Doba kože

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 256

  • Datum izdanja: svibanj 2019.

  • ISBN: 978-953358141-5

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 345 g

Književnost, politika, kultura svakodnevice vlastita sjećanja i iskustva savršeno se prožimaju u esejima Dubravke Ugrešić. Može li koža poslužiti kao umjetničko djelo, što se događa s doseljenicima i imigrantima na Zapadu, kakva je uloga umjetnosti i književnosti i kako to da esej o čistom hrvatskom zraku stalno buja? U novih šesnaest eseja Dubravka Ugrešić s puno gorkoga humora i mnoštvom kulturoloških referenci, uvijek pokazujući sva lica najopasnije životinje na svijetu – čovjeka – pokušava shvatiti svijet danas te propituje svoje i naše snove, sreću i strahove. Uvjerenost Jevgenija Zamjatina da pravu književnost mogu ispisati rijetki – “luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici” – usvojila je i Dubravka Ugrešić. Doba kože tjera nas da i sami kročimo na tlo kojim hodaju takvi rijetki.

“Moćno tržište (koje ne samo da vlada kulturom našega vremena nego ono i jest kultura našega vremena) pacifiziralo je svaki umjetnički otpor, učinivši to sa svime, pa tako i s ruskom avangardom (i europskim modernizmom). Tržište je pacifiziralo kulturu avangardnog otpora komercijaliziravši ga, baš kao što je komercijaliziralo Staljina i staljinizam. Tako su se egzekutor i njegove žrtve našli na istoj tezgi, u istome košu, tako su se usput zagubile razlike, tako su izbrisane ideje o umjetničkom otporu, o samoj dinamici umjetnosti, o zbacivanju okoštalih oblika s parobroda suvremenosti, o preuzimanju osobnoga rizika, o umjetnosti kao uskrsnuću riječi, o umjetnosti kao očuđenju, o umjetnosti kao o revoluciji, o umjetnosti koja će biti pljuska društvenome ukusu, koja će promijeniti svijet, inače je neće biti.”

Konzerve čistog hrvatskog mraka

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 21. 6. 2019.

"Priznajem da u posljednjih dvadeset i pet godina u bivšim jugoslavenskim i drugim 'tranzicijskim' sredinama teško pronalazim 'kuću' za svoje radove, bilo da se radi o knjizi ili o kraćim tekstovima", piše Dubravka Ugrešić u eseju pod naslovom "Umjetnice & ubojice", pa dodaje: "Neću sada ulaziti u to da li bih, kad bi me i pozvali, pristala objaviti tekst u hrvatskim ili srpskim mainstream novinama. U ovom trenutku pogađa me činjenica da mi to od pada Jugoslavije naovamo nitko nije ponudio. U 'rodnoj' Hrvatskoj novine i časopisi klone me se u svakom smislu. Hrvati su, naime, neobično osjetljivi na svoje hrvatstvo. Nagazi im hrvatstvo, nagazio si na minu. Ako na pitanje srpstva i hrvatstva ne dajete pet para, i ako ste pritom žena, onda su razlozi vaše književne nepopularnosti u obje sredine razumljivi. Ah, da, i napustila sam ih, njih, sredine, ni to mi se ne prašta.“

Autorica ne pretjeruje kad o sebi govori kao o književnoj pariji. Eseji sabrani u knjizi "Doba kože", njih ukupno šesnaest, pisani su od 2014. do 2018. godine i objavljeni u različitim novinama i časopisima iz bijeloga svijeta. Samo jedan ugledao je regionalno svjetlo dana, i to na beogradskom portalu "Peščanik" koji okuplja suradnike s reputacijom okorjelih oporbenjaka.

Novotarije i stara mržnja

Razlozi ignoriranja Dubravke Ugrešić vrlo su jednostavni: mainstream mediji ne vole žuljati sentimente mainstream publike. A između korica "Doba kože" posijan je popriličan broj razloga da se dotični sentimenti zakuhaju do točke vrenja, pa čak i materijaliziraju u nekoliko sasvim izglednih tužbi. No, kako i većinska publika i većinski šljam kojim se autorica bavi, od libara bježe kao vrag od tamjana, malo je vjerojatno da će premijera ovih tekstova u nemasovnom, dakle, knjiškom mediju izazvati skandal. Šteta, jer ova zbirka eseja itekako zaslužuje da se o njoj govori, pa makar i povišenim tonovima.

