Doba čarobnjaka

Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.

Special cijena 161,10 kn Redovna cijena 179,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Ines Meštrović

  • Broj stranica: 400

  • Datum izdanja: rujan 2019.

  • ISBN: 978-953358162-0

  • Naslov izvornika: Zeit der Zauberer: das große Jahrzehnt der Philosophie 1919. - 1929.

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 635 g

Doba čarobnjaka Wolframa Eilenbergera izvanredni je prikaz velikog desetljeća filozofije (1919.–1929.), na razmeđi uživanja u životu i gospodarske krize, poraća i nadolazećeg nacionalsocijalizma. Uspona Martina Heideggera nalik na komet i njegove ljubavi prema studentici Hannah Arendt. Posrnuća i zanosa Waltera Benjamina, koji je zbog lude ljubavi prema latvijskoj anarhistici na Capriju i sam postao revolucionar. Genija i sina milijardera Ludwiga Wittgensteina, koji, nakon što je potpuno osiromašio, radi kao učitelj u pučkoj školi u donjoaustrijskoj provinciji dok ga u Cambridgeu slave kao "boga filozofije". I naposljetku Ernsta Cassirera, koji je još u godinama prije nego što je emigrirao iz Njemačke u građanskim četvrtima Hamburga osjetio nadolazeći antisemitizam na vlastitoj koži. U životnome putu i revolucionarnome mišljenju ove četvorice iznimnih filozofa, smatra Wolfram Eilenberger, nalazimo i temelje iskona našeg današnjeg svijeta. Zahvaljujući autorovu velikom pripovijedalačkom umijeću, Doba čarobnjaka, ta retrospektiva dvadesetih godina, podjednako inspirira kao što i opominje, ali prije svega pravi je užitak za čitatelje koje povlači u taj svijet.

"Eilenberger pripovijeda stručno i podrobno, napeto i učeno o 'velikom desetljeću filozofije' između 1919. i 1929., dekadi kada se odlučivalo o tome hoće li sudbina Europe krenuti putem demokracije ili diktature, uslijed čega i svjetska povijest takoreći zadržava dah."
Roman Leich, Der Spiegel

 "Ova zorno, domišljato i lijepim pripovijedalačkim stilom napisana knjiga opisuje razdoblje između 1919. i 1929., kada su Heidegger, Wittgenstein, Benjamin i Cassirer postali filozofi od svjetske važnosti. Premda među njima nije bilo previše doticaja, imali su brojne dodirne točke. Zajedno, kao što nam Eilenberger upečatljivo pokazuje, tvore nevjerojatnu duhovnu konstelaciju i predstavljaju četiri životne koncepcije i četiri odgovora na pitanje: što je čovjek? Iz toga proizlazi zvjezdana karta filozofije u jednom velikom trenutku, na koji pada sjena prošle i buduće katastrofe." Rüdiger Safranski

Merkel nije otvorila granice - ona ih samo nije zatvorila

Darko Vlahović, Express, 19. 11. 2019.

Njemačka je tijekom "romantičnog" 19. stoljeća, dakle prije nego što je stekla dvojbenu reputaciju tehnološke velesile i pokretača svjetskih ratova, bila poznata kao "zemlja pjesnika i filozofa". Goethe, Schiller, Herder, Kant, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche..., samo su neka od imena koja su diljem planeta pronosila slavu "najkulturnijeg europskog naroda", slavu koja je donekle potamnila tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, kad je naciju mislilaca zavela nakazna zločinačka ideologija austrijskog kaplara. Ipak, netom prije tog pada u ponor beščašća, velika njemačka kultura doživjela je jedinstveni kreativni vrhunac u povijesti filozofije koji sve do dana današnjeg definira naš način razmišljanja i pruža nam smjernice za svakodnevni život ili barem tako smatra Wolfram Eilenberger, jedan od najcjenjenijih suvremenih njemačkih filozofa.

U svojoj knjizi "Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919.-1929." Eilenberger govori o četiri velika njemačka filozofa Ludwigu Wittgensteinu, Martinu Heideggeru, Ernstu Cassireru i Walteru Benjaminu povezujući njihove biografije s "duhom vremena" Weimarske Republike, a njihove ideje transponira u sadašnjost, uvjerljivo pokazujući da svatko tko danas pokušava shvatiti i interpretirati najaktualnija pitanja suvremenog svijeta od krize demokracije, preko vjerskog fundamentalizma, nacionalizma i vjerodostojnosti medija, pa do održivog razvoja i ekološke krize, neizbježno ide stazama koje su prokrčila ova četvorica mislilaca.

