Krijumčari

Special cijena 140,81 kn Redovna cijena 156,45 kn
  • Jezik izvornika: slovenski

  • Prijevod: Edo Fičor

  • Broj stranica: 112

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266312-9

  • Naslov izvornika: Tihotapci

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 365 g

Čitajte Aleša Debeljaka. Prokrijumčarite si u doba sveopćega nestanka svijeta, u njegovoj svirepoj virtualizaciji i desupstancijalizaciji, ono što piše u njegovoj poeziji. Probajte autostopirati. Vidjet ćete kako polako dolazite do samoga sebe. Koliko na poznatim toliko i nepoznatim ulicama. Prije nego i sami potpišete neku od peticija, koju ćete nakon puno, puno godina pročitati bez osmijeha na licu, ali s ponosom u srcu. Zar, konačno, i poezija sama, u mnogim svojim stihovima napisanima diljem svijeta, i nije ništa drugo do usamljena peticija upućena svima nama?
Delimir Rešicki

28.10.2011.

Aleš Debeljak: Krijumčari

Moderna vremena Info, Marko Pogačar, 25.10.2011.

Posljednja pjesnička knjiga Aleša Debeljaka, originalno štampana 2009. godine, dopisuje novo relevantno poglavlje sada već dvadesetpetogodišnjeg autorova stihovnog rada. Pjesnik, esejist, kulturni teoretičar i kritičar te akademski radnik, Debeljak je, uz Tomaža Šalamuna, jedan od najprevođenijih suvremenih Jugoslavenskih pjesnika, a “Krijumčari” se javljaju točno dvadeset godina nakon što se u hrvatskom prijevodu Branka Čegeca pojavio njegov sada već kultni “Rječnik tišine”. Debeljak je tako, od početka punopravni poetičko/svjetonazorski suputnik kvorumaške generacije, u našem kulturno-političkom prostoru, bez obzira na poduža fizička izmještenja, u kontinuitetu prisutan već skoro četvrt stoljeća.

Četrdeset pjesama raspoređenih u pet ciklusa, i inače obilno opremljenih paratekstualnim ukotvljenjima vrlo važnim za obzor ove knjige, uokvireno je posvetom koja, čini mi se, predstavlja formulski iskazanu, koncentriranu emocionalno-geografsku mapu Debeljakovog lirskog, ali i ljudskog projekta. tu, za tebe, tamo, reći će, u svojevrsnom dijalektičkom trojstvu, ali s permanentno izmjenjivim redoslijedom; bez točke i velikog početnog slova.

U njoj je sadržana istovremeno neraskidiva povezanost s onim, u suvremenom slovenskom pjesništvu toliko puta apostrofiranim, “vlastitim plemenom” i (meta)fizička rastemeljenost deteritorijaliziranog subjekta koja se apsolutizira u neokućenosti lukačevskog transcendentalnog beskućništva, te predanost tebi kao istovremeno određenoj i neodređenoj zamjenici koja se, međutim, nepodijeljeno proteže i na tu i na tamo.

Od kritike često naglašavana konstanta Debeljakova “osjećaja svijeta” - melankolija - svoje utemeljenje također vuče iz gorespomenute tu-ti-tamo trijade. Ona je ipak svojom izvedbom sasvim različita od na primjer one generacijski i supstancijalno uvelike bliske Rešickijeve, koji i urednički potpisuje ovu knjigu. Kod potonjega prelomljena je dinamičkom simulakrumskom strukturom svakodnevnice, montažnom logikom video-spota i kratkih rezova razdijeljena u male ali bombastične paketiće brzo izmjenjujućih registara i maksimalne emfaze. Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz - izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj “velikih riječi”.

Svijet je to koji se doima kao uhvaćen tik pred vlastitim nestajanjem, konzerviran u svojoj prvoj blijedoj nijansi. No u toj je prividnoj statici sadržana svojevrsna polivremenitost; istovremeno nešto od primordijalnosti, neponovljivosti i beskonačnog vraćanja istog. Evolucija, akcidencija i repeticija. Eksplicitno je i implicitno u tome okviru otvoren prostor za propitivanje mogućnosti i same volje za promjenom. Dijagnoza je postavljena i kaže ako je tekla krv: imamo ozbiljan slučaj, a stih koji otvara knjigu nije slučajno upravo: Prilika ne manjka.