Oni koji se cijeloga života – ili barem zadnja tri desetljeća – nisu mrdnuli iz ove zemlje (osim nakratko, kao turisti), lako mogu pasti u iskušenje da sve što im/ nam se događa počnu doživljavati kao suštu normalnost. Zato je nasušno potrebno čitati tekstove autorice kao što je Dubravka Ugrešić koja s matične amsterdamske, ali i drugih svjetskih adresa, kamo je pozivaju kao uglednu spisateljicu (dakle, s dovoljne udaljenosti) može razobličiti taj toksični privid i tobožnju normalnost prokazati kao prvorazrednu gadost.

"Doba kože" je, naravno, ovo naše, u isti mah obilježeno plimnim valom svakovrsnih novotarija i ustajalom baruštinom starih mržnji. Zbijena u škripac između tih dviju krajnosti, Dubravka Ugrešić pokušava pronaći čvrstu točku oslonca. Ona je, očekivano, duhovita, ali i još očekivanje gorka, zamalo beznadna. I kad piše o digitalnom voajerizmu ("Nije novost da zahvaljujući tehnologiji čak i plemena na Novoj Gvineji mogu, ako hoće, raspravljati o tome je li Renée Zellweger izgledala bolje prije ili nakon operacije. Ono što uvijek iznova začuđuje jest da su čak i plemena na Novoj Gvineji spremna raspravljati o tome.") i analognoj mizoginiji (ističući kako je u hrvatskim zakonima zapriječena jednaka kazna od tri godine zatvora za oskvrnjenje hrvatske zastave kao i za silovanje), ona zasijeca nemilosrdno i oštro, i to ne samo prema negativcima koje u tekstovima prokazuje, nego i prema čitateljima kojima ne ostavlja preveliku nadu.

Esej koji traje

"Mi smo već u ratu", napominje autorica, "samo to nismo zamijetili, možda i zato jer smo čekali jasne znakove apokalipse, a cio trik je u tome da apokalipse nema, samo postapokalipsa, apokalipsa je kao šećerna bolest, i ne znate da je imate. Pripremite se, dakle, jer ćete se uskoro morati konfrontirati s licima onih koji su i dosada bili među nama: s nepismenima, brutalnima, naoružanima do zuba, bijesnima, podivljalima, gladnima, da, s kanibalima, s ljudima koji vladaju samo jednom vještinom – vještinom preživljavanja. A ako preživite, ako preživimo, možda ćemo jednoga dana opet zaživjeti kao ljudi."

Koga začuđuje tolika malodušnost, neka pročita "Esej koji svome adresatu putuje već četvrt stoljeća, nikako da stigne, a po svemu sudeći i neće", i sve će mu se otvoriti. Izvorno, tekst je napisan 1992. godine, bavio se tada popularnim konzervama čistog hrvatskog zraka i navukao je na autoricu toliki gnjev domoljubaca da je morala napustiti zemlju. Što se u međuvremenu dogodilo? Autorica je taj esej u nekoliko navrata (i s puno razloga) dopunjavala novim, ne manje sumornim uvidima u našu ubogu stvarnost. Naravno, ona i dalje živi izvan Hrvatske, izvan dohvata patriotskog ološa.

 

Hrvatska je mene napustila, a ne ja nju!

Ružica Aščić, 24express, 12. 7. 2019.

Nova knjiga Dubravke Ugrešić, simbolično nazvana "Doba kože", prema istoimenom eseju, dolazi u vrijeme pomrčine Hrvatske, ali i ostalih balkanskih republika. Ne doslovne, ali svake druge. Pjevač koji je izgradio karijeru na jeftinom populizmu i lošoj, jeftinoj muzici, kandidira se za predsjednika, ministri u vladi kradu i ne obaziru se, konzervativci žele zabraniti pobačaj, zdravstvenih radnika sve je manje, desetina radno potentnih građana emigrirala je na zapad u samo nekoliko godina i ne namjerava se vratiti, radni vijek se povećava, a novca za penzije, ako doživimo te starosne godine, neće ni biti.

