Povijest Golog otoka

Special cijena 224,10 kn Redovna cijena 249,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 640

  • Datum izdanja: veljača 2019.

  • ISBN: 978-953266988-6

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 1 000 g

Danas, kada se temama iz prošlosti u nas uglavnom pristupa ostrašćeno, s puno predrasuda i unaprijed donesenim zaključcima, Povijest Golog otoka Martina Previšića objektivni je prikaz jedne od najkontroverznijih epizoda naše povijesti 20. stoljeća. Ovo je prva cjelovita studija logora na Golom otoku koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Analizirajući kompleksni sustav logora za internaciju ibeovaca, Previšić je uspio spojiti znanstvenu preciznost historičara s talentom pripovjedača, osjećajem za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i tragediju ideologije. Potresna svjedočanstva logoraša vode čitatelja kroz golootočku priču, no njih se ne glorificira i ne zlorabi, već ih se smješta u kontekst i vrijeme bacajući pritom novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa 1948.

Povijest Golog otoka čitatelje suočava s činjenicama pružajući im sveobuhvatnu i nepristranu interpretaciju ovog traumatičnog mjesta naše prošlosti te je stoga nezaobilazno djelo suvremene povijesne publicistike.  

"Martin Previšić prvi je autor koji je koristio bogate i tek sada dostupne arhivske zbirke u Zagrebu i Beogradu kako bi, pored mnoštva intervjua što je obavio s bivšim logorašima, došao do precizne i zaokružene slike o Golom otoku kao sustavu. Zato ova knjiga nudi gotovo prvi arhivski utemeljen uvid u prvorazrednu temu iz političke i društvene povijesti Jugoslavije druge polovine dvadesetoga stoljeća te postavlja vrlo visoki standard za daljnja istraživanja." – Ivo Banac

"Previšićeva namjera da Goli otok sagleda u cjelini i svom kontekstu, kako bi što potpunije objasnio njegovu logiku, ciljeve, smisao i posljedice, s tumačenjem glavne funkcije logora kao procesa političkog preodgoja, omogućio mu je dojmljiv opis surovosti i nasilja unutar kompleksnog i inovativnog sistema kakav je stvoren u logoru na Golom otoku. Detaljno je prikazano na koji način je logor funkcionirao, kao i smisao i kontekst u kojem je otvoren i zatvoren, a opisano je također kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja, i to za pojedinca kao i za tadašnje jugoslavensko društvo." – Aleksandar Jakir

 

 

Predstavljena knjiga 'Povijest Golog otoka' Martina Previšića

Hina, tportal.hr, 7. 9. 2019.

Knjiga 'Povijest Golog otoka' povjesničara Martina Previšića, koja opisuje povijest tog jugoslavenskog gulaga, prva je, kako je istaknuto na predstavljanju u četvrtak navečer, cjelovita studija toga traumatočnoga dijela naše povijesti i nezaobilazno djelo suvremene povijesne publicistike.

Na predstavljanju u dupkom punoj Velikoj dvorani Novinarskog doma, u kojoj se tražila stolica više a mnogi su ostali stajati, knjigu i autora uvodno je predstavio Seid Serdarević, glavni urednik Frakture u čijoj je nakladi knjiga objavljena.
Istaknuo je kako je riječ o tek prvoj knjizi toga autora, koja je po svemu monumentalno djelo i bitna knjiga iz pera 'povjesničara nove generacije koji se zna služiti arhivima i dokumentacijom, i istodobno zna pisati na način da se ta knjiga čita poput najuzbudljivijeg trilera'.

'U njoj Previšić kroz niz poglavlja opisuje kompletnu povijest Golog otoka, od toga kako je nastao, kako se razvijao, koje su bile sve posljedice, nudeći povijest tog 'jugoslavenskog gulaga' na vrlo objektivan način koji baca drugačije svjetlo na prijelomne događaje koji su se zbili nakon Rezolucije Informbiroa 1948., pa do kraja golootočke priče', rekao je Serdarević.

Kada govorimo o Golom otoku, govorimo o jednoj jugoslavenskoj traumi, traumi o kojoj se dugo nije govorilo – počelo se tek 1980-ih ali i tada, bez obzira na relativno velik broj kako svjedočanstava tako i umjetničkih djela nastalih o Golom otoku, de facto o toj temi još nije postojala ovako ozbiljna i sveobuhvatna povijesna monografija, napomenuo je.