Individualno i kolektivno pamćenje i zaborav, onaj namjerni i nenamjerni, agresivno orkestrirani i onaj spontani - ostaju trajna Debeljakova preokupacija. Sukus kolektivnoga počiva na dekonstrukciji u Jugoslavenskom kontekstu bolno krvave gluposti kako je za zajedničku stvar i opstanak plemena sve dopušteno, u isto vrijeme upućujući da isti stih možemo i moramo čitati zapravo afirmativno; ali pod uvjetom da se “pleme” liši nacionalnih, vjerskih, rasnih, rodnih i drugih predznaka i dokraja poopći. U središtu krize individualnog identiteta nalazimo opet onu gorespomenutu rastemeljenost.

Toponimi Ljubljane i posvete živim i mrtvim prijateljima funkcioniraju kao post-it papirići, skicirani podsjetnici na nešto još uvijek i zauvijek tu, ali nikad do kraja i nikada više tu, podsjećaju u neku ruku na natpise s imenima koje u Marquezovim “Sto godina samoće” stanovnici Maconda lijepe na predmete i životinje kada nastupi epidemija zaborava. Nigdje toliko zvijezda kao u razbijenom prozoru rodne / kuće reći će protagonist, ali radi se o platonističkoj situaciji: odgođenom odrazu entiteta čija je i sama egzistencija upitna. Drugim riječima: povratak je zapravo nemoguć jer onog odakle smo otišli više nema, i to ne samo u onom dosljedno temporalističkom, heraklitovskom smislu.

Formalno, ponovno je ispoštovana Debeljakova poznata, ali umnogome prividna oblikovna strogost. Sve pjesme sastoje se od četiri katrena, no unutar te, već i grafičkom pojavnošću čvrste, monolitne strukture nalazimo otvorene tekstove u punom smislu. Montaža prostorno i prije svega vremenski raslojenih događaja, slika i asocijacija kanalizirana je dominantom snažnoga prvog lica; uglavnom se ne poštuje semantička zaokruženost stiha ni strofe, a stihovi, mahom u dugim, izlomljenim rečenicama vrludaju strofama nalik jazz frazi: mnogo Mingusa. Anaforička ponavljanja na počecima strofa doprinose postojanosti ritmičkog pulsa, a brojni citati bez navodnika (prije svega filmske reference; Petrović, Makavejev, Pavlović...), tekst intertekstualno ukorjenjuju u već naznačeni kulturni prostor.

Integralno bi, čini se, čitave ove pjesme mogle funkcionirati kao katrenske strofe neke veće strukture, goleme cjeline-daleko-od-cijelog, lirskog psihograma u kojem se, tek posredovani simultanošću jezika, isprepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Ti bi 'hiperkatreni' bili na neki način cigle u Debeljakovom kompleksnom kulturno-povijesnom lirskom zdanju. Cigle su, tradicionalno, prvo oružje ugnjetenih.

27.3.2012.

KRITIKA 144: Aleš Debeljak

booksa.hr, Vladimir Arsenić, 26.03.2012.

Nekada mi se čini da je čitanje poezije teže od pisanja. Naizgled ova tvrdnja je paradoksalna i unapred već uspostavlja izvesnu ogradu nerazumevanja koju nameravam da podignem u odbranu sopstvenog teksta o tuđem tekstu. Ona se podrazumeva, ali je ponekad važno naglasiti je, tim pre što je u pitanju lirska poezija čija je tekstualna koherencija fluidnija. Imam li pravo to da radim kada se kao kritičar/tumač/autoritet (uloga od koje bih voleo da pobegnem, ali ne mogu) pojavljujem pred čitaocima, to je jedno pitanje. Drugo je da li to smem da radim u odnosu na tekst o kojem pokušavam da govorim. Da li je pravičnije reći jednostavno – čitajte poeziju! i nadalje da zaćutim o njoj ili mogu/smem da mucajući/potcenjujući/promašujući govorim/pišem o onome što sam pročitao i što jeste moj doživljaj (pod uslovom da prihvatimo konvenciju da niz rečenica manje ili više smislenih koje ću izreći o poeziji zaista mogu da konstituišu stav, mogu da iskažu mišljenje o njoj).

