U vrtu čudovišta
-
Jezik izvornika: francuski
-
Prijevod: Vlatka Tor
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: kolovoz 2019.
-
ISBN: 978-953358158-3
-
Naslov izvornika: Dans le jardin de l'ogre
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 320 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Adèle je uspješna novinarka, supruga još uspješnijeg liječnika i na prvi pogled ima savršen život: dijete koje voli, muža koji je obožava i širok krug prijatelja. No njezina neutaživa želja za seksom vodi je od partnera do partnera, od avanture do avanture. Može li se junakinja izvući iz svoje ovisnosti i kako će reagirati njezin suprug kada jednoga dana neminovno sve sazna?
Adèle samo želi biti lutka, ali ne znamo u čijem će vrtu završiti. Adèle nije samo Emma Bovary, naših dana ona je i Djevojka O, ona je savršen otisak našega sekulariziranoga i otuđenoga svijeta. U vrtu čudovišta nevjerojatno je precizna i odvažna erotska priča, istraživanje ovisnosti, seksualnosti i potrebe jedne žene da se osjeća živom.
Leïla Slimani, autorica svjetskoga bestselera Uspavanka, i u svome prvom romanu U vrtu čudovišta kreće u srce tame suvremenog društva, u pitanje vjere i nevjere, u pitanje dosade u doba kada nam je sve dostupno.
Ova knjiga je objavljena uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Francuski institut.
Divlji seks na tekućoj vrpci
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 4. 10. 2019.
Pokušavam zamisliti oca i majku Leïle Slimani. Tata, Othman Slimani, Marokanac obrazovan u Francuskoj, ugledni bankar i političar, i majka alzaško-alžirskih korijena, Béatrice-Najat Dhob-Slimani, otorinolaringologinja, mora da su bili pomalo razočarani kad im je kći objavila kako se želi baviti tako nesolidnim zanimanjem kao što je novinarstvo. To prije što je Leïla 1981. godište, pa je u svijet profesionalnog žurnalizma ušla debelo nakon što je kriza printa već uzela maha, a s mnogih strana počele odjekivati zlokobne prognoze sloma tiskanih medija.
Othman Slimani preminuo je 2004., deset godina prije nego što je Leila debitirala kao književnica. Da je poživio dovoljno dugo, bio bi, nema sumnje, ispunjen velikim ponosom, ali i jednom makar malešnom nelagodom kakvu je njegova supruga, pretpostavljam, doživjela (o gospođi se na Wikipediji ne mogu pronaći osobni podaci, ali se potpisnik ovih redaka iskreno nada da je dočekala kćerin prvijenac, dapače, da je još uvijek živa i dobroga zdravlja).
Lijepo je znati da ti je potomčica napisala roman i objavila ga kod najvećeg nakladnika u zemlji (Editions Gallimard) te da je on kod kritike jako lijepo primljen. Roditelje, međutim, može uznemiriti činjenica kako glavnu junakinju muči erotski "neizdrž", pače temeljita, neutaživa, agonijska žudnja za seksom, strastveno nagnuće koje bi se moglo imenovati i s nešto manje takta, odnosno pristojnosti. Nevolja biva to većom kad se roditelji na predlistu knjige obavijeste kako je djelo posvećeno njima.
Impresivna naklada
Koliko bi ponosnih očeva i majki osjećalo ganuće zbog takve milosti koju im je kći ukazala, a koliko bi ih se zaškarpunilo od srama? Ako pođemo od razumne pretpostavke da se ovakvom posvetom Leïla Slimani nije htjela narugati vlastitim roditeljima, tada njezinu gestu možemo shvatiti samo kao pouzdan dokaz liberalnog odgoja kojemu je bila izložena.
