Tiranija  izbora

50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Tonči Valentić

  • Broj stranica: 184

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266388-4

  • Naslov izvornika: The Tyranny of Choice

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 30 g

Danas nas se uvjerava da naši životi obiluju izborom. Poput proizvoda na policama supermarketa, čini se da možemo odabrati čak i svoje identitete. Ali, paradoksalno, ta sloboda može izazvati tjeskobu te osjećaje krivnje i manjka. U Tiraniji izbora poznata slovenska teoretičarka psihoanalize i sociologinja Renata Salecl istražuje kako primamljivi poticaji kasnoga kapitalizma da “budemo svoji” dovode do sve većeg nezadovoljstva – i kako ustrajavanje na izboru kao pukoj osobnoj odluci može onemogućiti društvenu promjenu. Oslanjajući se na raznolike primjere iz popularne kulture – od internetskih stranica za namještanje spojeva i knjiga za samopomoć do opsesije životima slavnih – te uvide iz sociologije, psihoanalize i filozofije, Salecl pokazuje da je izbor rijetko utemeljen na jednostavnoj racionalnoj odluci s predvidljivim ishodom. Umjesto izbora sve češće prevladava tiranija izbora.

Elegantno, promišljeno... Divno oblikovano i jezgrovito, čitatelje će nagnati da se zapitaju o skrivenoj logici svojih svakodnevnih života.
Darian Leader

Britka, valjana analiza, puna anegdota.
Boyd Tonkin, Independent

Ova knjiga ima snažnu poruku poput Doktrine šoka Naomi Klein te je ispunjena domišljatošću i konzumerističkom ironijom.
Bookseller

21.5.2012.

Renata Salecl u Zagrebu

Jutarnji list, Adriana Piteša, 18.05.2012.

Sjajna priča o današnjem svijetu, napisao je britanski pisac Hanif Kureishi o knjizi Renate Salecl “Tiranija izbora”, čiji je prijevod upravo izašao na hrvatskom (u izdanju Frakture i prijevodu Tončija Valentića), a u kojem slovenska sociologinja na primjerima iz popularne kulture pokazuju kako iluzija slobode izbora, koja nam se pruža u suvremenom društvu, stvara osjećaj tjeskobe, krivnje i manjka, a ujedno je i moćan oblik kontrole društva. Salecl je gostujuća profesorica na London School of Economics i istraživačica pri Institutu za kriminologiju na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Studirala je filozofiju i doktorirala sociologiju, a 80-ih godina bila je aktivna u znamenitoj Ljubljanskoj školi psihoanalize. Godine 2010. proglašena je slovenskom znanstvenicom godine, a u prosincu iste godine Delo je odabire za slovensku osobu godine. Ovih dana je u Zagrebu gošća Subversive Festivala. Paradoks ideologije Kako ste se uopće upustili u temu “tiranije izbora”? - Fokus većine knjiga koje se bave ovom tematikom uglavnom je analiza potrošačkog društva, analizu pitanja i emocija s kojima smo suočeni kad uđemo u velike dućane i bombardirani smo pitanjem što odabrati. Meni se učinilo da se ta paraliza, tjeskoba koja se pojavljuje uz izbor, nije vezana samo uz potrošačko društvo. Tiranija izbora odnosi se na specifičnu ideologiju kasnog kapitalizama koja seže u sve sfere društva: kakvo ćemo tijelo imati, hoćemo li biti roditelji ili ne, kako ćemo birati partnere, kako tumačiti emocije. Sve to zapravo prekriva stvarnu situaciju: to da zapravo nemaš mogućnost izbora, da bez obzira na to što učinili, ne možemo utjecati na svoje osjećaje, baš