Uvek kad se nađem pred knjigom poezije osećam ovu dilemu, a ona je posebno izražena kada je reč o poeziji koja bi se mogla definisati, odnosno da kažem to preciznije, koja teži da se samodefiniše kao 'čista lirika', kao što je slučaj sa knjigom Krijumčari Aleša Debeljaka (Fraktura, 2011, prevod sa slovenskog Edo Fičor).

Nepobitne činjenice je lako izneti. Krijumčari su knjiga poezije koja se sastoji od četrdeset pesama podeljenih u pet ciklusa od po osam pesama. Svaka pesma sastoji se od četiri katrena bez rime. Već ova numerička pravilnost govori nešto o matematici (njenoj hladnoći, proračunatosti ili o skladu i suspregnutosti emocije ili, pak, o preciznosti iznetih slika?) ove poezije, o njenoj jasnoj i čvrstoj strukturi, odnosno o postojanju komunikacijske namere iza ove strukture. Većina pesama (njih 28) pored naslova sadrže i geografski podnaslov, odnosno lokalitet na koji se odnose i/ili na kojem su nastale i svi lokaliteti su u Ljubljani, dakle pesme su vezane za grad u kojem pesnik živi i stvara. Ova činjenica upućuje nas na intimnost ovih pesama, njihovu idiosinkretičnost, odnosno time se povećava moja slutnja da ne posedujem moć i sposobnost da progovorim sa sigurnošću o ovoj poeziji. Istovremeno, ona otvara neslućeno polje mogućnosti referiranja jer me ništa, kao čoveka koji nije skoro bio u Ljubljani i koji ne poznaje Aleša Debeljaka, ne obavezuje da egzaktno pogađam priču koja se krije iza ovih stihova. Nepoznavanje situacije, u ovom slučaju, jeste ogromna prednost koja se otvara kada je u pitanju uživanje i tumačenje stihova.

Zbirka počinje ciklusom 'TU', odnosno pesmom 'Kod kuće'. Kao što i sam naslov pesme kaže, ona govori o povratku kući, o smirenju koje donosi ulazak iz Spoljašnjosti, Drugosti, odnosno Nepoznanice u mesto koje je poznato (“Božur mi znalački kima”), koje odiše 'mirisom kruha'. Već u prvoj pesmi Krijumčara do izražaja dolazi česta upotreba opkoračenja, enjambementa, odnosno razmimoilaženja između kraja stiha i kraja fraze (sintagme ili rečenice). Debeljak ne samo da koristi opkoračenje između dva stiha, nego se koristi i takozvanim velikim opkoračenjem kada se fraza produžava u drugu strofu. Ovo svojevrsno propadanje koje tera čitaoca na povišenu pažnju ima dvojaku funkciju. Ono u ritmičko-muzičkom smislu podseća na sinkopu u džezu (otuda i referiranje na poznatog kompozitora i muzičara, “mnogo Mingusa” kaže pesnik u poslednjem stihu drugog katrena), odnosno na nepravilan ritam koji izneverava očekivano fraziranje. Ovo je najvidljivije kada se stihovi izgovaraju na glas jer se govor mora produžiti za još jednu reč koja nije u vidnom polju i dah, da tako kažem, ostaje da lebdi, ostaje nezavršen. U značenjskom smislu opkoračenje takođe računa na igru iznenađenja jer čitalac ne zna šta se krije iza kraja stiha. U konkretnom slučaju, u pesmi 'Kod kuće' opkoračenjem se postiže efekat koji kao da oponaša šetnju kroz kuću, hodanje iz sobe u sobu u kojoj govornik pesme/lirski subjekt bez obzira na poznatost stalno nailazi na novo.