Ova spisateljica postala je prvo francuskom, a potom i globalnom zvijezdom po objavljivanju svoga drugog romana, "Uspavanka" (2016.). Knjiga je na matičnom tržištu prodana u zaista impresivnoj nakladi od 650.000 primjeraka (to znači da ju je kupio svaki deseti Francuz!), nagrađena je Goncourtom i prevedena na tridesetak jezika. U tome se romanu "sve" već dogodilo na prvoj stranici. Autorica nas je izvijestila i o stravičnom zločinu (ubojstvu dvoje mališana) i o počiniteljici (sredovječnoj dadilji). Od te točke pa sve do kraja knjige odmotava se klupko dubokih intimnih i društvenih trauma koje su dugo potiskivane da bi onda taj gnojni čir pukao i doveo do stravičnog epiloga. Taj libar predstavio je Slimanijevu kao autoricu koja voli slojevita propitivanja problema, kloni se jednostavnih, prvoloptaških rješenja te, dapače, voli iznevjeriti konvencije i očekivanja (primjerice, njezina dadilja nije useljenica druge rase, koja radi kod imućne bijele obitelji, nego "korijenska" Francuskinja na službi kod rasno miješanog para).
"U vrtu čudovišta" (knjigu je prevela Vlatka Tor) ne bi bilo umjesno shvatiti kao literarnu etidu, zgodnu vježbu ili puku pripremu za drugu knjigu koja će svojoj autorici donijeti slavu. Jer, sva svojstva koja su Leïli Slimani donijela komplimente publike i kritike itekako su bila prisutna već u njezinu debiju. I u prvom romanu ona se dokazala kao autorica koja vješto prepliće duboko intimne i široko društvene teme, odnosno tabue. Potom, oba su rukopisa ispisana distanciranom, hladnom rukom koja u kontrapunktu s vrućim sadržajem predstavlja duboko uznemirujuću kombinaciju.
Struktura laži
Glavna junakinja Adèle mlada je novinarka čija se karijera pristojno razvija, premda je ona prema svome poslu poprilično ravnodušna, svakim danom sve to više. Pristojno se razvija i njezin brak, mogao bi zaključiti netko sa strane, respektirajući činjenicu da je udana za simpatičnog i vrlo uspješnog kirurga te da su zajedno dobili slatkog dječaka. No, ništa u njezinu životu nije ni pristojno, ni simpatično, ni slatko, jer ona kao neka vrsta seksualnog džankija između dva šuta (čitaj: divljeg seksa s prvim koji natrči) jedva da i živi.
Njezina bračna rutina izgrađena je na održavanju složene mreže laži. Utoliko složenije što njezina grčevita potreba za seksom ne može slijediti staloženi hodogram ajmo reći klasičkog preljuba, nego izbija časovito, neukrotivo i iznebuha. U tome slučaju ne postavlja se pitanje može li se održavati tako složena i ranjiva konstrukcija laži, nego samo koliko dugo, jer je njezino urušavanje neminovno. A pretpostavlja li taj izgledni krah ujedno i kraj braka, odnosno dotadašnjeg života, provjerite sami.
Seks i kamen
Dragan Jurak, Novosti, 7. 10. 2019.
Godine 1993. ljetni broj magazina ‘Elle’ kao udarnu temu postavio je pitanje: Jeste li drolja? Testu su pristupile poznate novinarke i urednice časopisa, odgovarajući s ponosom da su drolje, uspaljene kuje, kurvice, droce, štogod. Jedna je neiskusnija čitateljica na isto pitanje sramežljivo odgovorila: ‘Jao, nisam!’… Ali valjda ima još vremena! Tek joj je četrdeset ili pedeset i nikad nije kasno za preljub, jer kako inače izaći pred prijateljice, pod svjetla velegrada, ovako inhibirana i spolno osiromašena.
Dakle, rodno i spolno emancipirana suvremena žena sebe titulira kao ‘drolju’ – ili barem želi da to može za sebe kazati. Naziv koji je prije jednog stoljeća za ženu predstavljao socijalnu smrt postao je šik-dodatkom samosvjesnih, seksualno emancipiranih i profesionalno realiziranih, mondenih građanki. Promiskuitet i seksualno eksperimentiranje predstavljaju obogaćenje života i uspon na statusnoj ljestvici; ‘drolje’ su princeze novog potrošačko-hedonističkog društva, a žene koje su u životu imale dva-tri partnera sada su ‘nejebice’ i sirotice nalik onim kućnim robinjama iz tradicionalističko-patrijarhalne ere.
