Maksimir i Mirogoj

Zvijezde nad Brazilom (I. knj.), Demon po imenu Sutra (II. knj.)

Special cijena 179,10 kn Redovna cijena 199,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 736

  • Datum izdanja: prosinac 2018.

  • ISBN: 978-953358067-8

  • Vrsta uveza: meki

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 780 g

Ima li života poslije smrti, pitanje je staro koliko i čovječanstvo samo, ako se složimo da smo kao ljudska bića dovršeni upravo promišljanjem smisla svoga bića. Naravno da ima. Ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje tek birati hoće li u džennet ili u književnost, u pamćenje Sinana Gudževića. A rajska je ledina tamo ono tajno dječje igralište na kojemu su sandžački filhos zabijali svoje prve golove, njihov locus amoenus zvan Gudžalište, od kojega je Sinanovo pleme baštinilo ime, na planini Goliji, od koje je pak – pomalo se i sam bavim klasičnom filhologijom – naziv baštinila nogometna svečanost golijada. Niti je, naime, života mnogo više nego na sandžačkim i brazilskim gudžalištima, niti je njegova smisla mnogo više nego u pamćenju Sinanovu. Tamo gdje ga i ima, Sinan će taj višak tražiti i naći, taman se sakrio na najvišoj polici aleksandrijskog Museiona, ili u prašnjavom sjećanju neke od džennetskih udovica. I učinit će čitatelju da bi radije preživio u Sinanovoj priči no u vlastitoj vječnoj slavi. Kratka je ta slava, znamo mi bolje i od koga, varljiva i pokvarljiva, a svakako netočnija i nepouzdanija od Sinanove Enciklopedije živih. Ima Maksimira poslije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. I poslije Maracanaça bit će Maracane, tajnoga garinčališta za dječje golijade.

Ima Maksimira poslije Mirogoja, ima života poslije smrti, to smo se odavno složili, pa čovjeku ostaje još samo zapitati se i odgovoriti ima li života prije smrti, i ima li Maksimira prije Mirogoja. A postoji li grčki demon po imenu Sutra, “praznioca ovoga i punioca onoga svijeta”, mora biti i onoga po imenu Jučer, punioce ovoga svijeta. U prostoru između živi njegov zapisivač, demon zvani Sinan Gudžević, neumorni šetač po grobljima ljudi i jezika: bilježi na epitafima godine rođenja i godine smrti, pa raspisuje one crtice između, u koje stanu svi ljudski životi. Od tih crtica, eto, ispisuje Sinan knjigu odnekud nam poznatih ili odnikud nam nepoznatih imena, pored kojih svakodnevno prolazimo ne obazirući se, kao pored turskoga groblja na putu do svoga. Od tih biografija, od imena nekih davnih i divnih ljudi, ali i davnih i divnih daljina i predjela, pjesama i pjesnika, dragih prijatelja i bliskih nepoznanika, Sinan ispisuje alternativnu povijest našega zajedničkog svijeta, temeljeći mu novu religiju u kojoj, rugajući se demonu zvanom Sutra, najbolje među nama čeka život prije smrti. Ima Maksimira prije Mirogoja, naravno da ima, mora ga biti. Ima života prije smrti, taman da je kao ona crtica na skopskom grobu Georgiasa Zorbasa.
— Boris Dežulović

Predstavljen ‘Maksimir i Mirogoj’ Sinana Gudževića

Mašenjka Bačić, Novosti, 21. 12. 2018.

Knjiga ‘Maksimir i Mirogoj’, sastavljena od dva dijela - ‘Zvijezde nad Brazilom’ i ‘Demon po imenu Sutra’ - autora Sinana Gudževića predstavljena je u četvrtak navečer u zagrebačkom KIC-u. Na više od 800 stranica, u dva toma, prikupljeni su tekstovi koje je Gudžević objavio u svojim redovitim tjednim kolumnama u Novostima, plus nekoliko tekstova iz Feral Tribunea i jedan iz Sportskih novosti.

Kako je rekao izdavač i urednik Seid Serdarević, Gudžević je pišući tekstove vješto isprepleo više razina – od nogometne do filološke.
- A u svemu tome, naravno, ništa ne ide bez velikih prijateljstava i velikih emocija koje Gudžević upleće i u jedno i u drugo - rekao je Serdarević.

