Maksimir i Mirogoj

Zvijezde nad Brazilom (I. knj.), Demon po imenu Sutra (II. knj.)

Special cijena 159,20 kn Redovna cijena 199,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 736

  • Datum izdanja: prosinac 2018.

  • ISBN: 978-953358067-8

  • Vrsta uveza: meki

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 780 g

Nagrada Mirko Kovač 2018. za najbolju knjigu eseja

Ima li života poslije smrti, pitanje je staro koliko i čovječanstvo samo, ako se složimo da smo kao ljudska bića dovršeni upravo promišljanjem smisla svoga bića. Naravno da ima. Ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje tek birati hoće li u džennet ili u književnost, u pamćenje Sinana Gudževića. A rajska je ledina tamo ono tajno dječje igralište na kojemu su sandžački filhos zabijali svoje prve golove, njihov locus amoenus zvan Gudžalište, od kojega je Sinanovo pleme baštinilo ime, na planini Goliji, od koje je pak – pomalo se i sam bavim klasičnom filhologijom – naziv baštinila nogometna svečanost golijada. Niti je, naime, života mnogo više nego na sandžačkim i brazilskim gudžalištima, niti je njegova smisla mnogo više nego u pamćenju Sinanovu. Tamo gdje ga i ima, Sinan će taj višak tražiti i naći, taman se sakrio na najvišoj polici aleksandrijskog Museiona, ili u prašnjavom sjećanju neke od džennetskih udovica. I učinit će čitatelju da bi radije preživio u Sinanovoj priči no u vlastitoj vječnoj slavi. Kratka je ta slava, znamo mi bolje i od koga, varljiva i pokvarljiva, a svakako netočnija i nepouzdanija od Sinanove Enciklopedije živih. Ima Maksimira poslije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. I poslije Maracanaça bit će Maracane, tajnoga garinčališta za dječje golijade.

Ima Maksimira poslije Mirogoja, ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje još samo zapitati se i odgovoriti ima li života prije smrti, i ima li Maksimira prije Mirogoja. A postoji li grčki demon po imenu Sutra, “praznioca ovoga i punioca onoga svijeta”, mora biti i onoga po imenu Jučer, punioce ovoga svijeta. U prostoru između živi njegov zapisivač, demon zvani Sinan Gudžević, neumorni šetač po grobljima ljudi i jezika: bilježi na epitafima godine rođenja i godine smrti, pa raspisuje one crtice između, u koje stanu svi ljudski životi. Od tih crtica, eto, ispisuje Sinan knjigu odnekud nam poznatih ili odnikud nam nepoznatih imena, pored kojih svakodnevno prolazimo ne obazirući se, kao pored turskoga groblja na putu do svoga. Od tih biografija, od imena nekih davnih i divnih ljudi, ali i davnih i divnih daljina i predjela, pjesama i pjesnika, dragih prijatelja i bliskih nepoznanika, Sinan ispisuje alternativnu povijest našega zajedničkog svijeta, temeljeći mu novu religiju u kojoj, rugajući se demonu zvanom Sutra, najbolje među nama čeka život prije smrti. Ima Maksimira prije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. Ima života prije smrti, taman da je kao ona crtica na skopskom grobu Georgiasa Zorbasa.
— Boris Dežulović

Predstavljen ‘Maksimir i Mirogoj’ Sinana Gudževića

Mašenjka Bačić, Novosti, 21. 12. 2018.

Knjiga ‘Maksimir i Mirogoj’, sastavljena od dva dijela - ‘Zvijezde nad Brazilom’ i ‘Demon po imenu Sutra’ - autora Sinana Gudževića predstavljena je u četvrtak navečer u zagrebačkom KIC-u. Na više od 800 stranica, u dva toma, prikupljeni su tekstovi koje je Gudžević objavio u svojim redovitim tjednim kolumnama u Novostima, plus nekoliko tekstova iz Feral Tribunea i jedan iz Sportskih novosti.