Televizijske serije, ispovjedni romani i romantične komedije dvadeset su godina gurali tu ideju promiskuiteta. Majčinstvo se odbacivalo ili odgađalo, a seksualno slobodan život je imao emancipacijski potencijal. No ne govorimo o stabilnoj, neupitnoj vrijednosti. U romanu ‘U vrtu čudovišta’ Leïla Slimani (polu)legalizirani promiskuitet predstavlja kroz slučaj kliničke nimfomanije. Parižanka Adèle ispunjenje ne pronalazi u djetetu, honorarnom novinarskom poslu i aseksualnom suprugu. Ali ni u usputnim vezama s muškarcima. Kompulzivni seks je prije svega sredstvo fizičkog i psihičkog obezvrjeđivanja. ‘Želi da je zgrabe, da joj glavom tresnu o staklena vrata… Htjela bi biti samo stvar usred gomile, da je proždiru, ližu, da je čitavu progutaju… Želi biti lutka, igračka u vrtu čudovišta.’
Za Leïlu Slimani (Rabat, 1981.) kažu da je ‘druga najmoćnija žena u Francuskoj’. Dobitnicu Goncourta za roman ‘Uspavanka’ slušalo se i u Zagrebu, na Festivalu svjetske književnosti, gdje je postavila pitanje može li se sloboda mjeriti brojem muškaraca s kojima smo spavale. Pitanje je, naravno, retoričko, ali ako baš želimo znati odgovor na njega, možemo ga potražiti u romanu ‘U vrtu čudovišta’. Šik-ideja promiskuiteta iz ljetnog broja ‘Ellea’ ovdje se vraća u sferu patologije i psihičke bolesti. O čemu govorimo: kada je ne zadovolji seks s dva muškarca, Adèle traži da je koljenom udaraju u spolovilo sve dok joj Venerin brežuljak sasvim ne pomodri…
Ako rodnu slobodu ne mjerimo brojem muškaraca, mjerimo li onda promiskuitet, usputni seks ili nekonvencionalni seksualni život kliničkom patologijom? ‘U vrtu čudovišta’ ne propituje emancipacijski potencijal promiskuiteta. Jedino oslobođenje za Adèle jest da umjesto stropova koje je promatrala dok su muškarci ležali na njoj oči usmjeri prema nebu i treperenju sunca u krošnjama; sve pod strogim nadzorom supruga-liječnika. Viktorijanski priručnik ‘Ženska riječ za žene o skrbi za njihovo zdravlje u Engleskoj i Indiji’ Mary Scharlieb kaže da je ‘bolje da ti za vrat vežu mlinski kamen i gurnu te u najdublje jezero nego da postaneš uživateljica opijuma’. ‘U vrtu čudovišta’ nam govori da je bolje za vratom imati mlinski kamen nego biti nimfomanka. Slimani pritom ni u jednom trenutku ne spominje nimfomaniju, ali ‘slučaj Adèle’ kao da je pisan u ključu mizoginijske medicine devetnaestog stoljeća.
Leila Slimani : Kad želi više, žena je uvijek kažnjena
Petra Miočić, Moderna vremena Info, 16. 10. 2019.
Pročitaj intervju na mvinfo.hr
Mizogino je očekivati da žene budu samo dobre građanke, uzorne majke, pokorne supruge i – ništa drugo
Petra Miočić, Gloria Glam, 29. 2. 2020.
Kada se suočila s optužbama da je ženomrskinja, francuska književnica Leïla Slimani izjavila je kako je upravo suprotno te da će ravnopravnost biti postignuta tek kad muškarci prihvate da žene mogu biti jednako zle i činiti jednako loše stvari kao i oni sami.
Možda zato što su tako rijetke, a možda i stoga što su vrlo stvarne, književne junakinje "s greškom" pozornost čitateljskog svijeta izazivaju još otkako se na sceni 1856. pojavila "Madame Bovary", debitantski roman Gustava Flauberta. Samoživa dokoličarka, preljubnica uhvaćena u zamku sna o "jednoj, velikoj i romantičnoj ljubavi" bila je utjelovljenje "babaroge", svega što je u (malo)građanskom francuskom društvu budilo zazor. Naravno, bila su to druga vremena, ali Flauberta nitko nije optužio za mizoginiju.
Stoljeće i pol kasnije, etiketu "ženomrskinje" američkoj je spisateljici Gillian Flynn "nalijepila" Amy Eliott Dune, protagonistkinja "Nestale" i uzor svim kasnijim devijantnim junakinjama trilera i krimića. Flynn se tada opravdavala tvrdeći kako su njezine junakinje dovoljno snažne da podnesu teret svih opačina što su ih počinile.
