Prodana duša

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Horvat

  • Broj stranica: 320

  • Datum izdanja: lipanj 2018.

  • ISBN: 978-953266976-3

  • Naslov izvornika: The Sellout

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 415 g

Po mnogima jedan od najvažnijih američkih romana 21. stoljeća, Prodana duša Paula Beattyja ujedno je i jedna od najzabavnijih i najduhovitijih knjiga koje ćete pročitati.

Nakon što mu policija na ulici iz čista mira ubije oca, šaptača crnjama, Beattyjev pripovjedač Bombon, urbani zemljoradnik i dugogodišnji pokusni kunić očevih kontroverznih socioloških eksperimenata, odlučuje pokrenuti vlastiti: u većinski afroameričku zajednicu gradića Dickensa, na južnoj periferiji Los Angelesa, u 21. stoljeću – ponovno uvodi ropstvo i rasnu segregaciju. Tom obrnutom revolucijom ograničena dosega Bombon će uz pomoć biča i voća, bivše djevojke i svog novopečenog roba, nekadašnje crnačke filmske zvijezde Hominyja Jenkinsa, pokušati Dickens vratiti na zemljovide s kojih je izbrisan kako svojim bandama, siromaštvom i beznađem ne bi obeshrabrivao sunčano kalifornijsko tržište nekretnina. Pokušat će i... završiti na optuženičkoj klupi Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država. I baš odatle, s vrha i s dna, briljantni i politički dosljedno nekorektni Paul Beatty, prvi američki dobitnik prestižne Bookerove nagrade za književnost, u Prodanoj duši uspio nam je ispričati priču o svijetu u kojem živimo – o očevima i o djeci, o ekonomskoj nejednakosti i rasnoj diskriminaciji, o policijskom nasilju i postropstvu u postrasnoj Americi – tjerajući nas da se grčimo od smijeha i razmišljamo, razmišljamo, razmišljamo.

“U jednom kratkom paragrafu Prodane duše pronaći ćete više kvalitetne komike, kulturnog uvida, političkoga komentara, bijesa, tugovanja i istine nego što biste im se mogli nadati u gomili pažljivo osmišljenih suvremenih romana.” - The Boston Globe

Prodana duša briljantan je roman. Zadivljujući. Kao da su ga napisali ludi anđeli.” - Sarah Silverman

Prodana duša nije samo jedan od najurnebesnijih američkih romana napisanih u posljednje vrijeme, već bi lako mogao biti i prvi veliki satirični roman ovog stoljeća... Ne samo komično remek-djelo nego i mnogo više od toga – jedno od najpametnijih i najpoštenijih razmišljanja o rasi i identitetu u Americi.” - Michael Schaub

Ispraćaj Pax Americane

Dragan Jurak, Novosti, 10. 8. 2018.

Kada je prije desetak godina tajnik švedske akademije nediplomatski primijetio da Akademija ne vidi u suvremenoj Americi materijal za Nobela, nekako se podrazumijevalo da se ta izjava odnosi na bijele, muške Amerikance koji nisu Bob Dylan: jer Dylan, Amerikanke i Afroamerikanci imaju svoju ‘spiku’, imaju što reći Šveđanima. I zbilja, ubrzo je Nobela dobila Alice Munro, anglofona Kanađanka iz tradicije američke ženske kratke proze, a onda i Bob Dylan koji je literaturu protegnuo u prostor rock kulture. I sad, po toj računici, nakon Munro i Dylana čeka se još samo afroamerički Nobel ‘za literarnu ekspresiju specifičnog povijesnog i društvenog iskustva crne Amerike’. Nismo time za Nobela nominirali afroameričkog pjesnika i romanopisca Paula Beattya. Još ga je manje nominirala činjenica da je njegova ‘Prodana duša’ prvi američki roman koji je osvojio Man Bookera od kada se nagrada dodjeljuje i američkim romanima engleskog govornog područja. No Beatty ima ‘spiku’. Beatty se nadisao iperitske toksičnosti Los Angelesa kakvu Chandlerov Marlow nije mogao ni zamisliti. Njegov glas vibrira jedinstvenom histerijom afroameričkog iskustva.

