Kip slobode

Special cijena 95,20 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 144

  • Datum izdanja: ožujak 2018.

  • ISBN: 978-953266930-5

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 245 g

Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, čitaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanačko) životno okružje, tajkune, opću društvenu licemjernost i nihilističnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopće stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaničine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opće i ne samo virtualne ravnodušnosti.

Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opće društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako već ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogućih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovničke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za čitanje Kipa slobode.

Delimir Rešicki

Psovke i nježnosti autentičnoga poetskog prkosa

Ivana Đerđ-Dunđerović, Arteist.hr, 27. 5. 2018.

Nakon što joj je prvijenački pjesnički rukopis Urbane od A do Ž nagrađen 2014. godine nagradom Zdravko Pucak u Karlovcu, a potom i ukoričen, osječkoj autorici Maji Urban objavljena je nedavno i nova zbirka, ovoga puta u izdanju zagrebačke Frakture.

Spomenuti je književni ulazak Maje Urban bio prilično silovit, izravan i iskren jer je riječ o triatlonki, profesorici mađarskog i latinskog jezika čija je duhovitost, iskustvenost i autentičnost odmaknuta od bilo kojeg poznatog akademskog kružoka, odmaknuta od knjiškog pozerstva ili ustajale udobnosti korisnih poznanstava. Njezina je prva pjesnička knjiga najavila osebujnu lucidnost i ludizam predočen u ritmu skaza, krnjih dijaloga i sočne kolokvijalnosti u kojoj se, ipak, onkraj bijesa i psovke pronalazi i dirljiva emocija, ponajviše usmjerena prema vlastitoj nemoći da prihvati svoje višestruke identitete.

Paradna

prolazim tvrđom
u vrijeme kad se škole prazne
premještanje
u birtije
na kave i piva
otvorenje izložbe ane frank
sve zaključano
a školarci
jadni ti roditelji
kad ti se mladunče tvoje
koje je prvo prohodalo
pročitalo propisalo
koje se prvo od sve
mladunčadi prokurvalo
da
tako je napredno
to
se pretvori u puder-pičku
s ogromnom guzičetinom
i kljovama od noktiju
a oni kao roditelji
po službenoj dužnosti
misle da je to lijepo
možda je sreća
raditi u osnovnoj školici
ne gledati taj maskenbal
doći na kraj parade
slučajno
u sutonu tvrđe

Nova zbirka nosi naziv Kip slobode i oksimoronski ujedinjuje Majinu životnu i pjesničku podvojenost; autopoetska je to kovanica koja spaja statičnost i nesputanost subjekta koji verbalno i fizički živi tu slobodu (aktivno se baveći triatlonom), a istodobno, u širem društvenom kontekstu, biva ukipljena u lošem, malograđanskom, glupom i površnom socijalnom krajobrazu. Upravo ta pozicija pronicljive i necenzurirane kritičke ”komentatorice” koja u detaljima oko sebe detektira lokalne i nacionalne apsurde ostala je jednako postojana i uvjerljiva i u ”nastavku” tog pjesničkog rukopisa.

Pošteno bi bilo priznati kako se obje objavljene zbirke prelijevaju jedna u drugu jer su i izrazom i motivskom jezgrom vrlo bliske, no u drugom dijelu Kipa slobode ipak se može nazrijeti pročišćeniji autorski glas i nešto zgusnutija značenja; ”tvrdo i gusto kao moja slova”, napisat će Maja. Ponovo je subjekt u prvom redu autoironičan kada govori o svojem poslu (Seoska, Pupčana), domovini, obitelji ili okruženju, ali uz jasan i neuljepšan prikaz distopije hrvatske stvarnosti, ta poezija nastavlja biti napipavanje osobnih granica, istih onih koje nije tako lako prijeći biciklom, mišlju, pametnom odlukom.

Trenutačna

imam dvije godine radnog staža
europsku zdravstvenu
triz godina
novi novčanik
i tuđu iksicu
majčinske osjećaje
prema svom biciklu
kad treba putovati
ne osjećam se europski
ne znam što sadrži taj osjećaj
ne pričam europski
treba mi razrijeđenog
planinskog zraka
ne znam kako trčati brže
u krugovima
kao što ne znam
kud su pobjegle interpunkcije

Osim toga, jezičavost i jezičnost kao najsočniji sloj njezine poetike u novoj zbirci postaje još voluminoznije jer, uz višejezičnost kao najuočljiviju karakteristiku, Urban produbljuje jezično iskustvo na više planova vraćajući poeziji njezinu ”svakodnevnu” autentičnost i životnost. I nije to ništa revolucionarno i nikad viđeno, ali je ipak svježe i zanimljivo jer je riječ o glasu koji se ne krije iza gordih sintagmi ili nezgrapnih stilskih kombinacija.

Ipak, najzanimljivija opaska koju možemo uočiti u liku i djelu pjesnikinje povezana je s njezinim sportskim uspjesima. Naime, riječ je o sportašici koja je osvojila naslov viceprvakinje u Ironmanu, triatlonu koja obuhvaća trčanje, plivanje i vožnju biciklom i koji, gle čuda, nema onomastički ekvivalent za natjecateljice. Naime, unatoč činjenici da u ovom natjecanju sudjeluju i trkačice, pobjednice bivaju počašćene naslovom Ironman.

Poigravajući se s time, Urban će u pjesmi samu sebe nazvati Iron Maiden, a povežemo li to s ostalim značenjima te sintagme, bit će nam jasno koliko je autorica u pravu. Ona, dakle, nema svoju jasno odredivu i jednoznačnu spolnu prefiksaciju, baš kao što ni na ovaj rukopis ne možemo nalijepiti oznaku ženskoga pisma. Kip slobode bez ostatka ostavlja spomenutu odrednicu u prašini proglašavajući ju terminološkim rudimentom bez pokrića.

Retorička

zato smo učili
njemački?
da dvadeset godina kasnije
kad se ono što je stiglo
nazove krizom
može lakše emigrirati
da bar znaš pročitati
ako već ne znaš što znači
na baušteli će i tako biti
sami zemljaci
pametniji od tebe
njima nije trebala diploma
i nekoliko godina kurcodrkanja
da dođete na isto mjesto
a neki su učili engleski
i završili u kanadi
gdje ne pričaju francuski
nego neoslavenski
s ostalim izbjeglicama
emulgiraju
za božić odlaziš
kući
i sve je malo i tijesno
a more
koje je bilo daleko
sada je na dohvat ruke
gledaš televiziju
i čudiš se
ti ljudi na vijestima
i ta retorika
kao iz nekog prošlog života
su ti poznati

U njezini se pjesmama smjenjuju muški i ženski glasovi, tvrdi i nježni vokali, cinične i sentimentalne kriške zbilje kao i zbunjujući rodovi, brojevi i padeži u potrazi za jezičnim, rodnim i nacionalnim utočištem. U tom kontekstu Kip slobode možemo proglasiti nastavkom autoričine potrage za identitetom i tonalitetom, nastavkom književnog prkosa koji ne pristaje na ”kišu koja želi biti snijeg” i koji još uvijek ”ne zna kako trčati u krugovima”.

Ta na prvi pogled uočljiva podvojenost, potrojenost ili višestrukost Majine osobnosti vidljiva je i u strukturi zbirke; prvi ciklus nosi naziv Slobode, drugi Kip da bi posljednju, deklarativno autopoetsku pjesmu spremila u epiloški samociklus naslovljen Kip slobode. I tako zapravo otvorila prostor daljnjem ispisivanju jednako začudne i sportske i pjesničke dihotomije u kojoj nema pomirbe sa svojim različitim odrazima ili jezicima.

Strašna

je pomisao
na strah
od
mirovanja misli muškosti mesa mucanja
kucanja svjetlucanja pucanja
prašine putovanja promjene pada pijanstva
božanstva građanstva djevičanstva
debljine djece dijeljenja duplikata diskusije
refleksije ekspresije secesije
sigurnosti autostopiranja starosti samoće
masnoće skupoće lakoće
letenja ludosti loma ličnosti lovca
jezikoslovca novca kitolovca
krađe krvi kupovanja karcinoma kurca
komarca udarca srca
borca bolesti bijega
snijega prebjega jeftinijega
ega

Unatoč patetičnim vapajima iz hrvatskog književnog krajobraza, ovoj naciji nikada nije nedostajalo kvalitetnih i vazda zelenih autorskih imena i rukopisa. Taj nepriznati kvalitativni kontinuitet nastavlja i Maja Urban koja i svojom novom zbirkom pokazuje svježinu, autentičnost i intrigantan pjesnički glas koji nema dlake na jeziku, ne zazire od tvrdokuhanih veličina i koji, nadasve, psuje i raznježuje u zanimljivoj simbiozi kakvu samo poezija, posljednje utočište neshvaćenih kontemplativaca, može pružiti.

Braco i Seka sve znaju

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 2. 6. 2018.