kao što ne možemo intervenirati kako će nam se dijete razvijati. No, ljudi su zbog te ideologije pacificirani, nisu skloni društvenoj kritici, zatvaraju oči pred nejednakošću, iako paradoksalno sve manji broj ljudi ima mogućnost zdravo živjeti, ima pravo na dobro zdravstveno osiguranje i sl. Postoji li netko tko je izuzet? - Ne, znamo da su najviše zadužili upravo najsiromašniji članovi društva. U konačnici, svi se tretiramo kao potrošači. Upravo tu vidimo kako je to savršen mehanizam socijalne kontrole: premda brojni ne zarađuju dovoljno da si nešto priušte, žive u društvu u kojom se propagira da je sve moguće i da su oni koji ne uspiju sami krivi za takav život. U tom kontekstu, zanimljivi su nemiri u Londonu koji se mogu interpretirati kao potrošački revolt. Neposredno uoči njih Levi’s je pokrenuo kampanju na kojoj mladić u jeansu stoji pred kordonom policije, a slogan je “Go forth”. Poruka je jasna. Nakon što su nemiri izbili, kampanja je maknuta. Drugi, pak, slojevi osjećaju tjeskobu, neprestano misle da griješe u svojim odlukama. Uzmimo naprimjer koliko vremena potrošimo na istraživanje po forumima, po dućanima kako bismo se za nešto odlučili, a onda opet mislimo da smo pogriješili. Kad si tjeskoban, neprestano misliš da griješiš - pacificiran si. Politika štednje Koliko je kriza utjecala na promjenu stava o tim temama? - Ne puno, mislim da smo i dalje u istoj spirali. Kriza je pojačala manifestiranje samoagresije: porast anoreksije, bulimije, alkoholizma, radoholičarstva... Ljudi rade sve više i više, nakon posla rade, pak, na sebi, garancije sigurnosti nema, a još uvijek živimo u društvu u kojem se propagira da je sve moguće. Primijetila sam i zanimljiv trend u Sloveniji: s razbuktavanjem krize, počelo se štedjeti na javnom zdravstvu, a paralelno se povećeo broj časopisa koji propagiraju da ljudi mogu ozdraviti ako pozitivno razmišljaju, odnosno ako isprave stav zbog kojeg su se razboljeli. A što ako ne ozdrave? Je li to zbog nedostupnosti dobrog liječenja ili manjka pozitivnog stava? Dodatno je problematično što su europske vlade počele propagirati politiku štednje, koju smatram potpuno pogrešnom, a kojom se propagira osjećaj agresije prema nekom drugom: bilo da je to lijeni Grk, lijeni birokrat, znanstvenik, umjetnik. Sve je to jako opasno jer se otvara mogućnost da se ponovi situacija koju smo već vidjeli, primjerice u tridesetima 20. stoljeća. Sad su to lijeni Grci, lijeni Mediteranci, sutra će biti neko drugi. Sve to otvara vrata nekoj novoj varijanti fašizma. Žilava ideja Od pripadnika suvremenih generacija, pak, očekuje se da budu kreativni individulaci. Većina njih brzo otkrije da im je to prevelik teret, istaknuo nam je lani Zygmunt Bauman. Koliko je taj stav o potrebi inidivualnosti dosta prevelik teret za većinu? - Ideja čovjeka koji se može sam izgraditi i izboriti za, primjerice, bogatstvo bila je strašno važna za razvoj kapitalizma. Ta ideja je još uvijek žilava. Zanimljivo je istraživanje provedeno u SAD-u među najsiromašnijim slojevima društva koji ne podržavaju visoke poreze za bogataše ili besplatno zdravstveno osiguranje. Među odgovorima koji su se pojavljivali bio je i taj da ne žele pristati na to jer što ako njihovo dijete jednog dana postane Bill Gates, zašto bi ga opteretili dodatnim davanjima?