'Knjiga Martina Previšića nepristrano, a s druge stane beskompromisno rješava pitanje Golog otoka. Pisana je u maniri ponajboljih anglosaksonskih povjesničara, kombinacijom dubokog i dalekosežnog arhivskog istraživanja u hrvatskim i srpskim arhivima, i metodama ispitivanja živih svjedoka', rekao je Serdarević.

Time Previšić također postavlja i neke standarde 'kako govoriti o Golom otoku, kako pisati dalje o toj temi i koje se teme dalje mogu otvoriti vezane uz to traumatično nasljeđe'.

Važan i dobrodošao doprinos hrvatskoj historiografiji 

Knjiga se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Dio tih dokumenata kao i brojne nikad do sad viđene fotografije čuvane u arhivima, također su u knjizi.

Povjesničar Ivo Banac, Previšićev mentor na knjizi, istaknuo je kako je riječ o prvoj sveobuhvatnoj i arhivski potkrijepljenoj monografiji o Golom otoku, 'mitskoj činjenici jednog mračnog razdoblja o kojoj postoji golema, uglavnom apokrifna literatura'.
'Monografija Martina Previšića primjer je velike povijesti koja je sve rjeđa u našoj historiografiji. U trenutku kad se naša historiografija drobi i usitnjava, kad se iz bogatstva arhiva bježi u mutne prostore simboličnih domišljanja i prazne teorije, kad je reciklaža lošeg poprimila razmjere unosne industrije, pred nama je velika tema risana minucioznim kistom i bez ideoloških predrasuda', rekao je Banac.

O knjizi je govorio i povjesničar Aleksandar Jakir, koji je rekao kako je riječ o važnoj i dobrodošloj knjizi koja temeljito, analitički jasno, uvjerljivo i sustavno obrađuje jednu od ostavština jugoslavenskog socijalizma.

Hrvatska se još uvijek nije primjereno pozabavila tim nasljeđem 

'Pred nama je knjiga koja čitatelju predočava povijest fenomena Golog otoka i nudi njegovu interpretaciju. Na znanstveno utemeljen način, o čemu govori impozantan broj od preko tisuću bilježaka uz tekst, podastire rezultate svojeg dugogodišnjeg znanstvenog bavljenja tim logorskim sustavom za internaciju', rekao je Jakir.
U tekstu se analitički raščlanjuje logor, i što se njime željelo postići, detaljno je prikazano na koji je način logor funkcionirao, kao i smisao i kontekst u kojemu je oformljen i zatvoren, a opisuje također i kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja.

'Na kraju svoje knjige, Martin Previšić konstatira da su dvije godine na Golom otoku, koliko je trajala prosječna kazna, bile dovoljno vremena da su gotovo svi logoraši podlegli pritisku UDBA-e. 'Bili su prevaspitani', kako je UDBA nazivala konačnu posljedicu i pobjedu svog nasljeđa", rekao je Jakir. "Nemoguće je generalizirati pojedinačne sudbine, konstatira Previšić, ali ističe da je logor u čitavoj svojoj praksi prizvod jugoslavenske i staljinističke povijesti i iskustva koje je snažno oblikovalo Partiju i sustav od 1937., kada je Broz došao na čelo', dodao je.

'Također je nedvojbeno točno da današnja RH, na čijem se teritoriju nalaze ostaci logora i kasnijeg zatvora na Golom otoku, u više od četvrt stoljeća svojeg postojanja i gotovo 70 godina od otvaranja logora nije napravila previše da se mjesto na kojemu je oko 300 ljudi izgubilo život i kroz koji je prošlo oko 13 tisuća logoraša, na primjeren način obilježi. Ta činjenica nešto govori i o odnosu prema prošlosti i nasljeđu komunizma', zaključio je Jakir. 'Knjiga će biti izuzetno zanimljiva svima koji su zainteresirani za tematiku, te ona nedvojbeno predstavlja veliki doprinos našem poznavanju cijelog niza pitanja koja su povezana s internacijom na Golom otoku,' rekao je.

Traume nikada nisu u potpunosti zacijeljene

Zahvalivši predstavljačima na lijepim riječima, Previšić je rekao kako se Golim otokom zapravo počeo baviti slučajno, shvativši da u arhivima postoji golema količina dokumenata o tome logoru, a da se nitko ranije tom temom nije odlučio sveobuhvatno pozabaviti iako se o njoj uvijek puno govorilo.