Knjiga pjesama „Kip slobode“ Maje Urban pred čitaoca donosi poeziju koja u bjesomučnom hropcu riječi nastoji slikati mutnu stvarnost koju svi danas na ovaj ili onaj način živimo. Svijet u poeziji ove pjesnikinje golemo je đubrište na koje stihovi reže, dok se žuč i bijes nemilosrdno izručuju na tu gnjilu humku ostataka života. Samim tim moglo bi se kazati da poezija Maje Urban donosi pjesničku pobunu, koja više, da tako kažem, ne bira riječ, ni psovku, kojom će sručiti u lice čitaoca i svijeta svu poraznost egzistiranja tog globalizovanog sela, posebno njegovih rubnih prostora. Došli smo dakle, kako se doima po predapokaliptičnom tonu poezije u knjizi “Kip slobode”, do samog ruba smisla, sve je izvrnuto i obješeno naopačke, svijet je u paroksizmu koji bubri poput proključalog vulkana. Nema se vremena više čekati. Treba odlučno pucati riječima u tu izbušenu metu. Nešto će se već iz toga poroditi. Važna je akcija, kretanje, pa i ono koje je unaprijed osuđeno na poraz. Ipak, sva ta hirovitost, odlučnost da se konačno kaže sve ono što se ima, bez eufemizacija, već direktno u glavu, biva često dovedena do neizrecivosti. Stoga, knjiga Maje Urban cijelim svojim ritmom odražava na izvjestan način i nemogućnost govorenja i pjevanja u takvom svijetu. Otuda je to poezija u krhotinama, u rastrzanosti smisla. Često dovedena do potpune nerazumljivosti, anumeracija koje zrcale haotičnost i gušenje u riječima. Ta borba tjera van ne samo riječi već i krv, žuč i bijes. Jer, kako to stoji u pjesmi “Otrovna”: “naizmjenice prolijevam/otrov i žuč”.

Nemirenje sa svijetom

Perspektive koje Urban uzima u svojim pjesmama nemilosrdno kasape to rasparano platno našeg vremena. Moglo bi se kazati da je posrijedi knjiga koja pokazuje jedno duboko nemirenje sa okoštalim postavkama današnjeg svijeta, u kojima patrijarhalni okovi, konzumeristička robotizacija i nacionalistički barbarikumi balkanskih plemena određuju sve. Urban u svojoj poeziji odbacuje svaku vrstu nametanja. Njena poezija je vehementno neprihvatanje propisanog stanja stvari, onog zombi-življenja u kojem se sve nameće po prototipu, gube se osobenost i ljudskost. Autorica knjige “Kip slobode” stoga najprije priziva nužnost iskoraka iz jezika. Jezik je prva tačka ograničenja. Kako pobijediti jezik, izaći iz frazeologije, iz automatizacije govora. “Majo/nemoj se vezati/za prokleti/maternji jezik/zaboravi ga što prije/”. A da bi se taj maternji jezik iz pjesme “Nespašena” zaboravio, mora se divlje, nesputano izvrištati sve ono što se godinama taložilo u tišini i autocenzuri. Moglo bi se tako reći da poezija Maje Urban u svojoj direktnosti, jezičkoj nepatvorenosti i brutalnosti, zapravo jeste jedno pjesničko oslobađanje od jezika. Koji jeste sredstvo sporazumijevanja, ali još više sredstvo otrova i mržnje. Treba naći novi jezik. Ili kako se to pokazuje u pjesmi “Ispričana”: “Novi jezik će doći/po tebe/odabrati te/i spasiti?”