Kad se knjiga "Doba čarobnjaka" prije dvije godine pojavila na sajmu u Frankfurtu, izazvala je pravu senzaciju: knjiga o četvorici filozofa iz prošlog stoljeća ne samo da se može čitati, nego se našla na svim ljestvicama najčitanijih knjiga i postala međunarodni bestseler. A Eilenbergeru je priskrbila svojevrsnu medijsku slavu. Dobro, nije ga baš pretvorila u zvijezdu u rangu Heidi Klum ili Borisa Beckera, ali mu je osigurala sasvim dovoljno pozornosti za jednog javnog intelektualca. Eilenberger je rođen 1972. u Freiburgu, studirao je filozofiju, psihologiju i filologiju u Heidelbergu, Berlinu i Turkuu, a doktorirao s tezom o ruskom teoretičaru književnosti Mihailu Bahtinu. Osnovao je najvažniji njemački filozofski časopis i često gostuje u radijskim i televizijskim emisijama posvećenim filozofskim temama. "Doba čarobnjaka" upravo je ovih dana objavljena i na hrvatskom (Fraktura, prijevod Ines Meštrović), a Eilenberger je boravio u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti. Tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.

U knjizi 'Doba čarobnjaka', četvorica filozofa Wittgenstein, Heidegger, Cassirer i Benjamin predstavljaju, kako i sami u naslovu sugerirate, briljantnu misaonu konstelaciju, sjajan trenutak ljudske misli i filozofije omeđen dvama katastrofama, upravo završenim Prvim svjetskim ratom i predstojećom Velikom ekonomskom krizom i usponom nacizma. Što nam oni mogu reći o današnjem svijetu za koji se također čini da je pred nekom katastrofom? Koliko su oni danas aktualni?
Povijest se ne ponavlja, nikad. Prisjetimo li se 1920-ih, to je, naravno, dobra vijest. Barem s njemačkog stajališta. S druge strane, postoje zapanjujuće sličnosti kad je riječ o 'zeitgeistu' 20-ih godina prošloga stoljeća i duhu današnjeg vremena: ubrzanje ritma svakodnevnog života, medijska revolucija, 'lažne vijesti', strah od globalizacije, slabljenje parlamentarnih demokracija, pa čak i porast 'ekoloških problema'. Sve su to teme koje su oblikovale javni diskurs onoga doba baš kao što to čine i danas. Stoga se nameće pitanje: Tko su bili veliki mislioci 1920-ih i je li moguće da nam oni također mogu nešto reći i naučiti nas nešto i o našem vremenu i njegovim problemima?

Zašto se baš u tom razdoblju u Njemačkoj dogodila takva eksplozija kreativnosti, ne samo na području filozofije, nego i u znanosti, slikarstvu, književnosti, kazalištu, arhitekturi, filmu? Koje su okolnosti pridonijele stvaranju 'Weimarske kulture'?
Knjiga se temelji na vrlo jednostavnoj ideji, naime, da je kriza nešto dobro ako ste filozof. Do 1919. zemlje njemačkoga govornog područja bile su zahvaćene ekstremnom krizom: politički, ekonomski i kulturno. Generacija duboko traumatiziranih mladića vratila se iz industrijaliziranog pokolja Velikog rata, među kojima i četvorica heroja moje knjige. Čitav narativ onoga što uopće znači biti ljudskim bićem grubo rečeno, Kantov narativ 'aufklärunga' i 'bildunga' izgubio je vjerodostojnost. Freud je revolucionarizirao ljudski um, Einstein naše viđenje vremena i prostora, Nietzsche našu sliku sebe kao moralnih protagonista. Naprosto više nije bilo moguće nastaviti po starom: ni u znanosti ni u umjetnosti, književnosti ili filozofiji. Osobito ne u filozofiji.

