Selidba

149,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 384

  • Datum izdanja: srpanj 2018.

  • ISBN: 978-953266984-8

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 580 g

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati.

Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje.

Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.

“Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.”

Na Balkanu se rodi i umre, a između preživi

Ružica Aščić, Express, 8. 7. 2018.

ako se po medijima još mogu pročitati književni osvrti i intervjui povodom izlaska posljednjeg romana Miljenka Jergovića "Nezemaljski izraz njegovih ruku", koji tematizira sarajevsko ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda, svjetlo dana ugledala je još jedna Jergovićeva knjiga, sugestivno nazvana "Selidba". Ovom produktivnom piscu koji iza sebe ima dvadesetak knjiga teško je u suvremenoj književnosti na ovim prostorima naći spisateljski pandan.

Možda će neki izdići obrvu u luk čuđenja i upitati: "Zar opet knjiga? Kad prije?", noseći u sebi slutnju da najavljena knjiga jednostavno ne može biti dobra jer je napisana u tako kratkom roku, no već na desetoj stranici "Selidbe" jasno je da pisac Jergovićeva kalibra nije od onih koji bi sebi dopustili lošu knjigu.

Kad je 2015. godine srpski pisac Dragan Velikić osvojio nagradu NIN za svoj roman "Islednik", u jednom intervjuu je rekao da je "Islednik" jedno veliko istraživanje sjećanja te da ga kao pisca ne zanima samo priča, nego potreba da sagleda jedno vrijeme, proširi vidno polje, osjeti dah nekih minulih svakodnevica.

Na ove riječi bi se mogao nadovezati uvod u "Selidbu", prozno djelo dokumentarističko-memoarskog karaktera lišeno fikcijskih elemenata. No je li doista lišeno fikcije? Možda i nije, no to ponekad i jest čar proze, zamagljenost granica između stvarnosti i izmišljotine.

Autor, koji iz Zagreba putuje u Sarajevo, svoj rodni grad, u naselje Sepetarevac, tu je da bi raščistio stvari nakon majčine smrti. Neke stvari će zadržati, a neke, bezvrijedne, baciti.

U sitnicama poput djedove svjetiljke, mašine za mljevenje mesa, aparata za brijanje, češagije te mnogih papirića i službenih dokumenata iščitava se duh šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, ali i godina prije Prvog i Drugog svjetskog rata. Iako je autor imao samo šest godina kad mu je umro Nono, pred čitateljem se uzdiže pedantna, nježna i stabilna ličnost Jergovićeva djeda Franje Rejca, podrijetlom Slovenca, koji je na bojištu u Prvom svjetskom ratu zaradio španjolsku gripu, a potom i tešku upalu pluća.

Iz sitnica koje je djed posjedovao, načina na koji je o njima brinuo, načina na koji je bilježio svoja sjećanja ili se razglednicom javljao kćeri, autor nevjerojatno uvjerljivo oživljava karakter odavno preminulog čovjeka kojeg je poznavao tek preko svojeg nepouzdanog dječjeg sjećanja. Drugi dio knjige posvećen je kaotičnoj i neurotičnoj majci Javorki čiji karakter Jergović nema namjeru skrivati te načitanoj i dragoj Noni Olgi Rejc, podrijetlom Njemici, čijoj kuhinji posvećuje na desetke stranica ne bi li tako sastavio fragmente njezina karaktera.

Već u prvim redovima "Selidbe" jasno ja da autoru nije namjera skrivati se pred čitateljem, da on pisanjem sebi želji razjasniti prošlost, sjetiti se, a time i skinuti balast obiteljske povijesti s ramena. Iako se može polemizirati je li moralno i umjesno pisati o svojoj obitelji, bilo da je riječ o živim ili mrtvim članovima, Jergović nema dvojbe po tom pitanju. Književnost stavlja ispred obitelji, pa i samoga sebe. U jednom trenutku čak izravno kaže: "Pisac ne smije biti diskretan, pogotovo u odnosu na sebe i sve svoje".

Tematski naslonjena na romane "Otac", "Rod" i "Sarajevo, plan grada", "Selidba" podsjeća na depresivnu kroniku umiranja, sabijanje života u točku A, kad se čovjek rađa, i točku B, kad čovjek umire. A ono između, to je ono što čovjek pod tužnim balkanskim okolnostima nekako odživi, skrpa kraj s krajem, seleći se iz jedne balkanske zemlje u drugu, tegleći sa sobom, poput cekera, svoj fluidni i nestalni osjećaj etniciteta.

Autor premeće stvari svojih mrtvaca, dubinski ih promišlja te poput zaposjednute osobe piše o odnosima snaga živih i mrtvih. Mrtvi u tom odmjeravanju snaga uvijek pobjeđuju, jer su očišćeni od sjećanja, dok živima ostaju njihove stvari, ispunjene duhovima njihove nekadašnje pojavnosti.