U tom mučnom procesu oslobađanja od jezika kao okova jedne povijesti, jednog vremena i jednog prostora, jezika kao jednog sjećanja na užase i padove, Maja Urban u svom pjesničkom registru otvara cijeli niz tema koje zrcale sav užas balkanske posttranzicije sa evrounijskim pečatom na sebi. Slijed je potom logičan. Pjesnikinja se iznimno otvoreno, ponekad do razine parolaštva, u svojim stihovima obrušava na mimikrirane laži nacionalne samobitnosti i ponosa, ali i lažne heroje pljačkaškog privatizacijskog privredništva. Evo kako to izgleda u pjesmi “Kvadratna”: “Profil ljudi/koji si na retrovizore/navlači kockaste kurtone/i zastavice/odupiru se zraku/poslikavaju se/dokumentiraju/svoju kockastu narav/pa pljus na fejsaču/poistovjećuju se kvantitetom/kineske zastavice/rvackog tipa/”. Ili u pjesmi znakovitog naslova “Todorićeva”: “Kako se na esekreskom kaže Ušće/kako se na beogradskom kaže Konzum/što Hrvat radi u Beogradu kad misli da je gladan/koje vino i koje kobase može konzumirati/u beogradskom Konzumu/(nakon ponešto trčuckanja ispod ćuprija)/Braco i Seka sve znaju”. Ovakvih i stihova sličnog tona u knjizi “Kip slobode” ima mnogo. Urban svoju poeziju često izručuje sa direktnošću uzvika demonstranata na ulici. Kao da kroz njenu poeziju progovara vox populi, kao da se čuje potmuo huk gnjevnog i pobunjenog ja. To je još izraženije u onim pjesmama koje se bave pitanjem rodnog, nametnutih obaveza i ograničenja koje se pred ženu u patrijarhatu neoliberalnog tipa stavljaju. Artikulacija nepomirljivog feminističkog angažmana u takvim pjesmama doseže svoju najvišu tačku. Pjesnikinja neprestano odbacuje svaki kanon življenja, sve ono što se mora i ne mora, ironizira i izvrće ruglu sve svetosti malograđanskog partijarhalnog života. O trudnoći će se u jednoj pjesmi govoriti kao “o najljepšem tumoru na svijetu”. Nema, dakle, prihvatanja bilo kakvog diktata. Demaskiraju se vrtoglavim jezičkim igrama u poeziji ove pjesnikinje mnogi tabui. Pogledajmo to na primjeru pjesme “Ginekološka”: “Trudnice i ja/u istoj čekaonici/gledaju me/ja čitam knjigu/ne gledam ih/da i meni ne bi izraslo/one uvjerene/da se žele razmnožiti/ili su ih drugi/uvjerili/da je to prirodno/da to treba/rađati Hrvate/upisati ih na vjeronauk/”. Maja Urban, nesumnjivo, hrabro odlučuje da u svojoj poeziji, često bez potrebe za bilo kakvim estetskim uljepšavanjima, imenuje stvari pravim imenom. Time se postiže snažan efekat na čitaoca. On doslovno biva bombardovan ogromnom količinom riječi, koje ga pozivaju na otrježnjenje. Na trganje iz uspavanosti i uljuljkanosti u odumirućem vegetiranju i klimoglavstvu koje obezljuđuje.

Obrnuta bajka

S druge strane, tom crnilu stvarnosti, Urban suprotstavlja i pjesme koje snažnim ironiziranjem, i gotovo nadrealističkim poigravanjem i nabrajalicama, donose svijet obrnute i burleskne bajke. Koja se završava ili uz kriglu piva ili uz totalni raspad svakog sistema. Evo primjera iz pjesme “Bajkovita”: “U zoru/krdo jelena u Baranji/i svi imaju rogove/a ja sam u autu/a ne u bajci/i ti nećeš biti moj princ/jer ću se ošišati/i ostati kod zlog zmaja/”. Ili isto tako u pjesmi “Ambasadorska”: “A danas mi je bilo lijepo/u tom Osijeku/puhalo je sunce i sjao je vjetar/danas sam princeza/koja sprema bicikl u garažu/ni sladoledni dodatak prehrani/mi ne treba”. Ovakva poigravanja dolaze u knjizi “Kip slobode” kao odmorišta, na kojima se ipak malčice, krajičkom oka pogledava i ona tupava, ali kad-kad i vesela strana življenja. Braka, ljubavnih i porodičnih odnosa. Ono što također na momente presijeca bujicu gorčine i direktnosti koju ova knjiga nosi jesu stihovi koji donose slike povratka prirodi, kroz trčanje, kroz kretanje tijela kao onoga što se suprotstavlja statičnoj uspavanosti somnambulantskog svijeta. Pjesma “Plitvička” donosi jednu uspjelu meditativnu minijaturu: “Što će ti to/rekli su/teško je/nemoj/šta ti je/a bilo je mirisno/i gore i dolje i kiša/i plavi sokovi/čak jedan stvor/muškog roda/s konturama srndaća/slapovi i potočići/kraj kojih žuriš dalje/tišina i ritam/cirkuliranje kisika”. Ipak, i ova pjesma, vidjeće se, završava ironijskim obrtom. Čime Maja Urban pokazuje da zapravo u njenoj poeziji nema sretnih krajeva. Tačnije, da nije vrijeme poezije u kuli od slonovače.

Konačno završna pjesma u ovoj knjizi “Slobodna” nudi nam jedno temeljno odbacivanje svijeta kakav on danas sa svojim stegama jeste. Jedno glasno traženje prava da se bude svoja, da se živi neopterećeno bilo kakvom tradicijom, obzirom i moralom. Urban kao da hoće ovom svojom pjesmom reći da samo takav život ima smisla. Sve ostalo je pusta tlapnja. Evo tih stihova: “Znam taj pogled/(sigurno) bi mi bilo lakše/u životu/da imam auto/cipelice/haljinice/i naušnice/da se fino našminkam/da imam glupe prijateljice/i da pijem glupe kavice/da barem poluponosno/nosim grudnjak/da ne kopam nos/i ne ližem tanjure/da ne ločem kad mi se pije/i ne žderem/kad mi se jede/da ne pišem/glupi dnevnik/s glupim farbama/glupom lijevom rukom/da mi soba nije arhetip kaosa/i tako dalje/ja sam/kip/slobode”.

