Konkvistadori s kistom
Special cijena
23,77 €
Redovna cijena
26,41 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 256
-
Datum izdanja: studeni 2019.
-
ISBN: 978-953358177-4
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Težina: 585 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
"Panorama slikara koju nam Gavrilović predstavlja i nudi unosi doista novu dimenziju i daje svježinu našoj likovnoj suvremenosti. Pritom su piščeve analize i interpretacije iznimno pertinentne i kompetentne, ispisane temperamentom i polemičnošću strastvenog zagovornika, prvog literata na zadatku tumačenja i vrednovanja aktualnih pojava. Mnoge se stranice čitaju upravo s užitkom u tekstu, a lucidno osvjetljavaju i približavaju nam djela o kojima je riječ."
- Tonko Maroević
“Ponekad retorički žovijalan i otvoreno polemičan, a redovito revno i iskreno zauzet za sudbinu slikarstva u slikarskom djelu nesklonim vremenima naše multimedijalne suvremenosti, Feđa Gavrilović bilježi kroniku onih autora i tendencija u našoj likovnoj sredini (oslanjajući se ujedno i na širi kontekst srodnih stremljenja u svijetu) koji se kista laćaju sa zamjetnim udjelom elana, ne bi li u stvarnosti koja ih okružuje pronašli još koji pedalj slikom neosvojenog prostora. Konkvistadori s kistom svojim djelima tako nastoje (po tumačenju autora) ukazati na ‘transformativni potencijal slikarstva’, prožet svojevrsnim likovnim élan vital, potencijal je to kojim ti slikari – na tragu likovnih zasada transavangarde, nove slike i drugih bližih nam i daljih slikarskih stremljenja – iznova aktualiziraju zanemarene mogućnosti discipline koja (uskrsnula poput Lazara) slikom osvjetljuje izvorne spoznajne uvide u, riječima neproničnu, zbilju naše današnjice.”
- Jagor Bučan
Gavrilović na tragu Cvetkove: “Konkvistadori s kistom” poletno su i eruditsko štivo koje ne podilazi masama
Kristina Olujić, Arteist.hr, 1. 12. 2019.
Nakon monografije o Božici Dei Matasić (Art magazin Kontura, 2016.), knjige eseja „Selekcija“, koja je objavljena 2017. u Biblioteci Arteist, Feđa Gavrilović predstavlja u utorak, 3. prosinca u 19 sati u Galeriji Forum svoju treću knjigu. “Konkvistadori s kistom” otvaraju zanimljiva pitanja koja bi potpadala pod filozofiju umjetnosti, točnije slikarstva. Što je bit slikarske umjetnosti, ono po čemu se slikarstvo razlikuje od drugih umjetnosti? Kakva je spoznaja koju omogućuje slikarstvo?
Obično se kaže da je za valorizaciju umjetnika ili djela, poetike ili stila, potrebno vrijeme. Stoga se pomalo neobičnom može učiniti potreba da se u 2019. napravi svojevrsni kanon hrvatskih slikara 21. stoljeća. Upravo to je napravio povjesničar umjetnosti, voditelj Galerije Forum i Arteistov kolumnist Feđa Gavrilović u svojoj novoj knjizi Konkvistadori s kistom (Fraktura, studeni 2019.). Doduše, u njegovoj knjizi nema kronološkog nizanja autora i događaja, pristup je posve slobodan i naglašeno subjektivan, a knjiga se, iako je podijeljena u šest poglavlja („Slikarstvo kao Lazar“, „Užitak u krizi“, „Izdržati u slikarstvu“, „Igre s tradicijom i tehnologijom“, „Slikarski pohodi“ i „Osvajanje planina i rijeka“), može pročitati u dahu, kao oveći esej. Neki od umjetnika koje spominje u knjizi su Josip Vaništa, Đuro Seder, Biserka Baretić, Zlatko Keser, Vatroslav Kuliš, Zlatan Vrkljan, Tomislav Buntak, Zlatan Vehabović, Josip Tirić, Stipan Tadić, Grgur Akrap, Pavle Pavlović, Stjepan Šandrk i Ivona Jurić.
Unatoč tomu što u knjizi spominje i neke autore rođene u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, primjerice Sedera i Vaništu, ovo je prva knjiga o hrvatskim slikarima koji su stasali u 21. stoljeću. Uža tema knjige ipak su upravo oni slikari koji su, baš kao i Feđa Gavrilović koji je rođen 1986., rođeni u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Riječ je uglavnom o slikarima koje je ovaj autor nazvao „novim hrvatskim realistima“, što je termin koji je službeno ušao u optjecaj 2013. kada je osmislio izložbu „Novi hrvatski realizam“ u Gliptoteci HAZU. Autor je dao i širi globalni kontekst i objasnio kako i zašto je došlo do općeg povratka slikarstva na umjetničku scenu u Hrvatskoj te koji su umjetnici, događaji i tendencije utjecali na hrvatske umjetnike.