Kako je rekao izdavač i urednik Seid Serdarević, Gudžević je pišući tekstove vješto isprepleo više razina – od nogometne do filološke.
- A u svemu tome, naravno, ništa ne ide bez velikih prijateljstava i velikih emocija koje Gudžević upleće i u jedno i u drugo - rekao je Serdarević.

Dražen Krušelj, sportski novinar Jutarnjeg lista, govorio je o autorovoj fascinaciji brazilskim nogometom, referirajući se na anegdotu iz Gudževićevog teksta, koja se odnosi na poruku trenera jednom pjesniku nakon što ovaj odlazi s treninga, a glasi: ‘Sovjetskom savezu i Moskvi nasušno trebaju stihovi.’
- Tako nekako i ja čitam ove Sinanove kolumne iz Novosti, premda ima i nekih davnih tekstova iz Ferala, koje su gradu Zagrebu i hrvatskom nogometu nasušno potrebni – kazao je Krušelj.

Prevoditeljica i profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Đurđica Čilić osvrnula se na autorove strasti kojih je, prema njenom mišljenju, cijeli niz: strast prema govorenju, pripovijedanju, nogometu, jeziku, znanju, književnosti, putovanjima i, nadasve, strast prema ljudima koji imaju neku strast.
- Sinanovi tekstovi su oni koje ćete prepoznati kad ih budete čitali kao tekstove koji se nadimaju od žara ljudi opisanih u njima i koji osjećaju oko čega se njihovi životi strukturiraju ili osmišljavaju. Ako ih čitate i samo za tim budete tragali, zaista ćete dobiti i više nego što očekujete - rekla je Đurđica Čilić, dodavši kako je to tek jedna od nekoliko dimenzija čitanja Gudževića.

Druga se odnosi na autorov odnos prema jeziku koji je svima poznat i blizak, a opet jedinstven.
- To je jezik svih nas, a opet više od jezika koji govorimo. Iznimno je bogat, poznat i blizak. Živ je i vibrantan, jako postojan i stabilan, patinast, istovremeno moderan i odmjeren, ali i vrlo sugestivan - rekla je Čilić i nastavila pričati o Gudževićevoj rečenici.

- Sinan nastupa kao sjajan, osviješten i precizan retoričar, pun respekta prema skladu, formi i sadržaju. Njegove rečenice su prozne, ali sasvim dobro bi stajale i u dobroj narativnoj poeziji. Neke su takve da, dok ih čitate, imate potrebu podcrtavati kako biste u novom čitanju - kojeg će zasigurno biti - oko odmarali samo nad njima - rekla je Đurđica Ćilić.

Također je naglasila Gudževićevu vještinu da kao pripovjedač premosti nekoliko golemih distanci, kako onih vremenskih i prostornih, tako i kulturoloških i civilizacijskih, između svijeta svog djetinjstva i kasnijeg života.
- Nije samo sposobnost premošćivanja te distance ono što krasi autorove tekstove, nego i pronalaženje sličnosti između ta dva suprotna svijeta - smatra Čilić.

Profesor i prevoditelj Neven Jovanović kazao je kako su ‘Sinana bogovi raznih konfesija i uvjerenja blagoslovili tim darom da može pisati kao što govori’.
- Čitati Sinana je kao slušati ga kada priča. A to je kao da sjedite uz neku omanju rijeku koja brzo i prohladno teče, uz nekakav brdski potok, u kojem možete namakati noge i uživati - slikovito je opisao Jovanović i dodao da Gudžević piše o ljudima koje smo zaboravili, o lažima koje smo izrekli kao pojedinci ili narodi, kao i o sramotama koje te laži donose jer uvijek je tu negdje netko tko nije zaboravio.

Okupljenima se na kraju obratio autor ‘Maksimira i Mirogoja’, koji je Serdareviću javno zahvalio što mu ‘tekst nije dao na lektoriranje’.

- Jezik kojim pišem i govorim je naučen i nije jezik moga rodnog kraja. Povlašten sam u cijeloj ovoj jezično-šovinističkoj skalameriji, kojoj je centar ovdje, u Zagrebu. Naime, otkako sam progovorio, ja sam ekavac i ijekavac zato što se u mom rodnom kraja čuvaju ije e, a ne kaže se je. Pa se kaže dijete u jednini, a deca u množini. Zbog toga mi se nije nikakav problem prešaltati iz ijekavice u ekavicu - rekao je Sinan Gudžević.