Knjigu 'Doba čarobnjaka' završavate s godinom 1929., nakon koje su četvorica filozofa doživjela vrlo različite sudbine. Zašto ste odlučili knjigu završiti s tom godinom?
Godina 1929. označava raskol Zapadnog svijeta. Uglavnom zbog propasti newyorške burze u listopadu te godine, takozvanog 'crnog petka', koji je izazvao globalnu gospodarsku krizu, krizu koja je, kao što svi znamo, u Njemačkoj imala osobito razorne političke posljedice. U povijesti filozofije, 1929. godina odnosi se na sad već gotovo mitski susret u Davosu između Heideggera i Cassirera. U ljeto 1929. dvojica najvažnijih i najoriginalnijih filozofskih svjetskih umova njemačkoga govornog područja susreću se u luksuznom hotelu u Švicarskoj i raspravljaju o pitanju "Što je čovjek?" pred najtalentiranijim europskim mladim filozofima. Taj je susret bio više od tek filozofske diskusije između dvojice akademskih filozofa, bio je to više sraz dvaju fundamentalno suprotnih svjetonazora prilično nacionalističkog, smrću posvećenog, neustrašivog egzistencijalističkog intenziteta 'mladoga' Heideggera nasuprot 'starih' ideja plodonosnog pluralizma, otvorenog društva i humboldtskog obrazovnog modela časnog njemačkog Židova Ernsta Cassirera. Za pisca poput mene, savršen način za završetak priče o kulturnoj klimi 20-ih i onome što će uslijediti.

Kritičari su vas optužili da ste u knjizi izbjegli govoriti o odnosu Heideggera i nacizma. Riječ je o jednoj od najkontroverznijih tema povezanih s Heideggerom o kojoj postoje različita tumačenja stručnjaka i povjesničara. Kako biste vi opisali odnos slavnog filozofa prema Hitleru i nacističkoj ideologiji?
Nisam izbjegao tu temu. Naprotiv, nadam se da je, čitajući knjigu, jasno zašto je Heidegger iz 1920-ih bio otvoren za mogućnost, ili čak pokazao sklonost, da potpadne pod utjecaj Hitlera i njegova pokreta u 1930-ima. Očite su sličnosti između Heideggerovih čežnji za nekom vrstom kulturne revolucije i Hitlerovih mračnih obećanja. Heideggerov prezir spram postignuća moderniteta i "zapadne", osobito "amerikanizirane" civilizacije, podivljali antisemitizam, sama ideja da Njemačka ima globalnu povijesnu misiju kao nacija i kultura, slavlje "poetske autentičnosti" i "ruralnog života" kao mogućih izlaza iz slijepe ulice moderniteta..., ti su motivi također, barem po Heideggerovu mišljenju, bili ključne sastavnice i ciljevi Hitlerova pokreta. Heidegger nije bio izoliran u tom uvjerenju taj su pogled dijelili mnogi njemački intelektualci i profesori. Dakle, zaslijepljeni su bili mnogi. No činjenica da je vjerojatno najdarovitiji filozof 20. stoljeća "pao" na nacizam ostaje sablazan, zagonetka i trauma za čitavo polje filozofije.

Vremenski raspon knjige gotovo se podudara s Weimarskom Republikom, čija je 100. obljetnica nedavno obilježena. Je li ona u startu bila osuđena da bude promašaj? Je li Weimarska Republika mogla opstati u sretnijim okolnostima, primjerice, da je izbjegnuta Velika depresija? Ili je već u ustavu Weimara bila 'zapisana' propast Republike i uspon Reicha?
Ne, nije bila unaprijed osuđena na propast. Mogla je, po mojemu mišljenju, jednako tako i preživjeti i procvasti. Do 1926./1927. Weimarska Republika je iznimno dobro napredovala i bila apsolutno 'ukorak s planom', osobito u gospodarskom smislu. Gospodarska kriza ranih 1930-ih, njezina dubina i beznađe izazvali su rast ekstremne desnice (kao i ljevice). Nameće se prilično zanimljivo i možda uznemirujuće pitanje kako bi Njemačka i njemački narod reagirali danas, suočeni s još jednom Velikom depresijom? U tom smislu, tu knjigu vidim kao neku vrstu cjepiva. Nema potrebe počiniti iste pogreške dvaput.