Autor u Konkvistadorima ne pretendira na znanstvenost niti nudi konačnu estetsku prosudbu i zatvorenu viziju slikarske umjetnosti. Naprotiv, knjiga je poziv da se zapitamo čega to ima u „prevladanom“ slikarstvu da se ono ukorijenilo i u 21. stoljeću, unatoč upornom ponavljanju teza o smrti slikarstva i modi novih medija i konceptualne umjetnosti. Daje i odgovor na pitanje otkud želja za realizmom u slučaju mladih hrvatskih slikara 21. stoljeća i kakav je taj realizam.
Iako Gavrilovića primarno navode kao kustosa, likovnog kritičara i voditelja Galerije Forum, ne treba zaboraviti da je on počeo raditi u novinarstvu i da je i dalje u novinarstvu. Prve tekstove napisao je za Vijenac, pisao je za Jutarnji list, a danas piše za prilog Svijet Jutarnjeg lista, za Konturu i Arteist. Mladenački najhrabriji i najprpošniji njegov tekst za Vijenac vjerojatno je „Bijeda suvremene hrvatske umjetnosti“, esej u kojem je problematizirao svođenje umjetnosti na plitki, prvoloptaški, angažman. Tekst je aktualan i danas s obzirom na to da se duh vremena odonda uopće nije promijenio, osim što su možda simptomi šireg fenomena koji je osvijetlio danas izraženiji. On je dakle i novinar čija je specijalizacija kultura, a podspecijalizacija likovna umjetnost. U tom ga se smislu može usporediti s Elenom Cvetkovom, povjesničarkom umjetnosti i novinarkom koja je prije tri godine objavila knjigu „Četiri desetljeća s umjetnicima hrvatske likovne scene“.
Nešto od duha novinarstva utkano je u njegov način pisanja i pristup povijesti umjetnosti, a to dolazi do izražaja i u Konkvistadorima. U Gavrilovićevoj je novoj knjizi, naime, vidljivo da on često zna novinarske pikanterije bitne za razumijevanje konteksta, primjerice, da je Đuro Seder na ljeto 2017. bio u bolnici, ono što se u medijima pisalo o Bijenalu slikarstva i kakve su bile kritike toga ili pak koju nagrade za slikarstvo dodjeljuje koja banka. Ni tijekom studija kada je, uzgred, u pauzama između predavanja čitao tekstove novinarke Večernjaka Cvetkove u NSK ni kasnije u radu i pisanju nije mu bilo dovoljno povijesti umjetnosti pristupiti samo akademski, školski.
Bio je zainteresiran za umjetnike kao ljude, njihove živote i anegdote iz karijere i života, a ne samo za njihovu umjetnost. To nije po volji onima koji se grčevito zalažu za odvajanje djela od autora i nadmeću se u hermetičnim i zakučastim teorijama o umjetnosti koje gube iz vida umjetnost i umjetnika u njihovu kontekstu. Shvatio je da nema cjeline bez uzimanja u obzir i autora i djela i da se to dvoje na nekoj, možda ne odmah vidljivoj, razini isprepliće. Zbog toga je u ovoj knjizi na djelu najbolja tradicija kombiniranja novinarskog i stručnog, subjektivnog i objektivnog, knjiškog i informativnog znanja. Baš kao i Elena Cvetkova, Feđa Gavrilović oživljava svoju primarnu struku putem novinarstva i novinarski živi svoj kunsthistoričarski poziv.
Ne samo da u knjizi nema kronologije, nego se može reći da je jedino vezivno tkivo knjige čista, materijalizirana ljubav prema slikarstvu. Već u usporedbi slikarstva s Lazarom kao jednim od novozavjetnih simbola uskrsnuća vidljivo je da je autoru slikarska umjetnost sveta. Ta ljubav prema slikarstvu najveće je mazivo knjige, nit koja povezuje sva poglavlja. Materijalizirana ljubav prema slikarstvu gotovo je sama za sebe dovoljna da zainteresira za slikarstvo čak i one kojima to nije zanimljiva tema.
Osim toga, knjiga je pisana zanimljivim i poletnim stilom, punim duha i erudicije. Autor s jedne strane približava slikarstvo širem krugu čitatelja, a s druge strane je u tome sačuvao dubinu. To dvoje istodobno nikada nije lako postići. Gavrilović posjeduje vrstu znanja kakvo je sve teže dostižno danas kada se i sam pojam znanja promijenio, kao i način dolaženja do znanja. Ipak, kada treba, može se prilagoditi duhu vremena i zahtjevima suvremenosti.