"Selidba" je, prije svega, raskidanje s jednim prošlim životom, katalogiziranje, popisivanje, emotivno obračunavanje... "Previše očekujem od ove selidbe", kaže autor, "osim predmeta, htio bih pronaći i ono živo što je u međuvremenu umrlo". No dok je živo bilo živo, autor, kao uostalom i bilo koji drugi čovjek, nije bio zainteresiran za njegovu živost. Tek kad je živo postalo mrtvo, u njemu se pokrenuo crv zvani nostalgija, koji u lijepo i primamljivo boji sve ono što je završeno.

Autor se u jednom trenutku sam sebi iščuđava kako uspijeva žaliti čak i za onim trenutkom kad se obitelj okupila povodom tragične pogibije njegove rodice Vesne koja je kao mlada žena izgubila život u Moskvi. Čak je i takav događaj mozak zaražen nostalgijom spreman preobraziti u nešto ugodno, nedostižno, neprežaljeno...

Poput najpreciznijeg kroničara jednog vremena, Jergović se upušta u vrlo intiman projekt koji je vjerojatno samo on u stanju iznijeti. Sigurno je bilo zanimljivijih obitelji koje su činile značajnije stvari od ove o kojoj piše, ali ova je njegova, ova ga zaokuplja i o njoj se, nakon već ispisanih više od tisuću stranica na tu temu, ponovno vraća. Možda je to previše, rekli bi neki, ali ako je pisac sposoban na tako moćan i sveobuhvatan način oživjeti duh i atmosferu jednog stoljeća i podneblja, takva knjiga je i više nego vrijedna pažnje, trebalo bi je rado iščekivati i rado iščitavati.

'Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena'

Jurica Körbler, Jutarnji list, 19. 7. 2018.

Iz rodilišta donesen je u zgradu gospođe Hajm-Peserle, peti kat, stan Rejc. Tri godine kasnije sele ga u kuću braće Trklji, na Sepetarevcu.

Tako piše u bilješci o piscu, Miljenku Jergoviću, rođenom u Sarajevu 1966., u njegovom novom romanu, ”Selidba”. Na Sepetarevcu, u kući u kojoj je živio s majkom, počinje i njegova selidba iz Sarajeva, koja će ga dovesti da od trusnog Balkana postane građanin svijeta.

Jergović je danas, bez sumnje, jedno od najvećih, ako ne i najveće ime u književnosti s ovih prostora. Preveden je na dvadesetak jezika, knjige su mu nagrađivane, a kao i svakog uspješnog čovjeka iz ovih sredina jedni ga obožavaju, drugi osporavaju. U ovoj knjizi, kaže za Jutarnji gdje godinama objavljuje kolumne i novinarske tekstove, piše o izumrloj obitelji, koja je prošlo stoljeće živjela u Bosni, a nakon njegove selidbe i smrti majke, više je nema.

Postoji li više Sarajevo vaše mladosti o kojem govorite u “Selidbi” i koja je razlika živjeti danas u Sarajevu u odnosu na vrijeme vaše mladosti i odrastanja?

- Naravno da ne postoji. Otišao sam prije dvadeset i pet godina, pa čak i da je grad sve to vrijeme živio pod staklenim zvonom, e samo da bi mene dočekao nepromijenjen, svejedno više ne bi bilo isto. Između ostaloga i zato što ja nisam isti. U dlaku sam dvostruko stariji pa više ne živim kao dvadesetšestogodišnjak, nego kao pedesetdvogodišnjak.

Ta vaša “selidba” od Sarajeva do Zagreba, koliko ponekad dramatična i traumatična, toliko i izazovna i inspirativna, trajala je naoko i dugo i kratko, lako i teško. Kako je to živjeti s identitetskom nevoljom o kojoj govorite i u svojoj knjizi?

- Ne mislim da je tu riječ o identitetskoj nevolji. Nevolju s identitetom imate samo ako ga skrivate, a ja ništa drugo ni ne radim nego se bavim svojim identitetima. Problem sa selidbom, ovom iz upravo objavljene knjige, u stanu je u kojem više nitko ne stanuje. Problem je u jednoj izumrloj obitelji, koja je svoje dvadeseto stoljeće provela u Bosni, e da bi smrću moje majke, u prosincu 2012., konačno nestala. Pišem o selidbi onog što je ostalo za njima. Uglavnom o selidbi sjećanja.

Pišete i o ocu i majci, obitelji, ljudima koje ste sretali i s kojima ste se družili u Sarajevu, a ponekad su ti opisi gotovo fotografski precizni. Koje uspomene posebno nosite u srcu iz tog vremena?

- Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena. Umjesto uspomena imam sjećanja, dokumente, sitnice zaostala nakon niza smrti, fotografije… Ali ništa od svega toga nije uspomena. Moja sjećanja nemaju sentimentalnu vrijednost. Ona su materijal za tekst, šlagvort za priču.

I iz ove vaše knjige proizlazi da politika, uvijek, nekako, visi nad glavama svih nas, određuje nam sudbinu, bez obzira na to koliko se tome uspješno ili manje uspješno suprotstavljamo. Koliko je odigrala ulogu i u toj vašoj selidbi?