Niz se može nastaviti. Što dalje, to gore i dublje. Zbirka eseja Dubravke Ugrešić dolazi u vrijeme u kojem nas okružuje mrak, iako se činilo da smo mrak ostavili iza sebe, u devedesetima, i da samo može krenuti na bolje. Postoji konstanta kvalitete u svemu što isproducira Dubravka Ugrešić, pa tako ni "Doba kože" nije iznimka. Iako je autorica majstorica hibridnih formi i nekonvencionalno strukturiranih romana u kojima kombinira fikciju i fakciju (2017. godine je za roman "Lisica" osvojila nagradu Tportala), ovdje se radi o esejistici u pravom smislu te riječi, u kojoj autorica demonstrira visok stupanj načitanosti, ali i poznavanja društvenih prilika, kako na Balkanu tako i u svijetu. "Čisti hrvatski zrak" i umalo lomača Ugrešić je beskompromisna u davanju dijagnoze hrvatskom društvu, kako suvremenom, u kojem se bude neofašistička stremljenja, ili bolje rečeno, u kojem su se već probudila i u obličju opskurnih konzervativnih udruga religijskog predznaka paradiraju marginama naše stvarnosti, tako i onom s početka devedesetih koje ju je primoralo da ode iz Hrvatske ("Ustvari, moja je zemlja napustila mene", piše Ugrešić). Balkanske republike naziva "postjugoslavenskim demokraturama", to jest "novim državama koje simuliraju demokraciju". Piše o mizoginiji i institucijama koje ju perpetuiraju, od škola i fakulteta pa do medija, obitelji, crkve, politike.

"Mizogini vandalizam", piše autorica, "ima za cilj ponižavanje i zastrašivanje žena, odnosno podvrgavanje žena standardizaciji, muškom estetskom, moralnom, socijalnom i seksualnom ukusu, dakle muškoj dominaciji." Dovoljno je otvoriti bilo koju vijest na bilo kojem portalu, o tome kako bilo koja žena izražava svoj stav o bilo čemu, i za njom će uslijediti horda duboko mizoginih i nepismenih komentara od kojih zastaje dah. Kao da živimo u 18. stoljeću, samo s internetom. Autorica se osvrće na teatralizaciju zločina i naše opetovano svjedočenje zločinačkim verzijama istine, njihovim opravdanjima da su činili što su činili u ime Boga i svoga naroda.

No ono što spisateljicu najviše opsjeda, čini se, trend je ponovnog veličanja hrvatstva ("nagazi im na hrvatstvo, nagazio si na minu"), sve prisutnijeg etničkog etiketiranja, sve većeg utjecaja crkve u društvu ("crkva je u svim postkomunističkim demokracijama vratila 'žensko pitanje' u patrijarhalne okvire"), krimosa infiltriranih u politiku i sve pore društva, vulgarnosti našeg vremena, egocentrizma, pacifikacije otpora, no svakako je najosjetljiviji moment okolnost njezina napuštanja domovine. Ugrešić je 1992. godine u Independentu objavila esej "Čisti hrvatski zrak" ("Dirty tyranny of Mr. Clean"), koji je skandalozno odjeknuo u euforiji koja je pratila osamostaljenje Hrvatske i koji je bio jedan od okidača njezina odlaska. Hrvatska bez dna U "Eseju koji svome adresatu putuje već četvrt stoljeća, nikako da stigne, a po svemu sudeći i neće" autorica propitkuje zašto opsesivno učitava značenja tamo gdje ih nema, zašto repetira vlastitu traumu te zašto uvlači svoje čitatelje u svijet koji nikog ne zanima. Odgovor vjerojatno leži na početku eseja, u citatu iz romske bajke, kad čovjeka spuste u dubinu, a on povuče konopac da ga izvuku natrag. "Kad ga izvukoše, upitaše: 'Što si video?' 'Nema dna', uzvrati." Tako i kod nas, nema dna, bezdan je dubok i mračan.

"Doba kože" Dubravke Ugrešić, najvažnije i najprevođenije domaće spisateljice, sastoji se od 16 eseja koji su pisani između 2014. i 2018. godine te su objavljivani u stranim publikacijama i online portalima poput LitHuba, World Literature Todaya, Salmagundija, Neue Zürcher Zeitunga itd. Unatoč momentima mogućeg neslaganja s autoricom, ovo je važno, pametno i hrabro štivo, koje nažalost neće pročitati oni kojima je kritika upućena i koji su krivci za kolaps ovog društva.