Zna kada treba biti neozbiljan i „zabavan“ da bi nekom drugom prilikom mogao biti ozbiljan i „dosadan“. Tako je u jednom radijskom intervjuu, govoreći o svojoj prvoj knjizi „Selekcija“, imao digresiju o proljetnoj alergiji i time zabavio najširi auditorij i možebitno nekog novog zainteresirao za slikarstvo, ali istodobno je našao način da u Konkvistadore ubaci i Spenglera i Krležu tako da to bude uklopljeno u cjelinu. Iako je u nekim svojim javnim istupima imao tendenciju biti previše neozbiljan, na neki se način banalizirati da bi se „prodao“, pozitivno je da pišući Konkvistadore nije pao u tu napast, nije ni na koji način podilazio masama niti pisao previše popularno.
Feđa Gavrilović i sam je bio dio onoga što će za koje desetljeće biti povijest pa mora pisati sam o sebi u svojoj knjizi što je pomalo nezgodno i zbog toga se nekom čitatelju može učiniti arogantnim. Osim što je osmislio termin „novi hrvatski realizam“ i napravio izložbu posvećenu autorima koje je nazvao novim hrvatskim realistima, bio je dočekan na nož jer je kao izbornik Salona mladih 2014. naglasak stavio na tradicionalno slikarstvo zbog čega su se konceptualci i ljubitelji konceptuale našli uvrijeđenima. Nakon njegove izložbe o hrvatskim realistima taj je pojam i postupak polako prestao biti tabu. Kako navodi sam autor u knjizi, 2018. su pitanja realizma i različitih tumačenja tog pojma definitivno postala legitimna. Primjerice, u zagrebačkom MSU-u te je godine bila retrospektiva Jadranke Fatur, nekadašnje predstavnice hiperrealizma, a podnaslov izložbe bio je „U potrazi za realnim“.
Još jedan faktor koji je Gavrilovića u startu stavljao u nezahvalnu poziciju jest činjenica da se s nekim umjetnicima privatno druži. I sam je u knjizi napisao da većinski piše o autorima čiji je razvoj tekao usporedno s njegovim razvojem kao povjesničara umjetnosti. Najbolji primjer za to je slikar Stipan Tadić, koji ima centralno mjesto u knjizi. No, u knjizi je više nego dovoljno dobro objasnio značaj njegova slikarstva i objasnio zašto je on paradigma jake umjetničke individualnosti u paleti novih hrvatskih realista pa je teško prigovoriti mu da je pristran. Uostalom, neupitno je da je Stipan Tadić afirmiran slikar. Bilo bi sporno da je u knjizi pisao o mlađim umjetnicima s kojima se druži, onima koji su rođeni u devedesetima i koji tek traže svoj izraz.
Knjiga počinje razmatranjem o Đuri Sederu i njegovom autoportretu „Seder u Trnskom“, slikaru koji je i sam prevalio put od gorgonaške negacije slikarstva do ponovnog vjerovanja u tu umjetnost, zbog čega ne čudi da je u Konkvistadorima shvaćen kao metafora uskrsnuća slikarstva. Na tragu Sederovih ideja izloženih u eseju „Mogućnost slike“, Konkvistadori s kistom mogu se shvatiti kao svojevrsni antinihilistički manifest i trajni spomenik slikarstvu. Pritom se otvara jedno zanimljivo pitanje, neovisno o tome kakav je religijski svjetonazor samog autora: može li netko tko stavlja umjetnost na razinu metafizičkog, nečega što nadilazi čovjeka, apstraktnog višeg entiteta, i prema njoj gaji čistu ljubav, do kraja biti ateist?
‘Novi hrvatski slikarski realizam vrlo je intenzivan i živahan, želi govoriti slikom’
Kristina Olujić, Nacional, 26. 11. 2019.
‘Konkvistadori s kistom’ knjiga je Feđe Gavrilovića o hrvatskim slikarima 21. stoljeća koji dolaze na likovnu scenu ili su se zapravo na toj sceni već etablirali. Slikarstvo je ponovno važno, smatra urednik koji je naručio knjigu od Gavrilovića
U posljednjih dvadesetak godina u nas je prijeđen veliki put od negacije slikarstva prema njegovoj ponovnoj emancipaciji. Cilj slikarstva nije, i nije nikada ni bio, oponašanje svijeta, nego njegovo kreativno pokoravanje. U slučaju realističnog pristupa slici možemo se zaista povesti za Spenglerom i takvo slikarstvo nazvati izrazom želje faustovskog čovjeka za dominacijom nad prostranstvima: stvarnim, imaginarnim ili virtualno projiciranim. No i tada se upitajmo: što gledamo? Je li to zaista naš svijet ili samo njegova vizija u umu umjetnika, odnosno Novi svijet koji čeka svoje doseljenike koji bi ga eksploatirali upijajući njegova znanja? Ako su slikari njegovi konkvistadori koji ga pokoravaju, gledatelji su kolonizatori koji ga nastanjuju.”