 

Kafkijanac koji je svugdje doma

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 8. 3. 2019.

Sinana Gudževića prije sam slušao nego čitao. I kupio me na prvu izgovorenu rečenicu. Čime? Za početak, jezikom koji ne priznaje granice ni književnih standarda ni dijalekata.

Potom, rijetkim umijećem da u svoje priče uplete i uzvišeno i prizemno. Konačno, besprijekornom dramaturgijom zbog koje se svaka njegova rečenica sluša kao da ima biti posljednja. Ne mogu vam, naravno, savjetovati da ga počnete uhoditi, pa iz prikrajka vrebati kad će započeti kakav zgodan monolog, ali vam zato mogu svesrdno preporučiti da posegnete za njegovom duologijom "Maksimir i Mirogoj", u kojoj je dojmljivo i vjerno prenesen duh njegovih ćakula i facendi.

Prilježni čitatelji "Novosti" vrlo dobro znaju o čemu je riječ. Na stranicama toga tjednika on već godinama ispisuje tekstove koji su apsolutno samosvojni i neusporedivo drukčiji, kao što je, uostalom, i on sam. Gdje ste čuli za pisca (rođenog 1953.) koji je studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu, potom živio u Rimu, Berlinu, Napulju, Rio de Janeiru i Zagrebu, te koji prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog?

Prvi svezak sabrane autorske rinfuze nosi naslov "Zvijezde nad Brazilom" i okuplja tekstove koji se bave velikom autorovom strašću, nogometom. Kako njegovu infišaciju ne dijelim ni općenito (jer sam metodično suzdržan prema loptanju kao takvom), a još manje pojedinačno (jer on je zagriženi navijač beogradskih crno-bijelih, koji za sebe kaže: "Partizanove utakmice pratim uživo, umrtvo, u snu, u polusnu, u bolesti, u prehladi, u anesteziji, u jagodama, u vrbama i johama, pod trešnjama"), to bi ovaj libar za mene trebao biti prilično žilav zalogaj?

Popravite vremena, barem nakratko

U teoriji, svakako da. Vrlo često kad se susretnem s tekstovima koji su natopljeni nježnim sentimentima, a bave se nogometom, osjetim odbojnost ili u najmanju ruku dosadu kakva muči žene kad se nađu u društvu gnjavatora koji ih dave anegdotama s odsluženja vojnog roka. Na sreću, u Gudževićevu slučaju teorija se sretno razišla s praksom. Jer, njegovi prozni driblinzi kojima u istome tekstu s lakoćom premošćuje tisuće kilometara i desetke godina, pa se sa zavičajnog Gudžališta kojemu duguje prezime (a radi se o zaravni na kojoj su se djeca nekoć zabavljala gorštačkom igrom sličnom hokeju na travi) vine sve do Londona i Berlina, jednako snažno će se dojmiti i nogometne zanesenjake i manjinu nas ravnodušnih.

Konačno, između prvog i drugog sveska Gudževićevih zapisa (a potonji nose naslov "Demon po imenu sutra") suštinski nema nikakve razlike. Nogomet je u drugom libru sveden tek na razinu fusnote, a fokus je izoštren na pitanja književnosti i smrti. Ali fantazist Sinan u oba slučaja jednako igra svoju nadmoćnu tiki-taku u ofenzivnoj formaciji, da bi na kraju svakoga eseja manirom šereta i fajnšmkera plasirao panenku pod prečku.