Razgovori s bivšim logorašima otkrili su mu 'da su traume i nakon 60 ili 70 godina ostale jednake', rekao je: 'S tim se traumama svatko nosi na svoj način. Mene su se razgovori posebno dojmili jer sam dobivao informacije o emocijama onoga doba', rekao je. Dokumenti UDBA-e, pisani hladnim, birokratskim rječnikom, puno toga otkrivaju ali i puno skrivaju, napomeno je autor: 'Ta su svjedočanstva na neki način korektiv dokumentima i obratno'.

Martin Previšić (1984.) docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje interesa njegovih istraživanja je povijest socijalističke Jugoslavije i Hrvatske od 1945. te povijest komunizma. Predavač je na Hrvatskom vojnom učilištu. Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na dokumentarnim filmovima i izložbama. Bio je na kraćoj stipendiji u Yad Vashem International School for Holocaust Studies u Jeruzalemu. Održao je gostujuća predavanja na University of California, Berkeley, University of Illinois at Urbana–Campaign, University of Pittsburgh, University of North Carolina at Chapel Hill, Furman University te Humboldt-Universität Berlin. Dobitnik je Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Universityju.

'Nikada nećemo saznati čija je konkretno ideja o osnivanju logora na Golom otoku'

Vanja Majetić, tportal.hr, 10. 2. 2019.

Mladi povjesničar Martin Previšić ovih dana u izdanju zagrebačke Frakture objavio je knjigu 'Povijest Golog otoka', objektivan prikaz jedne od najkontroverznijih i prešućivanih epizoda naše povijesti 20. stoljeća.

Knjiga je objavljena na 70. godišnjicu osnivanja zloglasnog logora na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države u sklopu čistke u redovima KPJ-a nakon Rezolucije Informbiroa, a riječ je prvoj cjelovitoj studiji logora koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz UDB-inih arhiva, kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša. Objavljivanje knjige bila je odlična prilika za razgovor s autorom koji je za tportal razotkrio i pojasnio logiku, ciljeve, smisao, funkcije i posljedice logora za tzv. politički preodgoj kroz koji je prošlo više od 16.000 ljudi.

Previšić, inače nositelj kolegija Hrvatska povijest nakon 1945. godine na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta te Vojna povijest na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman, autor je brojnih znanstvenih radova na temu Informbiroa te sudionik mnogih znanstvenih skupova koji su se bavili tim dijelom povijesti bivše države.

Usto, bio je gostujući predavač na prestižnim svjetskim sveučilištima poput Berkeleyja u Kaliforniji te Humboldtovog sveučilišta u Berlinu, ali i stručni konzultant i autor tekstova u dokumentarnom filmu 'Goli otok', snimljenog 2012. u koprodukciji Hrvatskog državnog arhiva i zagrebačke produkcijske kuće Art Defacto.

U svojem znanstvenom radu Previšić se specijalizirao za analizu kompleksnog sustava logora za internaciju ibeovaca, a u opsežnoj knjizi spaja znanstvenu preciznost historičara s neupitnim talentom pripovjedača kojem ne manjka osjećaja za pojedinca i njegove dileme, izazove vremena i golootočku ideološku tragediju. Kroz zabilježena potresna svjedočanstva uznika, autor ih nepristrano smješta u kontekst vremena i događaja te pritom baca novo svjetlo na prijelomne događaje započete Rezolucijom Informbiroa, godinu dana prije otvaranja logora.

Odakle zanimanje za logor na Golom otoku? Je li jedan od razloga bio nedostatak djela o tom traumatičnom mjestu naše povijesti?

Tema se nametnula sasvim slučajno jer sam za doktorat kao temu odabrao povijest Informbiroa i sukoba Tito-Staljin, odnosno na koji način se sovjetska osuda Komunističke partije Jugoslavije zbog odbijanja naputaka iz Moskve odvijala na unutarnjem i međunarodnom planu. Analizirajući tu problematiku, ustanovio sam kako u arhivima postoje mnogobrojni dokumenti vezani za Informbiro (IB), a koji nisu znanstveno obrađeni. Moje zanimanje za IB poklopilo se s otvaranjem arhivskih materijala te sam shvatio da postoji mnogo prostora za cjelokupnu studiju o Golom otoku koja dosad nije postojala.