To je odlomak iz ovaj mjesec u izdanju Frakture objavljene knjige povjesničara umjetnosti i direktora Galerije Forum Feđe Gavrilovića “Konkvistadori s kistom”, djela koje se, bez straha da će to zvučati senzacionalistički, može reklamirati kao prva knjiga o hrvatskom slikarstvu u 21. stoljeću. Iako se u knjizi spominju i slikari kao što su Đuro Seder koji je rođen 1927. i Josip Vaništa koji je živio od 1924. do 2018., ovo je u prvom redu knjiga o mlađoj generaciji prvenstveno figurativnih slikara, upravo onih koje je Feđa Gavrilović nazvao “novim hrvatskim realistima”, što je termin koji je opstao od njegove izložbe “Novi hrvatski realizam”, održane 2013. u Gliptoteci HAZU, do danas. Osim Sedera i Vanište, neki od umjetnika koje spominje u knjizi su Biserka Baretić, Zlatko Keser, Vatroslav Kuliš, Zlatan Vrkljan, Tomislav Buntak, Zlatan Vehabović, Josip Tirić, Stipan Tadić, Grgur Akrap, Pavle Pavlović, Stjepan Šandrk i Ivona Jurić. Knjiga je podijeljena na 6 poglavlja, ali može se čitati kao 165 stranica čistog, neprekinutog eseja.
Seid Serdarević, glavni urednik Frakture, odgovorio je na pitanje odakle potreba za ovakvom knjigom i kako to da je izbor pao na Feđu Gavrilovića.
“Feđa Gavrilović u ovoj knjizi se bavi svojom generacijom, onom koja dolazi na scenu i koja se zapravo već etablirala na toj sceni. Ono što je važno je način na koji piše. Naime, piše stilom koji je pristupačan i najširoj publici s jedne strane, a s druge strane sve što piše je iznimno argumentirano i potkrijepljeno. Koliko god da je mlad, on se sa svojim kritikama, esejima i drugim tekstovima o umjetnosti etablirao kao jedan od vodećih kritičara i povjesničara umjetnosti, i to ne samo svoje generacije. Pratili smo njegov rad te smo ga odlučili zamoliti da napiše ovakvu knjigu. Potreba za tim postoji zato što je slikarstvo ponovno važno, velik je broj mladih i etabliranih umjetnika koji se vraćaju slici kao mediju pa je važno nakon dvaju desetljeća zastati, napraviti pogled unatrag i vidjeti kakvo je to slikarstvo. Drugo je kada se to prati na dnevno-kritičkoj razini, a drugo je kada se stvari ukoriče u knjigu i kada se sagleda cjelina.”
Feđa Gavrilović istaknuo je da ova knjiga nema ambiciju prikazati povijesni razvoj slikarstva u Hrvatskoj posljednjih godina, niti taksativno pobrajati slikare i specifičnosti njihova izraza:
“To čak nije niti antologija hrvatskog suvremenog slikarstva. U ‘Konkvistadorima s kistom’ htio sam prije svega dati prikaz stanja slikarstva danas, s posebnim naglaskom na autore rođene 1980-ih. To ne znači da neki stariji slikari nisu zastupljeni. Radi ocrtavanja konteksta unutar kojega su se našli slikari rođeni 1980-ih, istaknuo sam nekolicinu njih, s posebnim naglaskom na one koji su ustrajali na figuraciji i na klasičnom pristupu slikarstvu. Neki drugi pristupi, kao što je minimalizam, još uvijek izrazito vitalan i naporan nisu bili u domeni interesa linije koju razvijam u ovoj knjizi. Svjestan sam da to nije jedina linija i jedini mogući pogled na suvremeno slikarstvo i na mlađe autore, ali tu sam dotaknuo probleme i poetike koji mene interesiraju. Slikarstvo je danas toliko široko i raznoliko, toliko heterogeno, da je zapravo lakše pisati njegove partikularne preglede, negoli široke sinteze. A za jednu širu sintezu još nemamo dovoljno povijesnog odmaka. Ova knjiga nije ni udžbenik, ni imenik. Ona je esej, odnosno pokušaj specifičnog gledanja na suvremeno slikarstvo jednog povjesničara umjetnosti.”
Odgovorio je na pitanje kako je slikarstvo, a posebno hrvatsko, preživjelo “smrt slikarstva” i zadržalo elan čak i u 21. stoljeću, unatoč konceptuali, novim medijima i sličnim vidovima umjetnosti.