28.5.2012.

Renata Salecl: Kapitalizam je ljude ispunio autodestrukcijom

Novosti, Dragan Grozdanić, 26.05.2012.

Povod za razgovor s Renatom Salecl, sociologinjom, filozofkinjom, teoretičarkom psihoanalize i istraživačicom na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani te gostujućom profesoricom na London School of Economics i njujorškom Benjamin N. Cardozo School of Law, bilo je njezino gostovanje na netom završenom Subversive festivalu u Zagrebu, na kojem je predstavila i svoju novu knjigu “Tiranija izbora” (u izdanju nakladničke kuće Fraktura). U razgovoru za “Novosti” govori o načinu na koji kapitalizam, pod krinkom poticaja “budi svoj”, dovodi do sve većeg nezadovoljstva pojedinca i kako takva navodna sloboda izbora može onemogućiti društvenu promjenu. Progovara i o novim identifikacijama ljevice, mogućem kraju kapitalizma te budućnosti Balkana i Europske unije. U knjizi stojite pri tezi da izbor nije jednostavan i da u većini slučajeva nije racionalan. O kakvom je izboru, na kojem ustrajava današnje kapitalističko društvo, riječ i je li doista, u tom kontekstu, društvena promjena nemoguća? Ideja “Tiranije izbora” bila je pokazati kako izbor nije uvijek individualan čin u kojem racionalno odlučujemo. Jer, uvijek smo pod utjecajem društva, odnosno onoga što drugi percipiraju kao dobar izbor ili onoga što je društveno percipirano kao idealan ili poželjan izbor. U tom kontekstu, što god učinili, uvijek ćemo imati osjećaj da negdje griješimo i da nismo bili dovoljno dobri. Za sve u životu krivimo sebe, a ponajviše za svoju ekonomsku isključenost i neuspjeh. Na tome počiva kapitalistička ideologija. Dakle, ako si siromašan ti ćeš prvo kriviti sebe, iako živimo u društvu u kojem je tako velik broj nezaposlenih lumpenproletera nužnost. Teza je moje knjige da je ideologija izbora jedna perfektna ideologija koja omogućava kapitalizmu postindustrijskog doba da još funkcionira. Ljudi su internalizirali da su oni krivi za svoj neuspjeh i da svatko ima mogućnost da nešto uradi od svoga života te imaju sliku o sebi kao o nekom nedostatku koji još trebaju poboljšati. Autokrati sami sebi Dakle, i privatno, unutar četiri zida, živimo na tržišni, kapitalistički način? Paradoks je da se teorija racionalnog izbora, koja je došla iz ekonomije, uselila u sve druge razine ljudskog života. Na naš osobni život, ljubav, emocije, gledamo kao na nešto čime racionalno možemo upravljati, manipulirati našim osjećajima i osjećajima drugih. Subjekt koji je sada u toj ideologiji izbora propagiran je, na neki način, kao manipulator. Ako čitate priručnike za samopomoć s područja ljubavi ili poduzetništva, svi percipiraju subjekt kao nekoga kime možeš manipulirati. Pa ti nude način na koji se trebaš ponašati da, primjerice, nađeš momka, zadržiš ga i slično. Kako se oduprijeti ideologiji koja nam pod krinkom izbora daje samo privid slobode? Prvo je da izbor ne doživimo samo kao individualan čin, nego da insistiramo na činjenici da postoji i društveni izbor. Umjesto individualnih dobara, izbor bi trebalo usmjeriti prema razvoju društva. O takvom izboru danas ne razmišljamo. Mi smo cinični i oko političkih izbora, malo im vremena posvećujemo ili mislimo da je svejedno u kojem se smjeru odlučuje. Francuski filozof Louis Althusser kazao je da ideologija funkcionira tako da nešto počinjemo doživljavati kao uobičajeno, što je samo po sebi takvo. Mogućnost izbora ima samo onaj tko ima novac. Subjekt koji može praviti neke apstraktne izbore je subjekt potrošačkog društva. To nije više subjekt ljudskih prava, gdje pretpostavljamo da je subjekt kao takav izvan nekih determinanti spola i novca i da ga treba zaštititi. Zbog toga insistiram da se oko pitanja izbora otvori društvena konotacija. Kritiziram tu dominantnu individualističku teoriju izbora, kao i izbor na individualnoj razini koji smatramo racionalnim aktom. Čini se da nedostaje više javne kritike oko pitanja izbora. Na koncu ispada da nam više ne trebaju moderni tirani, jer nas je kapitalizam sam po sebi doveo u situaciju da živimo u iluziji? Doveo nas je u situaciju da smo uvijek kritični prema sebi. Mi smo autokrati sami sebi. Pogledajmo žene, one su same sebi najveći tirani. Toliko smo internalizirali ideju