Ili da citiramo samog Beattya, crnci praskaju. ‘Praskati’ je hollywoodski sleng za ‘dinamičan izgled pred kamerama’, ‘za osobe koje su gotovo suviše fotogenične’. U filmovima o dvojici prijatelja od kojih je jedan crn, a drugi bijel, ovaj bijeli u pravilu djeluje bljedunjavo. I Beatty ‘praska’. Na pitanje ‘biste li radije bili rođeni u Americi ili Africi’ bijeli Amerikanci mogu se samo zbunjeno nasmiješiti. Beatty, born n raised in South Central L.A. (1962.), Beatty ‘kmica’, nije posve siguran da li je njegov slobodan pristup wi-fiju i hamburgerima vrijedan patnji silnih generacija koje su brodovima za roblje dopremali u obećanu Ameriku, koje su crnčile na poljima pamuka i sjedile u stražnjem dijelu autobusa. I eto nas jednim skokom u samom srcu histerije nasljeđa.

Prodana duša’ prodaje se kao urnebesna satira o uvođenju rasne segregacije i robovlasništva u fikcionalnom Dickensu, crnačkom getu Los Angelesa. Budućem socijalnom reformatoru, ‘crnji’ po imenu Bombon, jednog dana padne na pamet na u gradski autobus koji mu vozi djevojka zalijepi naljepnicu: ‘Prednost pri sjedenju imaju bijelci’. Protuzakonito je u punoj kinodvorani viknuti ‘Požar!’. U postrasnoj Americi Bombon je šapnuo ‘rasizam’. I rezultati su bili izvanredni! Kako mu je posvjedočila djevojka, bus u koji je zalijepio naljepnicu postao je najsigurnije mjesto u gradu: pripadnici Cripsa i Bloodsa pozdravljaju pri ulasku, a pri izlasku samo jednom stisnu tipku za izlaz. To inspirira Bombona na daljnje akcije. Najavu izgradnje prestižne škole samo za bijelce, zabranu ulasku bijelcima u crnačku školu, sramežljivo uvođenje robovlasništva na lokalnu plantažu voća. Na kraju će glavna kalifornijska tužiteljica doletjeti iz Sacramenta, skočiti na noge u cipelama Prada i proglasiti Bombona zlim genijem, koji je ‘uspio rasno diskriminirati sve rase istodobno.’

Štos je naravno u provociranju postrasne, postobamine Pax Americane, koja se u međuvremenu, Trumpovom pobjedom, raspala u prafaktore. No koncept je samo mamac. Pravo kolanje romana dešava se unutar koncepta, između humora, esejističkih ekskursa i reperskih metafora. Tu leži Beattyjeva ‘spika’. Beattyjev ‘gard’. On je onaj ‘kmica’ zbog kojeg oprezni bijeli američki književnici prelaze na drugu stranu ulice.

 

"Ponekad je potrebno imati diktatora kao što je Tito"

Gea Vlahović, Express, 4. 10. 2019.

Od prve rečenice romana “Prodana duša” američkog pisca Paula Beattyja čitatelj je suočen s golemim izazovom: puna uvrnute, opake komike i likova koji se izražavaju s patosom pop filozofa, knjiga koja je autora 2016. učinila prvim američkim dobitnikom prestižne nagrade Man Booker, “The Sellout” (2015.) istodobno je subverzivna, urnebesno zabavna satira, kojom se taj pisac otvoreno ruga političkim i kulturnim predrasudama na kojima počiva suvremena Amerika, i zahtjevno čitateljsko štivo ispisano inteligentnim humorom obrazovanog pisca, koje zahtijeva apsolutnu čitateljsku koncentraciju i pažnju, kao i smisao za humor.
Rođen 1962. u Los Angelesu, Afroamerikanac Paul Beatty na književnoj je sceni debitirao zbirkama poezije “Big Bank Take Little Bank” (1991.) i “Joker, Joker, Deuce” (1994.). Prvi roman “The White Boy Shuffle” (1996.), u kojem se bavi temama koje će ga obilježiti – rasom i identitetom, pisan za tog pisca karakterističnom izravnošću i nekonvencionalnim humorom, donio mu je titulu tvorca “hip-hop romana”. Autor je još romana “Slumberland” (2008.) i “Tuff” (2000.) te urednik antologije afroameričkog humora “Hokum”. Živi u New Yorku, gdje predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Columbia.
Afroamerički glavni lik njegova romana “Prodana duša”, čije ime nije otkriveno, ali znamo da mu je prezime Ja, nalazi se na američkom Vrhovnom sudu. Nakon što, zahvaljujući simpatijama sudskih čuvara, zapali i popuši kolosalni džoint, Ja o sebi mašta kao o posljednjem u nizu znamenitih rasno obojenih slučajeva, “Ja protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Zločin za koji je optužen je teška povreda 13. amandmana američkog Ustava, i to – držanjem roba. “Od kad to malo ropstva i segregacije šteti ljudima?”, pita napušeni Ja suca. “A ako i šteti, jebiga”, dodaje. Knjiga koju je kritika proglasila satiričnim romanom stoljeća pronašla je put i do hrvatskih čitatelja u prijevodu Patricije Horvat i izdanju Frakture, koja je Beattyja ugostila na Festivalu svjetske književnosti održanom u Zagrebu od 8. do 14. rujna. U svom zgusnutom zagrebačkom rasporedu pisac je uspio pronaći vremena za razgovor za Express.