“U Hrvatskoj jako teško, a time se i bavi prvi dio knjige. Paradigmatski je primjer Zlatana Vrkljana i njegova nastupa na Venecijanskom bijenalu koji je u slikarski izričaj forsirano uveo ono što bi se moglo nazvati proširenim medijima, samo kako bi bio što suvremeniji i kako bi izbjegao kritike naše okoline da je pasatist, što je najgora kletva u našim likovnoumjetničkim krugovima. Hrvatska umjetnost pati od kompleksa avangarde. Trudi se biti pametna, trsi se davati poruku koja treba biti veća od života. Rezultati su, uglavnom, smiješni. Slikarstvo u svojoj biti ne želi biti ništa više od mrlje na platnu. Ono teži ne biti ništa. Netko može reći da je narativ imanentan figuraciji ili realizmu, ali ni to nije skroz točno. Jer je narativ slike nijem. On ne propovijeda. Artuković je od starijih slikara tu na dobrom tragu, kao i još neki figurativci koje navodim – primjerice Buntak ili Vekić. Slike Stipana Tadića, Stjepana Šandrka ili Pavla Pavlovića dopuštaju da se u njihove slike upisuju brojne filozofije, tumačenja ili teorije i sve ih upravo graciozno podnose. Ali one ostaju prije svega slike, izrazi začudnih prizora u specifičnom rukopisu, na neki način puno manje narativni od apstrakcije ili monokroma, koji u sebi imaju imanentnu povijest umjetnosti i estetiku i kontekst nekog, avangardnog ili postavangardnog vremena. Dakle, priču. Ali ipak mislim da se treba odmaknuti od rasprave o tome što je narativno i što nenarativno, jer svaka slika pripovijeda na način koji je drugačiji od verbalnoga. Odvikli smo se od izravnog iskustva slike i pribjegavamo riječima kao bogalj štakama da ga približimo našim suvremenim, uglavnom lijenim, umovima.”
Đuro Seder hrvatski je slikar, pjesnik i akademik rođen 1927. Najstariji je slikar kojeg Feđa Gavrilović spominje u knjizi, a uzima ga kao metaforu uskrsnuća slikarstva. To ne čudi s obzirom na to da je Seder prešao vlastiti put od “nemogućnosti slike” do “mogućnosti slike”, što su nazivi njegovih eseja, točnije od gorgonaške faze u kojoj je radio crne apstraktne slike i bio sklon nihilizmu i apsurdu, do razdoblja u kojem se okrenuo bojama, figuraciji i počeo slaviti slikarstvo i njegovu živost.
Seder i dalje stvara u svom ateljeu na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kakvim vidi hrvatsko slikarstvo 21. stoljeća?
“Vrlo je živahno, barem na Akademiji gdje sam prisutan. I ne samo to, ove godine su petorica diplomanata slikarstva, zahvaljujući profesoru Vrkljanu, priredili krasnu izložbu u prostorima Gliptoteke HAZU pokazavši svoje zrele slike koje su napravili kao studenti. Svaki je našao neku svoju poetiku, to mi je bilo zadovoljstvo gledati, vidjeti i pohvaliti. U Hrvatskoj imamo, ne samo među mlađom nego i srednjom generacijom, živahno stvaralaštvo. Imamo Zlatka Kesera, Igora Rončevića, Borisa Bućana, Zlatka Vrkljana, Zoltana Novaka i druge majstore koji imaju svoje mjesto u našom slikarstvu i koji drže ovu scenu. Novi realizam koji je Feđa Gavrilović na neki način promovirao intenzivan je na Akademiji i dalje, ali postoje ljudi koji rade takozvanu apstrakciju, dakle nefigurativno, ali isto rade u strukturama i formama i to vrlo živo, na neki način zrače ta platna. Ima i figuracije i realizma, profesori podržavaju i jedno i drugo. Nema više smjera koji bi bio ‘mainstream’ ni u svijetu ni kod nas.”
Kako tumači to što je slikarstvo ponovno isplivalo unatoč novim medijima i konceptuali i inzistiranju raznih teoretičara na smrti slikarstva?
“Smrt slikarstva su brzopleto obznanili. Kao što je dobro rekao kritičar Zdenko Rus, oni koji su objavljivali smrt slikarstva već su pomrli, a slikarstvo je još živo. To je kao kada bi netko zabranio klasičnu glazbu koja se svira na violini, violončelu i klaviru, jer postoji elektronika i mogućnost da se zvukovi stvaraju elektronički. Slikarstvo je tisućgodišnji medij koji je uvijek moguć jer je svaki čovjek drukčiji, uvijek se može nešto drugačije i novo smisliti. Meni i moj osobni primjer prkosi tezama o smrti slikarstva. U jednom sam trenutku u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća došao do granice kada je postalo besmisleno slikati, takvo je bilo raspoloženje i društveni kontekst. To su bile intimne krize, ali prevladao sam ih i postalo mi je dosta gorgonaškog apsurda. Družio sam se u grupi Gorgona sa sjajnim ljudima i intelektualcima, ali mi je toga postalo dosta. Sve se ironiziralo i išlo prema apsurdu. Apsurd je zgodan jer te trese, ali biti stalno u apsurdu i negaciji, to moja narav nije mogla podnijeti.”