"Mizogino je očekivati da žene budu samo dobre i primjerne građanke, uzorne majke, pokorne supruge i ništa drugo", neuvijeno je, pak, kazala francuska književnica Leïla Slimani odgovarajući na slične optužbe. Sita žena obasjanih svetačkom aureolom, svjetsku je slavu stekla romanom "Uspavanka" i njegovim protagonistkinjama, "karijeristicom" Myriam i monstruoznom dadiljom Louise. No, nekoliko godina prije toga Slimani je "U vrtu čudovišta" zarobila Adèle, antijunakinju, seksualnu predatoricu i žensku inkarnaciju posrnulog MMF-ova čelnika Dominiquea Strauss-Khana. Pripadnicu višeg srednjeg sloja, novinarku zaglavljenu u braku s liječnikom, lako je osuditi. No, ne govorimo li, kad osuđujemo, ponajviše o sebi samima?
Adèle Robinson serijska je preljubnica, a svoj je "hobi" uz pomoć tajnog mobitela, male crne bilježnice s imenima i datumima sastanaka i jedne vjerne prijateljice, dovela do savršenstva. Tužno i intrigantno istovremeno, ona u tim seksualnim avanturama ne uživa, muškarce stihijski konzumira i odbacuje, poput bogomoljke, bulimičarke koja se ne može oteti nagonom za prejedanjem i rastućem osjećaju krivnje ili velike mačke u čijim kandžama jednom osvojen plijen postaje nezanimljiva igračka. Adèle samo želi "biti lutka, igračka u vrtu čudovišta". No tko je čudovište? Da je Adèle samo "nimfomanka" ili "kurva", tu bi ulogu preuzeo zavodljiv i opasan demon seksa. Ali ona je i slaba, na samoću nespremna, za život nepripremljena, o ugledu ovisna i ljubavi željna individua. Robinja svojih strasti koje, kao vrtlar neprocjenjivu biljku, njeguje u svojemu vrtu. I u tom je vrtu čudovište ona sama.
Ako i nije čudovište, onda je u zlatnom kavezu zatočena ptica. No, treba li je žaliti imajući na umu da je, pristankom na udaju za prvog muškarca koji ju je zaprosio i prividnim povinjavanjem društvenim normama, vrata kaveza zatvorila sama? Nameće se pitanje; koliko smo često, zbog uklapanja u društveno zadane kalupe, spremni žrtvovati osobne slobode? Da, Adèle se mogla, nesputana bračnim okovima, prepuštati serijskim seksualnim avanturama, ali ostala bi sama i obilježena kao laka žena. A takve su, prema riječima njezinog redakcijskog kolege i samog izvanbračnog izletnika, dobre samo za jedno. Da, mogla je ostati vjerna, ali količina seksualne apatije supruga Richarda postajala joj je nepodnošljiva.
Upravo je Richard najtragičniji lik ove priče. Ne zbog suprugine prevare, već stoga što se, uhvaćen između "pravog muškarca" i "izvanrednog liječnika", ne može naći niti u jednoj od tih uloga pa i on, kao i Adèle, glumi.
Njegova je gluma, reći će čitateljice, benignija. On se pretvara da bi nešto učinio iako od toga zazire, dok ona glumi zazor iako na samu pomisao oblizuje usne. I tko je kriv? I nitko i oboje. Ključ se, možda, krije u njihovu prezimenu. Oboje su Robinsoni, ali on je više nalik Crusoeu, samodostatnom osamljeniku nespremnom na interakciju s vanjskim svijetom, dok je ona poput gospođe Robinson i voljno prihvaća svaku pruženu joj priliku. Zovu se isto, a tako su različiti.
Leïla Slimani izjavila je kako se, stvarajući ovo sjajnim stilom ispisano djelo za koje je teško povjerovati kako se radi tek o prvijencu, vodila mišlju da će spolna ravnopravnost biti postignuta tek kad muškarci prihvate da žene mogu biti jednako zle i činiti jednako loše stvari kao i oni sami. Sudeći prema čitateljskim reakcijama, muškarci će to možda i prihvatiti. No hoće li žene?
Tribina Razotkrivanje s Leïlom Slimani
Festival svjetske književnosti 2019.
14. 9. 2019., Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb