Knjige Jakubove

249,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Mladen Martić

  • Broj stranica: 912

  • Datum izdanja: srpanj 2018.

  • ISBN: 978-953266983-1

  • Naslov izvornika: Ksiegi Jakubowe

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 220 g

Nobelova nagrada za književnost 2018.

Nesigurna vremena sredinom osamnaestog stoljeća nedaleko od turskih granica pravi su trenutak da se pojavi novi Mesija. Ime mu je Jakub Lejbovič, sin je rabina iz Černovica, unuk neumrle Jente, vješt trgovac i karizmatičan propovjednik. Njegova učenja prilično su neortodoksna, a granice morala široke, pa rabinima ubrzo postane trn u oku. Mijenjajući strane i vjere, Jakub, koji u međuvremenu uzima prezime Frank, svoju će vjernu sljedbu pokušati odvesti prema oslobođenju...
Knjige Jakubove Olge Tokarczuk nova su dimenzija književnosti, a neki bi rekli i više od književnosti: one su istodobno uzbudljivi povijesni roman, intrigantna obiteljska saga i relevantna društvena kronika. Rijetki su pisci koji mogu ovako živo dočarati prošlu epohu i uz oko za detalj napraviti nenadmašni kaleidoskop likova i zbivanja. Pred nama tako stoji stara Poljska u kojoj su jedni uz druge postojali kršćanstvo, judaizam i islam, a u pozadini se naziru razlozi današnjih poljskih i europskih problema. Maestralno djelo koje potvrđuje da je Olga Tokarczuk zaslužila nagradu Man Booker za 2018.

“Ne treba biti veliki maštar, možda samo dobar čitatelj ili nesnađeni osamljenik, da bi čovjek shvatio što je Olgu Tokarczuk privuklo priči o Jakubu Franku. Postoje neodživljeni životi, najviše je nedovršenih života, a najrjeđi su, piscu i čitatelju svakako i najfascinantniji, oni životi koji svojom zaokruženom cjelovitošću obuhvate ne samo jedan životni vijek i sudbinu, nego i društveno-političku epohu. Život Jakuba Franka bio je takav kao da ga je taj čovjek pisao, a ne živio.”
- Miljenko Jergović, Jutarnji list

“Slikajući sudbinu poljskih Židova, koji su se između 1759. i 1790. pod vodstvom Jakuba Franka odlučili za prelazak na katoličku vjeru, Olga Tokarczuk istražuje pojave ksenofobije i antisemitizma u Istočnoj Europi. Društveni sustav koji slika Olga Tokarczuk sazdan je na logici da će pridošlica – ili stranac – biti uvijek na gubitku jer će trajno ostati obilježen svojom tuđošću. U svjetlu svega što se danas događa u Poljskoj, a također i Europi, teško je ne zamijetiti žestoku društvenokritičku oštricu romana. Knjige Jakubove, taj veliki roman s početka 21. stoljeća, doista su izuzetno djelo.”
- Ana Geršak, RTV Slovenija

“Može se zamisliti da je Olgi Tokarczuk za početak pisanja dostajala opčinjenost. No trebalo je metodičnog ludila da bi se roman završio. Slaganje knjige trajalo je šest godina – ali vjerujem da će Knjige Jakubove u poljskoj književnosti ostati zauvijek.”
- Przemysław Czapliński

Knjige Jakubove mogu se čitati kao roman o prošlosti, ali i kao refleksivno, na trenutke mistično djelo o samoj historiji, njezinim zaokretima i tijekovima koji odlučuju o sudbinama cijelih naroda. Nagrađivana i prevođena suvremena poljska književnica upravo u 18. stoljeću, na pragu prosvjetiteljstva i podjele Poljske, traži odgovore na pitanja o današnjem obliku našega dijela Europe.”
- goodreads.com

“Priča o karizmatičnom vjerskom guruu pretvorila se u puno mozaičnih priča u kojima Jakub Frank čas izbija u prvi plan, pa opet nestaje čitatelju iz vida. Olga Tokarczuk stvara zadivljujući povijesni roman, no ne skriva ni to da na prošlost gleda okom suvremene spisateljice kojoj na srcu leže, među inim, i problemi feminizma ili ‘prava’ životinja.”
- Malwina Wapińska, Gazeta Prawna

'Nemoguće je Poljsku gledati bez utjecaja Židova'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 1. 9. 2018.

Sutra navečer Festival svjetske književnosti u Zagrebu otvara Olga Tokarczuk, poljska autorica, jedna od trenutno najvidljivijih europskih književnica, zahvaljujući prvenstveno svome opusu i zasluženim nagradama, ali i aktivističkom stavu u zemlji gdje je javni diskurs predominantno politički konzervativan, dapače radikalan i ksenofoban.

Ove je godine Tokarczuk za roman “Bieguni” dobila Man International Booker nagradu, lani je film “Tragovi” za koji je scenarij napravila po svojem romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, a bio je i nominiran za Oscara. U nas je prije mjesec dana objavljeno njezino kapitalno djelo “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić, Fraktura). Za taj je roman 2014. godine, baš kao i 2008. za “Biegune”, dobila najveću poljsku književnu nagradu Nike. I dok ju je kritika slavila, a čitatelji podržali kupivši “Knjige Jakubove” u velikoj nakladi, bilo je i onih koji su joj prijetili smrću, nije im se svidjelo da piše o Jakubu Franku, vjerskom reformatoru čije je učenje zapravo bilo sinkretističko, zasmetale su im poruke koje je uputila suvremenoj Poljskoj.