Stipan Tadić, rođen 1986., jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara mlađe generacije. Trenutno je na magisteriju u New Yorku. U knjizi Feđe Gavrilovića Stipan Tadić ima centralno mjesto i u njemu vidi, kako je napisao, paradigmatski primjer jakog individualnog nagnuća za širi fenomen realističnog slikarstva u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Stipan Tadić objasnio je da je, kada je bio student, na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti vladala struja koja je zagovarala enformel.
“Nije baš bilo profesora koji su zagovarali figuraciju, čak ja ni ja nisam pretjerano zagovarao. To je bio samo moj način da napravim nešto drugačije. Naši profesori su bili modernisti, zbog toga su modernistički smjerovi i stilovi, koji su često bili apstraktni, najčešće bili prisutni na našim akademijama. Meni je figuracija bila put do dobivanja temelja iz kojih se mogu dalje razvijati. Nisam želio rano, u dobi od 20 godina, iznaći svoj stil, smatrao sam da bi to bilo opasno. Prva velika izložba figuracije bila je izložba Lovre Artukovića u Galeriji Klovićevi dvori 2008., mislim da je to bio ključni trenutak za mene, vidio sam da se počeo polako otvarati prostor za figuraciju. Mislim da je to bila prva figurativna izložba koju sam vidio. Nakon toga su došli Zlatan Vehabović i drugi slikari i tako se stvar rasplamsala.”
Odgovorio je na pitanje što i tko je utjecao na njega i pomaknuo ga dodatno prema izboru figuracije.
“Na mene je dosta utjecalo kada sam otkrio da suvremena umjetnost nije samo skup modernističkih smjerova koje učimo iz povijesti umjetnosti, nego da postoje i novi pravci koji su pod utjecajem popularne kulture. Shvatio sam da je postmodernizam nešto što mi ide u prilog jer je jedna od temeljnih postavki postmodernizma u umjetnostima spajanje visokog i niskog, a to mi je blisko. Osobno sam se našao u low browu, stilu koji se veže na crtane likove i kulturu horor filmova i sličnog, spaja visoku i nisku kulturu. To mi se svidjelo jer sam volio slušati punk, metal i slične žanrove koji se smatraju niskima. Hrvatskoj me uvijek smetala tendencija kopiranja zapadnih trendova, odnosno idealizacija tih trendova. Nisam mogao proniknuti u bit onoga što je kod nas posebno i autentično. U potrazi za tim identitetom našao sam naivu kao nešto što donekle dotiče to pitanje izvornosti i autentičnosti hrvatske umjetnosti, to je važno pitanje i za grupu Zemlja.”
Feđa Gavrilović u knjizi piše da je sam skupljao znanja o perspektivi i slaganju boja jer je klasične poduke tog tipa manjkalo na Akademiji. Je li to bilo tako?
“Da, ja sam nekako morao sve te stvari naučiti sam, čitao sam dosta knjiga o slikarskim tehnikama, prije nekoliko godina skinuo sam si nekoliko DVD-a o perspektivi i položio sam taj tečaj. Anatomiju sam dosta učio na Akademiji sam. Imali smo anatomiju, ali je to kao predavanje izgledalo preležerno za moj ukus. Bio sam dosta ambiciozan i žedan znanja, no nisam dobivao dovoljno pa sam morao na svoju ruku učiti. Puno ljudi misli da znaju perspektivu, ali to je vrlo složeno pitanje, ne samo tehničko nego i filozofsko. Na Akademiji sam u jednoj fazi radio portrete, primjerice moje bake. Ne mogu reći da je postojao otpor prema tome, ali su ti portreti predstavljali iznenađenje. Želio sam napraviti ozbiljnu sliku s portretom koji se inače shvaćao tek kao vježba. Mnogi vole raditi velike društvene i političke teme, ja sam išao u suprotnom smjeru, prema čistoj intimi.”
Feđa Gavrilović odgovorio je na pitanje kakve su karakteristike “novih realista” kojima pripada i Stipan Tadić, odnosno slikara rođenih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kakav je njihov odnos prema tradiciji i autoritetu?