Čvrsto ukotvljen u svoj sandžački zavičaj – odakle se radosno raspršio na sve četiri strane svijeta – autor dvostruko bordiža, i u prostoru i u vremenu, bivajući svugdje i među svima doma. Širokogrudan kao i jezik kojim govori odnosno piše, on je jednako otvoren i za Franza Kafku i za njegova prezimenjaka Zdenka, nekadašnjeg igrača Dinama, kojega je Gudžević pratio još u danima kada se ovaj kalio u drugoj ligi na posudbi u momčadi Orijenta. Između korica ovoga dvoknjižja dovoljno je mjesta i za najveće, odavno kanonizirane pripovjedače, i čeljad o kojoj prije Sinana nismo znali ništa, premda ti se mora učiniti kako njihovo pripovjedno umijeće nimalo ne zaostaje za onim slavnih pisaca.

Sokoćal po imenu kindle

Osim što ispovijeda duboku vjeru kako je čitav svijet uistinu globalno selo, pisac ne zaboravlja ni svoje lokalno, zatureno i malo – Grab, na Goliji, između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Ako i dalje ne znate o kojemu se predjelu točno radi, nema veze, ni meni nije baš sasvim bistro. Niti želim da mi postane. Kao i do sada, ostat ću na uljudnoj distanci prema Grabu i Goliji, jer me strah da bih eventualnim odlaskom tamo samo uprskao veličanstveni dojam što su ga taj predjel i njegovi ljudi ostavili na mene uz sugestivno Sinanovo posredovanje. Ne znam ni za kakav sličan primjer malešnoga mjesta koje je dobilo veći, premda samo papirnati, spomenik, i tako postalo regionalnom inačicom Tolkienova Međuzemlja.

"Sad", piše Gudžević na jednom mjestu, "u sokoćalima po imenu kindle i laptop nosim i po dvije hiljade knjiga, o rame torbica, a ruke mi slobodne kao saobraćajcu. Da nisu ova vremena loša, mogla su ova vremena biti dobra." Batalite sokoćala i posegnite za analognim Sinanovim dvoknjižjem, sami sebi popravite ova vremena, barem nakratko.

 

Zanos i ljubav prema životu

Dragoljub Stanković, Žurnal.info, 5. 10. 2019.

Naše vreme, čini mi se, bolje je zabeleženo, sačuvano za budućnost, u nefikcionalnom, u novinskim tekstovima, dokumentima, svedočenjima, nego u klasičnoj literaturi, romanima, poeziji, drami. Istorija dobra i zla na prelazu milenijuma, čitaće se, ako bude radoznalaca, u kolumnama najboljih novinara s ovih prostora jer je stvarnost u kojoj živimo prevazišla svaku fikciju, zanimljivija je od najluđe izmišljotine, surovija od najsvirepijeg horora, često nepojmljivo užasna i nesvarljivo tragična, traumatična, ali i smešnija od najblesavije parodije. Knjige sabranih kolumni najboljih autora postaće jednom lektira iz istorije jer se u zvaničnim programima škola i medija skriva strašna i zato potencijalno oslobađajuća istina, ona koja bi raskrinkala vladajuće elite.  

Dobrog kolumnistu čini prepoznatljiv stil, duhovitost i vladanje jezikom, takvo da se kaže tačno ono što se želi, precizno. Kad osetim potrebu za bogatstvom svog jezika, što znači i za pročišćenjem percepcije jer na svet se gleda kroz jezik, i ako je on sterilan, izveštačen, banalan, jednosmeran, manipulativan, tup, neosetljiv, i svet koji on opisuje, gradi, postaje monoton, odbojan, nepodnošljiv, tj. lažan; dakle, ako mi treba „umivanje duše“, a od nje je, izgleda, nešto ostalo u meni - čitam živopisne kolumne Sinana Gudževića jer su njegovi tekstovi za mene čista radost, uteha, podsećanje na obilje smisla i lepote koje nas zapljuskuju sa svih strana samo što ih mi, zaronjeni u naviku i sitne interese, ne vidimo. 

Sinan Gudžević je spor ali svuda stiže. Tako je sa izvornim pripovedačima, sa onima koji znaju da povežu i nacrtaju svet, da ga prodube, osvetle i oboje, koji imaju nagon za pričom, veruju u nju, i tako se odupiru besmislu i zlu. Ono što je ispričano to je spašeno, pripitomljeno, osvešćeno, apsolvirano da se ne ponovi. Ono što se krije i prećutkuje, a posebno neistina, može biti pogubno. To je napunjena puška na početku tragedije. Uverili smo se i uveravamo se u to svaki dan. 