Prodana duša’ je u osnovi politički i kulturni komentar suvremene Amerike čija satira proizlazi iz njezina smrtno ozbiljna crnog humora koji se odvija u ‘obojenom’ kontekstu. Svijet iz knjige čini se izmišljenim, no satira ne bi funkcionirala kad priča ne bi bila ukorijenjena u stvarnosti. Odakle je došla ta knjiga?

Ne znam, valjda iz moje mašte! Ja sam pogrešna osoba za takvu vrstu pitanja. Ne pokušavam dati komentar Amerike, ali niti tvrdim da ta knjiga to nije. Onako kako ja to vidim, svaka knjiga je neka vrsta komentara, čak i kad je riječ o povijesnoj fikciji. Ali ne mogu vam reći odakle je ta knjiga došla. Riječ je o sitnim česticama stvari o kojima sam dugo razmišljao, djelićima nečega što me oduvijek jako privlačilo. Primjerice, način na koji ljudi prerađuju nostalgiju, pa tako često tvrde da im je ‘bilo bolje kad…’. Trump kaže: ‘Učinimo Ameriku ponovno velikom’. Svatko ima neku svoju ideju. Ja mislim da nam je danas jednako usrano kao što je bilo i prije. Neki – čak i među intelektualnom elitom – idu tako daleko da tvrde kako nam je bilo bolje u doba segregacije. Činilo mi se da bi mogla biti dobra fora iskušati tu romantičnu ideju o segregaciji u suvremenom kontekstu. Posao pisanja te knjige zapravo je bio posao pronalaska priče koja će sve to objediniti. Dakle, nije riječ o nekom određenom poticaju, niti sam ja vrsta pisca koji smatra da mora popunjavati praznine.

Spomenuli ste društvene konstrukte. Za vašu je književnost tipično poigravanje konstruktima. Koja je vaša dijagnoza svijeta danas?

Ne postavljam dijagnoze, smatram da bi to bilo previše jednostavno. Niti mislim da je dijagnoza zadaća pisca; ponekad je zabavno samo promatrati simptome. Posao pisca nije pronalaziti rješenja za zagonetke – mi ih samo moramo postaviti. Nisam pisac koji nudi odgovore niti ih, da budem posve iskren, imam. A kad bih ih i imao, mislim da ih ne bih nikome nudio na recept.

I velika američka prošlost kao takva zapravo je konstrukt, a mit o njoj dovodi u pitanje upravo lik Hominyja, samoproglašenog roba i bivšeg dječjega glumca koji je neka vrsta ishodišta, sjemena iz kojeg je iznikla ‘Prodana duša’. Gdje je ta velika Amerika sad? Postoji li?

Sumnjam u to. Jedna moja studentica nedavno mi je pričala o svojem privilegiranom odrastanju u privatnim židovskim školama, gdje su ih učili da se holokaust nikad ne bi mogao ponoviti, da je takvo nešto u Americi potpuno nemoguće zbog svih silnih mehanizama koji bi to u korijenu sasjekli. Pa ipak, Trumpova izborna pobjeda kao da je odjednom pokazala da je takvo nešto ipak moguće; to je bio otponac koji je zgazio sve male mitove koje je do tada gajila o Americi. Ne vjerujem u trajnu veličinu niti jedne zemlje; mislim da sve te stvari neprekidno postoje istodobno. Poput podzemnih voda, ponekad rastu, a ponekad se povlače, ali stalno su tu, ništa od svega toga ne dolazi niotkuda. Nisam jedan od onih koji će reći da je naša generacija najbolja u povijesti ili da je možda najusranija. Ne razmišljam na taj način niti sam prorok. Volim sebe vidjeti kao promatrača, nekoga tko samo prenosi ono što vidi. Dok pišem, vidim obrise. Ne moram se nužno s njima slagati ili vjerovati u njih, slobodan sam ne prihvaćati ih, kao što se ne osjećam obaveznim govoriti istinu – ta mi riječ kao umjetniku ne znači ništa. Samo nastojim oblikovati sve te zanimljive konture koje naslućujem, uokviriti ih unutar narativa koji je, bar se nadam, čitatelju zanimljiv.