Još od Heraklita je poznato da sve teče i da nije moguće dva puta se okupati u istoj reci. Isto važi i za poznate prostore koji su često i suštinski različiti kada odlazite iz njih i kada se u njih vraćate. Ako je teorijski i eksperimentalno moguće zamisliti i ostvariti istovetnost prostora, onda svakako nije moguće da je onaj koji se vraća isti. U najmanju ruku je stariji za vreme sopstvene odsutnosti. U tom smislu je i povratak kući u pesmi 'Kod kuće' jedna od neponovljivih mogućnosti. Međutim i tu postoje nijanse. Ono što je u ovom slučaju konstantno jeste činjenica povratka u poznato okruženje i sigurnost ponavljanja, makar ono bilo i prinudno, poput plaćanja računa.

Pesma završava frazom “dobro je znati tko plaća račune” koja naravno računa na svoje višestruko značenje prostog plaćanja računa u smislu održavanja kuće, odnosno plaćanja računa u prenesenom značenju trpljenja posledica za učinjena dela. Ako sada povežemo početak pesme “Prilika ne manjka: samo uđem kroz zadnja vrata,” sa poslednjim rečima u njoj shvatićemo da se ne radi o običnom povratku kući već o onom koji će od govornika pesme tražiti da položi račune, odnosno da se opravda (Nije li svaki povratak takav?). Zbog toga i njegovo šunjanje po kući, iskazano opkoračenjima, ali i pranje glave i sušenje na hladnom vazduhu kao vid otrežnjenja. Kao da se lirski subjekt vraća sa dozom krivice u kasni sat (“primami me plićak dana”), moguće pokisao (“mokar poput psa lutalice”) ili možda 'mokar' u nekom drugom smislu jer je pesma puna simbolike vode/tečnosti/vlage što su po pravilu simboli ženskosti (reka, slavina, lokva, mokar, oznojeni). Kada pak ostavimo povod povratka po strani, ostaju nam i stihovi koji pominju sećanje na omamljenost koja je poput “zidara oznojenih pred gležnjevima mlade redovnice” što je fantastično uspela slika koja suprotstavlja dva sveta: sakralni i profani u njihovim krajnjim instancama i gradi svojevrstan erotski odnos među njima. A onaj 'netko' čijeg se imena lirski subjekt ne seća, zbog omamljenosti ili zbog prinudnog zaborava je nosio crvenu čarapu. Zašto ne dve? Zato što se verovatno i to nošenje jedne čarape događalo u nekom od prethodnih pijanih povrataka kući, pri čemu pod pijanih ne mislim samo na mogućnost alkoholnog pijanstva već jednog višeg, poetskog. Jer omamljenost govornika u pesmi može poticati i od susreta sa spoljašnjim svetom, sa 'bolnim mestom' na kojem sluša džez. Ako ispratimo ovu strukturalnu suprostavljenost dva sveta, onog van kuće i onog u kući možemo pesmu pročitati i metafizički. Naime, svaki sudar sa spoljašnjošću je poguban, zahteva plaćanje i svođenje računa koje je moguće samo u sigurnosti unutrašnjeg, poznatog sveta u kojem je moguće otrežnjenje.

Ova ekstenzivna analiza uvodne pesme u zbirci teži da pokaže dve stvari: način na koji je moguće pročitati pesmu i relativno precizno odrediti poziciju govornika/lirskog subjekta u odnosu na izrečeno, kao i lakune koje čitalac nikada neće moći da popuni, slepe mrlje koje su jasne samo autoru, a koje mi možemo samo da doživimo kao bolje ili lošije konstruisane poetske slike. Unutar ove napetosti koja nastaje između dva nivoa tumačenja, nalazi se čitaocu dostupan smisao pesme. Mesta koja možemo razumeti i prepoznati, odnosno dati im neposredan smisao ulaze u sudar sa onima o kojima samo možemo da nagađamo i upravo u toj tački kontakta rađa se moguće tumačenje, tačnije ili manje tačno, koherentnije ili manje koherentno.