Govoreći o Informbirou, najprije valja razjasniti kako Tito nije Staljinu rekao 'povijesno ne', već je bilo suprotno...

Točno. Zapravo je Staljin rekao Titu 'ne', iako je službena jugoslavenska historiografija, a samim time i politička propaganda, tvrdila obratno. U svakom slučaju, Tito je bio vrlo hrabar što se odupro Staljinu i diktatu Moskve, ali je isto tako znao da bi u slučaju priklanjanja bio gotov. Tito je, naime, prošao školu u Sovjetskom Savezu 30-ih godina te je vrlo dobro znao što slijedi ako se pokuša oduprijeti Staljinu. Teza da je Tito rekao Staljinu 'ne' temelji se na naglašavanju jugoslavenske historiografije jer je suprotstavljanje Moskvi 1948. godine bila temeljna legitimacija Titove Jugoslavije, uz Narodnooslobodilačku borbu i Pokret nesvrstanih.

Čija je ideja o osnivanju logora na Golom otoku? 

Dokumenti o tome ne postoje niti ćemo ih ikada imati. Postoje tek svjedočanstva ljudi iz vrha UDB-e i države iz kojih proizlazi da je ideja o internaciji IB-ovaca na neki pusti otok sazrela u samom vrhu KPJ-a i UDB-e. Tko je konkretno upro prst na mapu i označio Goli otok kao budući logor, nećemo nikada saznati. Ono što se pouzdano zna jest da je tu zadaću operativno izvršila UDB-a po nalogu vrha partije.

Postoje priče koje je prije svoje smrti iznio Jovo Kapičić, general UDB-e zadužen za organizaciju logora, prema kojima je za odabir Golog otoka zaslužan Titov intimus Miroslav Krleža te kipar Antun Augustinčić.

S tim tračevima prvi je počeo službeni Titov biograf Vladimir Dedijer, otac historiografskog žutila 80-ih godina prošlog stoljeća. Ono što je sigurno jest da je Kapičić bio zadužen za pronalazak prikladnog mjesta za podizanje logora, ali to je više bilo pitanje logistike nego same ideje o osnivanju logora.

Kako i zašto je odabran baš Goli otok?

Otoci su sami po sebi logična mjesta za internaciju i izoliranje ljudi, pa tako i jugoslavenske vlasti odabiru nenaseljeni Goli otok koji se istovremeno nalazi blizu pruge kod Bakra i lučkih pristaništa u blizini Rijeke. Goli otok se kao odabir prije svega nametnuo svojom geografijom.

Tko su zapravo bili IB-ovci?

Jugoslavenska historiografija ih je neprecizno i tendenciozno prikazivala kao staljiniste i izdajice, no uvidom u njihove dosjee vidimo kako je riječ o poprilično šarenom društvu, počevši od pristaša Staljina, ljudi koji su vjerovali samo u neke točke Rezolucije IB-a, ljudi koji su bili zbunjeni, protivnika kolektivizacije, podržavatelja Sjeverne Koreje u Korejskom ratu, bivših ustaša i četnika koji su smatrali da će Staljin likvidirati Tita i promijeniti garnituru vlasti, što je bila naivna ideja. Bilo je i onih koji jednostavno nisu htjeli prihvatiti raskid s Rusijom, dakle rusofila, pa sve do onih koji su poželjeli nečiju ženu. Uglavnom, vrlo raznolika skupina ljudi koja nije isključivo vezana za Staljina jer su u to vrijeme i sam Tito i njegovi najbliži suradnici bili čvrsti staljinisti.

Koga je bilo najviše među IB-ovcima, gledajući prema nacionalnostima?

Ako gledamo u postocima u odnosu na broj stanovništva, bili su to Crnogorci, no samim brojem kroz Goli otok najviše je prošlo Srba, pa onda Hrvata i ostalih naroda.

Samim time je i tema Golog otoka zastupljenija u Srbiji nego kod nas. Ima li to veze s brojem logoraša ili se tamo jednostavno više vodi računa o tom dijelu zajedničke povijesti?

Donekle ima veze s brojem logoraša, ali valja znati kako su početkom 90-ih priču o Golom otoku mnogi pokušavali iskoristiti i ugraditi u svoje nacionalističke politike, pa se samim time tumačilo da je logor bio Titov udar na srpstvo, rusko-srpske odnose, rusko-crnogorske odnose te se ta priča pokušavala uklopiti u neku novu nacionalističku matricu, što je logika 90-ih, a ne kasnih 40-ih. Priča o traumama Golog otoka u suštini je jugoslavenski problem.