Strašne laži

Možda zato i nije čudno što je kolumna koja otvara dvotomnu čitalačku uživanciju „Maksimir i Mirogoj“ Sinana Gudževića a pod nazivom „Ajax i UDBA“ baš ona o strašnim lažima u pisanju. O lažiranju čitave biografije fudbalera Velibora Vasovića od strane američkog profesora Jima Sheparda. 

U raskrinkavanju ovog zlodela Gudžević ima niz svedoka, sagovornika. Ovde se radi i o tome kako nas mnogi, čak i stranci, uveravaju i uče gde smo to i kako živeli u SFRJ, kao da mi to ne znamo i ne pamtimo. Kako smo bili u mraku i ropstvu a ne u najboljoj zemlji ikada na ovim prostorima. Revizija istorije je u punom jeku jer se najbolje prodaje. Gudžević je na promociji u Zagrebu rekao da je to slučajno ispalo da je to prvi tekst. Za mene nije. To je jedno od motivacijskih centara ovog pisanja. Međutim, umetnost pripovedanja nije prosta istinitost, fakti, nego i uverljivost. Kako voda sa izvora može da se zapali i ugasi duvanjem saznao je Gudžević još kao dete od starijih, arhajskih pripovedača, od onih koji su mu probudili i razgoreli nagon za pričanjem, u rodnom Grabu. Tamo se kaže „laži malo“ kad se neko moli da priča.  

Dugo mi je trebalo da shvatim šta u stvari piše Sinan Gudžević u formi nedeljne kolumne, za tjednik Novosti. Ne radi se tu o društveno-političkoj kolumni na šta se prvo pomisli, mada ima i toga jer ne fali najfinije soli kritike savremenog sveta, jasnih autorskih stavova i opredeljenja. Po pravilu postoje jaki elementi autobiografskog ali to nikada nije cilj, nego izvor za priču, često je u pitanju tzv. istraživačko novinarstvo jer se autor polomi za informacijama na sve moguće načine: telefonom, mailom, odlaskom na traženo mesto, slanjem nekog drugog tamo, a ponajviše se služi zavidnom erudicijom i to na više jezika, i tako pronalazi fakte i moguća rešenja problema koji ga muče u staroj i novijoj literaturi; često tekst bude kao mali esej, o nekoj reči, pojmu, o sudbini izuzetne ličnosti. 

Teme su, da po sećanju navedem: novinarstvo, Brazil, fudbal, latinski pesnici, prijatelji, preminuli prijatelji, retki, izuzetni a nepoznati stvaraoci, prevoditelji, moderni pisci i pesnici, zavičajni pripovedači, nemoguće mi je sve nabrojati ali ovde se i ne radi o količini. U Gudževićevom slučaju radi se o raskoši i čudu običnog, o zlatu jezika kojim se izlaže npr. priča o nekoj životinji, vulkanu, uz lokalizme i strane reči koje su diskretno date, utkane u moćan i lagani tok priče, neobavezan, a sve se rasprskava od težine izraza i krasote, neretko, pomenuću i tu zaboravljenu reč – od dobrote. O dobroti i gospodstvenosti nekih dragih ljudi koje je poznavao Gudžević piše sa divljenjem i bez patetike. To su izuzetno retke, dragocene ali i najtiše stvari, u naše postapokaliptično vreme. 

Zbog svega toga, verujem, jednom će se moći izmeriti toplina ovih tekstova, emotivnost koja će biti negde na nivou pisanja npr. Bore Stankovića ili Laze Lazarevića. Baš zato jer živimo u civilizaciji koja se hladi i obesmišljava. 