Ono što unekoliko kvari ukupni dojam knjige Maje Urban jeste nekolicina pjesama, posebno u drugom ciklusu “Kip”, koje ipak u svom angažiranom, feminističkom diskursu ostaju odveć plakatne, da ne kažem pamfletističke. Ipak, ako se uzme u svojoj ukupnosti, knjiga “Kip slobode” donosi beskompromisnu poeziju, koja unekoliko pomjera granice pjesničkog jezika i svojom direktnošću ne ostavlja čitaoca ravnodušnog.

Maja u Zemlji čudesa

Franjo Nagulov, Stav - časopis za kritiku, 30. 10. 2018.

Maja Urban (Osijek, 1985.) ne spada među „razvikanije“ autorice i autore mlađega na-raštaja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Utoliko se o njezinom pjesničkom radu do sada nije pisalo u mjeri u kojoj bi, s obzirom na postignutu razinu, možda trebalo činiti. O ovogodišnjem ukoričenju (autoričinoj drugoj zbirci poezije), primjerice, do sada sam nabasao tek na osvrt Ivane Đerđ-Dunđerović objavljen u „Arteistu“; daleko od toga da joj knjige smatram „remek-djelima“, ali to je ipak donekle čudno (što, proniknemo li u nerijetko „narudžbenički“ karakter književne kritike, možda i ne bi trebalo biti).

Naime, prvijenac naslovljen Urbane nagrađen je kao neobjavljen rukopis nagradom „Zdravko Pucak“ 2014. godine, a po ukoričenju i drugom nagradom Pjesničkih susreta u Drenovcima 2015. (za najbolju knjigu pjesama objavljenu između dvaju Susreta). Istim je priznanjem ovjenčana i ove godine za svoj drugi naslov koji je predmetom ovoga ogleda.

Maja Urban medijski je prepoznatljiva prvenstveno (da ne kažem isključivo) s obzirom na uspješno bavljenje triatlonom (donedavnom je nositeljicom nacionalnoga rekorda), a usto idu priče koje intrigiraju, ali i skreću recepcijski fokus s književnoga rada na posve neknjiževni kontekst. Na tom je tragu i često prepričavan događaj iz 2015. kada je pjesnikinja iz Osijeka po nagradu u Drenovce došla biciklom. Onima koji ne poznaju istočnoslavonski prostor, to možda ne predstavlja podatak čuđenja vrijedan. No, ako napišem da je posrijedi, prema slobodnoj procjeni, najmanje stotinu i deset kilometara u jednom te još toliko u drugom smjeru, postaje zanimljivo, zar ne? To je Maja – sjajna sportašica koja piše, ali i sjajna pjesnikinja koja se bavi sportom.

Zbirku Kip slobode uredio je Majin sugrađanih, značajno ime suvremenoga hrvatskog pjesništva, Delimir Rešicki. Rukopis je to jednostavnoga koncepcijskog ustroja podijeljen u tri cjeline (35 + 29 + 1) koje, dakle, sadrže šezdeset i pet pjesama. Elementi semantičke razlikovnosti cjelina postoje, ali nisu odveć jasni, tako da je pitanje ustroja donekle problematično, što, međutim, znatnije ne utječe ne ukupan pozitivan dojam ni po višestrukom čitanju. Valja naglasiti kako su za naslove pjesama iskorišteni (pretežito opisni) pridjevi kojima je pobliže odrediti (ne uvijek te ne posve jasno) ženski subjekt koji ćemo, na tragu autoričine smjelosti, nazvati subjekticom (osim u slučajevima kada to doista nije moguće). K tomu dodajem i gotovo potpun izostanak interpunkcije uz razmjerno nepoštivanje pravopisne norme, no uz solidno uvažavanje jezičnih zakonitosti (gramatičke „dogme“ jezika). Tekstovi su monostrofičnoga ustroja.