Heretička grupa

Za Jutarnji list govorila je jučer ujutro, kratko nakon što je automobilom stigla iz Wroclawa.
Knjige Jakubove” pričaju o Jakubu Franku, vođi židovske heretičke grupe frankovaca, mesiji kojeg slijede, sultanovu podaniku, a propovjedniku, Židovima koji koncem 18. stoljeća konvertiraju na islam, potom i katolicizam. Na tom devet stotina stranica dugačkom romanu radila je gotovo osam godina. Prvi put je za Franka čula koncem 1990-ih. “Slučajno sam, kopajući u knjižnici, naletjela na tu priču o Jakubu Franku. Brzo sam shvatila da imam odličnu priču na kojoj mogu raditi, jer gotovo nitko u Poljskoj nije znao za Franka. Počela sam se pitati zašto ta priča nije poznata, zašto nije u udžbenicima povijesti u školama.

Puno je razloga zašto je ta priča o manjini u Poljskoj, ljudima koji su živjeli na granici kršćanskog i židovskog svijeta, ortodoksnim Židovima koji su, na neki način, izdali svoju vjeru, ostala skrivena. Jakub Frank u jednom se trenutku nađe u zatvoru u svetištu u Čestohovi. No, Katoličkoj crkvi nije u interesu govoriti o Franku. Nije niti ortodoksnim Židovima, jer oni Franka gledaju kao otpadnika. A potomcima Jakuba Franka i njegovih frankovaca u 19. st. bilo je bitno biti što više Poljaci. Na početku sam mislila da će to biti mala knjiga, esej, nešto poput povijesne reportaže. Pišući shvatila sam da je to, ipak, materijal za roman. Nisam očekivala da me čeka nekoliko godina velikog posla. Trebalo mi je mnogo povijesnih detalja ne bi li kreirala atmosferu 18. st. Nisam znala ništa o 18. st, nikada me nije zanimala povijest. Provela sam tri, četiri godine istražujući, sjedeći u knjižnicama, arhivima, putujući naokolo … kad sam imala sve, krenula sam konačno pisati roman.”

Poljska, u kojoj antisemitizam ponovo raste, nije u stanju nositi se s puno momenata iz vlastite prošlosti, što bliže, što one stoljećima stare; pogotovo kad je riječ o pogromu Židova. Zašto je tome tako? “S jedne strane uloga Poljaka u pogromu Židova jest i dalje djelomice prikrivena, ali s druge strane mogu vam reći da je učinjeno puno da se to osvijetli, da se o tome javno progovori. Nedavno sam pričala s Annom Bikont, poljskom spisateljicom koja se bavi židovskim pitanjima, ona kaže da smo, usporedivši nas s nekim drugim europskim zemljama, nešto i napravili. Jer, kod nas postoje grupe znanstvenika koji se bave tim pitanjem, pogromom Židova u Drugome svjetskom ratu, ima puno knjiga o tome, u medijima je beskrajna rasprava o tome, naravno to je i dalje vrlo emotivna rasprava. Jasno da je to bolno, ali mislim da su stvari pokrenute.”

Prije Drugoga svjetskog rata u Poljskoj je bilo 10% Židova, velika i značajna populacija o čijim korijenima Poljaci malo znaju.

“Vrlo je često da priče o Židovima i židovskom utjecaju u Poljskoj počinjemo i završavamo u doba 20. st. i Drugoga svjetskog rata. Mnogi u Poljskoj i ne znaju da je na tim prostorima bilo Židova još od srednjeg vijeka, kad su dolazili iz zapadne Europe kao izbjeglice iz Španjolske, Njemačke … i zaustavili se na području koje je danas poljski i ukrajinski teritorij. Poljska kultura i društvo su mješavina poljske i židovske kulture. Pogledajte našu književnost, u njoj je puno autora Poljaka koji imaju židovsko podrijetlo. Nemoguće je poljsku kulturu gledati bez snažnog židovskog utjecaja, ne postoji čisto poljska kultura.

Dugo je kroz povijest postojala tendencija da se Židovi asimiliraju. Mislim da neću biti čudnovato ekstravagantna ako kažem da mnogi, mnogi, začudili bi se koliko velik broj Poljaka, imaju svoje etničke korijene u židovstvu. Čak možda i većina. Današnje je suvremeno poljsko društvo mješavina. Priča Jakuba Franka pokazuje da nema te monoetničke Poljske, nema etnički čistog poljskog naroda. U današnje doba to je jako bitno znati.”

Identitet kao torta

Pokušava li im, u doba porasta antisemitizma, uputiti poruku da ne idu na - svoje? “Točno tako. Općenito, u Europi ne postoji etnički čisto društvo. Ideja nacije došla je prilično kasno, tek u 19. st. Trebali bismo na naša društva gledati kao na zajednice starije nego što su te države i nacije koje nastaju relativno kasno. Biti danas Poljak, Hrvat ili tkogod je zapravo pitanje izbora. I kad je već tako, kad je već na nama da izaberemo, ‘ajmo koristiti to onda u neke plemenite svrhe. Jer, ideja nacije je tek društveni konstrukt.”