da imamo potpunu vlast nad svojim tijelom, izgledom, životom, djecom. Neka žena srednjih godina, majka, ne samo da radi čitav dan na poslu, nego je, kada dođe kući, puna krivnje što još nije radila na sebi, kući, djetetu... S druge strane, možeš privatno biti kritičan koliko hoćeš, ali dok nisi javno kritičan – malo što se mijenja. Isto mi se čini i oko ideologije izbora: mi smo privatno kritični ili barem sumnjamo u tu ideologiju, ali jako je malo javne kritike. Evo vam još jedan primjer: imate ideologiju da seks treba biti nešto fantastično, dok je u stvarnim životima seks nešto prilično obično, dakle ništa slično onome o čemu možete čitati u časopisima poput “Cosmopolitana”. A kada se javno ne suprotstavljamo takvoj ideologiji, ona ima puno veću snagu nego što bi je inače imala. Strast za neznanjem Referirate se i na nuklearnu katastrofu u Fukushimi: kažete da mnogi mladi i obrazovani Japanci, iako svjesni problema, ignoriraju posljedice katastrofe i kupuju ozračeno povrće i voće. Nazivate ih subjektima ignorancije, pozivajući se na poznatu maksimu francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana koji je rekao da danas ne prevladava strast za znanjem, nego strast za neznanjem. Možete li to objasniti? To što se dogodilo u Fukushimi, događa se svima nama. Pogledamo li ovdašnje kapitalističko društvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna. Kada ljudi zapadnu u jako tešku situaciju, u ignoranciji pronađu neko rješenje. Iz Fukushime se mnogi ljudi nemaju kamo odseliti, pri čemu ih vlada jako loše informira. A kako se ne mogu odseliti, ignorancija je jedini način da ondje prežive. Usporedila bih to s konfliktom traumatičnim poput rata; u početku imate veliku tjeskobu, a potom vaši mehanizmi preživljavanja ignoriraju mogućnost da svaki moment možete izgubiti život. To su mehanizmi samoodržanja, koji uvijek funkcioniraju s nekom dozom ignorancije. U medicini imamo primjere da neki jako bolesni ljudi požive dulje uz neku dozu ignorancije. Paradoksalno je da u nekim slučajevima to može više koristiti subjektu, ali to je uvijek jako individualno. Imamo li stoga opravdanje za to što se ne bunimo više i žešće radi nepravedne raspodjele bogatstva? Zašto se, primjerice, s većim entuzijazmom ne podržavaju viši porezi za bogate? Riječ je opet o paradoksu, pri čemu je upravo ideologija izbora bila ključna. Ljudi su usvojili ideju da svatko može uspjeti. Logika da će se otvoriti neka mogućnost implicira da sada rade stvari protiv svog dobra. Ignorancija najbolje omogućuje kapitalizmu da funkcionira. Primjerice, u jakoj smo ekonomskoj krizi već godinama, ali ništa se nije promijenilo – ignorancija je u najvišim ešalonima društva, još imamo taj kazino financijski kapital i potpuno kriminalno ponašanje. Vodi li tiranija izbora nužno u nasilje, ako iz nje proizlaze tjeskoba, nervoza i frustracije? Kapitalizam je uspio u tome da ljude ispuni samoagresijom, autodestrukcijom, a tu su i anoreksija, alkoholizam, droge i druga nasilja prema sebi. Tako kapitalizam funkcionira. Lacan je kazao da kapitalizam ide sve brže i brže, što znači da ne samo da sve više radimo i da smo postali hiperaktivni u svemu, nego i da brzo trošimo novac, za što izdvajamo previše vremena, kao i na održavanje svoga tijela, te na nekoj točki počinjemo proždirati sami sebe. Ideologija maskira tu autodestrukciju i prikazuje je kao neki izbor i područje mogućnosti, promjene i slično. Toliko je jaka diskrepancija kada je čovjek uvjetovan nekim režimom koji ga uništava, pa počne uništavati samoga sebe i još vjeruje u iluziju o mogućnosti promjene, idealne budućnosti i ideologije da svatko može nešto uraditi i izaći iz tih okova. Kako se osloboditi tih okova? Pojedinac bi, ako je to moguće, trebao nekako istupiti izvan sebe, pogledati ideologiju koja ga u tom smjeru gura i reći da su izbori koje je uradio nešto što se ne može uvijek kontrolirati, da je on produkt toga i da je u tome uvijek neki gubitak. Mi smo subjekti nesvjesnoga, ne znamo uvijek racionalno što nas sili u jednom ili drugom smjeru, i najviše što možemo uraditi jest da izbor ne uzmemo suviše ozbiljno. Potrebno je napraviti malu distancu od sebe i malo više gledati društvo kao strukturu u kojoj smo se