Prva je cjelina, naslovljena Slobode, otvorena tekstom Nespašena koji posve lako možemo čitati kao preispitivanje identiteta kroz negacijsku prizmu subjektičina odnosa prema materinskome jeziku: majo / nemoj se vezati / za prokleti / materinji jezik / zaboravi ga što prije / pisat ćeš na drugom i trećem / naći će se adekvatniji / koji ti bolje stoji / koji ti paše. Rukopis prepoznatljivoga stilskog opuštenjaštva i pričljivosti, uz nerijetka posezanja za vulgarizmima, jasno (koliko je to uopće moguće) koketira sa stvarnosnom poetikom čemu kao primjer ističem tekst naslovljen Ispričana, uz dodatak kako iz subjektičina monologa proizlazi posredno autoričino iskustvo spomenute posvećenosti sportu što, naposljetku, eksplicitnije do izražaja dolazi u tekstu naslovljenom Sportska. Subjektica se, dakle, učestalo obraća sebi samoj – što uz ironijski odmak, što uz samoprijekor kao, primjerice, u gotovo pokajničkoj lamentaciji naslovljenoj Kriva. U tom primjeru razvojna linija iskaza na mahove nejasnom čini poziciju adresata, dok je između pojmova subjektica i adresantica moguće uspostaviti semantičku istovjetnost. Iz navedenoga, što je u knjizi učestalo, primjetan je manje ili više postojan kontinuitet rodnoga transponiranja subjekta/subjektice građanski hrabre literarne smjelosti.

Tekstovi poput onoga naslovljenog Plodna sugeriraju makar epizodno posezanje za metodom tzv. automatskoga pisanja. Tekst je to intrigantan i zbog inverzije, ovdje čak ne rodnih već spolnih, uloga o čemu svjedoči uvodna (sada subjektova, a ne subjektičina, jezično ne posve „korektna“) jadikovka: što ako si opet trudan / sanjao si da te mama vodi kod ginekologa / što ako su nestanak novčanika i trudnoća / kozmički povezani. Završnica teksta nudi potpunu identitetsku diverziju: ne paničari / ni kad ti nestane / novčanik / s friškom osobnom / i kompletnim dokumentima / upravo si pročitao / knjigu poezije / koja nije tvoja / hoćeš / svoju knjigu. U ironijski (pre)naglašenu tekstu Bijela subjektica se pozicionira u obnašateljicu normom predviđenih uloga, transfigurirajući se u objekticu: ni alkoholom se nisam dala / udobrovoljiti / pustila sam ih / da me utope u bijelom / nije mi bilo u planu biti / lijepa / ni sretna. Tekst Falusoidna potresan je komentar rodno uvjetovanoga nasilja: možda je to moje / napipavanje granica / bez koliko ću zubi / ovaj put ostati. Tekst Blažena možemo uzeti u obzir kao subjektičin pokušaj tumačenja samoće kao željenoga psihofizičkog stanja nedostatne trajnosti.

U pjesmi Wagnerovska primjetno je sarkastično preispitivanje hedonističkih navada zbog socijalno uvjetovanih ograničenja. Pritom su razvidna rodno-identitetska klizanja subjektice/subjekta: i ožujsko i karlovačko / po istoj cijeni / pa neću valjda domaće / i još putem asfaltnim / jedno iz boce / ekstra draj / koji kurac. Tekst Debilna stilski je obilježen koketiranjem s estetikom ružnoga pri čemu je ovaj put uloga objekta namijenjena muškoj strani, uz nimalo slučajnu smještenost dionika razvojne sadržajno-semantičke niti u provinciju koju subjektica ravnodušno ocjenjuje kao zabit. U tekstu Kvadratna primjetno je naglašeno ironiziranje navijačke supkulture koja nerijetko poprima obrise masovne histerije te konzumersko-pseudonacionalističkoga ludila: kockasta rulja / zavijena u kockice / gdje je granica neukusa / profil ljudi / koji si na retrovizore / navlači kockaste kurtone / i zastavice. Eksplicitan komentar poratne pa-radigme domoljublja nalazim u tekstu Autohtona iz kojega izdvajam: krunice na retrovizorima / zveckaju / kad kažeš / hrvatica / sono kroata / si, sono kroata / horvat vađok / ajm kroješn / ajm from kroejša / horvatorsagbol jotem / vengo di kroacia / a kad ne dolaziš / ni od kud / kad si u njoj / toj hrvatskoj / lokativ. Parodiranje općedruštvene nepismenosti pritom se očituje primjenom fonetskoga načela pri posezanju za komunikacijskim obrascima iz stranih jezika.