U jednom članku ste napisali da je njemačka filozofija, unatoč činjenici da je u javnosti prisutnija i popularnija nego ikad, posljednji intelektualni uspjeh, odnosno prijelomni tekst, imala prije više od pedeset godina. Znači li to da su filozofi već rekli sve što su imali reći?
Ne, u filozofiji ne postoji konačni sud i to je moj konačni sud (smijeh). Ali i dalje vrijedi da se suvremena akademska filozofija, osobito u njemačkom govornom području, posljednjih nekoliko desetljeća nalazi u razdoblju stagnacije i prilično dosadnog mozganja. To ima veze sa samom strukturom i ograničenjima akademskog filozofskog života kao takvog. Prevladava konformizam, nagrađuje se razmišljanje unutar 'škola' ili klastera, kao i proizvodnja takozvanih znanstvenih članaka koje u stvarnosti nitko ne želi čitati, pa čak ni pisati. Rezultat: nikad dosad, na našem planetu, nije bilo toliko dobro obrazovanih, dobro rangiranih, dobro plaćenih i dobro povezanih filozofa koji proizvode premalo da bi to ikome bilo zanimljivo ili relevantno. Postoje, međutim, signali koji ipak ulijevaju nadu. Filozofi, osobito moje generacije, sve su zasićeniji tim strukturalnim glupostima i stoga istražuju nove puteve i avenije.

U prošlosti su riječi 'znanstvenik' i 'filozof' bile gotovo sinonimi. Današnja znanost je institucionalizirana 'industrija' koja nam omogućuje sve bolji uvid u materijalni svijet. Znanost gotovo svakodnevno otkriva sve više o materijalnom, a s druge strane čini se da je religija, osobito tradicionalna, izgubila korak s vremenom i više ne može dati odgovore na krajnja pitanja. U tome smislu, koji je danas prostor za filozofiju? Koje odgovore može dati filozofija koji bi mogli biti relevantni za širu javnost?
Odgovorit ću ovako: četvorica junaka moje knjige uz primjetnu iznimku Cassirera bili su žestoki antiakademski karakteri i mislioci. Oni svakako nisu filozofiju smatrali znanošću u smislu prirodne znanosti. Ni jedan racionalan filozof ne misli tako. Oni su također, na svoj način, bili veliki pisci, pa čak i pjesnici. Njegovali su svoj materinji jezik, divili se čudu ljudskog jezika. Zbog toga su birali žanrove i formate vrlo različite od jednodimenzionalnog, pseudoznanstvenog i siromašnog žargona suvremenih akademskih 'članaka'. Kako bi činili što? U osnovi, kako bi se na različite načine bavili jednim jednostavnim pitanjem: Što to znači biti ljudskim bićem? Što je čovjek? To je vječno pitanje, ali svaka ga generacija mora postavljati iznova, jer se horizont toga pitanja s vremenom pomiče. Uzmite za primjer današnje doba: umjetna inteligencija, manipuliranje ljudskim genomom, životinjska prava nasuprot ljudskih prava... Ono što ta područja povezuje je pitanje: Što je čovjek? Tu nalazimo novi početak.

U posljednjem desetljeću krajnja desnica je bitno ojačala u Njemačkoj, premda je taj trend usporen, ako ne i zaustavljen nezadovoljstvo tradicionalnim strankama prelilo se na zadnjim izborima u glasove za Zelene. Je li došao kraj tradicionalnoj politici u Njemačkoj? Tko može ponuditi novu viziju za budućnost, jesu li to tradicionalne stranke poput CDU-a i SPD-a ili nekad marginalni AfD, Ljevica ili Zeleni?
Teško je reći. Trenutačno se možda nalazimo na putu prema dobu u kojemu će ekološki izazovi predstavljati vrhovna pravila i dominirati budući politički diskurs i politiku. Nadam se na demokratski način. Ali to je daleko od zajamčenog.

Kancelarka Angela Merkel je tijekom izbjegličke krize 2015. otvorila granice za milijun izbjeglica. Gledajući unatrag, je li to bila dobra odluka?
Kao prvo, Merkel nije otvorila granice, ali ih je odbila zatvoriti a to je velika razlika! Drugo, to nije bila odluka u smislu uzoritosti, nego prije posljedica nespremnosti da se doista donese odluka nespremnosti tako karakteristične za Merkeličin način vođenja politike. Treće, ta ne-odluka je bila vrlo jadno provedena koliko god je bila moralno opravdana.