našli. Europa izlazi iz Europe Slavoj Žižek, i ne samo on, najavio je skorašnji kraj kapitalizma. Koliko je to realno očekivati? Mislim da se kapitalizam nalazi u permanentnoj krizi i da mu se ne piše dobro, iako će se najvjerojatnije na razne načine pokušati održati na životu. Osim velike podjele na bogate i siromašne, imamo sve više zaduženih, koji su toliko u kreditima da ne mogu funkcionirati kao potrošači, što znači da je kapitalizam došao do točke da sve manje treba ljude koji nešto proizvode, ali je i sve manje onih koji mogu nešto kupiti. Imamo svega previše u razvijenom društvu gadgeta i drugih običnih produkata, a kapitalizam pokušava naći način kako bi i najsiromašniji slojevi dobili novac da ga i dalje mogu podupirati. Primjerice, u Brazilu je velik uspjeh doživio program “Bolsa Familia”, socijalni program vlade s logikom da najsiromašniji dobiju dodatni novac, što omogućuje potrošačkom društvu da se dalje razvija. Može li u kasnom kapitalizmu ljevica otvoriti neke nove kanale identifikacije? Osnovno je pitanje gdje je ljevica: puno je tzv. lijevih političkih opcija prebrzo prihvatilo neki neoliberalni model kapitalizma. Tek su nova gibanja, poput pokreta Occupy, počela otvarati nova vrata za neku novu lijevu opciju. Mislim da je problem ljevice kako naći punktove identifikacije, kojima bi kod ljudi probudila emocije. Desne su opcije puno bolje u provociranju emocija, zato su teme oko homoseksualnosti, abortusa, kraja života, žena i seksualnosti dominantne u njihovu diskursu. U Sloveniji smo izgubili na važnom referendumu oko pitanja obiteljskoga prava, oko kompleksa zakona koji bi puno pomogao ljudima da bolje reguliraju neke obiteljske stvari. U paketu tog prijedloga postojala je i mogućnost da homoseksualci posvoje djecu i upravo je to bio punkt oko kojeg su se crkva i desnica tako angažirale i manipulirale da je čitav zakon propao. Neke su emocije, dakle, bile potpaljene, ali stvar je ipak ostala prekrivena maglom. Koliko su bitni protesti i pokreti kojima svjedočimo u Europi, pa i u Hrvatskoj, unatoč tome što su nacionalizam i konzervatizam još postojani na Balkanu? Ti su pokreti ključni, jer ne otvaraju samo pitanje Europe, nego i pitanje kapitalizma kao takvog. Stoga mislim da će iz njih izrasti nešto više. U Americi su pokreti Occupy jako puno učinili, jer su spriječili da najsiromašnijim građanima banke uzmu kuće. To su možda mali pokreti, ali otvaraju vrata novima i mislim da će u Europi oko njih nastati nove debate. Kako vidite proces balkanizacije unutar Europske unije i istodobnu europeizaciju Balkana, iako u dubokoj krizi i pod kritičkim preispitivanjem? Pitanje je gdje je danas Balkan, tko još sebe doživljava Balkanom ili samo druge doživljavamo kao Balkan. Možda sve ide u neku mediteranizaciju, države koje, prema njemačkom modelu, previše uživaju, troše i premalo rade. Bojim se da Europi neće biti lako održati koheziju i to zbog birokratskih struktura, uskog gledanja na ekonomiju i neke bezvezne dirigirane financijske paktove. Strah me je da se ne otvore vrata za neko novo fašističko društvo, jer se neki konflikti već formuliraju onako kako se to događalo tridesetih godina prošlog stoljeća, a nema puno refleksije oko toga. Svaki narod gleda na drugi kao na nekog tko dovoljno ne radi i puno troši, a tu je i odnos prema islamu i imigrantima. Nije samo pitanje hoće li Grčka izaći iz eurozone, puno je važnije hoće li u budućnosti izaći velika sila poput Njemačke. Eto, Hrvatska ulazi u Europu, a Europa izlazi iz Europe. Drago mi je zbog izbora za ženu godine Lani ste u časopisu čiji je izdavač medijska kuća Delo proglašeni ženom godine u Sloveniji. Koliko vam to znači i kakav je položaj žena u Sloveniji danas? Vlada je zatvorila ured za jednakost spolova, imamo samo jednu ministricu i tek nešto više žena u parlamentu. Ne mogu kazati da smo u fazi gdje bi se jednakost spolova izjednačila s ozbiljnom željom da se nešto pomakne. To što sam kao teoretičarka bila proglašena ženom godine svojevrstan je paradoks, zbog kojeg mi je drago. Prikazuju li neki časopisi i one žene koje nisu samo pjevačice i modeli, otvaraju pozitivnu identifikaciju žena. Osim toga, time sam dobila neku širu platformu i veću mogućnost komunikacije.