Kako, govoreći o identitetu, vidi sebe? “Na identitet gledam kao na tortu koja ima puno slojeva. Prvenstveno osjećam da sam iz Donje Šlezije, ćutim se pripadnicom Šležana. Tamo sam rođena. Crpite li identitet iz zemlje majke i oca, ako je to nešto s čime ste srasli, na što ste navikli, što volite, to je za mene onda Donja Šlezija. To je moja mala domovina. Krenem li korak dalje, do drugog sloja mojeg identiteta, ja sam Poljakinja. Živim u poljskom jeziku na kojom oblikujem svoja razmišljanja o svijetu. U trećem sloju sam Europljanka, to također prilično jako osjećam. Kad s puta u Aziju sletim na aerodrom u Frankfurtu ili u Budimpešti, osjećam kao da sam već stigla kući.”

Nekad psihoterapeutkinja, odavno se sasvim posvetila pisanju. Postoji li neka dublja veza između ta dva poziva?

“Mislim da postoji. U vrijeme studija psihologije jedno od mojih prvih saznanja koje sam tamo dobila jest da uvijek postoji puno načina na koje možete promatrati istu stvar, isti događaj. To se jako dobro vidi u obiteljskoj terapiji, kad od članova jedne obitelji o istom događaju slušate više bitno različitih priča. Shvatite da svatko ima svoju perspektivu te da su neki nesvjesni čak i mogućnosti da drugi drugačije vide. Kut iz kojeg gledamo kreira našu realnost, utječe na to kako nešto vidimo i kako se osjećamo. Pisci dobro znaju da ne postoji samo jedan kut gledanja na stvari. Zadatak je pisca napraviti neku vrstu sinteze više različitih perspektiva, napraviti priču od toga. A u toj priči onda paralelno može egzistirati puno ideja i paradigmi.”

Olga Tokarczuk : Književnost je čudo koje raste na sjecištima puteva

Vanja Kulaš, Moderna vremena Info, 3. 9. 2019.

Pročitaj intervju na mvinfo.hr

'U ovom dijelu Europe sloboda je bila doista rijetko blago. Kao da je nismo u stanju konzumirati, kao da je lakše osloniti se na autoritarnog vođu'

Karmela Devčić, Globus, 17. 9. 2018.

Godinama u Istočnoj i Srednjoj Europi percipirana jednim od najbitnijih književnih glasova, lani je poljska autorica doživjela i veliki proboj na Zapad. Prošle je godine film “Tragovi”, za koji je napisala scenarij prema svojem romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (u nas preveo Mladen Martić, objavila Naklada Ljevak), na berlinskom festivalu dobio Srebrnog medvjeda. Ove je godine pak u Londonu slavila kao dobitnica nagrade Man Booker International, nagrađena je njezina knjiga “Beguni”, priča o ljudima koji bježe od carskog autoriteta, od građanskog društva, od države, institucija…

U nas je Tokarczuk odavno prevođena, više doduše sporadično negoli redovito. “Begune” još nije moguće čitati na hrvatskom, ali joj je prije dva mjeseca u Hrvatskoj objavljen roman “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić, Fraktura), djelo od 900 stranica u kojem govori o židovskoj povijesti Poljske, vjerskom reformatoru Jakubu Franku, vođi židovske sekte, koji će svoje sljedbenike koncem 18. stoljeća povesti da konvertiraju na katoličanstvo. Govoreći o židovskoj povijesti Poljske, aktivistički nastupajući kao oponentica konzervativne revolucije u današnjoj Poljskoj, na sebe je navukla bijes, dobila prijetnje smrću zbog kojih je neko vrijeme imala tjelesne čuvare. Za Globus je govorila neposredno prije nego što je u Zagrebu otvorila Festival svjetske književnosti.

“Primajući Bookera osjećala sam da to nije nagrada samo mojem romanu i poljskoj literaturi, nego doista da je to nagrada cijeloj srednjoeuropskoj književnosti. Kad kažem srednjoeuropskoj, mislim na ono što vi u vašem jeziku nazivate istočnoeuropskim – Poljsku, Češku, Slovačku, Ukrajinu, Hrvatsku, Srbiju, pa čak i istočni dio Njemačke, dakle te zemlje izašle iz socijalističkog sustava. Jer, na tim prostorima književnost jest ponešto drugačija od Zapada gdje su mnogi bili iznenađeni formom kakvu imaju ‘Beguni’. Jasno je da postoji razlika u razmišljanju između Zapada i te Istočne ili Srednje Europe. Naša svježina dolazi iz naše različitosti. Mislim da se u našim književnostima rađaju nove forme, nove teme, novi načini govora o njima.”

Njezina je ideja s “Begunima” bila da opiše svijet kroz putovanje. “Imamo žanrove poput putopisa, vodiča i sličnih stvari, no većina toga više ne funkcionira, jer promijenila se dinamika. Mi putujemo jako brzo, skačemo s jednog na drugo mjesto, ubrzano, jer se stalno koristimo modernim načinima komunikacije, cijeli se kontekst putovanja, način na koji putujemo, promijenio. Pa trebamo i nove načine koji bi o tome pripovijedali. Pisala sam o tome onako kako mi je intuicija naložila. I u ‘Knjigama Jakubovim’ također sam držala drugačiju perspektivu nego što je nudi klasični roman. Pokušavam pisati novu vrstu romana, ja ga nazivam romanom konstelacije. Pišem tako da čitatelj ima zadatak, njegovo je da sve pročitano sintetizira i poreda onako kako drži da treba”, kaže Tokarczuk.