Kao promatrač, kako objašnjavate zašto je Amerika odabrala Trumpa? Je li to zato što se Amerikanci u osnovi slažu s njim?

Znao sam da ćete me pitati takvo pitanje, na koje naprosto nemam odgovora! Nemam odgovor na to. Ljudi su glasovali za njega, što ne znači da se nužno slažu s njim. Ali iz kojega god razloga, dali su se uvjeriti da je on najbolji čovjek za taj posao. Trump nije utjelovljenje Amerike, on ne definira cijeli narod iako je – očito – slika nečega. Ali s druge strane imamo Obamu. Na nekoj razini, oni su dva posve drukčija čovjeka, ali predstavljaju isto mjesto, i to u vrlo kratkom razdoblju. Obama se nije dogodio prije 150 godina. Dvije su strane novčića, pismo-glava; novčić je sad pao na drugu stranu. U Americi postoji jedan izraz, ‘dick-picking’, jeste li čuli za to? To je slanje romantičnih fotografija muškog spolnog organa elektroničkim putem. Dakle, nešto što je inače potpuno intimno, privatno, postaje javno. To ne definira cijeli narod, ali svejedno postoji, ljudima se sviđa, nekima je poticajno, sadrži dozu egoizma, plitkosti, svega. I definitivno je dio ‘američkog tkanja’. Baš kao i Trump. Ali ne bih rekao da je on definicija Amerike. Možda ću to reći za deset godina, pokaže li se da definira 90 posto onoga što mi jesmo. Ali to se još nije dogodilo. Moglo bi, ali nije.

Ljuti li vas to, ili posramljuje?

Ne ljuti me, ali mnogi su ljuti. Nije me sram, ali moglo bi me biti. Ne doživljavam državu kao nekakav monolit niti sam takva vrsta patriota. Iz istog razloga nisam bio osobito ponosan na Ameriku kad je Obama bio predsjednik. Očito, posao američkog predsjednika je vrlo utjecajan, ali na mene ne utječe ni na koji način. Mislim da Obamu i Trumpa treba doživljavati kao toplomjere koji mjere temperament zemlje. Ali nemojte zaboraviti da Trump nije dobio većinu glasova birača. A svejedno je predsjednik.

Ovu ste knjigu pisali pet godina, objavljena je 2015. – dvije godine kasnije, inauguriran je Trump. Jeste li ga na neki način anticipirali? Biste li iz današnje perspektive napisali drukčiju knjigu?

Nadam se da ne bih! Nadam se da je dobra i ovako, da je dirljiva, a to ne gubi na vrijednosti, bar se nadam. Nije bitno koliko sam je dugo pisao niti kad, bitno je samo ono što se nalazi unutar njezinih korica. Temeljne istine o ljudskom stanju ne mijenjaju se baš često; što ne znači da se knjiga ne može smatrati nekom vrstom komentara vremena. Ali nisam je napisao kao nekakvo proročanstvo budućnosti.

Konačno pitanje – ‘Što je točno naša stvar?’ – ‘crna’ nasuprot ‘bijele’, koju vaš glavni lik postavlja na samom kraju knjige, čitam kao ultimativnu ironiju na koju nema odgovora. Ukratko, kako vidite situaciju s crno-bijelim pitanjem današnje Amerike?

Rekao bih da je sve to isto sranje. Dijagnoza je: ništa se nije promijenilo. Dijagnoza je: ljudi još vide svijet kroz crno-bijelu prizmu. To je ono što se nije promijenilo. Takva je podijeljena socijalna dinamika prilično stvarna, a poimanje da još pokušavamo svijet tumačiti kroz te dvije navodne suprotnosti svakako je i dalje dio problema, to da još nismo pronašli način da razgovaramo o cjelini ne spominjući ta dva elementa.

Rasa i identitet su teme koje i vas zanimaju. Je li se način na koji doživljavate značaj rase s vremenom promijenio? Jesmo li možda ušli u ‘postrasno’ doba? Ili se, upravo suprotno, stvari sve više radikaliziraju?

