenuo je Serdarević.

Razgovor s autorom vodio je književnik Andrija Škare, koji je ocijenio kako je riječ o knjizi "o mnogočemu - o prošlosti, nostalgiji, obiteljskoj povijesti i samom Mirku Božiću - ali ponajviše je to knjiga o Mostaru: kada se čita, stječe se dojam da je upravo Mostar njezin glavni lik".

Način pisanja o nekom gradu ovisi o onome koji ga gleda i onome što vidi, rekao je Mirko Božić. "Poznajem puno ljudi koji u Mostaru žive jednako dugo koliko i ja, ali o njemu nikada ne bi mogli napisati ni slova i to ne zato što ne bi znali pisati, već zato što ne hodaju otvorenih očiju – za mene pisanje nije ništa drugo nego pisanje otvorenih očiju", pojasnio je.

Knjiga je formirana tako da svaka priča može funkcionirati sama za sebe, a smještene su u jedan zajednički okvir u kojemu je sve autobiografsko - pripovjedno ja istodobno je i biografsko ja, a autor je istaknuo kako se u početku malo plašio kakvu će reakciju knjiga izazvati kod njemu bliskih osoba čija se intima u njoj također iznosi, ali na sreću, rekao je, "do sada me nitko nije tužio".

Naravno, pamćenje je varljivo, a sjećanje uvijek malo iskrivljeno - "Da nije tako, možda ne bi bilo moguće živjeti sa sobom. Zato se ta knjiga i bavi nečim što je više neka vrsta osvete ljudima u kojima često vidim silan podražaj da stvari prikažu onakvima kakve nisu".

"Mostar kakav je bio više ne postoji, između ostaloga i zato što ja kakav sam tada bio više ne postojim. Ali što se tiče podijeljenosti, mi na nju pokušavamo gledati s nekakvim humorom, jer iz te je podijeljenosti proizašlo to da smo postali grad sa šest kazališta", rekao je pisac.

Svaki je čin pisanja neka vrsta iznošenja političkog stajališta, dodao je, a nostalgija, iako danas ima negativan predznak, može biti i konstruktivna, mada je riječ o jednom vrlo zavodljivom konceptu "koji vas, ako mu se ne znate oduprijeti na vrijeme, može uvući u sebe kao neka vrsta živog pijeska - od te je zamke jedino moguće pobjeći tako da se okrenete budućnosti", poručio je Božić.

Mirko Božić : Kristalno zvono

Marija Rakić Mimica, Moderna vremena Info, 28. 3. 2018.

Koliko nas obilježava djetinjstvo i svijet odrastanja? Koliko obitelj i obiteljski odnosi utječu na formiranje našeg karaktera? Kakvu ulogu u svemu tome ima prostor u kojem smo odrasli? Na ta "pitanja" nagrađivani mostarski pjesnik, prozaist, prevoditelj, esejist i kritičar Mirko Božić "odgovara" svojom najnovijom knjigom "Kristalno zvono", u kojoj se, nakon objavljene tri zbirke poezije te monografije "Mostar iza kulisa", okušao u za njega novom proznom izričaju, u književnoj vrsti koja nije jasno definirana: knjiga je to sastavljena od  43 mikro-priče definiranih naslovom te idejno zaokruženih, sadržajno i stilski povezanih u romanesknu cjelinu.

Majčina kuharica, svojevrsni socijalistički rokovnik s receptima, poslužila je  pripovjedaču za evokaciju prošlosti, sjetnu analizu djetinjstva i suočavanje s vlastitim identitetom, ali i kritiku društveno-političke sfere, koja se provlači kroz čitavu strukturu knjige. Svaki recept koji je pronašao u rokovniku poslužio mu je za fragmentarno pripovijedanje koje se pokreće iz sjećanja pa tako prevladavaju priče o obitelji, odrastanju, odnosima unutar obitelji, gradu koji je trpio velike promjene u ratu i nakon rata i općenito prošlim vremenima koje uspoređuje sa sadašnjicom.

Pripovjedačeva perspektiva na samom je početku subjektivna, sjećanja se račvaju u dva pravca: djetinjstvo koje je obilježeno figurom majke čija je preuranjena smrt i neuromotorička bolest obilježila velik dio njegovog odrastanja, i s druge strane grad Mostar koji se već u prvoj mikro-priči spominje u nostalgičnom i melankoličnom tonu, kao grad koji su modificirale devedesete ratne godine.

Iako je lik majke konstanta u tekstu, hrana ga također asocira i na ostale članove obitelji; prisjeća se oca koji je bio direktor hotela u bivšoj Jugoslaviji i s kojim su putovali te boravili u raznim hotelima bivše države (povlači analogiju s izbjegličkim danima u hotelima), bake i prazničkih ručkova s ostatkom obitelji, pokojnog djeda kojeg nije upoznao, ali je po njemu dobio ime... Pripovjedač povezaje spomenute motive  s ratnom tematikom koja se kao ribareva mreža razgranala kroz čitavi roman i s gradom koji se nakon rata podijelio na dva dijela, postao kulturološki ekvivalent tegle Eurokrema: od tolikih boja ostale su samo dvije, a  nekad sekularno društvo se uvelike promijenilo. U poslijeratnom dobu,  obilježenom cirkusantnim i histeričnim ponašanjem koje je pomiješano s nacionalizmom, Mostar je postao grad koji je poznat po zidovima, a ne kao nekad, grad poznat po mostovima.