Dražen Krušelj, sportski novinar Jutarnjeg lista, govorio je o autorovoj fascinaciji brazilskim nogometom, referirajući se na anegdotu iz Gudževićevog teksta, koja se odnosi na poruku trenera jednom pjesniku nakon što ovaj odlazi s treninga, a glasi: ‘Sovjetskom savezu i Moskvi nasušno trebaju stihovi.’
- Tako nekako i ja čitam ove Sinanove kolumne iz Novosti, premda ima i nekih davnih tekstova iz Ferala, koje su gradu Zagrebu i hrvatskom nogometu nasušno potrebni – kazao je Krušelj.

Prevoditeljica i profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Đurđica Čilić osvrnula se na autorove strasti kojih je, prema njenom mišljenju, cijeli niz: strast prema govorenju, pripovijedanju, nogometu, jeziku, znanju, književnosti, putovanjima i, nadasve, strast prema ljudima koji imaju neku strast.
- Sinanovi tekstovi su oni koje ćete prepoznati kad ih budete čitali kao tekstove koji se nadimaju od žara ljudi opisanih u njima i koji osjećaju oko čega se njihovi životi strukturiraju ili osmišljavaju. Ako ih čitate i samo za tim budete tragali, zaista ćete dobiti i više nego što očekujete - rekla je Đurđica Čilić, dodavši kako je to tek jedna od nekoliko dimenzija čitanja Gudževića.

Druga se odnosi na autorov odnos prema jeziku koji je svima poznat i blizak, a opet jedinstven.
- To je jezik svih nas, a opet više od jezika koji govorimo. Iznimno je bogat, poznat i blizak. Živ je i vibrantan, jako postojan i stabilan, patinast, istovremeno moderan i odmjeren, ali i vrlo sugestivan - rekla je Čilić i nastavila pričati o Gudževićevoj rečenici.

- Sinan nastupa kao sjajan, osviješten i precizan retoričar, pun respekta prema skladu, formi i sadržaju. Njegove rečenice su prozne, ali sasvim dobro bi stajale i u dobroj narativnoj poeziji. Neke su takve da, dok ih čitate, imate potrebu podcrtavati kako biste u novom čitanju - kojeg će zasigurno biti - oko odmarali samo nad njima - rekla je Đurđica Ćilić.

Također je naglasila Gudževićevu vještinu da kao pripovjedač premosti nekoliko golemih distanci, kako onih vremenskih i prostornih, tako i kulturoloških i civilizacijskih, između svijeta svog djetinjstva i kasnijeg života.
- Nije samo sposobnost premošćivanja te distance ono što krasi autorove tekstove, nego i pronalaženje sličnosti između ta dva suprotna svijeta - smatra Čilić.

Profesor i prevoditelj Neven Jovanović kazao je kako su ‘Sinana bogovi raznih konfesija i uvjerenja blagoslovili tim darom da može pisati kao što govori’.
- Čitati Sinana je kao slušati ga kada priča. A to je kao da sjedite uz neku omanju rijeku koja brzo i prohladno teče, uz nekakav brdski potok, u kojem možete namakati noge i uživati - slikovito je opisao Jovanović i dodao da Gudžević piše o ljudima koje smo zaboravili, o lažima koje smo izrekli kao pojedinci ili narodi, kao i o sramotama koje te laži donose jer uvijek je tu negdje netko tko nije zaboravio.

Okupljenima se na kraju obratio autor ‘Maksimira i Mirogoja’, koji je Serdareviću javno zahvalio što mu ‘tekst nije dao na lektoriranje’.

- Jezik kojim pišem i govorim je naučen i nije jezik moga rodnog kraja. Povlašten sam u cijeloj ovoj jezično-šovinističkoj skalameriji, kojoj je centar ovdje, u Zagrebu. Naime, otkako sam progovorio, ja sam ekavac i ijekavac zato što se u mom rodnom kraja čuvaju ije e, a ne kaže se je. Pa se kaže dijete u jednini, a deca u množini. Zbog toga mi se nije nikakav problem prešaltati iz ijekavice u ekavicu - rekao je Sinan Gudžević.

Kafkijanac koji je svugdje doma

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 8. 3. 2019.