Ne znam vam reći u kojem se dobu točno nalazimo. Ne volim stavljati oznake, pa čak ni iz akademskih razloga, pa ni da bih ponudio prečac do boljeg razumijevanja nekog problema. Nastojim ne posezati za žargonom i klišejima, pokušavam ne pisati na taj način – ja pišem o izražavanju kroz žargon i klišeje. Jezik mi je najvažniji, zanima me ono što ljudi njime pokušavaju napraviti – hoću li neku riječ pokopati ili ne, hoću li smisliti neku frazu koja će nešto izbrisati, ili se praviti da smo se odmakli od nečega. Pomalo sam pesimist i cinik. Zanimaju me razlozi – zašto ljudi imaju potrebu nešto učiniti? Što prikrivaju ili ne prikrivaju? Kad kažem ‘ljudi’, nisam siguran na koga mislim – na medije, na obične ljude? Ali ljudi obično ne razgovaraju o tome što zapravo mislimo kad govorimo o napretku. I to je ono što mi se uvijek čini jako zanimljivim. Svi mi o ideji napretka govorimo iz perspektive vlastitih interesa. Nešto što je dobro za mene možda nije dobro za čovjeka koji stoji kraj mene. Što zapravo mislimo kad govorimo o napretku? Velika tema o kojoj se puno pričalo u Obaminu drugome mandatu bila su policijska ubojstva. Prilikom posjeta jednome muzeju, točno dok je stajao ispred golemog portreta Martina Luthera Kinga, novinarka ga je upitala za komentar jednoga konkretnog incidenta, a Obama je – izbjegao odgovor. Pomislio sam: ‘Evo ga, stoji ispred ikone pokreta za civilna prava koja je dala život upravo zato da bi netko poput Obame ušao u Bijelu kuću, zato da bi se život promijenio na bolje, i ne može se natjerati da kaže što stvarno misli o jednom konkretnom događaju’. Tu se ne radi nužno o nekakvom Obaminu osobnom nedostatku; nisam siguran ni da je to dio njegova posla. Za mene je to stvar očekivanja, a mislim da svoja očekivanja često vezujemo uz vrlo površne osobine. No upravo me ta scena natjerala da se zapitam – što je zapravo napredak? Jer Obama je napredak, ali – u kolikoj mjeri?

Kad spominjete očekivanja, osjećate li da se od crnog pisca, da bi bio dobar pisac, očekuje da bude samosvjestan, da se mora baviti crnačkim pitanjima?

Mislim da se od svakog umjetnika očekuju određene stvari. Ako ste crni, ili ste gay, postoje očekivanja. Ili možda ne toliko očekivanja koliko strahovi. Pišem već neko vrijeme, oduvijek pišem onako kako pišem. Imam sreće što moja majka meni i sestrama nikad nije nametala nikakva očekivanja. Zahvalan sam joj na tome jer, što sam stariji, uviđam da mi je to omogućilo da pišem izvan zadanog okvira očekivanja. Ne držim do očekivanja, nije me briga za njih, ne moram zadovoljiti nikoga, ne pokušavam pisati za određenu publiku, ali to ne znači da nisam svjestan da ta očekivanja postoje – zabavlja me zadirkivati druge zbog njih, ne pravim se da ih ne vidim.

Ne pišete za određenog čitatelja, no je li vaša knjiga naišla na simpatije afroameričkih čitatelja, je li im možda razumljivija?

Ne bih rekao, mislim da to tako ne funkcionira. Ali to ćete morati pitati njih. Ne znam gdje se to može provjeriti, možda postoji nekakva web stranica? Ha ha. Knjiga je dobila vrlo dobre kritike u raznim medijima, uključujući one ‘crnačke’. Moja će vam žena reći da pišem za skupinu čudaka, što god joj to značilo. Kad pišem, nemam na umu nikog određenog, to me ne zanima, mada mislim da bi mi bilo lakše da imam. Ali niti razmišljam niti čitam na taj način. Nadam se da pišem za ljude koji doista jesu čudni, koji promišljaju. Mislim da otvaranje različitih perspektiva čitanja nema nikakve veze s tim jeste li bijeli ili crni nego s vama kao pojedincem. Nekog će njegova bijela boja kože ograničavati, drugog neće. Kad naiđu na granicu, ljudi to naprosto prihvate, umjesto da se zapitaju: ‘Što je to što mene ograničava, a nekog drugog ne?’. Lako je skrivati se iza opravdanja. Kad smo u školi čitali ‘Moby Dicka’, nitko nas nije uvjeravao da ga nećemo razumjeti jer nismo živjeli u 18. stoljeću ili zato što nemamo pojma o lovu na kitove. Naprosto, uzima se zdravo za gotovo da je to o čemu ta knjiga govori nešto univerzalno. Mislim da je književnost ili posve univerzalna ili uopće nije, i da je oboje jednako istinito.