Najbolja tri minuta

Priča o brazilskom fudbaleru, neodoljivom dribleru Garinči iz ovih kolumni ostala mi je kao reperna tačka, kao jedan od najjačih utisaka, a evo i zašto. Kako nas izveštava Gudžević 29. maja 1958. godine, deset dana pre Svetskog prvenstva u fudbalu u Švedskoj, Garinča je protiv Fjorentine u Italiji dao jedan od svojih najčuvenijih golova. Predriblao je tri igrača i golmana i došao do linije praznog gola. Na zaprepašćenje svih sačekao je da se njegov čuvar Enco Roboti vrati, opet ga prevario naglom kretnjom i tek onda s loptom ušao u gol. Iako je utakmica bila prijateljska bio je kažnjen zbog neodgovornosti. Nije odmah zaigrao za Brazil na Svetskom prvenstvu, u prve dve utakmice. U meču protiv SSSR, koji je bio favorit na prvenstvu, na samom početku utakmice, Garinča i Pele igraju tako da su to kasnije nazvali „najbolja tri minuta u fudbalu svih vremena“. 

Sve ovo pišem jer mi se veza između izvrsnog kolumniste i fudbalera ukazuje na sledeći način: Svet je lopta koja izmiče, beži, odskače, juri, stalno u promeni. Kolumna je dribling rečima. Jezička veština je umeće baratanja, igranja: svetom, imaginacijom, kulturom, nalaženje novih uglova gledanja i izmicanja, naglih poput Garinčinih koji su obarali njegove čuvare. Svet je nešto nepojmljivo, nesamerljivo, čemu smo svedoci i gde smo se našli, šta pokušavamo da opišemo, ispričamo, nađemo mu bar neku logiku. Lopta-svet ima prošlost, ali i budućnost. 

Kolumnista Gudžević voli svet, on ga zanosi kao u igri, plesu, meraku, nema kod njega mrve cinizma, ali zato je ironija uvek tu. Da li će pogoditi u moždanu mrežu, dati gol ili samo napraviti dobru priliku za drugog, nije važno. Efektan trk preko dve-tri stranice, to je ono što očekujemo od autora kolumne. Rečenica dobrog kolumniste-driblera drži pažnju, otkriva novo, uzbudljivo, nepoznato, poigrava se sobom i drugima, razobličava laži, opšta mesta, nemilosrdna je prema predrasudama, ali i puna ljubavi, vesela, laka, ne opterećuje. 

Jedno od najvažnijih pravila pisanja pokazao je na delu baš legendarni Garinča, zvani „narodna radost“. Garinča nije igrao na rezutat, čak ni za publiku, on je igrao da bi se pre svega sam zabavio, kao dete, kao genije, vođen paradoksalnom logikom igre, zanesen. Nije ga zanimalo gde se nalazi i koliko ga ljudi gleda, da trenutak nepažnje odlučuje. Ako je nešto larpurlartizam, umetnost, onda je to ovo o čemu nam Sinan Gudžević priča u vezi Garinče a koji je na psihološkim testovima bio proglašen skoro retardiranim. Kao čovek bio je neagresivan i s fizičkom manom, jednom kraćom i obe krive noge. Taj, posle se utvrdilo genetski nedostatak, u stvari je bio njegova prednost, bio je brži od drugih. Privatan život mu je bio katastrofa. Biografija prokletog pesnika fudbala!   

Zanos životom koji osećam u Gudževićevom pisanju, težak je i strastan kao dert, jer je istinski, starovremski, i nije slučajno povezan s latinskim i starogrčkim pesnicima, s mudrošću starine za koju skoro niko više nema vremena ni strpljenja. 

Magma jezika

Čitajući dve knjige odabranih kolumni Sinana Gudževića, izašlih u tjedniku „Novosti“, pod nazivom „Maksimir i Mirogoj“, često mi je padala na pamet podela na, hajmo reći, kulturološke i ontološke stvaraoce, na pesnike kulture, civilizacije, sećanja, očuvanja tradicije, s jedne, i poete bîti, nemuštih suština, intimnog, zaborava, snova, onostranog, oniričnog, rušitelje, s druge strane; prvi idu više u širinu, raznovrsnost, raspričanost, narativnost, epiku, drugi u dubinu, u otkrivanje nepoznatog, liriku, prvi su više u komunikaciji s drugima, putuju, uče jezike, drugi su skloniji osami, izolaciji, koncentraciji. 