Seoska je tekst kojim je naznačen društveni položaj intelektualke u provincijskoj sredini. Ujedno je i autobiografsko-nihilistički „mig“ dokazane trkačice koja, udovoljavajući ob-zoru očekivanja sredine, više nema (ili ga ima sve manje) vremena za trčanje. Predzavršni fragment navedenoga primjera jedan je od kvalitativno najuspjelijih trenutaka rukopisa: seoska učiteljica sunča / svoje sisuljke / da dobiju boju života / seoska učiteljica se ide bućnut / vremena za trčanje / i tako nema. Interpunkcijski minimum kao autorski svjestan postupak potvrđen je negacijskim zaključkom pjesme Trenutačna; ističem: ne znam kako trčati brže / u krugovima / kao što ne znam / kud su pobjegle interpunkcije. Tekst Pupčana žestoko je prokazivanje egzistencijalno uvjetovane društvene pasivnosti te gotovo metastaze nepotizma: zato se službenik treba učlaniti / u sindikat / da zaštiti svoj kukavičluk / i anemične sposobnosti / trebaš biti zahvalan / ako radiš u centru univerzuma. Iskaz sumnje u neplanski demografski egzodus subjektičina zavičajnog prostora ostvaren je tekstom Retorička, uz posezanje za kontaminacijskim vulgarizmom kao iznimno djelotvornim i učinkovitim stilskim pojačivačem. Tekst, čini se, valja čitati i kao preispitivanje smislenosti postojećega „permanentno reformirajućeg“ obrazovnoga sustava: na baušteli će i tako biti / sami zemljaci / pametniji od tebe / njima nije trebala diploma / i nekoliko godina kurcodrkanja / da dođete na isto mjesto.

Željezna je pjesma u kojoj na primjeru triatlonskoga natjecanja, čija nagrada nosi naziv Ironman, subjektica pokazuje rodno-spolnu neravnopravnost, čemu se, bez čekanja i ičije solidarnosti, odlučuje na svoj način suprotstaviti. Položaj žene/subjektice hipersenzibilno se razmatra i na primjeru materijala vrednovanja njenih postignuća u tekstu Otrovna; citiram: moja antireklama je skuplja / od tuđe reklame / novčićima ne-nagrađeni pobjednik / femininum / rasipa otrov, pa žuč, / otrov, žuč, pa otrov. Linearna priroda bića subjektice (ili subjekta) približena je nizanjem sjećanja u melankoličnom tekstu Kronološka. Pjesma naslovljena Bakina, pak, podvlači emocionalno neostvaren odnos oca i kćeri, a pažnje je osobito vrijedna infantilna završnica: za to vrijeme sam mogla / ići trčati / mislim si / jedino zajedničko / nam je moja baka / koja je / nekim slučajem / tvoja mama. Građanski hrabro te artistički drsko ironiziranje tajkunizirane zemlje, datirano 22. 2. 2015., nalazimo u pjesmi Todorićeva, dok u tekstu Nepismena pratimo rezignirano preispitivanje praktične semantike pismenosti.

Druga cjelina naslovljena Kip započinje tekstom Ambasadorska u kojemu statična sub-jektica donosi odluku o tomu da vlastitim hedonističkim prohtjevima udovolji u sredini u kojoj obitava vodeći se, uz ostalo, cjenovnim „rangom“ zadovoljenja tih prohtjeva. Tekst Sretna refleks je potrage za zadovoljstvom kroz (neuspio) pokušaj surogatizacije stvarnosti: jedno drugo / ili oboje / u portugalu / lucprdama / dovoljno / kao nadopuna / za sreću. Subjektičino dvorazinsko bježanje, izmještenošću iz vlastite startne pozicije, u tekstu Kombinirana ostvaruje se premještanjem na otok smješten „sjeverno od sjećanja“ na kojemu ona, kako piše, kombinira hvarski polumaratončić. Estetski je učinkovito anaforičko gomilanje primjetno u pjesmi Bolesnička; ističem: čekala bih ga / da se probudi / da opet kasni / da mu skuham kavu / da mu heljda ispada iz usta / dok jede / da se rukodržimo / da trčimo / da reži na mene / da se bicikliramo / da me tuče. Tekst Pariška duhovita je minijatura osobito izraženoga kvalitativnog potencijala: ako je knifer rođen / u osijeku / kakve su mi šanse / da umrem / u parizu?

Pjesma naslovljena Važna demistifikacija je društvenoga statusa sukladna pojedinčevoj djelatnosti. Propitkivanje (svjetonazorskih) načela uvjetovanih pozerstvom sadržajno-semantičkom je osnovicom teksta Ignorirana, čija završnica osobito uznemiruje. Planirana je, pak, svojevrsni tekst-kronometar, stilski minimalistički zapis informativnoga karaktera kao refleks subjektova/subjektičina trenažnoga procesa. Na istome tragu valja čitati pjesmu Ostvarena. U pjesmi Ginekološka subjektica neuljepšanom ekspresivnošću determinira roditeljstvo kao preduvjet za ispunjenje ženine rodno uvjetovane uloge. Subjektica tako u čekaonici ginekološke ordinacije promatra druge žene (uglavnom trudnice) te „prisnažuje“: one uvjerene / da se žele razmnožiti / ili su ih drugi / uvjerili / da je to prirodno / da to treba / rađati Hrvate / upisati ih na vjeronauk / voditi ih na / klavir trubu / trombon violončelo / violinu frulu / flautu ples karate. Pjesma je Klasična šaljiv komentar dualističkoga načela postojanja, a tekst Literarna ističe iskustvo literarnosti/poezije kao neuvjerljive zamjene za neostvarivu egzistencijalnu stabilnost: partijski sekretar / ravnatelj (škole) / porukom / daje do znanja / da više neće trebati / tvoje usluge / unatoč susretanju i pozdravljanju / u školi / a ti se osjećaš ponosno / literarno.