 

Što je to kultura u suvremenom društvu i u svijetu 'la la ljudi'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 6. 8. 2019.

Živimo, podsjeća Dubravka Ugrešić gledajući svijet uokolo, opservirajući javni politički prostor kao i ono što dominira u današnjoj kulturi, ono što publika prihvaća i voli, živimo u - doba kože.

U njezinih u nas nedavno novoobjavljenih šesnaest eseja, ovako ili onako Ugrešić skicira, isprva daje konture, a onda na razne načine detektira i analizira to vrijeme kože, gole kože do koje smo svedeni, egzistencijalno satjerani, a često i vlastitim razmišljanjima oivčeni, ograničeni. Od tuda i naslov knjige “Doba kože”. Doba je to kad se trač širi socijalnim mrežama, a cvjeta “reality književnost” tema koje su privatni životi slavnih. Nekadašnje hagiografije o svecima, podsjeća, žanrovski su evoluirale u biografije, autobiografije i memoare. I tako “Razapinjemo vlastitu kožu, spremno pokazujemo unutrašnje organe, svatko je izložak u izlogu svoje mesnice.”

Na trenutak mičući fokus sa suvremenog “doba kože” Ugrešić pripovijeda o Lenjinovim balzamerima kojima je to što su od propadanja svojevremeno spasili Lenjinovu kožu pomoglo spasiti njihovu vlastitu kožu. Između 1949. i 1995. Lenjinov mauzolej balzamirao je podugačak popis svjetskih vođa, od Ho Ši Mina do Kim Il Sunga te mongolskog diktatora Horlogina Čojbalsana. Većina tih mumija kasnije je, do 1990-ih, spaljena. Usluge tima koji je radio na mumificiranju vođa, nekad tima Lenjinova mauzoleja koji se u međuvremenu transformirao u visokospecijalizirani pogrebni zavod, počeli su koristiti bogataši i mafijaši, oni si danas mogu priuštiti plaćanje skupih pogrebnih usluga. Više se ne čuva koža političara već biznismena i kriminalaca.

Razvila su se postsocijalistička, tranzicijska društva od kojih su mnoga vlastite građane pretvorila u - zombije. U 21. st. živimo, piše Ugrešić u eseju iz 2014., u “društvu participacije” i “self-managementa”. “I ‘participacija’ i ‘self-management’ eufemizmi su za poruku oštru poput skalpela: čovjek je danas sveden na vlastitu, golu kožu.”

Eseji u knjizi napisani su od 2014. do 2018., neki su od njih objavljivani u američkom književnom časopisu Salamagundi, u poljskom dnevniku Gazeta Wyborcza, na beogradskom portalu Peščanik te drugim izdanjima u SAD-u, Švicarskoj i Nizozemskoj.

Prateći suvremenu kulturnu produkciju i dominantne ukuse Ugrešić se pita kako možemo vjerovati da našim književno-estetskim kriterijima vlada tek naš goli ukus, a ne nešto drugo? Govori o “la la ljudima” koji žive u kulturi konsenzusa u kojoj gotovo u zboru kliču filmovima poput “La la landa”. “La la land” postao je paradigma. Imati svoje, pritom još i neafirmativno mišljenje o onome što je javno proglašeno dobrim filmom, dobrom knjigom, dobrom predstavom “moglo bi biti ravno društvenom samoizopćenju”. Umjetnički kriteriji ovdje nisu meritorni. Kulturom konsenzusa gospodari novac, ona je proizvod moćnog tržišta. Jer, lošim kritikama “La la landa”, baš kao i svakog drugog uspješnog proizvoda za mase, suprotstavit će se mnogi koji su sudjelovali u njegovoj proizvodnji, oni koji taj proizvod trebaju prodati i na njemu zaraditi. Digitalno doba umnogome je smanjilo klasni aspekt kulture, kultura danas, naizgled, pripada svima. Moćno tržište koje vlada kulturom ovog vremena pacifiziralo je svaki umjetnički otpor. Na isti način kao što je komercijaliziralo Staljina i staljinizam tržište je komercijalizacijom pacifiziralo i kulturu avangardnog otpora. Rusku revolucionarnu kulturu otpora uništio je staljinizam, u staljinističkim kazamatima ubijeno je oko milijun i pol intelektualaca i umjetnika. Rehabilitiranu rusku avangardu naposljetku je usmrtilo - tržište, demokratsko, slobodno, blještavo i zavodljivo.