Debeljakova poezija u zbirci Krijumčari je mahom nalik na prvu pesmu. S jedne strane imate asocijacije na detinjstvo i formativne godine u poznatom gradu, motive koji se ponavljaju (džez ili život u SFRJ, na primer), a s druge mesta čitalačke praznine koje nikada nećemo moći do kraja da rastumačimo i koja nam se na momente mogu učiniti hladnijim ili suspregnutijim, preciznijim ili manje preciznim. To su, kao što i sam autor na jednom mestu u pesmi ‘Elegantni luk’ kaže “mesta privatnog sećanja” koja pokušavamo da univerzalizujemo, da im damo opštost, ali je ona unapred već omeđena našim subjektivitetom. Verovatno u tome i leži sva lepota čitanja poezije.

Kroz uspele pesničke slike mi ne vidimo isto što vidi i Aleš Debeljak, već nešto sasvim svoje. Njegovo odrastanje u Ljubljani u Sloveniji iz doba SFRJ jedinstveno je, čak iako bismo mogli da nađemo osobu koja je na mnogo načina rasla paralelno sa njim. Ipak, svako od čitalaca ima određeno sećanje, makar bilo tuđe i konstruisano, na ono što se događalo u tom, kako sad vole da kažu zlatnom dobu, prema čijem sjaju bih voleo da zadržim određenu dozu skepse. Ono što će čitalac svakako dobiti od Debeljaka i to na veoma inspirativan način, jesu bljeskovi smisla, nešto poput tragova atomskih i subatomskih čestica u ciklotronu, na osnovu kojih će moći da izgradi sopstvene slike i emocije i na taj način uđe u dijalog sa poezijom koju je čitao/la. To je mnogo više od onoga što bismo smeli da tražimo.

 

Aleš Debeljak - Krijumčari

Darija Žilić, 26.8.2013.

Aleš Debeljak ugledni je pjesnik, akademski radnik, esejist, kulturni teoretičar. Uz Tomaža Šalamuna, jedan je od najprevođenijih jugoslavenskih pjesnika. Naime, Debeljak je kulturalno vezan uz prostor bivše države, jer je u osamdesetima počeo objavljivati u časopisu Quorum, u kojem su tada surađivali brojni pisci iz tadašnje Jugoslavije. Raspad države i sam rat itekako se odrazio na život i rad tog pisca, koji u svojim poetskim i esejističkim knjigama nastavlja promišljati pitanje identiteta, jugoslavenske kulture, Europu i Balkan.

Marko Pogačar uočava kako se “Krijumčari“ pojavljuju točno dvadeset godina nakon što je u hrvatskom prijevodu Branka Čegeca pojavila se Debeljakova vrlo važna prva poetska knjiga „Rječnik tišine“. No prevođene su i neke druge njegove knjige, tako da se može reći da je Debeljak kontinuirano prisutan u hrvatskoj kulturi. Uz Debeljakovu poeziju veže se obično modus melankolije, intertekstualnost, te upravo vezanost uz duhovno nasljeđe jednog raseljenog svijeta. U knjizi „Ispod površine“ (hrvatsko izdanje iz 2006.) pjesnik evocira slike iz „potopljene monarhije“. Pjesnikov lirski subjekt putuje duhovnim i geografskim prostorom srednje Europe, ali i vlastitim „unutrašnjim“ intimnim prostorom. Kritičar Vincetič pisao je da se osjećao poput utopljenika koji, zajedno sa autorom, otkriva jedan nestali svijet.

I u knjizi „Krijumčari“ nalazimo također evociranje prošlosti, vlasite intimne, no ovaj puta toponimi koje nalazimo u pjesmama su vezani uz Sloveniju, uz Ljubljanu. Kao da pjesnik, nakon svega, da parafraziramo pjesnika i urednika ove knjige Delimira Rešickog, krijumčari sjećanja na svoje živote i strasti i ljubavi. Ljudi kojima su pjesme posvećene su ili umrli pjesnici ili suvremeni pisci ili raseljeni prijatelji koji su bliski njegovom svjetonazoru. U pjesmi „Nužna oprema“ spominje se Edvard Kocbek i kao mit, kao spomenik, ali i kao bliska duša. Trg na kojem se nalazi gotovo spomenik Kocbeku (jedna klupa) kao da daje novu dimenziju gradu, kao da upisuje u povijest pjesnika kao agensa. Debeljak je svjestan da je došlo neko drugo vrijeme, u kojem pjesnička riječ gubi šire značenje, ali ističe da je on još uvijek iz „starih vremena“ i da se „drži dogovora“. No kako se uopće snaći u tim novim vremenitostima, narativima koji reispisuju ne samo povijesnu, već i intimnu povijest. Takvoj velebnoj povijest pjesnik u svojim knjigama suprostavlja tu refleksivnu nostalgiju (sintagma Svetlane Boym) u kojoj se preispituje jastvo, javnost, sjećanje, grad.