“Zygmunt Bauman je stvarajući pojam i govoreći o tekućoj modernosti za to djelomice upotrijebio i našu istočnoeuropsku senzibilnost. Jer, vrlo je specifično za ovaj dio svijeta da mi stvari vidimo puno više fluidnima, tekućima nego ljudi na Zapadu. Primjerice, u Velikoj Britaniji gledate te stare viktorijanske kuće s interijerima popunjenima starim namještajem. Sve je na neki način fiksirano. Literarni žanrovi su čvrsti, način ponašanja zadan, sve kao da pripada u određenu tradiciju i znaju se pravila. U Poljskoj je drugačije, u tom dijelu Europe općenito. U nas su te granice puno fluidnije, sve je podložno promjenama, jer nemate ni pristup prošlosti na tako jednostavan način. Prošlost je nešto što mi u Istočnoj Europi izmišljamo svaki put iznova.” Promjena, stalna mijena u tom je dijelu svijeta bitna ideja, smatra. “Mi kao da ne vjerujemo stvarnosti. Jer, svaka nova generacija u Poljskoj kreće od povjerenja u stvarnost, vjere u neki novi život, a onda dođe neka vrsta apokalipse i sve se promijeni. Stoga mi u Poljskoj imamo problem s romanom realizma koji pripada srednjoj klasi. Jer, dugo nismo niti imali srednju klasu, a to su čitatelji takvih romana, među srednjom klasom su ljudi koji čitaju. Primjerice, u zemljama poput Poljske ili Ukrajine poezija je puno više žanr koji ima snagu prenijeti iskustva, poglede, dojmove. Konačno u Poljskoj su dva pjesnika dobili Nobela, Wisława Szymborska i Czesław Miłosz. To znači nešto. Naši glavni literarni tekstovi su, zapravo, također pjesme, autori poput Adama Mickiewicza su kreirali naš književni ukus, baš kao i taj nedostatak srednje klase i nepovjerenje prema realnosti iz kojeg ide naša sklonost da se okrenemo groteskama, magijskom realizmu, ironiji… Jer, ironija je oružje ljudi koji nemaju mogućnost govoriti otvoreno, u tom slučaju priklone se ironiji. Zato je ironija tako snažna u poljskoj književnosti.”

U romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” Olga Tokarczuk problematizira nasilje prema životinjama i lov. Ta je knjiga ostavila bitan otisak u poljskom društvu. “Taj je roman promijenio ideju lova, način na koji se danas gleda na lov. Nakon te knjige, i posebno nakon filma koji je snimljen po njoj, ljudi su počeli razmišljati o lovu i glasno verbalizirati svoja mišljenja. Prije nitko nije o tome ni razmišljao, kamoli govorio. Lov je bio nešto što je normalno i neupitno, pogotovo za ljude na višim pozicijama u društvu. Jer, lov jest privilegija ljudi koji imaju moć.”

Baš je taj roman, kaže, primjer koliko književnost može utjecati na život i realnost oko nas, da knjiga može mijenjati neke stvari u društvu. “Nakon ovog romana, stvari su se, što se lova tiče, doista promijenile u Poljskoj. Nije više sasvim jednostavno ubaciti par metaka u pušku i otići u lov. Kod nas danas odlazak u lov morate najaviti, to su podaci koji su javno vidljivi, na internetu su, pa svi koje zanima mogu vidjeti gdje ljudi love i kada. Protivnici lova se organiziraju, odlaze u šume i protestiraju protiv ubijanja životinja, tako da je često nemoguće pucati. Ti protesti su postali prilično popularni u Poljskoj, to je postao cijeli pokret.”

U Poljskoj su konzervativne vlasti odavno srezale financiranje kulture, osim konzervativnih, desnih projekata. Novac radije daju Crkvi. Koliko je to pogodilo kulturu? “Naravno da je to veliki udarac, ali iz toga je izrastao i vrlo živ i obećavajući građanski otpor. Ljudi su uzeli kulturu u svoje ruke, pokrenuto je puno malih festivala, Poljska je danas zemlja vrlo jake, vibrirajuće scene, ti su festivali po selima, po planinama, izvan Varšave i velikih gradova. Financiraju ih lokalni poslovni ljudi, razni donatori.”

Kako je Istočna Europa postala prvi bastion konzervativne revolucije? Viktor Orbán, Zeman, Pravo i pravda u Poljskoj, ta nova autoritarna, desna Europa koja jača pred našim očima krenula je prvo iz suvremene Istočne Europe. Zašto su se zemlje nekadašnjeg komunističkog bloka, u kojima su ljudi čeznuli za slobodom, među prvima u Europi u 21. stoljeću okrenule – političkoj desnici?