“Prije svega tu je želja da se progovori slikom. Novi realizam je provizoran naslov jedne figurativne i mimetičke izložbe koji je, za dobro ili zlo, ostao kao oznaka tih slikara. Neki se ne slažu s opsegom pojma realizam, ali ja sam ga koristio kao suvremenu inačicu starog pojma mimesis, dakle zrcaljenja realnosti u smislu njezine reprodukcije onako kako je vidimo. U tim pogledima leže specifičnosti, kao što su i ličnosti specifične. Na primjer, ne postoji hiperrealizam koji je dobro promišljen, a koji nije mišljen slikarski. Ništa se ne želi natjecati s fotografijom. Odnos prema autoritetima kod tih slikara je subverzivan i revolucionaran. Na Akademiji koja forsira avangardne i neoavangardne postupke, kao što su poništavanje forme, primat materije ili minimalizam, slikati realistično bilo je svetogrdno. To sam oslikao kroz netrpeljivost Zlatka Kesera i Stipana Tadića, za vrijeme njegova školovanja. Mislim da ova knjiga neće polučiti uspjeh u akademskoj zajednici jer se suprotstavlja mitovima o nedodirljivosti hrvatske avangarde. Ipak, nadam se da će neki istinski uživatelj slikarstva pronaći u njoj nešto za sebe. Neki pogled ili jecaj, neobičnih prizora na platnu.
Osvajanje pogledom
Marko-Marija Gregorić, Vijenac, 7. 5. 2020.
Gavrilovićevo mobilističko i vitalističko shvaćanje realizma prožima čitavu knjigu kao crvena nit intrigantne priče o postupnom, ponekad mučnom izlasku mladih hrvatskih slikara autorove generacije iz nasljeđa bitno obilježena dogmatičnim apstrakcionizmom, konceptualizmom i enformelizmom
S Konkvistadorima s kistom (Fraktura, 2019) Feđa Gavrilović pruža nam još jedan svoj panoptikum. Riječ panoptikum služi kao eksplikativni dodatak riječi panorama, kojom autor na početku svoje nove knjige skromno opisuje svoj projekt: „Želio bih prikazati panoramu našeg današnjeg svijeta slikarstva u kojoj su se našli moji vršnjaci.“ Riječ je dakle o pregledu najnovijega hrvatskog slikarstva unutar šireg konteksta hrvatskog, europskog i svjetskog slikarstva ili čak likovnosti. Nedvojbeno. I kao što uglavnom biva u Gavrilovićevu radu povjesničara umjetnosti i prvorazrednog likovnog kritičara. Ali riječ je, opet, o vrlo osobitu pregledu, vrlo osobitoj panorami, vrlo osobitom pogledu – pregledu, pogledu i panorami koji nisu statični, koji su u stalnom kretanju te unose dinamiku u sve, a najviše u naše vlastite poglede. Još jednom, dakle, panoptikum.
Ovaj put autorov interes kreće se u još širem spektru i istovremeno je još koncentriraniji nego u prethodnoj Selekciji. Spomenuta pokretnost (pogleda, misli, pisanja, kritičkog osvajanja čitaočeva mentalnog prostora) izričito je i čak programatski istaknuta također već na samu početku knjige, u polaznom određenju umjetničkog djela kao onoga što se „obraća prvenstveno intuiciji, a ne raciju“. Nekog bi mogao začuditi, u tako mlada autora, koji je k tome očito bliži njemačkim i anglosaksonskim univerzumima nego francuskome, tako jasan bergsonovski prizvuk. Čuđenje bi se moglo još povećati otkrićem da autor cijelu svoju tematiku razmatra u svjetlu dvaju temeljnih pojmova koje je sam hrabro izabrao, a koji su – slučajno? – i pojmovi što su se u prošlom stoljeću prvobitno i redovito vezali uz ime Henrija Bergsona. To su realizam i modernizam.
Smisao realizma
Prvo nešto o prvome. Realizam je, jasno, višeznačna riječ. Ona može značiti nastojanje oko pukog „kopiranja“ izvanjske stvarnosti; može značiti i, ako se ta riječ „upari s kojim god prefiksom vam drago“, kako duhovito kaže autor, i razne pokušaje da se stvarnost učini još stvarnijom ili suprotno, da se „odstvari“ (derealizam) ili nadiđe (nadrealizam). No smisao realizma koji Gavrilović zastupa, a i brani na nekoliko mjesta u knjizi – protiv prigovora koji su došli uglavnom iz njegove struke, i koji se tiču njegove preferencije realizma pred pomodnijim pojmovima mimeze i figuracije – u tome je da je realističko u prvom redu ono što je povezano s individualnim i stvaralačkim, odnosno onim što je u neprestanom kretanju, što je nepredvidljivo i izmiče čisto racionalnim zahvatima i kategorizacijama. Doista, slično kao kad je Bergson nekoć branio svoje „realno“ od antikreativnih idealista s jedne strane i antiindividualnih naturalista s druge. Ovdje, autor je taj stav najjasnije izrazio kada je, govoreći o radu umjetnice Ivone Jurić, definirao realizam kao „projekciju umjetnikove individualnosti“. On je izražen i u govoru o drugim važnim umjetnicima slična usmjerenja kao što su Zlatan Vehabović, Bojan Šumonja, Pavle Pavlović, Grgur Akrap i, posebice, Stipan Tadić. Mobilističko i vitalističko shvaćanje realizma prožima čitavu knjigu, od početka do kraja, kao crvena nit intrigantne priče o postupnom, ponekad mučnom izlasku mladih hrvatskih slikara autorove generacije iz nasljeđa bitno obilježena dogmatičnim apstrakcionizmom, konceptualizmom i enformelizmom – uglavnom, antirealizmom – a njih su ti slikari u traženju počeli doživljavati kao ustajalu baštinu, koja nerijetko sputava.