29.11.2012.

'Tiranija izbora u kapitalizmu uvjerila nas je da su naši životi promašeni'

Nacional br.862, Barbara Ivezić, 22.5.2012.

Slovenska sociologinja gostovala je na Subversive Festivalu u Zagrebu, a govori kako Europa rasistički mrzi Balkance, zašto čitamo knjige o samopomoći te o krizi i homofobiji u Sloveniji “Balkan, a sve više i Mediteran su u Europi postali sinonimi za hedonizam. Balkance i Mediterance doživljava se kao ljude koji ništa ne rade, nego po cijele dane ispod suncobrana piju kavicu, koji puno troše i nisu disciplinirani. Tu je riječ o nacionalizmu i rasizmu koji je jako opasan jer otvara vrata fašizmu i toga se u Europi trebamo bojati. Kod određenih naroda je stvorena ideja da im netko krade njihov užitak, a to nije daleko od atmosfere koja je vladala prije 2. svjetskog rata, kada su Židov bili ti koji su nam otimali kruh i užitak. Danas se mržnja promovira na vrlo banalan, ali efikasan način. U Njemačkoj, recimo, postoji internetska stranica na kojoj si svaki Nijemac može priuštiti jednu parcelu u Grčkoj jer je toj zemlji njegova država isplatila veliku ekonomsku pomoć pa bi bilo uredu da i nešto dobije natrag”, kaže slovenska sociologinja Renata Salecl, jedna o brojnih zanimljivih gostiju upravo završenog Subversive Festivala, u sklopu kojeg je održana i konferencija Budućnost Europe te okrugli stol “Budućnost Balkana” gdje je sudjelovala u raspravi, zajedno s publicistom i filozofom Borisom Budenom te spisateljicom Dubravkom Ugrešić. Renata Salecl gostujuća je profesorica na čuvenoj London School of Economics i istraživačica pri Institutu za kriminologiju na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Studirala je filozofiju i doktorirala sociologiju, a 80-ih godina prošlog stoljeća bila je aktivna u znamenitoj Ljubljanskoj školi psihoanalize. Godine 2010. proglašena je slovenskom znanstvenicom godine, a u prosincu iste godine Delo ju je izabralo za slovensku osobu godine. Renata Salecl u Zagrebu je predstavila i knjigu “Tiranija izbora” u kojoj je na primjerima iz popularne kulture pokazala kako iluzija slobode izbora, koja nam se pruža u suvremenom društvu, stvara osjećaj tjeskobe, krivnje i manjka, a ujedno je i moćan oblik kontrole društva Što je tiranija izbora i zašto ste se prihvatili te teme? - Primijetila sam kako većina ljudi postaje tjeskobna kada treba napraviti najbanalniji izbor, primjerice izbor kozmetičkih preparata ili namirnica za kućanstvo. Zbog velike mogućnosti izbora takvih potrošačkih dobara kod ljudi se stvara iluzija da je sve u njihovom životu moguće birati; kakvo će tijelo imati, hoće li biti roditelji ili ne, kako će birati partnere, kako će tumačiti emocije. Tiranija izbora odnosi se na specifičnu ideologiju kasnog kapitalizama koja je tu kako bi prekrila realnu situaciju u društvu koja se svodi na to da pojedinac zapravo nema mogućnost izbora, da ne može kontrolirati ekonomsku krizu, utjecati na svoje osjećaje, duljinu života ili razvoj svog djeteta. No, ljudi su zbog te ideologije pacificirani, nisu skloni društvenoj kritici, zatvaraju oči pred nejednakošću, iako paradoksalno sve manji broj ljudi ima mogućnost zdravo živjeti, ima pravo na dobro zdravstveno osiguranje i slično. Kažete da mogućnost izbora ne stvara nužno zadovoljstvo, nego umjesto toga povećava tjeskobu i nesigurnost kod ljudi. Zašto? - Smatram da je za današnje kapitalističko društvo neophodno da se subjekt bavi isključivo sobom, a ne društvom kao takvim. Važno je da si ne postavlja pitanja o tome u kakvom bi društvu želio živjeti, postoji li neka alternativa današnjem društvenom uređenju, nego da se bavi sobom i svojom najužom obitelji. Ideologija izbora uspjela je uvjeriti malog čovjeka koji nema nikakve šanse čak ni za najosnovnije izbore u svom životu jer nema novca ni vremena, da percipira sebe za radikalno odgovornog za sve u svom životu. Paradoks je i to da se danas ljudi osjećaju odgovorni za recimo gubitak posla, vjerujući kako se nisu dovoljno trudili, iako je njihov otkaz posljedica ekonomske krize i neodrživosti njihovih poduzeća na tržištu. Jednako loše se osjećaju i ako se razbole jer im se sugerira da nisu vodili dovoljnu brigu o svom tijelu, nisu se zdravo hranili i vježbali. U knjizi kažete kako je u zadnje vrijeme izbor partnera počeo nalikovati izboru najpovoljnijeg teleoperatera. Uspijevaju li ljudi pronaći najpovoljniju opciju? - Puno ljudi je nesretno jer su svakodnevno bombardirani masom savjeta iz ženskih i lifestyle časopisa koji