Pitam se u kolikoj je mjeri vaš profinjeni humor, skupa sa svim kulturnim podtekstovima koje ste upakirali u knjigu, čitljiv široj publici?

Kad sam tek počeo pisati, pisao sam poeziju. Nakon jednog čitanja, bilo je to stvarno vrlo davno, prišla mi je jedna žena i rekla: ‘Čovječe, mora da je strašno biti vi! Nitko ne može shvatiti više od 50 posto onoga što radite’. Ali meni to nije ni bitno. Volio bih kad tih 50 posto ne bi odvratilo ljude od čitanja; ja čitam gomile stvari koje uopće ne razumijem, a opet uživam. Ne čitam s idejom da moram shvatiti svaku i najmanju stvar. Važnije mi je pitanje na koji način nešto želim čitati. Ono što je kvalitetno, što je dobro, sve ono subjektivno, sitne idiosinkrazije, to razumijem. Kad sam u svojim dvadesetima čitao Danteov ‘Pakao’, shvatio sam ga naprosto kao njegovu pop kulturu. Zanima me razmišljati o tome što je pop kultura a što povijesni kanon, a često mi se čini da je to jedno te isto. Ljudi već 25.000 godina raspravljaju o istim sranjima. To nema nikakve veze ni s bojom kože, ni sa spolom, ni s čim, nego s tim na koji način ljudi razmišljaju o tome što rade. Sretan sam što mogu raditi što god hoću i pustiti svoje čitatelje da sami shvate tko žele biti.

Jedan od vaših profesora na fakultetu bio je Allen Ginsberg. Koliko je poetika beat kulture utjecala na vaše pisanje?

Apsolutno nimalo. Ne, ipak neću reći da nije baš nimalo, ali ne bih rekao da je na mene toliko utjecala sama beat kultura koliko način razmišljanja, romantičnost, nostalgične ideje te kulture. To mi je bilo jebeno fascinantno! Jebe mi se za bitnike, ali to kako su sebe doživljavali kao totalno otvorene, dok ja mnoge među njima čitam kao vrlo klasične, to mi je bilo zanimljivo. Neki su svjesno prkosili tim klasičnim razmišljanjima, drugi su ih prihvaćali, a bilo je interesantno vidjeti koliko su bili drukčiji unutar drugoga konteksta. Moj je najdraži bitnik bio pjesnik kojeg se nikad nije spominjalo, Bob Kaufman, jebeno dobar pisac, koji je itekako utjelovljivao beat estetiku i jako je utjecao na mene. Ali nije postao slavan. Ginsberg je bio vrlo dobar profesor, uvijek vrlo velikodušan prema meni, pričao je dobre priče. Bio je pametan, naučio sam puno od njega. Ostali smo u kontaktu i nakon fakulteta, poticao me, upoznao me s ljudima koje inače nikad ne bih bio upoznao. On je bio jedno neobično sunce oko kojeg se vrtio neki njegov vlastiti svemir.

I vi trenutačno predajete, kolegij ‘Književnost iz Los Angelesa’, na Sveučilištu Columbia. Po čemu se ta književnost razlikuje od drugih?

Pa razlikuje se. Definitivno je percipirana na drukčiji način. Književnost Zapadne obale smatra se drukčijom od one Srednjeg zapada ili Istočne obale po tome što je na neki čudan način sklona kultu sebe. Nisam siguran što je tome razlog. Zapadna obala od sebe je stvorila mit rajskog mjesta. Međutim, dosta tamošnje književnosti vrlo je mračno i depresivno. Rekao bih da je književnost Zapadne obale svjesnija tih različitosti od one s Istočne obale. Možda to ima veze s tim da su se pisci Zapadne obale oduvijek smatrali na neki način drukčijima. To vjerojatno utječe na to kako vide svijet oko sebe, imaju drukčiji osjećaj autentičnosti, autoriteta. Iako, nemojmo se zavaravati – jer jednako lako možemo obrnuti argument i utvrditi da postoje gomile sličnosti.