Modernističko prizemljivanje
Tu dolazimo do drugoga vodećeg pojma, pojma modernizma. To je možda i višeznačnija riječ od one prve. Ali je s njom i čvrsto povezana. Jer ono što autor Konkvistadora uvjerljivo pokazuje jest da modernizam u svojem višeznačju ima veze ponajprije s umjetnikovim odnosom prema realnosti u njezinu najrealnijem, najkonkretnijem vidu, koji je onaj kompleksne veze sadašnjosti s bližom i daljom prošlosti. I inače Gavrilović uvijek na poseban način ističe tu ključnu i paradoksalnu dinamiku između novog i starog. Ovdje to najeksplicitnije čini u središnjem eseju, Igre tradicijom i tehnologijom, gdje se na zanimljiv način otkriva kako je ono što je nekoć bilo modernističko, kao što su apstrakcijske i konceptualne tendencije, danas uglavnom zastarjelo, a umjetnike koji su nekad bili konkvistadori Novog današnji umjetnici ponekad doživljavaju kao okamenjene, imobilizirane autoritete. Kao drugo, modernizam je u autorovu prikazu bitno povezan i s otkrivanjem i osvajanjem novih duhovnih stvarnosti, što često podrazumijeva ponovna otkrivanja duboko zakopanih arhajskih i religijskih motiva, povratke u najdalju prošlost kao i urone u dubinu kolektivnog nesvjesnog. Taj je aspekt osobito tematiziran u eseju Izdržati u slikarstvu, gdje se nudi panorama određenih umjetnika i pravaca u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti upravo kroz prizmu njihovih otkrivalačkih dodira s ekstatičnim, onostranim, mističnim. Treće, i kao zdrava protuteža ovome drugom, modernizam se povezuje i s logikom tržišta, ukazujući na podčinjenost suvremene umjetnosti ekonomskim silnicama, u Gavrilovićevu uobičajenom, pronicavom, pomalo ciničnom i uistinu modernističkom prizemljivanju.
Kritičar kao veza između kontinenata
Mobilizam, realizam, modernizam – to su dakle tri obilježja svojstvena konkvistadorima, s kistom ili s perom (ili kojim god drugim pomagalom) u ruci. Osvajači su naime oni i one što se uvijek kreću i nikad ne staju; oni i one za koje je realnost određena stvaralačkim širenjem individualne svijesti; i oni i one što, iako su iskorijenjeni nomadi intuicije, neodjeljivo pripadaju određenim tradicijama, u ovom slučaju zapadnoj viziji temeljenoj na faustovskom konceptu pokoravajućeg racija, kao što se daje do znanja u sveprisutnoj referenciji na Oswalda Spenglera. Moglo bi se upitati koja je uloga sama autora, kritičara, u svemu tome. Čujmo što on sam kaže pri kraju svojega djela: „Ako su slikari njegovi [Novoga svijeta] konkvistadori koji ga pokoravaju, gledatelji su kolonizatori koji ga nastanjuju.“
Ne bi li kritičar u tim okolnostima mogao biti onaj koji uspostavlja vezu između kontinenata, između nas gledatelja iz Staroga svijeta i konkvistadora Novoga, onaj čijim pogledom kao živahnim brodom prelazimo veliki Ocean koji nas od njih dijeli? I sve to s ciljem da nas nauči kako da i sami osvajamo, ne njegovim, nego vlastitim pogledima.
Predstavljanje knjige Konkvistadori s kistom Feđe Gavrilovića
3. 12. 2019., Galerija Forum, Zagreb
-
Predstavljanje knjige "Konkvistadori s kistom" Feđe Gavrilovića
U utorak 3. prosinca 2019. u 19 sati
u Galeriji Forum (Teslina 16) u Zagrebu
predstavit ćemo knjigu
Konkvistadori s kistom
Feđe Gavrilovića.
Uz autora o knjizi će govoriti Sibila Petlevski i Jagor Bučan. Razgovor moderira Seid Serdarević.
"Panorama slikara koju nam Gavrilović predstavlja i nudi unosi doista novu dimenziju i daje svježinu našoj likovnoj suvremenosti
Slične knjige
-
-
-
-
Moje mjesto pod suncemSpecial cijena 5,00 € Redovna cijena 7,83 € -
Ivana pred moremSpecial cijena 7,00 € Redovna cijena 18,45 € -
Danilo Kiš. Žamor povijestiSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