“Mislim da mi nismo navikli biti slobodni. Prekratko je to vrijeme što živimo u slobodi da bismo doista mogli oćutjeti da sloboda ne znači samo moći posjedovati, kupovati, već da je sloboda neka vrsta obaveze, da s njom dolazi i odgovornost, da ona traži i otvorenost prema drugim i drugačijim ljudima. A mi smo poput djece u dječjem vrtiću. Nezreli. U ovom dijelu Europe sloboda je bila doista vrlo rijetko blago. Ako pogledate poljsku povijest, mi smo praktički iz feudalnog sustava prešli u komunizam koji kao da je završio tek jučer. Te stare navike i stari načini života su još duboko prisutni u našoj tradiciji. To je i za mene bitno. Veliki dio moje obitelji pripadao je seljacima. Čak i u sebi mogu naći natruhe razmišljanja koje kaže: ‘Bolje da to ide mimo mene, bolje da se u to ne miješam, bolje da gledam svoja posla, bolje da se brinem za sebe’.”

Plaši li sloboda Poljake? “Erich Fromm je kazao da sloboda nije jednostavna i laka. Da je sloboda zahtjevna. Kao da nismo u stanju konzumirati slobodu, kao da ne možemo sami slobodno upravljati tom našom slobodom, kao da je lakše osloniti se na autoritarnog vođu.”

Na ovim prostorima svatko stariji od 45 pamti gdje je bio kad je umro Tito, baš kao što svaki Poljak tih generacija točno zna što je radio kad je Wojciech Jaruzelski u prosincu 1981. proglasio izvanredno stanje i pustio tenkove na ulice. O tome su pisali, snimali filmove... Priča Olge Tokarczuk “Profesor Andrews u Varšavi” (Naklada MD, 2008.), o britanskom psihologu koji se zatječe u Varšavi u doba kad Jaruzelski proglašava izvanredno stanje, godinama mi je ostala zabetonirana u mislima. Ne toliko sadržaj, koliko njezina atmosfera opipljive nadrealne nelagode. Ta je priča, kaže Tokarczuk, nastala nakon što je britanskom prijatelju neuspješno pokušala dočarati kako je izgledalo živjeti u izvanrednom stanju. “Shvatila sam da mu ne umijem prenijeti cijeli kontekst, razmišljanja ljudi, naše gradove toga doba… Zapravo sam tu priču napisala za njega, zamišljajući da je on profesor Andrews, da se on našao u Varšavi.”

Priča u kojoj pak Tokarczuk pripovijeda gdje se ona zatekla te večeri kad su krenuli tenkovi preko Visle zove se “Che Guevara”. Evo i zašto.

“U to sam doba još studirala, počela sam kao psihoterapeut raditi sa svojim prvim klijentima. Među ostalim, radila sam s jednim čovjekom koji je imao paranoju. Baš sam te večeri i noći, kad je proglašeno izvanredno stanje, bila kod njega. On je mjesecima prije imao strahove, imao je fantazije da su tenkovi na ulicama, govorio je da vojnici dolaze, mučile su ga razne slike… Među ostalim, rođen je usred rata, pa kao dijete pamti borbe. Govorila sam mu: ‘Ne, ne, Jan, to nije zbilja, to je samo u tvojoj glavi.’ Radila sam s njim na tome da ga vratim u realnost. Liječio se od paranoje psihoterapijom i medikamentima. Živio je u vrlo malenom stanu, ja bih ga tamo obilazila, provodila vrijeme radeći s njim, stan je bio zatrpan starim novinama i drugim stvarima… Tu sam večer bila kod njega, bio je prosinac, noć je pala rano, pušila sam na njegovu balkonu, bilo je već jako kasno, on je bio u velikom strahu i ostala sam s njim iza ponoći. U jednom sam trenutku ugledala kako tenkovi prelaze Vislu. Trljala sam oči u nevjerici, pomislila da silazim s uma. Jer, ponekad se događa da psihoterapeut na sebe preuzme dio simptoma, da ga pogodi psihoza pacijenta s kojim radi. Bila sam sigurna na trenutak da imam simptome, da sam preuzela dio… gledajući te tenkove kako sporo klize praz­nim gradom prekrivenim snijegom. Ne sjećam se kako, ali onda sam čula da je proglašeno izvanredno stanje. Priču sam nazvala ‘Che Guevara’, jer je taj psihotični čovjek imao taj nadimak.”

Više od trideset godina je vegetarijanka. Ekološki vrlo osviještena, u Zagreb je stigla autom. Deset sati vožnje cestama milije joj je nego putovanje avionom. Iz Zagreba se, ponovno autom, odvezla u Norvešku, na jedan od tamošnjih književnih festivala. “Doista me brinu klimatske promjene i ekološka situacija. Sanjala sam i nedavno neke prilično apokaliptičke snove. Čak i putujući ovamo, u Zagreb, stalno sam uočavala znakove te nebrige za svijet oko nas i ono što ostavljamo generacijama što dolaze – gdje god da smo stali, gledam ljude kako koriste hrpu plastike, pa vrećice, pobacane posvuda. Ljute me te plastične boce u kojima vam, recimo, donesu mineralnu vodu. Nije li to ludo, upotrijebiti jednom i baciti sav taj otpad?”