U kolumnama se često bavite fenomenom nogometa. Zašto je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu? Je li nogomet zamjena za rat?
Ne tražite li zamjenu za rat, igrate 'Fortnite' na PlayStationu. Nogomet je ples u nepredvidivim okolnostima. Promislite: 22 izvanredno spretna ljudska bića pokušavaju postići nemoguće, kontrolirati loptu nogama. Prekrasno.

Navijač ste Bayerna i kritizirali ste gubitak identiteta tog kluba tijekom mandata Pepa Guardiole. Može li Niko Kovač, hrvatski trener rođen u Njemačkoj, vratiti Bayernu njegov identitet? Kako biste ocijenili njegovu prvu sezonu na klupi Bayerna?
Identitet kluba Bayern Muenchen i to apsolutno ključan dio njegova identiteta nije povezan s trenerskim dijelom posla. Treneri dolaze i odlaze, identitet ostaje. Kad god je neki trener pokušao ili pokuša preuzeti klub i dominirati iznutra, javljaju se problemi. Takav je bio slučaj s Guardiolom. Ne vidim da postoji takva opasnost u slučaju Kovača, koji je izvrstan tip i veliki talent. Premda, možda mu je posao trenera u Bayernu ipak došao malo prerano.

Svojom knjigom 'Doba čarobnjaka' stekli ste javnu prepoznatljivost u Njemačkoj, neku vrstu slave, što nije česti slučaj za filozofe s početka 21. stoljeća. Kako 'filozofski' gledate na 'slavu', odnosno na svoj uspjeh?
Slavne su glumačke zvijezde, a ne pisci. Uz to, slava je kučka, kao što svi znamo. Ono u čemu doista uživam je sloboda koju sam dobio zahvaljujući međunarodnom književnom bestseleru. To mi omogućuje vrijeme i mir za knjige koje želim napisati u doglednoj budućnosti.

Wolfram Eilenberger : Doba čarobnjaka

Kristijan Vujičić, Moderna vremena Info, 13. 11. 2019.

Pročitaj kritiku na mvinfo.hr

Wolfram Eilenberger : Filozofija obogaćuje naše viđenje života i društva

Petra Miočić, Moderna vremena Info, 19. 11. 2019.

Pročitaj intervju na mvinfo.hr

Wolfram Eilenberger ‘Doba čarobnjaka: Veliko desetljeće filozofije 1919.–1929.’- Mount Rushmore njemačke misli

Ivan Laić, RavnoDoDna.com, 14. 11. 2019.

Usporedna biografija četvorice divova njemačke filozofije dvadesetog stoljeća – Ludwiga Wittgensteina, Martina Heideggera, Ernsta Cassirera i Waltera Benjamina – pokušava čitatelju na jednostavan način predočiti osnove njihove misli, ali još više zabavlja njihovim životopisima iz posljednjeg zlatnog doba velikih ideja.

Knjiga “Doba čarobnjaka” filozofa Wolframa Eilenbergera usporedna je biografija četvorice divova njemačke misli, Ludwiga Wittgensteina, Martina Heideggera, Ernsta Cassirera i Waltera Benjamina, koja pokriva njihovo djelovanje u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, razdoblju između dva svjetska rata koje se pokazalo kao posljednje zlatno doba velikih ideja kada je filozofska misao još bila od presudnog značaja u stvaranju svjetonazora na globalnoj razini.

Djelo započinje te kasnije ponovno doživljava kulminaciju u “mitskom Davosu” poprištu radnje jednog od najznačajnijih djela njemačke književnosti tog razdoblja, “Čarobne gore” nobelovca Thomasa Manna, objavljene svega pet godina prije događaja koje Eilenberger opisuje u svojoj knjizi, a to je sučeljavanje dvojice njezinih protagonista, Cassirera i Heideggera, od kojih prvih predstavlja posljednji bastion tradicije njemačke kulture utjelovljene u Kantu i Goetheu, dok potonji kao izazivač zastupa sasvim novi pogled na filozofiju utemeljenu na povratku ontologiji zasnovanoj na iskustvu tubitka bačenog u svijet i uvjetovanog svojim ograničenim boravkom u njemu. Moglo bi se povući paralelu s ovogdišnjim razvikanim obračunom između Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, samo što su prije devedeset godina prezentirane neke doista bitne i revolucionarne ideje.