Vaša se knjiga istodobno čita, sluša i gleda, kao da stvarate cjelovečernji film u glavi čitatelja. Puno čitate, u knjigu ste upleli mnogo književnih referencija. Koliko na vas utječu glazba, film, pop umjetnost?

Sve su te stvari naprosto tu. Ne mora se nužno raditi o nekakvoj pozi, referencije su prečac koji vam omogućuje da ukratko kažete tko ste i gdje se nalazite. Ne nužno ja, nego moj lik, a to će opet različitim ljudima značiti različite stvari. Time pokazujete njegov doseg. Uglavnom je to nekakva konstatacija stanja, ne nužno i iznošenje stava, ali sve to skupa ipak govori nešto i o meni, čak i kad to nije nešto meni blisko ili poznato. To je kao nekakva moja privatna kutijica koju mogu podijeliti s drugima. Koliko je sve to drugima poznato ili nije, već se sutra može promijeniti.

Je li svima odmah jasno što znači naslov vaše knjige? Tko je prodana duša?

To je naprosto izraz koji ljudi koriste i misle da znaju o čemu pričaju, ali ona svakome znači nešto drugo. U kontekstu te knjige, prodana duša je glavni lik, dok on očito misli da su svi ostali prodane duše, a osoba koja je najočitija prodana duša, rob Hominy, zapravo je najrevolucionarniji među svima njima, jedini posve slobodan, posve bez zadrške kad je riječ o tome tko je on i kako ga ljudi vide. On je lakrdijaš, dvorska luda, pun stereotipa, utjelovljenje tipičnog američkoga glupana. Hoda vrlo polako, polako razmišlja i priča. On je književni Stepin Fetchit, koji je na pitanje zašto se ne požuri kad mu se kaže da donese kantu odgovorio da to rade samo najpripitomljeniji ljudi. Kako jebeno pametno! Shvaćate li što vam želim reći? Ono što mislite da vidite može se interpretirati na različite načine. Ljudi drukčije iščitavaju stvari i svi ti načini mogu biti istiniti i postojati istodobno. Moramo prihvatiti da sigurno postoje razlozi zbog kojih netko radi nešto što radi. To ja pokušavam.

Ponekad pišete u beskonačnim rečenicama. Kako pišete? Ide li vam pisanje lako?

Da bar! To bi bilo lijepo. Spor sam, trebalo mi je pet godina da napišem tu knjigu. Pokušavam pisati rečenice koje će reći točno ono što želim reći, koje će se čitati onako kako želim da se čitaju. Rečenice od kojih ću se naježiti, jer ako mene intrigiraju, možda će tako djelovati i na čitatelja. Bar se nadam.

Studirali ste psihologiju, što je još jedna tema koja se kod vas ponavlja. Koliko vam je ona važna za pisanje?

Ne volim govoriti o vlastitim motivacijama, ali me jako zanima što druge motivira. Što ljudi misle o tome što ih motivira? Također, psihologija je područje koje od svojih početaka priznaje postojanje licemjerja i kontradikcija, što me fascinira. Nisam baš neki pristalica apsolutnih vrijednosti, tako da me znanost koja odbacuje takve uvjetovanosti na neki način intrigira. Važna mi je ideja izmjene perspektiva, to da ljudi neće uvijek htjeti promatrati stvari onako kako biste vi željeli, da neće vidjeti ono što biste vi željeli da vide. I onda sve to postoji istodobno, sve te varijable. To je dosta utjecalo na način na koji pišem – pitao sam se: ‘Čovječe, kako da uguram sva ta sranja u istu rečenicu, u istu knjigu, a da istodobno postoji ključ i sve ono što želim da moja knjiga ima?’. Mislim da mi je psihologija donekle proširila vlastitu svijest u tom smislu, da uvidim kako ne moram nužno biti precizan, ali da svejedno moram znati što vidim a što ne vidim. Ima jedna mudrost: ‘Slušajte sebe kako slušate’. To je kao da se nalazite daleko od nečega, da ste istodobno dio nekog trenutka i da niste. Ta mi misao pomaže pronaći mjesto iz kojeg želim ispričati neku priču.

Vratimo se malo na jednu aktualnu priču. Američki Vrhovni sud upravo je odobrio mjeru kojom omogućuje provedbu Trumpove krute imigracijske politike koja će onemogućiti ulazak u zemlju svim Latinoamerikancima osim Meksikancima. Kako vi gledate na to? U kakvu budućnost hrle Sjedinjene Američke Države?