Živi u Wrocławu, zimi je taj grad u debelom smogu, osjeća se, kaže, kao da živi u krletci. “Muči me taj osjećaj nemoći, to da ja kao pojedinac ne mogu napraviti gotovo ništa, ili mogu napraviti jako malo da riješim taj problem, zato trebamo hitnu i osmišljenu društvenu akciju. A to znači da treba raditi na osvještavanju što većeg broja ljudi. Mislim da se to upravo u Poljskoj sad događa, da nas je sve više koji razmišljamo o nužnosti ekološke akcije. Prije tri godine bila sam u Hong Kongu. Poželjeli smo otići na plažu i zaplivati. No, plaža je bila sasvim prekrivena plastičnim otpadom. Nije bilo ni komadića zemlje gdje smo mogli sjesti, odložiti torbu… sve je bilo prekriveno smećem, plastikom. Toliko me to šokiralo da sam, kad sam se vratila kući, zaključila da više neću putovati. Jer, učinilo mi se to previše destruktivnim za okoliš.”

Iako putuje relativno često, ali autom. “Prvo zato što je to ekološki puno prihvatljivije. Jest da uzme više vremena i energije, ali dugoročno šteti manje. Drugo, ponešto se i pribojavam avionskih letova. No ne putujem tako puno kao prije. Starija sam, ne da mi se više. Ponekad letim avionom, ovisi o tome kako se osjećam. Mislim da sam trenutno tjeskobnija nego inače, da se nešto više bojim svih tih nepredvidljivih političara, baš kao i mogućnosti raznih ekoloških katastrofa. Živim u nelagodi. Posljednja zbirka mojih kratkih priča puna je priča katastrofe. Nadam se da će biti prevedene na hrvatski. To je dosta tmurna knjiga, bavim se novom ekološkom, ali i političkom, filozofskom, ako hoćete, i teološkom situacijom. Svijet se mijenja, kako razumjeti sve te stvari koje smo dosad tretirali kao da su očigledne, same po sebi razumljive, kao što je Katolička crkva, religija općenito, pozicija čovjeka, pitanje koliko daleko ide naša odgovornost.”

Amerikanci često, uspoređujući poziciju svojih i europskih pisaca, idealiziraju utjecaj koji europski pisci imaju u svojim društvima i zemljama. Uspoređujući poziciju koju su pisci imali u Istočnoj Europi nekad i danas, kaže: “Pozicija pisca, njegova uloga u komunističko je doba bila puno snažnija nego sada. Za doba komunizma pisci su bili mislitelji, ljudi su htjeli čuti što neka spisateljica ili pisac misli o nekoj temi. Onda su došle promjene i 1990-e pa nadalje, kad se i na literaturu gledalo kao na neki posao, neki proizvod koji ima tržišnu cijenu i ništa više od toga. Pisac je postao proizvođač u kulturi, i vrijedio je koliko su njegove knjige vrijedile na tržištu. Sad se stvari pomalo mijenjaju. Vidim da ljudi opet gledaju u pisce i intelektualce da kažu nešto, da izreknu svoje mišljenje, da im pomognu orijentirati se u ovom novom ludom svijetu. To osjećam pogotovo u protekle dvije godine u susretima s čitateljima u Poljskoj. Ljudi mi prilaze i ne pitaju toliko o mojim knjigama koliko o politici i društvu. O ulozi Katoličke crkve, o budućnosti… I to je nekakav pokazatelj da je ovo vrijeme teško.” 

Olga Tokarczuk : Knjige Jakubove

Mirko Božić, Moderna vremena Info, 21. 2. 2019.

Pročitajte kritiku na mvinfo.hr

I zlo je bog

Josip Mlakić, Express, 8. 9. 2019.

U buci silnih polemika oko Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, koje u Bosni i Hercegovini još ne prestaju, pomalo je u sjeni ostala Nobelova nagrada dodijeljena Olgi Tokarczuk. Nažalost, po tko zna koji put dogodilo se to da ono što izaziva prijepore s lakoćom zauzme javni prostor, što na neki način govori o “važnosti” književnosti u današnjem svijetu, što nije samo “grijeh” neosviještenih čitatelja, nego i Švedske akademije. Njihov ponajprije.

U neka druga, knjizi sklonija vremena, roman Olge Tokarczuk “Knjige Jakubove”, njezin magnum opus, dobio bi niz novih čitanja, jer to nesumnjivo zaslužuje, bez obzira na sve, pa i na Nobelovu nagradu. Roman je strukturiran po uzoru na “Bibliju”, sačinjen je od sedam biblijski naslovljenih knjiga: “Knjiga magle”, “Knjiga pijeska”, “Knjiga puta”... Iako je riječ o “knjizi monstrumu” od 900 stranica, “Knjige Jakubove” se čitaju s nevjerojatnom lakoćom. Knjiga je na neobičan način numerirana, unatrag, započinje dakle posljednjom stranicom, što je autoričina posveta knjigama pisanima na hebrejskom, ali i “podsjećanje da je svaki poredak stvar navike”. Iako je roman “Knjige Jakubove” stiliziran u skladu s epohom o kojoj piše, u tekstu ipak ostaje prepoznatljiv rijetko objektivan i hladan pripovjedački glas Olge Tokarczuk na koji smo se naviknuli u njezinim ranijim djelima, primjerice u romanima “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” i “Dom danji dom noćni”.

Knjige Jakubove” sačinjene su uglavnom od dvije narativne linije - prve, mnogo opsežnije koja prati život lažnog Mesije Jakuba Franka, te druge koja govori na neki način o pisanju, a pogotovo o položaju žena pisaca. Radnja se odvija na širokom prostranstvu od Smirne u Turskoj pa do Offenbacha na Majni, “preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije”.