Zanimljiva je i pjesma „Stara tvornica“ koja kao da podsjeća na neka druga vremena, na obiteljsku prošlost (oca radnika), na vremena industrijalizacije. Danas su tvornice izvan proizvodnje, one su mjesto kazališnih predstava i svakojakih performansa, mjesto dekadencije. I mnoge druge zgrade promijenile su svoje namjene- stare pivnice su danas banke koje propadaju. Svuda nagriza bolest bez lijeka, kapitalistička mašinerija koja briše pojedica. I čini se da su umjetnici „hodači na žici“ koji se trude ostati, ne proliti čašu. Ostati u kinu, kao ljenjivi promatrač, kao pratitelj kratkog bluza mjesto je male subverzije. I među prijateljima ostaju znakovi samoće i u interkontinentalnim povremenim susretima. Čini se kao da su neke pjesme u ovoj knjizi poetski transponirani filmski prizori. Uostalom, autor i nerijetko spominje filmove (Sumrak bogova, Sakupljači perja, Kad budem mrtav i beo). Kao da se pred nama nižu sfumatične slike bazara, mračnih luka, prozračnih trgova, napuštenih groblja.

U pjesmi „Savjet mladom pjesniku“ nalazi se znakovito upozorenje koje kaže da se i onaj koji radi sa riječima može osiliti, izgubiti kompas, te da se uvijek treba sjetiti da do srži stvari dolazi samo onaj koji služi, a ne koji vlada. Upravo zato i pjesme jesu napisane iz perspektive odozdo, iz pogleda čovjeka koji sakuplja rasuta sjećanja, odlazia na imaginarna duga krijumčarska putovanja, kao sliejpi putnik u potrazi za novom nadom. Ipak, kuće u kojima se odrastalo ostaju jedino uporište u tom bezumlju: „premda kuće svaku večer promijene boju/i oblik: cigle tonu u zajedničkom sjećanju“. Buđenje je prisilno, zgarišta su posvuda, na ulici ne znamo postojimo li ili ne: „nema me, nikad me nije bilo“(pjesma „Pod kestenima, posvećena Davidu Albahariju“). Uostalom, novim gospodarima, kako ih naziva, prostor znači sve, a vrijeme „upola manje“. Zato uostalom, i grade nove mostove, stavljaju nove fasade, mijenjaju imena ulicama. Stvaraju novi svijet, ukidaju privatna sjećanja ( pjesma „Elegantni luk“).

U jednoj pjesmi Debeljak spominje hod kao spori ritam bez sinkopa. I takav je ritam ovih pjesama koje se sastoje od četiri katrena. U pjesmi „Kod kuće“ jasno kazuje da je njegov dom u Tesarskoj ulici, tu je i vrt s božurima i slike snatrenja i kasno buđenje i miris kruha. Pjesnik još uvijek živi tu „među oblicima zaboravljenih stvari“ (pjesma „Učenikov blues“). U tunelu, gdje lirski junak nije stranac u prostoru, svijet se čini darežljiv. Kukavice ne savijaju gnijezda, oni gostuju u tuđim gradovima, te misli nalazimo u pjesmi „James Joyce je spavao ovdje“. Povratak je označen kao čin hrabrosti i suočenja s prostorom koji nosi znakove jednog sasvim drugog vremena, onog koje briše svako sjećanje na putu.

 

In memoriam Aleš Debeljak (1961.–2016.): Pjesnik suvremene melankolije

Davor Šalat, Vijenac, 18.2.2016.