“Danas je jedini oblik održavanja književno-povijesnog kontinuiteta metaforički rečeno - kopiranje. Pa što? Ne živimo li na kraju povijesti?! Koga uopće zanima kontinuitet?! Kultura digitalnog doba podsjeća na kaotičnu kašu sačinjenu od mnogobrojnih i slučajnih “posudbi”. Prepisivanje i kopiranje najavljuju kraj svake umjetnosti. Možda baš zato, u predosjećanju kraja, sve što proizvedemo proglašavamo briljantnim: Ferrante je briljantna (pravde radi, treba spomenuti da je konačno jedna književnica zaslužila orden briljantnosti, do sada su, naime, na briljantnost polagali pravo isključivo samopozvani branioci kanona, muškarci, dakle!), Knaus Knausgård je briljantan, i La la land je briljantan … Nema više nikoga tko bi se usudio tvrditi suprotno. A i da ima, koga bi to uopće zanimalo?!”, zaključuje Ugrešić.

Jer, svjedočimo sve češćim kolektivnim i globalnim histerijama često lišenima ikakva suvisla sadržaja i značenja, poput recimo prije nekoliko godina aktualnog ice bucket challengea, masovnog polijevanja hladnom vodom kad su se i slavni i anonimni širom svijeta zalijevali kantama hladne vode većina nemajući blagog pojma zašto to čini, polijevajući se čisto iz - imitacije. Imamo li jak imitativni gen onda smo vrsta podložna manipulaciji, pa kad kažemo da nam se nešto sviđa veliko je pitanje što nas je dovelo do toga da zaključimo da nam se baš taj autor, ta knjiga ili taj film sviđa, razmišlja Ugrešić.

Jednom kad se dignete usred kino projekcije za koje se emitira nekakav “La la land” koji vas ničim i nakon desetak minuta gledanja ne poziva ostati i protraćiti vrijeme, za vas počinje kompleksniji, ali pošteniji i bolji život u kojem stojite iza vlastitih mišljenja i odabira i bliže ste sebi, mozak vam se nije ulijenio, racionalno stojite iza vlastita izbora, niste dio mase kojoj dominira ‘imitativni gen’. Dobar osjećaj.

Pisanje kao vid otpora

Vladimir Arsenić, Booksa.hr, 17. 12. 2019.

Pretpostavljam da nije potrebno naglašavati značaj Dubravke Ugrešić za jugoslovensku i postjugoslovensku književnost. On je prosto rečeno nemerljiv, ne samo stoga što se radi o autorki koja je prosto odavno prerasla okvire jezika u kojem stvara, već i stoga što je ona bila jedna od retkih spisateljica koja je održala lekciju o moralu svom posrnulom naraštaju, kao i mnogobrojnima koji su sledili.

Naravno, to s književnim stvarima i vrednošću ne mora nužno da ima veze, ali u slučaju Dubravke Ugrešić itekako ima. To osećanje izglobljenosti iz glavnih tokova savremene proze, one koja se pisala i one koja se piše u istorijskim te povjesnim bespućima naših naroda i narodnosti, ta besomučna jurnjava za pravdom i pravom nasuprot nepravde koja nam je naneta i obespravljenosti kojoj smo izloženi od strane mrskih "drugih" kojoj se ona kao spisateljica uvek podsmevala, insistirajući upravo na rodu kao nepodrazumevanom razlikovnom faktoru, ali i na zdravom razumu kao, nažalost, jednako nepodrazumevanom činiocu literature. Bez skrivanja i bežanja u šuplju metaforiku, ona je stajala s pravom ubeđena u ispravnost sopstevnog izbora dok su je drugi napadali, vređali, grdili. Rečju, uz malobrojne svoje koleginice, Dubravka Ugrešić je branila i sačuvala čast profesije. I to joj mnogi nikada nisu oprostili.