Roman započinje “Knjigom magle”, sa stvarnom maglom, krležijanskim blatom i opisima bijede. Opisi Tokarczuk su neponovljivi, primjerice hiperrealistični opis rohatynskog sajma kojim započinje knjiga. “Teško je po tim dronjcima razlikovati je li bijeda židovska, pravoslavna ili katolička. Da, bijeda nema ni vjere ni narodnosti”, rezimira autorica.

Nedavno sam, pišući između ostalog i o Nobelovoj nagradi Olgi Tokarczuk, spomenuo zemlje s “viškom povijesti”, među kojima je Poljska gotovo ogledni primjer. U romanu “Knjige Jakubove” postoji zanimljiva i sjajna elaboracija te teze, najbolja na koju sam dosad naišao: “Postoji na dvorovima posebna znanost - o uklanjanju mrlja od krvi. Stoljećima se tome uče buduće žene i majke. Bio bi to najvažniji predmet na sveučilištu za žene bude li jednom utemeljeno. Porođaj, menstruacija, rat, tučnjava, opsada, napad, pogrom - na to podsjeća krv koja neprestano biva u pripravnosti tik pod kožom”.

Glavna narativna linija romana, ona o Jakubu Franku, najvećim je dijelom ispripovijedana iz dvije perspektive, iz one Nahmana Jakubowskog, učenika Jakuba Franka, te iz perspektive bezvremenske i sveznajuće Jente, žene koja nije “umrla do kraja”. Jentina i Nahmanova legenda o Jakubu Franku su u nesuglasju. Jentina priča podsjeća donekle na apokrifno evanđelje, po kojemu je Jakub Frank reinkarnacija Isusa Krista. Iz njezina pripovijedanja saznajemo da je Jakub još kao mali dječak pobjegao u spilju, dok 14-godišnji godinama kasnije Jakub objašnjava djeci kako je rođen upravo u toj spilji. Opisuje ga tom prilikom kao neuglednog isposnika duge kose. Ovo je očita aluzija na jedan od temeljnih postulata kršćanstva, Isusovih četrdeset dana u pustinji, koje je proveo u spilji, kad je Isus “rođen” kao novi čovjek, kad je raskrstio sa svojom “zemaljskom” prošlošću. “Mesija koji dolazi jest Mesija patnik, izmučen je, smožden zlom svijeta i ljudskom patnjom. Možda je čak sličan Isusu”, kaže Jenta na jednom mjestu. Tu je još i lik Gitle, koja je neka vrsta Jakubove Marije Magdalene. Gitla se u drugom dijelu romana gubi iz vidokruga Jakuba Franka, ali je zanimljiva koincidencija da njih dvoje umiru isti dan, što na neki način njihovu vezu čini sudbinskom u tom smislu. Također, Jakub je sklon govoru punom parabola, što je još jedna aluzija na kršćanstvo, odnosno na Isusove prispodobe.

S druge strane, Nahmanova priča je neka vrsta heretičkog evanđelja, gdje lik Jakuba Franka ponajviše podsjeća na prvog heretika kršćanstva Šimuna Maga ili Šimuna Čarobnjaka, odnosno Simona Čudotvorca iz istoimene priče Danila Kiša. Lik Gitle se i tu uklapa, kao lik Helene, prostitutke i Šimunove ljubavnice. Najveća sličnost je u nepoštovanju Mojsijeva zakonika i stvaranje neke hibridne religije koja svoje učenje crpi sa svih strana, iz svih velikih religija. Lik Mesije, Jakuba Franka, i njegova prethodnika Šebetaja Cevija, u “neizbavljenu svijetu”, u progonstvu, doživljava metamorfozu. Nije to više svemoćni Mesija koji silazi s oblaka s legijama anđela i oslobađa židovski narod, nego Mesija koji dolazi iz najnižih slojeva društva, koji je grešan i smrtan. Mesija čija je zadaća strašna, on je “govedo za klanje”, odnosno žrtva, grešnik koji ne budi sumnju i koji će “tvrđavu zla” razoriti iznutra.

Na ovim zasadima se rađa lik Jakuba Franka, jer svijet, po tvrdnjama reba Mordkea, “ne potječe od dobroga Boga.” Mesija treba biti prihvaćen kao zločinac, oličenje zla, dakle reinkarnacija lošega Boga. Ovo podsjeća na neke sekte iz prvih dana kršćanstva, koje su kao Spasitelja slavili Judu Iskariotskog. “I zlo je Bog”, govori jedan kabalist u romanu pa spominje glad, rane na tijelu, mrtvu djecu, životinje, kako sve to govori u prilog tome da Bog nimalo ne haje za nas, da Bog nije nužno dobar.

U drugom dijelu romana, koji se događa u Brnu, Beču i Offenbachu na Majni, priča o Jakubu Franku postaje i obiteljska saga u kojoj u prvi plan izbija Jakubova kći Ewa, “grešnica” i ženski lažni Mesija. Ona, primjerice, na jednome mjestu u romanu, susreće u Beču, na izvedbi opere “Figarov pir” koju je skladao “stanoviti Mozart”, ostarjeloga Giacoma Casanovu, s kojim se dopisuje sve do njegove smrti. Priča o Nahmanu ima još jednu dimenziju, a to je ona koja govori o pisanju.