Iako nikad nisam upoznao jednoga od uistinu najvažnijih slovenskih pjesnika, esejista, kritičara i sociologa kulture Aleša Debeljaka, vijest o njegovoj nedavnoj tragičnoj smrti u prometnoj nesreći na gorenjskoj autocesti doživio sam vrlo osobno. U mome nutarnjem planetariju svagda je, naime, osobito sjajila u prvome redu njegova vrlo posebna, visokovrijedna poezija, za koju je u svojoj Sloveniji dobio sve najvažnije nagrade za pjesništvo. Stoga sam doista iskusio da je otišao netko tko mi je – esencijom svoje osobnosti, što poezija svakako jest – bio vrlo blizak. Kasnih osamdesetih godina, kada sam prvi put čitao njegovu iznimnu zbirku pjesama Rječnik tišine, u izvrsnome prijevodu Branka Čegeca, ona mi je, kao i pjesništvo Delimira Rešickog, bila rješenje za tadašnju kvorumašku opasnost da apriorni teoretski koncepti i hipertrofirani tekstualizam ne zastru poetsku supstanciju, da je, dakle, presudna snaga nekoga pjesnika, a ne poetika unutar koje se kreće.

Pišući, dakle, iz sama teorijskoga i poetičkog ritma toga vremena, Debeljak je tada stvorio poeziju silne nadarenosti, slikovitosti, atmosferičnosti, implicitne misaonosti, jezične i oblikovne senzibilnosti, poeziju koja je sama iz sebe sugestivno zračila postmodernističko vrijeme iscrpljenosti, melankolije, intertekstualnosti, intermedijalnosti, ukratko, svu onu opustošenost metafizičkoga beskućništva, koja se već od ranoga modernizma nastojala donekle ispuniti gustim mrežama isprepletenih kulturnih referencija. Debeljak je opća mjesta pomodne postmodernističke teorije umio preobraziti u podzemnu, ponekad i hermetiziranu, struju poetičnosti koja je prodornošću vanjskog i nutarnjeg oka čitatelje uvlačila u jezične krajolike istinske performativnosti. Osobita je bila njegova poetska vještina u građenju sugestivnih atmosfera, srazova gustih, počesto i disparatnih slika, te stvaranja ontološkog statusa predmeta na prijelazu između postajanja i uminuća. Upravo tu ontološku lebdivost, ekraničnost knjige Rječnik tišine najbolje je tada opisao Zvonko Maković: „Ono što ovaj pjesnik nudi na magistralan način jest mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na rubu nestajanja. Brzi, letimični pogledi hvatali su lica predmeta koji nemaju težinu, koji, štoviše, nemaju niti jasnih obrisa. Ono što takav pogled uspije fiksirati moglo bi se nazvati jedino fiktivnom prisutnošću stvari... svaka je pjesma nalik ekranu na kojemu se ne zrcali nikakva postojanost.”

Već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Debeljak je iz prve ruke iskusio rat kao prevoditelj stranim medijima tijekom desetodnevnog napada bivše JNA na Sloveniju, a sam je rat dojmljivo anticipirao u poznatom eseju Sumrak idola, koji je u hrvatskome prijevodu doživio dva izdanja, a preveden je i na mnoge druge jezike. Sukcesivne ratove od Slovenije do Kosova doživljavao je vrlo osobno, a osobit trag ratne atmosfere vidljiv je u njegovoj zbirci pjesama Grad i dijete, objavljenoj 1998. U njoj Debeljakova poetička melankolija biva obojena izrazito tjeskobnim i sumornim koloritom.