Sinana Gudževića prije sam slušao nego čitao. I kupio me na prvu izgovorenu rečenicu. Čime? Za početak, jezikom koji ne priznaje granice ni književnih standarda ni dijalekata.

Potom, rijetkim umijećem da u svoje priče uplete i uzvišeno i prizemno. Konačno, besprijekornom dramaturgijom zbog koje se svaka njegova rečenica sluša kao da ima biti posljednja. Ne mogu vam, naravno, savjetovati da ga počnete uhoditi, pa iz prikrajka vrebati kad će započeti kakav zgodan monolog, ali vam zato mogu svesrdno preporučiti da posegnete za njegovom duologijom "Maksimir i Mirogoj", u kojoj je dojmljivo i vjerno prenesen duh njegovih ćakula i facendi.

Prilježni čitatelji "Novosti" vrlo dobro znaju o čemu je riječ. Na stranicama toga tjednika on već godinama ispisuje tekstove koji su apsolutno samosvojni i neusporedivo drukčiji, kao što je, uostalom, i on sam. Gdje ste čuli za pisca (rođenog 1953.) koji je studirao elektrotehniku i filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu, potom živio u Rimu, Berlinu, Napulju, Rio de Janeiru i Zagrebu, te koji prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog, ruskog i portugalskog?

Prvi svezak sabrane autorske rinfuze nosi naslov "Zvijezde nad Brazilom" i okuplja tekstove koji se bave velikom autorovom strašću, nogometom. Kako njegovu infišaciju ne dijelim ni općenito (jer sam metodično suzdržan prema loptanju kao takvom), a još manje pojedinačno (jer on je zagriženi navijač beogradskih crno-bijelih, koji za sebe kaže: "Partizanove utakmice pratim uživo, umrtvo, u snu, u polusnu, u bolesti, u prehladi, u anesteziji, u jagodama, u vrbama i johama, pod trešnjama"), to bi ovaj libar za mene trebao biti prilično žilav zalogaj?

Popravite vremena, barem nakratko

U teoriji, svakako da. Vrlo često kad se susretnem s tekstovima koji su natopljeni nježnim sentimentima, a bave se nogometom, osjetim odbojnost ili u najmanju ruku dosadu kakva muči žene kad se nađu u društvu gnjavatora koji ih dave anegdotama s odsluženja vojnog roka. Na sreću, u Gudževićevu slučaju teorija se sretno razišla s praksom. Jer, njegovi prozni driblinzi kojima u istome tekstu s lakoćom premošćuje tisuće kilometara i desetke godina, pa se sa zavičajnog Gudžališta kojemu duguje prezime (a radi se o zaravni na kojoj su se djeca nekoć zabavljala gorštačkom igrom sličnom hokeju na travi) vine sve do Londona i Berlina, jednako snažno će se dojmiti i nogometne zanesenjake i manjinu nas ravnodušnih.

Konačno, između prvog i drugog sveska Gudževićevih zapisa (a potonji nose naslov "Demon po imenu sutra") suštinski nema nikakve razlike. Nogomet je u drugom libru sveden tek na razinu fusnote, a fokus je izoštren na pitanja književnosti i smrti. Ali fantazist Sinan u oba slučaja jednako igra svoju nadmoćnu tiki-taku u ofenzivnoj formaciji, da bi na kraju svakoga eseja manirom šereta i fajnšmkera plasirao panenku pod prečku.

Čvrsto ukotvljen u svoj sandžački zavičaj – odakle se radosno raspršio na sve četiri strane svijeta – autor dvostruko bordiža, i u prostoru i u vremenu, bivajući svugdje i među svima doma. Širokogrudan kao i jezik kojim govori odnosno piše, on je jednako otvoren i za Franza Kafku i za njegova prezimenjaka Zdenka, nekadašnjeg igrača Dinama, kojega je Gudžević pratio još u danima kada se ovaj kalio u drugoj ligi na posudbi u momčadi Orijenta. Između korica ovoga dvoknjižja dovoljno je mjesta i za najveće, odavno kanonizirane pripovjedače, i čeljad o kojoj prije Sinana nismo znali ništa, premda ti se mora učiniti kako njihovo pripovjedno umijeće nimalo ne zaostaje za onim slavnih pisaca.