Po završetku ove debate, kao što je slučaj i sa spometutom recentnom, teško je bilo odrediti pobjednika, samo što će povijest biti naklonjenija Heideggeru, kako u filozofskom smislu, tako i u svakodnevnom, budući da će njega dovesti do poluga sustava moći označivši ga kasnije neisperivom crnom mrljom povezivanja s nacional-socijalizmom i Hitlerom, dočim će Židov Cassirer posljednje godine provesti u izgnanstvu, kao uostalom i Benjamin, treći od protagonista ove knjige. On pak najveći dio pokrivenog razdoblja muku muči s vlastitom nediscipliniranom prirodom, teživši probitku na sceni i osiguravanju svoje egzistencije u kriznom razdoblju Weimarske republike, bilo kao autor ili profesor. On svoje zasluženo mjesto pronalazi tek u samoj završnici knjige, ali tada su na obzoru već tamni oblaci sljedećeg rata koji nikako nisu naklonjeni židovskom misliocu lijeve provenijencije.

Posljednja filozofska zvijezda ovog djela je Ludwig Wittgenstein, neshvaćeni – neshvatljivi – genij koji po povratku iz prvog rata na svijet donosi revolucionarno djelo “Tractatus logico-philosophicus”, ali nema namjeru živjeti na lovorikama i lansirati karijeru, već odluči počiniti “financijsko samoubojstvo” i odustaje od svog pozamašnog nasljedstva u korist svoje obitelji, posvetivši se neinspirativnoj karijeri seoskoga učitelja. U tom razdoblju i Heidegger piše svoje ključno djelo, “Bitak i vrijeme”, a Ernst Cassirer preuzima upravljanje Warburgovom bibliotekom i piše svoju “Filozofiju simboličkih oblika”.

Eilenberger priču izlaže veoma spretno i pitko, u kratkim poglavljima koja velikom brzinom preskaču od jednog do drugog protagonista, a njihove često neprohodne filozofske sustave objašnjava na način koji će biti razumljiv prosječnom čitatelju inače možda nevještom u poznavanju problematike misli o jeziku koja je uvelike obilježila razdoblje pokriveno u knjizi. Sve navedeno “Doba čarobnjaka” čini kvalitetnim doprinosom žanru filozofske biografije koji je u posljednje vrijeme obogaćen s nekoliko vrlo solidnih naslova, poput primjerice lanjskog životopisa Friedricha Nietzschea, “I Am Dynamite!” iz pera književnice Sue Prideaux, a čiji prijevod na hrvatski još uvijek očekujemo.

Lica ove četvorice divova misli na naslovnici hrvatskoga izdanja “Doba čarobnjaka” mogu podsjetiti na kamene profile američkih predsjednika isklesanih na Mount Rushmoreu, a oni doista jesu vrijedni uvrštavanja u neki pandan ove planine u kategoriji filozofije. Eilenberger se trudi čitatelju približiti zašto je tome tako bez zamaranja kompleksnim finesama i umnim začkoljicama, ali isto tako zabavnim biografskim crticama pokazuje kako filozofi tog kalibra mogu biti i mušićavi, teški, lijeni ili grandiozni likovi kakve često susrećemo u svim drugim instancama svakodnevnog života.

  1. Wittgensteinovo financijsko samoubojstvo Wittgensteinovo financijsko samoubojstvo Je li uistinu svjestan razmjera svoje odluke? Je li s bratom i sestrama razgovarao o tome? Zar ne bi još jednom želio razmisliti o toj odluci? Ne, ne želi. "No, dobro", uzdahnuo je obiteljski bilježnik. "Vi ste dakle čvrsto odlučili počiniti financijsko samoubojstvo?" To bi se zaista moglo tako nazvati. Wittgensteinova je odluka konačna. Umjesto da oklijeva, još uvijek odjeven u bijelu poručničku odoru, nekoliko je puta izričito
  2. Walter Benjamin izbjegava mobilizaciju Walter Benjamin izbjegava mobilizaciju "Kada bi s jedne strane karakter nekog čovjeka, to jest i njegov način reagiranja, bio poznat u svim pojedinostima i kada bi, s druge strane, zbivanja u svijetu bila poznata u onim područjima koja se dotiču tog karaktera, mogli bismo točno reći što će se toj osobi dogoditi i što će ona napraviti. To znači da bi nam njegova sudbina bila poznata."   Je li to točno? Je li oblik koji će poprimiti nečiji životni put uistinu u