ih savjetuju kako odabrati idealnog partnera i ostvariti uspješnu vezu. Lutaju tako od jednog objekta ka drugom jer neprestano imaju osjećaj da je onaj sljedeći još bolji od postojećeg. Kako je ljubav uvelike povezana s našim nesvjesnim izborom, smatra se kako ona može uvelike naštetiti našim racionalnim namjerama te se i njoj pristupa kao stvari koju trebamo odabrati i pritom napraviti najbolji izbor. Sve je popularniji odnos “hooking up”, odnosno neobavezno druženje ili “brijanje”. Je li čar u tome što ne uključuje nikakvu obavezu među partnerima? - Ljudi se danas boje ljubavi, iako je istovremeno i najviše priželjkuju. Boje se neuspjeha i gubitka. Ljudi su danas ranjiviji nego prije jer je danas jednostavnije izaći iz neke veze koja ti ne odgovara. Žene su postale financijski neovisne te se lakše odlučuju na razvod braka. S druge strane, ideologija shoppinga utječe i na područje ljubavi. U Americi je u posljednje vrijeme postala popularna knjiga “The Game”, svojevrsna Biblija za muškarce. Ideja te knjige je u tome da postoje određeni trikovi koji će pomoći muškarcu da osvoji bilo koju ženu. Većina trikova opisanih u knjizi se bazira na manipulaciji i poigravanju emocijama drugih. Recimo, kada mladić u nekom klubu upozna djevojku koja mu se svidi, najprije treba pokušati ostvariti neki kontakt s njom, a potom je šokirati. Upitati je, primjerice, zašto tako lijepa djevojka ima tako ružne naočale i otići. Reakcija, tvrde u knjizi, neće izostati. Takvim manipulacijama ulazimo u sferu novog emocionalnog nasilja. Svaki priručnik za samopomoć nudi odgovore ne pitanja kako nekog šarmirati ili osvojiti, no rijetki su oni koji se bave temom kako ljubiti drugoga. U knjizi spominjete izraz “self – made” koji se odnosi na to da se danas život shvaća kao bojno polje u kojem pobjeđuju samo najsnažniji i najlukaviji. Jesu li ljudi prije 20-ak godina bili toliko usmjereni na sebe? - Ne, tada je vladala ideja zajednice i to se najbolje ogleda u školstvu. Puno se truda ulagalo da se ne prave velike razlike između one djece koja dolaze iz imućnih i djece koja dolaze iz siromašnijih obitelji, ili između djece intelektualaca i djece seljaka. U sportu je zaista važilo geslo “važno je sudjelovati, ne pobijediti”. Danas je svaki učenik u školi usmjeren na brigu o sebi. Primjećujem da studenti kojima predajem ne žele više razmjenjivati bilješke i skripte jer jedni druge doživljavaju kao konkurenciju. Roditelji više ne doživljavaju profesore kao autoritete, već su usmjereni isključivo na što bolji uspjeh svoje djece. Zna se dogoditi da mi studenti dođu na konzultacije s roditeljem i odvjetnikom jer nisu zadovoljni rezultatom nekog ispita. Zašto ljudima danas toliko trebaju knjige o samopomoći, a do prije nekoliko godina bile su proglašene američkom izmišljotinom? - Puno je ljudi koji danas žive preplavljeni osjećajem nezadovoljstva, krivnje, sumnje i propitivanja vlastitih odluka te su u potrazi za gospodarom koji bi im trenutno dao uputu kako se sa svim tim nositi. Današnje društvo više nema vjeru u tradicionalne autoritete. Roditelji ne žele biti autoritet svojoj djeci nego su im radije prijatelji, političari su odavno izgubili svaki kredibilitet, a autoriteti više nisu ni učitelji ni svećenici. Kako ljudi u neurotičnim situacijama, kao što je ovo vrijeme recesije, traže nekog u koga će se ugledati, mjesta starih autoriteta zauzimaju novi - pisci literature za samopomoć ili life coachevi. Ali se odnos prema autoritetima promijenio. Prije smo ih poštovali, ali smo im se i protivili. Danas i autoritet doživljavamo kao neki proizvod koji kupimo, a kad nam više ne treba ga odbacimo i tražimo novog gurua. Život je danas jako brz pa svi žele i brzo suočavanje s traumama. Je li kriza utjecala na promjenu stava o tim temama? - Danas je sve više zaduženih ljudi. Kapitalizam stvara previše objekata i nužno je da ljudi neprestano troše i kupuju. Ljudi su u posljednjih deset godina na sve načine gotovo pa prisiljeni da se zadužuju. Postalo je važno da je svaki čovjek zadužen jer samo je zadužen pojedinac dovoljno pasivan, dovoljno strepi i osjeća se krivim. Takav pojedinac teško će se odvažiti na nekakvu akciju. Kažete da je tiranija izbora posebno pogodila bivše komunističke zemlje? - U tim zemljama vladala velika želja za potrošnom robom i kako je to “obilje” dugo godina bilo teško dostupno, kada su ga konačno dobili ljudi su se osjećali zadovoljno. Znamo još iz psihoanalize da nam se želja za nečim povećava ako