Autor otvara svaku mikro-priču receptom čiji rezultat, kolač, pitu ili poneko slano jelo, provlači kao lajtmotiv i napominje kako je hrana utjeha, a mjera u svakodnevnoj egzistenciji jednaka mjeri u kolačima jer zapravo se sve u životu svodi na to kako je važno imati mjeru u svemu, u čemu je apsolutno u pravu. Isto tako, rokovnik s receptima služi mu za rekonstrukciju  majčinog identiteta koja mu nedostaje u sjećanju, prisutna je samo u fragmentima, kao crno-bijela fotografija i duh. Riječ je uglavnom o desertima koji dolaze na samom kraju jela što je simbolički povezano sa završetcima koji ga muče, odnosili se na prerani završetak majčinog života, propast grada Mostara ili rasap zemlje u kojoj je odrastao.

Vrijeme je, slično kao i u Proustovom remek-djelu svjetske književnosti, odigralo važnu ulogu u tematskoj okosnici: kao medij koji mu je svojom prolaznošću oduzeo sretne dane prošlosti, vezane uz majku koja se ocrtava u njegovoj memoriji, više kao figura nego kao roditelj, i uz rodni grad koji se uvelike promijenio u sadašnjosti. Iz sadašnje perspektive Mostar mu izgleda kao loš proizvod kapitalizma, turističko središte za koji ga vežu još samo sjećanja, i to na ćupriju ispod Šenovca gdje je nekad stanovao, kuću koju mu nije uništio rat, već poplava kad ju je rijeka odnijela, razlomljenu na komadiće poput majčinog kolača od jabuke.

Kad bi se unutarnja preispitivanja junaka na pojedinim mjestima produbila i time se mikro-priče ne bi prekidale u svojim najboljim dijelovima, a recepti reducirali, čitatelj bi se mogao dulje zadržati u unutarnjem svijetu narativnog junaka. Bez obzira što je Mirko Božić odabrao ovakav način pripovijedanja i svoje priče ostavio mikro-pričama, bez proustovskih digresija koje vješto izbjegava, u svojoj namjeri da ostvari univerzalnu priču o djetinjstvu i sazrijevanju zasigurno je uspio.

Naime, tematika i ideja ove zbirke priča ili labavog romana ne može se proučavati bez analogije s Proustom od čijeg stila se autor jasno ograđuje. Za razliku od Proustove opsežnosti i zadržavanju na detaljima u službi samoanalize i preispitivanja identiteta, Božić dotiče i postavlja sva bitna pitanja, ali se na njima ne zadržava dugo, ne izaziva čitateljevu koncentraciju dugim opservacijama, već brzo prelazi s jednog na drugi motiv, jednog člana obitelji na drugog, jedne emocije na drugu, jednog deserta na sljedeći desert s tim da njegovu pažnju najviše zaokuplja grad Mostar.

S druge strane, ako se osvrnem na tematski sklop, sličnosti ipak postoje. Iako se u jednom dijelu teksta ograđuje od Prousta i njegovog „opsežnog snobovskog pripovijedanja“, naglašava kako žuti kolač za njega predstavlja isto što i madeleine za Prousta, ali navodno time svaka sličnost s Proustom završava. Ipak, povezuje ih ponešto više od vanjskih podražaja koji povlače za sobom asocijacije na prošla vremena. U Proustovom pripovijedanju vrijeme je glavni akter romana, zanima ga kao uzrok metamorfoza i medij koji dovodi do različitih mijena, od gubljenja identiteta preko nedostatka ljudske komunikacije pa sve do gubitka smisla za život. Vrijeme u Božićevom romanu isto tako igra bitnu ulogu s obzirom da je uvjetovalo promjene s kojima se protagonist teško suočava, još teže prihvaća i ne miri se sa sadašnjošću.

Opsjednutost prošlošću u Božića funkcionira slično kao u Prousta: zazivanje minulih dana uz pomoć vanjskih podražaja, motiv majke kao figura koja nedostaje, osjetilna memorija tijela koja sve pamti, i mirne i turbulentne događaje te emocije. Isto tako, perspektiva pripovjedača mijenja se kroz vrijeme: nekadašnji mlad pripovjedač sada se promijenio, u sadašnjosti je doživio preobrazbu koju potvrđuje zrelošću ili sarkastičnim komentarima. Narativna struktura u ponekim dijelovima gubi na zaokruženosti zbog ponavljanja, ali bez obzira na to, Božićev roman funkcionira kao cjelina, uspijeva zadržati pažnju čitatelja zrelim poetskim stilom i snažnim autorskim glasom, bez patetike usprkos jasnom žaljenju za prošlošću i izgubljenim prilikama.

Sav taj, kako autor naziva, egzorcizam nad prikazom lika majke u svijesti, teret koji mu je vratio zaboravljene mirise i okuse, omogućio mu je razrješenje s prošlošću i oslobođenje od svega što ga je vezalo uz nju. Na isti način, pišući redove o svom gradu, pozdravio se s nekim ljepšim vremenima prije rata. I tek sada kad je počistio za sobom, može krenuti dalje jer je svjestan smisla koji otkriva u pisanju, duhovnog spasenja i čarolije koju pritom doživljava.

Za sve to, zaslužna je baš kao i u Prousta, književnost. "Kristalnim zvonom" Mirko Božić afirmirao je život, baš onakav kakav jest, sam po sebi najveća umjetnost.