Doba kože je njena poslednja knjiga eseja i ako je moguće stepenovati, ako je potrebno porediti Dubravku Ugrešić kao esejistkinju ili kao spisateljicu romana, ja bih rekao da blagu prednost dajem njenom eseju iz dva razloga. Esej je potcenjena i zaboravljena forma. Njegovo zlatno doba naizgled je prošlo, ali Dubravka Ugrešić potpuno opovrgava tu književnoistorijsku floskulu. Njen esej, koji zaista nije novinski članak, nije kolumna, nije opterećen dnevnopolitičkim smećem južnoslovenskog miljea, pruža čitaocu potpunost narativnog poteza koji temu vodi nemilosrdnom logikom od početka do kraja i poentira u zaključku koji je najčešće mnogo šire primenljiv od onoga što se na početku činilo.

Druga stvar koja naravno imponuje jeste smirena retorika teksta koji se često bavi veoma mučnim stvarima iz naše i/ili evropske svakodnevice i stvarnosti. Ovo je posledica ne samo neishitrenog pisanja i dubokog promišljanja, već i jedne pozitivne sholastike – Dubravka Ugrešić ne piše napamet, ona istražuje, ona se priprema, ona čita. To je ono što je izdvaja od velikog broja njenih koleginica i kolega – ne donose se zaključci u tekstu koji nisu argumentovani, ne postoje teze koje su nepromišljene, ne iznose se sudovi paušalno i od oka. Posao spisateljice se shvata veoma odgovorno jer joj je pružena prilika da se njen glas izdvoji iz mnoštva.

Konačno, s tim u vezi je i istinitost onoga što se iznosi. Ona se ne bavi postistinama, ona ne koristi retoričke trikove i manipulaciju emocijama kako bi došla do željenog rezultata, ona zapravo ne igra na rezultat, već na to da je pisanje vid otpora, nešto što jedino kao otpor ima smisla. Ukoliko nije protiv struje pisanje gubi svoju differentia specifica. Zbog toga se u vreme postistine, Dubravka Ugrešić u svojim esejima bavi istinom, istraženom, dokazivom, proverljivom, zasnovanom na iskustvu sopstvenom, ali i tuđem.

Šesnaest eseja skupljenih u knjigu nastajali su od 2014. godine i gledano tako, svet se zaista nije promenio u poslednjoj petoletki. Tome u prilog ide i jedini izuzetak u knjizi, esej koji nastaje kao vrsta dnevnika počev od davne 1992. godine pa do današnjih dana. U njemu se izlažu sve promene naših fašizama koje nažalost ne prestaju, ili bismo mogli reći da on, naš fašizam, ne prestaje, grupišući nas uvek oko pogrešnih identitetskih ideja, suprotstavljajući nas unutar sebe i sa svetom, zapravo čineći sve ono što svaki fašizam čini, samo što je ovaj gotovo kućni, poznat, uljuljkan i sladak, ali jednako ubistven i podlački. Od ideje o čistom hrvatskom zraku do najlepše bajke napisane nogama, a slično se može pronaći u svim postjugoslovenskim državama, bez izuzetka, izloženi smo vladavini neukih i zlih, onih koji manipulišu pogrešnim i prejakim emocijama kako bi došli do vrlo jasne materijalne koristi, ogromne, treba li dodati. Nema ništa ogoljenije od toga – pogledajmo samo kakve automobile voze, u kakvim vilama žive, gde letuju i gde im se deca školuju. To su posledice naše vere u njihove ideje.

Upada u oči na koji način su neki od eseja konstruisani. Dubravka Ugrešić se poziva na nekoliko različitih, naizgled nepovezanih fenomena, da bi ih naposletku složila u vrlo jasnu i koherentnu sliku koja će u svom zbiru dati moćnu pojmovnu i svaku drugu analizu onoga o čemu je želela da govori. Na primer, naslovni esej sastoji se od osam delova od kojih bi svaki mogao da stoji kao pričica za sebe, kao novinski članak tek udaljeno povezan s temom koja je imenovana naslovom. Ipak kad se sve to naposletku u zaista velelepnom sintetišućem potezu poveže, jasno nam je zbog čega su Lenjinovi balzameri i tattoo majstor iz Amsterdama pomenuti u kontekstu zajedno s krupnijom ženom u zagrebačkom tramvaju i lingvističkim praksama slovenskih jezika. Ovakav način prezentovanja građe koji liči na puzzle u kojem delovi često ne odaju izgled celine, vrlo je podesan za različite retoričke manipulacije, ali Dubravka Ugrešić ga koristi samo s jednom namerom – da pokaže kakvo je zapravo stanje sveta i da nema velike razlike gde se nalazimo i šta radimo.