U tekstu Rastavljena primjetan je zazor od makar i pretpostavljene dvojine. Tekst Majka, pak, ginsbergovsko je obraćanje subjektice sebi samoj oprimjereno neuspjelim spojem s momkom čiji su se planovi nenadano poremetili. Zahvaljujući stilski potentnoj anafori, završnica je teksta osobito upadljiva: koncert je otkazan / ni novce nisi uspjela / potrošiti / jer ne idete na pizzu / s pršutom i rikolom / vozi te kući / i ne vadiš bicikl / i ne zoveš nikoga / i ne odlaziš u grad / te prohladne večeri / petog mjeseca. Pjesma Koncertna lucidan je komentar konzumiranja tzv. besplatne kulture, što je uvelike svojstveno „palanaštvu“ duha te, posljedično, malograđanštini.

Treća je cjelina Kip slobode sa zaključnim tekstom Slobodna, gdje subjektica ustvrđuje kako bi prihvaćanjem rodno uvjetovanih pravila igre nedvojbeno isprovocirala vlastiti egzistencijalni progres, čemu se pak suprotstavlja, makar neuvjerljivo, pristajanjem uz oponirajuće, kvazislobodarsko pozerstvo: znam taj pogled / (sigurno) bi mi bilo lakše / u životu / da imam auto / cipelice / haljinice / i naušnice / da se fino našminkam / da imam glupe prijateljice / i da pijem glupe kavice (…) da ne pišem / glupi dnevnik / s glupim farbama / glupom lijevom rukom / da mi soba nije arhetip kaosa / i tako dalje / ja sam / kip / slobode.

Zaključno: novo ukoričenje Maje Urban rukopis je koji bi, vjerujem, mnogi teoretičari književnosti ocijenili poetički stvarnosnim. Pristajem uz tu mogućnost, to sam jasno naznačio i u uvodu, ali uz djelomičnu suzdržanost stoga što ponekad nisam načistu po čemu bismo to neku poetiku mogli odrediti stvarnosnom (i u toj dvojbi, znam, nipošto nisam usamljen). Kako bih znao ima li stvarnosna poetika još što ponuditi ili ne, morao bih biti apsolutno siguran u značenje navedene sintagme. Stoga ocjenu o tome pre-puštam mudrijima. Jednako kao i o možebitnom feminističkom pedigreu ove zbirke, čemu autorica inače nije sklona, a za što bih, pak, riječ prepustio teoretičarima feminizma, grozeći se pritom beskrupuloznih stručnjaka opće prakse kojima nije problem prigodničarski (pr)ocijeniti što je god u određenom trenutku potrebno.

Ono što, međutim, sa sigurnošću mogu potvrditi i naglasiti jest autoričina smjelost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ovdje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti.

Zbog svega navedenog smatram da zbirku Kip slobode Maje Urban, u kontekstu opće društvene, poglavito moralne devalvacije u nas, i zbog estetskih kriterija, vrijedi čitateljski i recepcijski ozbiljno prihvatiti.

Predstavljanje zbirke pjesama Kip slobode Maje Urban
21. 5. 2018., Kulturni centar Mesnička, Zagreb 

  1. Predstavljanje zbirke pjesama Maje Urban u Zagrebu Predstavljanje zbirke pjesama Maje Urban u Zagrebu U ponedjeljak 21. svibnja 2018. u 18.30 u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu (Mesnička 12) predstavit ćemo zbirku pjesama Kip slobode Maje Urban. Uz autoricu o njezinoj poeziji govorit će  Darija Žilić, Delimir Rešicki i Andrija Škare.
  2. Predstavljanje Predstavljanje "Kipa slobode" Maje Urban u Osijeku U četvrtak 17. svibnja 2018. u 20 sati u osječkoj knjižari Nova (Trg A. Starčevića 4) predstavit ćemo zbirku poezije  Maje Urban Kip slobode. Uz autoricu o njezinoj poeziji govorit će  Ivana Buljubašić, Ivana Đerđ-Dunđerović i Delimir Rešicki.