Pitate me to, a vjerojatno unaprijed znate što ću vam odgovoriti! Kad sam u ljeto prije Trumpove inauguracije, 2016. godine, putovao zemljom, baš svugdje vidio sam nešto što je na prvi pogled izgledalo kao bijes, ali bilo je strah. Taj strah, koji se očitovao na najrazličitijim mjestima, to je bilo iznimno zanimljivo vidjeti tako uživo, gotovo to moći opipati u bilu ljudi s kojima sam se susretao, daleko življe nego kad o tome čujete na vijestima ili čitate u novinama. Ljudska očekivanja i njihov osjećaj toga što je moguće a što nije naprosto je ispario. Promatrao sam svoje prijatelje, ljude koje doista cijenim, dok su objavljivani izborni rezultati. Nakrcane teretom vlastitog nasljeđa, toga odakle dolaze, tko su, bilo je zanimljivo vidjeti kako je svatko od njih izašao na kraj sa situacijom kad im je polako počelo svitati da stvari ne idu u smjeru u kojemu su smatrali da bi trebale ići, u smjeru koji odgovara njihovu narativu, nečemu što im je blisko. Naravno da se protivim svim tim Trumpovim sranjima. I jako me zanima hoće li polako sve veći broj ljudi početi usvajati njegovu retoriku, hoće li u svojim javnim istupima početi prelaziti na njegov način uvjeravanja. Hoće li ga početi prihvaćati intelektualne elite, vjerske zajednice? Uvijek je zanimljivo kad netko misli da u nešto ne vjeruje a onda…. Tako da – da, kad Vrhovni sud donese takvu odluku, to je zastrašujuće. Ljudi očekuju da će nešto biti stavljeno pod znak pitanja, a onda se to ne dogodi jer je u međuvremenu došlo do nevidljivog stapanja interesa.

Nije vas strah da bi se ljudi mogli naprosto naviknuti na novu retoriku i s vremenom potpunu izmjenu paradigme onoga što je prihvatljivo i moguće?

Takve se stvari neprekidno događaju. Dogodilo se i tu kod vas. Sjećam se, početkom 1990-ih, jedan je moj jako dobar prijatelj govorio o Titu i rekao je rečenicu koja me tad zapanjila: ‘Ponekad je potrebno imati diktatora’. Pomislio sam: ‘O, jebote!’. Kasnije sam neko vrijeme živio u Njemačkoj, tamo sam prvi put čuo frazu ‘nostalgija prema slavnoj prošlosti’. Moja knjiga je dijelom upravo i o tome. Ne slažem se da je prije bilo bolje, ali postoji ta ideja da jest. Trump je utjelovljenje. Naravno da je tu riječ o nekim pojedinostima, komadićima nečega što je jedinstveno američko, ali većinom se radi samo o ljudskom stanju i tome kako se mijenjaju njegove okolnosti. Ali to se sranje širi, i to je ono što me plaši – sprema nam se nešto puno veće od jebenog Trumpa. Uvijek je lakše imati konkretnu osobu na koju možete uprijeti prstom, ali on je kao stanica raka, sranje koje raste, širi se i uništava sve ostalo.

Dakle, mogli bismo reći da ‘Prodana duša’ dobro opisuje trenutačno ljudsko stanje?

Volio bih da mogu reći kako imam nekakav zgodan epilog, ali nemam. Demokraciju treba njegovati, nije nam bogom dana. Ona je nešto što smo stvorili mi ljudi, a ne nešto svojstveno ljudskom rodu, kao što je često doživljavamo. Opasno je tako razmišljati.

Tribina Pisac i njegov čitatelj s Paulom Beattyjem
Festival svjetske književnosti 2019.
12. 9. 2019., Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb

  1. Eksperimenti su počeli prilično nevino Eksperimenti su počeli prilično nevino Rekao bih da baš u tom i jest problem – mene jesu tako odgojili. Moj otac je bio (Carl Jung, pokoj mu duši) donekle ugledan sociolog. Kao osnivač i, koliko je meni poznato, jedini praktičar liberacijske psihologije, volio je šetati kućom, koja je ujedno imala funkciju "Skinnerove kutije", u laboratorijskoj kuti. A mene, štrkljastog, rastresenog, crnog laboratorijskog štakora, školovao je kod kuć