U potrazi za prošlošću

Kako bih pak još jednom potvrdio osobnu pogođenost tragičnim odlaskom Aleša Debeljaka, ističem da sam se čitateljski i književnokritički pažljivo udubljivao i u njegovu, na hrvatski jezik zadnju prevedenu i objavljenu, zbirku pjesama Krijumčari. Njezina je pak specifičnost u snažnije naglašenu duhovnom autobiografizmu i programatskom navođenju točnih mjesta na kojima se ukrštavaju prošlost i sadašnjost. U toj knjizi Debeljak kao da je išao obrnutim postupkom u odnosu na onaj iz prošlih zbirki pjesama pa nije onestvarivao zbilju, već dozivao u postojanje, u tijelu teksta uprisutnjavao prošlosne činjenice i doživljaje, odnosno stvari koje postoje još samo u sjećanju. Stoga je to prije poetska zbirka traženog i nađenog negoli „izgubljenog vremena“. Baš zato da bi se vrijeme ipak moglo „pronaći“, na neki način rekreirati, Debeljak je baratao što provjerljivijim mjestima, u prvome redu u Ljubljani, povezanima s nekim emotivno važnim događajima u njegovu životu. On je zapravo dočaravao – koliko god fragmentarno i krhko – unutarnje, subjektivno vrijeme; dapače, više i nije bila riječ samo o njegovoj autobiografskoj i duševnoj subjektivnosti nego i o subjektivnoj dimenziji vremena općenito.

Zbirka Krijumčari pisana je u koncentričnim značenjskim krugovima koji počinju s onim najužim, posve kronotopski određenim, krugom osobne mitologije i činjeničnosti, sve do mogućih kontekstualizacija u širi prostor Slovenije, drugih zemalja bivše Jugoslavije i Europe (posvete Albahariju, Štiksu, Andriću, citatima važnih filmova nastalih za vrijeme bivše države, kao i eksplicitno upućivanje na neke njezine društvene fenomene). Na temelju predznanja o Debeljakovim esejima, prethodnoj njegovoj poeziji i u intervjuima iznesenim stajalištima, lako bi se moglo i u Krijumčare locirati značenja na koja zbirka ponekad izravnije ili neizravnije upućuje, ali zapravo sama, temeljnim svojim karakterom, izbjegava njihovu određenost i diskurzivnost. Riječ je ovdje o Debeljakovoj, doista u više navrata izrečenoj, nostalgiji za kulturnim prostorom bivše države u kojemu su se, posebice u vrijeme omladinske kulture i supkulture osamdesetih godina prošlog stoljeća, događale raznovrsne književne, glazbene, filmske i likovne osmoze. Slovenski pjesnik u svojim esejima, osobito u knjigama Sumrak idola i Balkansko brvno, doista i govori o koncentričnim krugovima vlastita identiteta – od slovenskoga preko južnoslavenskog do kozmopolitskog.

Angažiran intelektualac

Iako se moje osobno doživljavanje Aleša Debeljaka u prvome redu zbivalo putem njegove poezije, a onda i esejistike (po njoj je, sabranoj u četrnaest knjiga, također bio iznimno cijenjen u mnogim zemljama), valja reći da je on bio i istaknuti znanstvenik koji se školovao, a potom i akademski djelovao u Sloveniji, SAD-u, Kanadi, Mađarskoj, Italiji. Bio je redovni profesor kulturalnih studija na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, kao i redovni gostujući profesor za balkanska istraživanja na varšavskom College d’Europe te član paneuropske think tank organizacije European Council on Foreign Relations. Debeljak je bio jedan od vodećih slovenskih intelektualaca uopće, angažiran na promicanju ljudskih prava te razmišljanju o sudbini Slovenije u Europskoj Uniji. Također, jedan je od najprevođenijih slovenskih pjesnika i esejista, a za svoj je rad dobio niz slovenskih i međunarodnih nagrada.

Na kraju ponovno se prisjećam Makovićevih riječi kako Debeljak u poeziji daje „mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na rubu nestajanja“, odnosno da pogled uspijeva fiksirati jedino „fiktivnu prisutnost stvari“. Odsad je, nažalost, i sam Aleš Debeljak osuđen samo na takvu fiktivnu prisutnost na ovome svijetu, na nostalgiju za vremenom u kojemu je jedan od najboljih pjesnika znatno širega okruženja nego što je slovensko, još bio tjelesno među nama. Osobna je to tragedija za sve koji su ga voljeli, ali i dramatičan poticaj svima da u sebi i svojoj kulturi očuvaju Debeljakovu književnu baštinu.