Nahman je najbliži onome što je Isusu bio evanđelist Matej. On “ispisuje” svojevrsno heretičko “Evanđelje po Nahmanu”, bez obzira na to što se Jakub tome protivi: “Ako netko hoće osvojiti tvrđavu, ne može to učiniti samom pričom, prolaznom riječju, već mora na nju poći vojskom”. (...) “I je li im pomoglo to pričanje i što je iz toga proizašlo? Bolje je vidjeti očima nego zboriti riječima.”

Kako se roman bliži kraju, Nahmanova priča kao da se stapa s onom Jentinom: on Jakuba Franka zove Gospodinom, a na jednome mjestu govori o mučeništvu: “Shvatio sam tada da se ljudski život sastoji od bola, da je to prava supstanca svijeta”. A “dvanaest povjerljivih”, među kojima je i Nahman, koje nakon prelaska na kršćanstvo imenuje Jakub, otvorena su aluzija na 12 kršćanskih apostola.

Drugi rukavac priče govori o velečasnom Benedyktu Chmielowskom, dekanu rohatynskom i prvom poljskom enciklopedistu, autoru “Nove Atene”, u kojoj je nastojao skupiti sva “potrebna znanja”. Veze koja povezuju Jakuba Franka i drugi rukavac priče su činjenica kako je Jakub Frank učio čitati poljski iz Benedyktove “Nove Atene”, Nahmanova strast prema pisanju i činjenica da taj rukavac pobliže, iznutra, opisuje kršćanski svijet u kojem djeluje Jakub Frank, kao veličanstveni djelić freske Poljske tog vremena.

U “Bibliografskoj bilješci” Olga Tokarczuk navodi kako joj je rad na ovom rukavcu priče donio “puno radosti”. Ovaj dio, dakle, govori isključivo o knjizi i pisanju. Velečasni Benedykt ima gotovo sakralni odnos prema knjigama. Po njemu, knjige moraju stajati na pozor, kao vojnici, kao “vojska ljudske mudrosti”, te smatra kako među knjigama treba uspostaviti vojnu hijerarhiju, podijeliti ih na pukove te im dodijeliti činove prema dragocjenosti i rijetkosti.

“Što bismo bez knjiga!” Olga Tokarczuk na neponovljiv način gradi platonsku vezu između Benedykta i poljske barokne pjesnikinje Elzbiete Družbacky, iako ne postoje povijesni podaci koji govore da su se Benedykt i Družbacka, iako suvremenici, ikad susreli. Elzbieta ponajviše piše o ulozi žene kao pisca, i to na jedan neponovljiv način, kao da progovara glasom Virginije Woolf. Kad Elzbieta Družbacka odlazi pod starost u samostan, gdje, oslobođena okova obitelji, pronalazi mir i spokoj, lišena “kućnih svemira” koje je nosila na “svojim plećima poput Atlasa”, šalje svoje posljednje pismo velečasnom Benedyktu u kojem stoji: “Od naših rođenja sve nam - Crkva, kuća, edukacija, običaji i ljubavi, nalažu da se vežemo uz život. Samo što nam nitko ne kaže da što se više privezujemo, to veću bol trpimo poslije, kad već steknemo konačnu spoznaju”. Nakon što dobije posljednje Elzbietino pismo, Benedykt umire od upale pluća.

Knjige Jakubove” su jedna od onih dragocjenih knjiga koje nam do krajnjih konsekvenci približavaju jedan prostor, Poljsku u ovom slučaju, na jedan neponovljiv, enciklopedijski način, knjiga koja opisuje iskustvo koje je izvanvremensko, te nam stoga čini razumljivijom i noviju povijest te zemlje. U “Bibliografskoj bilješci” Tokarczuk navodi kako je prema matičnim knjigama koje je istraživala u Offenbachu na Majni uspjela rekonstruirati sastav družbe Jakuba Franka u inozemstvu te da bi to vrlo lako moglo postati temom njezine sljedeće knjige.

  1. Fraktura na Interliberu 2019. Fraktura na Interliberu 2019. Volimo Interliber! Najveći domaći sajam knjiga prilika nam je da predstavimo ono što smo radili cijelu godinu. Volimo se družiti s našim čitateljima, volimo ih upoznavati i veseli nas povratna informacija o onome što im se sviđa u našim izdanjima i što od nas očekuju. Ispunjava nas razgovor o knjigama. Posebno nas obraduje kada nekome otkrijemo knjigu koja se podudara s njegovim čitateljskim ukusom, naslov koji bi inače možda propu
  2. Dvije Nobelove nagrade za Frakturine autore Dvije Nobelove nagrade za Frakturine autore Olga Tokarzcuk i Peter Handke pisci su koje je danas Švedska akademija proglasila dobitnicima za 2018. i 2019. godinu. Najznačajnijoj i najprevođenijoj suvremenoj poljskoj spisateljici Olgi Tokarczuk, koja je prošle godine na Festivalu svjetske književnosti zagrebačkoj publici predstavila svoj iznimni roman Knjige Jakubove, ovo je priznanje dodijeljeno za 2018. godinu, a Peter Handke, austrijski pisac itekako poznat hrvatskim čitateljima