Tko su bili čuvari, kako su se oni novačili?

Čuvari su bili milicionari ili udbaši koji su fizički čuvali logor, ali oni u pravilu nikad nisu ulazili u njega. Unutar žice logorom su rukovodili sami logoraši u ime uprave, čime je UDB-a imala osigurane čiste ruke. Riječ je o modelu kopiranom iz nacističkih logora i sovjetskih gulaga, u kojima su podobni zatvorenici rukovodili logorom. Razlika, kada je u pitanju ovaj operativni aspekt, između nacističkih logora i Golog otoka bila je u tome da se zbog brojnih logora oslobodi ljudski potencijal SS-a, čiji su pripadnici kako se približavao kraj Trećeg Reicha bili potrebniji na samoj bojišnici, dok je UDB-a jednostavno htjela osigurati sebe od prljavog posla. Metode su jednostavno preslikane jer su osnivači Golog otoka i sami imali iskustva iz nacističkih, sovjetskih i ustaških logora.

Pojedini logoraši su, poput našeg poznatog slikara i grafičara Alfreda Pala, dvaput bili na Golom otoku. Kako su prolazili 'povratnici'?

Bilo je i slučajeva da su ljudi poput Pala, koji je prošao talijanske fašističke logore, robijali i u komunističkim logorima. U svojoj knjizi spominjem slučaj Ace Singera, Židova iz Srbije koji je umro prije nekoliko dana i koji je čudom preživio logor mađarskih fašista te Auschwitz. Uvjeti života i tretman povratnika, tzv. dvomotoraca, na Goli otok bio je po svemu lošiji jer su bili više psihički i fizički maltretirani od ostalih. Njih se koristilo kao ogledni primjer onoga što se događa ako niste naučili lekciju iz prve. Ti su logoraši iz straha više surađivali s vlastima, a njihova sudbina bila je ujedno poruka ostalima.

Najgore su prolazili tzv. bojkotirani?

Logor je imao internu hijerarhiju, a oni na samom dnu tog 'hranidbenog lanca' bili su tzv. bojkotirani, koji su manje jeli i spavali od ostalih, a bili su i više prebijani, osobito tijekom prolaska kroz špalir zatvorenika koji su nazivali 'stroj'. Bila je to poruka onima koji ne žele surađivati i koja je ukazivala na to da će u tom užasnom položaju i ostati. Cilj je bio jasan - ili surađujte ili ćete svakodnevno prolaziti kroz pakao.

Postojala je i tzv. Petrova rupa, nazvana po Petru Komneniću, nekadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je među prvima iskusio golootočke užase i preminuo od posljedica torture poslije izlaska iz logora. O čemu je riječ?

Bio je to najgori dio unutar logora, u kojem je bila internirana specifična skupina koju su sačinjavali stari komunisti i boljševici, sudionici Oktobarske revolucije i Španjolskog građanskog rata, generali i ministri, visoki funkcionari za koje je Tito strahovao da bi uslijed njegova pada mogli zasjesti na čelo partije. Među njima je bilo i osnivača partije te gubitnika u frakcijskim borbama s Titom od kojih je on strahovao, a bili su izolirani kako ne bi podizali moral i davali snagu mlađim komunistima. Među njima su bili veterani pokreta i krema stare partije poput Vlade Dapčevića, Vicka Jelaske, Adolfa Štumfa, Mirka Markovića i brojnih drugih.

Kako je tekao preodgoj, počevši od 'dobrodošlice' koja je značila prolazak kroz špalir, pa sve do izlaska iz logora?

Cilj je bio jednostavan - prolaskom kroz špalir odmah pokazati zatvorenicima kamo su došli i kakvi uvjeti vladaju. Čuvari bi zatim tražili od svakog logoraša da denuncira ostale jer je UDB-a gajila strah od pete kolone i IB-ovaca koje se dodatno tražilo među logorašima. Onaj koji je surađivao i govorio imena mogao je računati na nešto bolji tretman. Oni pak koji nisu ništa znali bili bi 'bojkotirani', a njih je mogao tući tko je stigao. Sukladno suradnji, logoraši su se uspinjali ili spuštali na hijerarhiji.