postoji neka prepreka. Sjećam se svojih prvih traperica koje sam dobila u srednjoj školi, nikada se u životu nisam više veselila jednom objektu jer sam čekala godinu dana da mi ih mama donese iz Italije. Mi smo za vrijeme socijalizma bili također potrošačko društvo, samo su onda postojale određene restrikcije. No kada je došao kapitalizam ljudi su počeli vjerovati da je za njihov uspjeh dovoljno da nauče kako dobro izabrati. Budući da je Slovenija već deset godina u Europskoj uniji, kako su se na nju odrazili globalizacijski tokovi? Koje su prednosti, a koje mane ulaska u EU? - Mislim da je najveća prednost u tome što smo dobili putovnicu s kojom možemo putovati bilo gdje i to što se otvorila mogućnost rada u drugim zemljama. No ta potraga za poslom izvan Slovenije nije kod nas postala popularna tek nedavno. S dolaskom ekonomske krize Slovenci se češće odlučuju na odlazak i traženje posla drugdje. Iako je većina ljudi podržala ulazak u EU, sada se počinju pitati je li odluka o prihvaćanju eura bila najpametnija jer s ovom ekonomskom krizom sve više uviđamo da euro funkcionira tako da on njega korist ima Njemačka, ali ne i male ekonomije na periferiji. Velika je zabrinutost među ljudima jer se pitaju što će biti s EU i eurom. Po nekima propast eura ne bi bila tako tragična jer bi to možda otvorilo vrata za neka nova promišljanja i sintezu EU. Iz vremena bivše Jugoslavije znamo da je, kada je o federaciji riječ, nužno da oni više razvijeni narodi pomažu manje razvijenim, da se uspostavi barem približna ravnoteža. Izjavili ste kako su Slovenci očekivali da će više profitirati od raspada Jugoslavije. Možete li to pojasniti? - Slovenija je na izlazak iz Jugoslavije bila prisiljena, potom je prošla veliku krizu zbog gubitka tržišta u bivšoj državi, a kad se oporavila imala je jako dobar razvoj. U tom smislu Slovenija je imala određenu prednost u odnosu na druge republike bivše države jer je kapitalizam dočekala razvijenija od drugih. No ta prednost nije dugo trajala jer se trenutno Slovenija suočava s velikom ekonomskom krizom, koju proživljava jednako teško kao i njeni susjedi. 80-ih godina prošlog stoljeća Slovenija je u odnosu na ostale republike prednjačila kao liberalna republika. Što je od tog liberalizma ostalo danas, pogotovo kada se u obzir uzme nedavni referendum o obiteljskom zakonu po kojem bi u istospolnim zajednicama partneri mogli usvajati djecu? - Žalosno je da je oko ove teme bila jako aktivna crkva koja inače nema tako snažnu ulogu u slovenskom društvu kao što to ima u Hrvatskoj. Pitanje homoseksualnosti u Sloveniji nikada u javnosti nije prihvaćeno na način na koji bi to danas bilo nužno. Ne postoji identifikacija s tim problemom jer u Sloveniji danas nema niti jedne javne osobe koja se javno deklarirala kao homoseksualac ili lezbijka. S druge strane, kod ljudi postoji nekakva iluzija o idealnoj obitelji, koja svaki put kada je nekakav referendum u pitanju, poput ovog o mogućnosti istospolnih partnera da usvajaju djecu ili o umjetnoj oplodnji, odjednom iskrsne u javnost. No u Sloveniji, za razliku od drugih republika bivše države, nema puno slučajeva nasilja prema homoseksualcima. U tom smislu ne mogu reći da vlada stravična homofobija, nego prije iluzija o sretnoj obitelji koju demantira sve veći broj razvoda. U sklopu Subversive Festivala, skupa s Dubravkom Ugrešić i Borisom Budenom, sudjelovali ste na raspravi o ulozi i položaju Balkana u suvremenoj Europi. Kakvo je vaše mišljenje o tome? - Balkan, a sve više i Mediteran su u Europi postali sinonimi za hedonizam. U Velikoj Britaniji postoji televizijski show “Greek for a Week” u kojem jednog Britanca (koji može biti taksist, javni službenik, trgovac i slično), kamere prate tjedan dana te računaju koliko sati je radio, koliko je zaradio, koliko je poreza platio. Kasnije to usporede sa situacijom u Grčkoj - tamo ne bi plaćao toliko poreza, dobio bi više bakšiša i više slobodnih dana. Na kraju računice stoji da prosječan Grk živi bolje od prosječnog Engleza. Takve stvari samo raspiruju nezadovoljstvo među ljudima. Bivša ste supruga Slavoja Žižeka. Kako doživljavate njegov zvjezdani status te na neku vrstu popularizacije filozofije? - Žižek je pokazao da filozofija nije nešto rezervirano isključivo za fakultete i uske akademske krugove, nego da onaj koji svoje stavove uspije izložiti na jasan i duhovit način pronalazi svoj put do publike. Žižekov slučaj budi optimizam jer pokazuje da ljude zanimaju i ozbiljna društvena pitanja.