Sokoćal po imenu kindle

Osim što ispovijeda duboku vjeru kako je čitav svijet uistinu globalno selo, pisac ne zaboravlja ni svoje lokalno, zatureno i malo – Grab, na Goliji, između Novog Pazara, Sjenice i Ivanjice. Ako i dalje ne znate o kojemu se predjelu točno radi, nema veze, ni meni nije baš sasvim bistro. Niti želim da mi postane. Kao i do sada, ostat ću na uljudnoj distanci prema Grabu i Goliji, jer me strah da bih eventualnim odlaskom tamo samo uprskao veličanstveni dojam što su ga taj predjel i njegovi ljudi ostavili na mene uz sugestivno Sinanovo posredovanje. Ne znam ni za kakav sličan primjer malešnoga mjesta koje je dobilo veći, premda samo papirnati, spomenik, i tako postalo regionalnom inačicom Tolkienova Međuzemlja.

"Sad", piše Gudžević na jednom mjestu, "u sokoćalima po imenu kindle i laptop nosim i po dvije hiljade knjiga, o rame torbica, a ruke mi slobodne kao saobraćajcu. Da nisu ova vremena loša, mogla su ova vremena biti dobra." Batalite sokoćala i posegnite za analognim Sinanovim dvoknjižjem, sami sebi popravite ova vremena, barem nakratko.

Predstavljanje knjige Maksimir i Mirogoj Sinana Gudževića
20. 12. 2018., KIC, Zagreb 

  1. Nekad je bilo više kačketa Nekad je bilo više kačketa U današnjoj Evropi lako se može biti osumnjičen za pedofiliju. Može, znam nedužne ljude koji su se s mukom izvukli. Ja ne mogu da ne pričam s djecom, svuda, s poznatom i s nepoznatom. Kako se zoveš, a lijepa imena, majko moja, bi li ga mijenjao, bi li ga mijenjala sa mnom, pa da se ja zovem tri dana Maša, a ti da se zoveš Sinan, pa onda svako sebi opet vrati svoje ime? Ime se ne posuđuje, kaže Maša, ime n
  2. S Lupigom u birtiji - Sinan Gudžević S Lupigom u birtiji - Sinan Gudžević U srijedu 13. ožujka 2019. u 20 sati Sinan Gudžević gost je susreta S Lupigom u birtiji u No Sikiriki Club-Baru u Zagrebu (Nova cesta 88). U razgovoru sa Sinanom Gudževićem bit će predstavljene njegove knjige Zvijezde nad Brazilom i Demon pod imenu Sutra, objedinjene pod naslovom Maksimir i Mirogoj.
  3. Trideset i tri vrste sira Trideset i tri vrste sira Za koji mjesec će tome biti cijelih trideset godina. U jesen 1985, u jednom restoranu u Istočnom Berlinu, u državi po imenu DDR, dobio sam na poklon knjigu stihova njemačke pjesnikinje po imenu Gisela Kraft. Za njeno ime sam i čuo prvi put tu, u trenutku kad mi ju je predstavila Barbara Antkowiak, prevoditeljica sa srpskohrvatskog jezika. Uz njih dvije bio je tada i pisac lužičkosrpski Jurij Brězan, inače potpredsjednik Saveza pisaca d
  4. Predstavljanje knjige “Maksimir i Mirogoj“ Sinana Gudževića Predstavljanje knjige “Maksimir i Mirogoj“ Sinana Gudževića U četvrtak 20. prosinca 2018. u 19 sati u Kulturno informativnom centru u Zagrebu predstavit ćemo knjigu Maksimir i Mirogoj Sinana Gudževića. Uz autora o knjizi će govoriti Đurđica Čilić, Neven Jovanović, Dražen Krušelj i Seid Serdarević.                Polazeći od dviju metafora usko vezanih uz zagrebački urbani prostor - Maksimira i Mirogoja - Sina
  5. Prošireni gol Prošireni gol Brazilac Ary Barroso je uveo instrument u radioprenose utakmica. Svojim sviralom je obznanjivao Brazilu da je na utakmicama postignut gol. Sa svirkom je počeo 1938, a nastavio dok je god trajalo, kroz četrdesete i pedesete godine. Otada je prošlo godina i godina, a nije se pojavio nasljednik. Ary, reklo bi se u njegovoj zemlji, nije načinio školu. Ostao je jednokratan. Gramatičari bi za njegovo sviralo rekli da je hapax. Tom rij