- Sve je bilo politika. Moj pradjed, banatski Švabo, došao je u Bosnu kao željezničar, a prema nalogu jednoga bečkog ministarstva. To je bila politika. Moj drugi pradjed, Slovenac iz Tolmina, u Sarajevo je došao da, kao kovač, izrađuje okove na vratima novoizgrađene Katedrale. I to je bila politika.

Skoro pola stoljeća kasnije, njihov unuk, moj stariji ujak, u kasno ljeto 1943. gine kao njemački vojnik u Slavoniji. To je, pak, bila najstrašnija politika. Njegova smrt je u svakom pogledu odredila moje bližnje, a preko njih i mene. U intimnom i u političkom smislu. U sudbini te obitelji, a onda i u mojem projektu selidbe, neusporedivo je više političkih nego privatnih, intimnih i osobnih razloga. Ili su i naše intime proistekle iz politike o kojoj govorim.

U knjizi opisujete “kuću na Sepetarevcu”, iz koje je pucao pogled na Trebević, a u kojoj ste živjeli s majkom i pisali za Nedjeljnu Dalmaciju o strahotama iz grada pod opsadom. Odatle je i krenuo vaš odlazak iz Sarajeva?

- Da, u fizičkom smislu. Ali taj me, fizički, aspekt selidbe nikad nije previše zanimao. Čovjek nije zakovan za mjesto, normalno je da se seli. Više me zanima iskorjenjivanje, nestajanje, iščezavanje… Selidba kao transfer sjećanja.

Kakav je bio osjećaj doći u Zagreb, koji je bio cilj i smisao selidbe?

- Pravo da vam kažem, toga jedva da se i sjećam. Grad sam poznavao otprije rata, ali se i on u međuvremenu promijenio. U njemu su me vodili i određivali privatni, posve intimni razlozi, koji konačno nisu imali veze s politikom. Zaljubljivanja, odljubljivanja, rastanci, pa opet ispočetka. To je za mene u životnom smislu bio Zagreb. I mislim da je dobro što je tako. Koliko god me se politika i dalje ticala, u Zagrebu nisam boravio iz političkih razloga.

A kakav je osjećaj danas kada dolazite u Sarajevo?

- Nemojte da vam na to odgovaram jer bi mi za odgovor trebala knjiga. Možda samo ovo: to su danas kulise mojih sjećanja. A od njih, od tih sjećanja, stvaram grad koji nikad nije postojao, grad kao književni lik, moje Sarajevo. To Sarajevo koje ispisujem uvijek je situirano u prošlosti, ali bi pogrešno bilo taj fikcionalni grad uspoređivati sa stvarnim gradom. Ne pišem historiografski, nego pišem književni tekst. Književna istina je na neki način iznad historiografske istine, ali kako to objasniti onima koji ne čitaju? Oni, pretpostavljam, misle da pisci ispisuju proizvoljnosti. Ili ne misle ništa.

Pišete, “nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onoga što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac”... Pa, što jeste?

- Zavisi gdje me to pitate. Pojedinac izvan mase. To sam svakako i svugdje. Ali možda bi najbolje bilo da to što ja jesam pitate ljude u mojim gradovima. Njihovi bi vas odgovori mogli iznenaditi.

“Novinarstvo je muzika za ljude bez sluha”, kažete u knjizi, a “književnost koja se piše da bi je čitali oni koji nemaju talenta da čitaju književnost”. Sami živite između književnosti i novinarstva, pa kako izgleda takav život?

- Volim novine. Probuditi se ujutro u gradu, izaći, kupiti novine, sjesti u kafić i otvoriti ih. Tako sam kao sasvim mali dječak zamišljao svoju buduću odraslost. U međuvremenu se, međutim, štošta promijenilo. Uglavnom na gore. Novine su relevantne u onoj mjeri u kojoj bilježe promjene u društvu, u onoj mjeri u kojoj građane upozoravaju na to da stvari idu na gore. Novine ne služe tome da slave zatečeno stanje. Novine ne služe tome da ikoga slave. Takve su one novine koje bih ja rado svakoga jutra čitao. I to je ono što pokušavam pisati u novinama. A to da je novinarstvo muzika za ljude bez sluha, to je, naravno, zgodna dosjetka.

Za čitanje novina zaista ne bi trebao biti nužan nekakav čitateljski talent. Za čitanje ozbiljnog romana, soneta, pripovijetke, za čitanje Ive Andrića i Mirka Kovača nužan je ozbiljan talent, kakvog većina ljudi nema. Ali s druge strane, ljudi koji ne čitaju ozbiljne romane, ljudi kojih se ne tiče književnost, zapravo su nepismeni ljudi. Osim što ne znaju čitati, oni ne znaju ni govoriti, nego muču i riču. A kako ih je mnogo, to se onda u toj masi ne primjećuje. Novine bi, čini mi se, i na to trebale upozoravati jer bi nam se moglo dogoditi da jednog dana sasvim zaboravimo govoriti.