Logoraši nisu smjeli nazivati logor pravim imenom, već su koristili termin 'žica'...

'Žica' ili 'radilište', jer je prema zamisli uprave logor bilo radilište ustrojeno po principu mjesta izgradnje petogodišnjeg plana. Riječ logor bila je najstrože zabranjena jer je ukazivala na sličnost s nacistima i boljševicima.

Zapad je znao za postojanje logora?

Apsolutno, i to iz više smjerova. Najviše informacija stizalo je od onih koji su nakon 'preodgoja' pobjegli u Austriju ili Italiju, gdje bi ih dočekivala CIA i prikupljala informacije. U trenutku kada Tito postaje važan međunarodni faktor koji podriva Sovjetski Savez, Zapadu svakako nije bilo u interesu da se piše o strahotama Golog otoka.

Je li bilo uspješnih bjegova iz logora?

Postoje priče o njima i to su uglavnom mitovi koji se mogu preslikati iz svih zatvora. Prema dostupnim dokumentima, uspješnih bjegova nije bilo, a sve ostalo je rekla-kazala.

Zanimljivo, UDB-a je u logoru osnovala i unosnu tvrtku.

Uprava logora osnovala je čitav niz radionica i industrijskih pogona u kojima su se proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slična galanterija. Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla koja su žičarom prevozili do obale, a potom brodovima do pilane na otoku, u kojoj se drvo obrađivalo i slalo u Italiju, u koju se izvozio i šljunak obrađen drobilicom kamena, kao i nadgrobni spomenici. Popravljali su se i brodovi, izrađivale željezne konstrukcije te proizvodile keramičke pločice. Štoviše, UDB-a je osnovala poduzeće naziva Mermer koje je unatoč Tršćanskoj krizi zarađivalo ozbiljan novac, čime je srušen mit o Golom otoku kao o mjestu na kojem se isključivo tuca kamen za potrebe preodgoja.

Što se događalo s logorašima poslije izlaska? 

Bili su pušteni na uvjetnu slobodu jer o samom logoru i uvjetima koji su tamo vladali nisu smjeli nikome govoriti. Uz to, bivši logoraši su s UDB-om morali potpisati ugovor prema kojem su bili dužni pratiti i denuncirati ljude na slobodi. Time su pretvoreni u agente koji su jedni druge pratili i cinkali.

Je li državni vrh dolazio u posjet logoru?

Logor je u kolovozu 1951. posjetio Aleksandar Ranković, a prema sjećanjima logoraša, bila je riječ o pripremljenom posjetu prvog čovjeka tajne policije kojeg su logoraši dočekali skandiranjem. Navodno, nakon njegova posjeta uvjeti u logoru su nešto poboljšani.

Je li Tito u svojim govorima ili u društvu najodanijih spominjao Goli otok?

O njemu je govorio implicitno, nikad ne spominjući njegovo ime. Na 6. Kongresu KPJ-a 1952. je spominjao Goli otok u smislu da postoje područja od društveno-korisnog rada, a zahvatio ga je u kritici romana Dragoslava Mihailovića 'Kada su cvetale tikve', za koji je autor govorio da ga je osobno zabranio Tito.

Što se događa s Golim otokom nakon popuštanja napetosti s Moskvom?

Logor postaje zatvor za obične kriminalce, među kojima su bili i maloljetnici. Pronašao sam dokument sastanka svih republičkih šefova UDB-e na kojem su raspravljali o daljnjoj sudbini logora. Delegat UDB-e Hrvatske na tom sastanku bio je uvijek prisutan Josip Manolić.

Kako ocjenjujete prijedlog da se Goli otok prepusti turizmu?

Sramotno je to da po pitanju Golog otoka niti jedno hrvatsko rukovodstvo, neovisno o političkoj provenijenciji, dosad nije ništa napravilo. Vladama HDZ-a to nije bilo u interesu vjerojatno jer je logor mjesto komunističkog obračuna s komunistima, a SDP pak to mjesto vjerojatno previše podsjeća na vlastitu prošlost. Mjesto svakako zaslužuje memorijalni kompleks za koji sam uvjeren da bi ga Europska unija snažno financirala. Takav kompleks pomogao bi procesu prevladavanja prošlosti. Graditi hotel na mjestu na kojem su ljudi umirali u najgorim uvjetima, njih oko 300, te na kojem su nekoć bila njihova groblja nedopustivo je. Takve su ideje skandalozne.