Naša interakcija sa svetom početkom dvadeset prvog veka uslovljena je tehnološkim inovacijama koje su ljudsko društvo, ali i psihu promenile u ozbiljnoj meri. Međutim i mnogo više od toga, ona zavisi od uslova proizvodnje koji su danas verovatno na najnižem nivou od Drugog svetskog rata naovamo, a na nekim mestima i mnogo duže. Premda Dubravka Ugrešić ne insistira na marksističkom pristupu fenomenima, ovakav pristup se neminovno nameće i ona ga je više nego svesna. A to se vidi i po posvetama, odnosno citatima na početku svakog eseja.

Dva su glavna izvora ovih citata – jedan je zbornik romskih bajki, a drugi je pionirska Početnica, neka vrsta priručnika koji je decu i mlade u SFRJ podučavao različitim stvarima i brinuo o njihovom pravilnom socijalističkom obrazovanju i vaspitanju. Zbog čega upravo ova dva teksta? Čini se da se radi o pohvali nečemu što je iskonski marginalno posebno kad je reč o romskim bajkama. One su imaginarij koji nije svakodnevan, ne podsećaju na klasične bajke s obzirom na uslove sopstvenog nastajanja. One su u tom smislu narativ različitosti ne samo u sociološkom već i u imagološkom smislu, u načinu na koji se junaci ponašaju i njihove sudbine okončavaju. Kao da ispadaju iz one Propove predložene strukture iz Morfologije bajke. Na taj način one pokazuju jednu suštinsku različitost, jednu disharmoniju sa standardom, odstupanje od pravila. Ono nije radikalno, ali je dovoljno istaknuto da bude primećeno. Početnica je tekst sasvim druge vrste, ali na izvestan način vrlo sličan bajkama jer slika nevin svet koji odavno ne postoji, a zapravo je pitanje da li je ikada i postojao, odnosno da li je ikada bio moguć.

Međutim, to je svet autorkinog detinjstva prema kojem se ona odnosi s dozom sete, ali i preko potrebne ironije. Jer šta može da bude dalje od slike sveta kakvu je nudila početnica danas, šezdesetak godina posle? Sistem u kojem je ona bila moguća kao ideja odavno ne postoji, zemlja takođe, svet u kojem se ona pojavljivala zauvek je izmenjen. Nepovratno. O kvalitetu te izmene najbolje da se ne govori. U tom smislu je odnos između citata koji stoje ispred eseja i samih tekstova odnos izneverenih obećanja, nade i straha, velikih očekivanja koja su se pretvorila u mrvice bajate torte gospođice Havišam.

Premda pesimistična po svom preovlađujućem tonu kao svedočanstvo o večitom istom zlu koje se presvlači i menja dlaku, ali ćud nikada, Doba kože se ipak završava optimističnom notom. Ne kao nada u svetlo na kraju tunela, ne kao nagoveštaj bolje budućnosti, nego kao inat i otpor o kojem je već bilo reči. Šta nam drugo preostaje nego da se pobunimo i to je jedini moguć smisao. Pisanje je jedan od načina, ima ih još, posebno danas, posebno ovde. Upravo je zbog ove poruke knjiga Dubravke Ugrešić strahovito važna. Ona ne samo da detektuje stanje, već nudi i nadu da je otpor moguć, svakako i nužan. Da je pobuna jedini način da se ostane zdrav u moru ludila. Da uzvraćanje i borba pružaju koliku-toliku mogućnost pobede nad fašizmom. A to u opštem mraku nikako nije malo.

  1. Dobro jutro, luzeri Dobro jutro, luzeri 1. "Želim intervjuirati Jenn J.", piše mi u mejlu znanica, zemljakinja, koja živi u Švedskoj. "Tko je Jenn J.?" pitam je. Jenn J. je vlasnica male trgovine platnenih vrećica. Živi na Upper West Sideu u New Yorku, sa svojim mužem, tri prekrasne kćeri i mačkom Pongom. Njezin website otvara pogled na njezin život, koji izgleda kao reklama za životnu sreću. Jenn J. je lijepa plava europska sjevernjakinja, njezin muž je visok, snažan,