Odmah treba reći da je svaka podela opisna, relativna, uslovna, može se lako srušiti kao koncept, ona nam služi samo da nešto malo jasnije vidimo. Znanje je razlikovanje, suptilnost, dok podele samo potvrđuju da je sve Jedno, beskrajno i neshvatljivo. 

Sinan Gudžević izmiče akademskim klasifikacijama jer je prvenstveno pripovedač, a život ne podnosi fioke, on je magma jezika, naroda, migracija. Življi je Gudžević od većine onih koji danas proizvode tekstove. Sinan Gudžević piše, prevodi, i po mom osećanju spada u najsvetlije, prosvetiteljske primere pomenute prve struje autora, onih koji su motivisani ljubavlju i željom za negovanjem najlepših tradicija usmene i pisane reči, raznovrsnosti svetske kulture i civilizacije a sve u duhu stalne zapitanosti, promišljanja i prostog, detinjeg oduševljenja.

 

Predstavljanje knjige Maksimir i Mirogoj Sinana Gudževića
20. 12. 2018., KIC, Zagreb 

  1. Nekad je bilo više kačketa Nekad je bilo više kačketa U današnjoj Evropi lako se može biti osumnjičen za pedofiliju. Može, znam nedužne ljude koji su se s mukom izvukli. Ja ne mogu da ne pričam s djecom, svuda, s poznatom i s nepoznatom. Kako se zoveš, a lijepa imena, majko moja, bi li ga mijenjao, bi li ga mijenjala sa mnom, pa da se ja zovem tri dana Maša, a ti da se zoveš Sinan, pa onda svako sebi opet vrati svoje ime? Ime se ne posuđuje, kaže Maša, ime n
  2. S Lupigom u birtiji - Sinan Gudžević S Lupigom u birtiji - Sinan Gudžević U srijedu 13. ožujka 2019. u 20 sati Sinan Gudžević gost je susreta S Lupigom u birtiji u No Sikiriki Club-Baru u Zagrebu (Nova cesta 88). U razgovoru sa Sinanom Gudževićem bit će predstavljene njegove knjige Zvijezde nad Brazilom i Demon pod imenu Sutra, objedinjene pod naslovom Maksimir i Mirogoj.
  3. Trideset i tri vrste sira Trideset i tri vrste sira Za koji mjesec će tome biti cijelih trideset godina. U jesen 1985, u jednom restoranu u Istočnom Berlinu, u državi po imenu DDR, dobio sam na poklon knjigu stihova njemačke pjesnikinje po imenu Gisela Kraft. Za njeno ime sam i čuo prvi put tu, u trenutku kad mi ju je predstavila Barbara Antkowiak, prevoditeljica sa srpskohrvatskog jezika. Uz njih dvije bio je tada i pisac lužičkosrpski Jurij Brězan, inače potpredsjednik Saveza pisaca d
  4. Predstavljanje knjige “Maksimir i Mirogoj“ Sinana Gudževića Predstavljanje knjige “Maksimir i Mirogoj“ Sinana Gudževića U četvrtak 20. prosinca 2018. u 19 sati u Kulturno informativnom centru u Zagrebu predstavit ćemo knjigu Maksimir i Mirogoj Sinana Gudževića. Uz autora o knjizi će govoriti Đurđica Čilić, Neven Jovanović, Dražen Krušelj i Seid Serdarević.                Polazeći od dviju metafora usko vezanih uz zagrebački urbani prostor - Maksimira i Mirogoja - Sina
  5. Prošireni gol Prošireni gol Brazilac Ary Barroso je uveo instrument u radioprenose utakmica. Svojim sviralom je obznanjivao Brazilu da je na utakmicama postignut gol. Sa svirkom je počeo 1938, a nastavio dok je god trajalo, kroz četrdesete i pedesete godine. Otada je prošlo godina i godina, a nije se pojavio nasljednik. Ary, reklo bi se u njegovoj zemlji, nije načinio školu. Ostao je jednokratan. Gramatičari bi za njegovo sviralo rekli da je hapax. Tom rij