Jakovljeve ljestve

189,00 kn
  • Jezik izvornika: ruski

  • Prijevod: Igor Buljan

  • Broj stranica: 576

  • Datum izdanja: siječanj 2019.

  • ISBN: 978-953358070-8

  • Naslov izvornika: Лестница Якова

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 820 g

O njemu se u obitelji šutjelo i Nora ga je vidjela samo jednom, dok je bila dijete, ali njezin djed Jakov Osecki neće joj zauvijek ostati tajna – dugo nakon njegove smrti, kada ga bude trebala najviše, otkrit će joj ga pisma i dnevnici pohranjeni u škrinjici od vrbova drva. Između kazališne umjetnice Nore i nesuđenoga glazbenika Jakova u briljantnom romanu Ljudmile Ulicke protegnulo se jedno od najburnijih stoljeća ruske i europske novije povijesti. Varljivo obećanje vremena prije Revolucije, pogibije u svjetskim ratovima, mrak staljinizma i previranja najnovijeg doba – kroz sva ta razdoblja provest će nas ljubavi i razočaranja, ideali i zablude, izdaje i nadanja triju generacija obitelji Osecki. Ali svatko tko je ikada čitao Ulicku zna da Jakovljeve ljestve nisu tek još jedna obiteljska saga na kakve smo se navikli. U živote svojih veličanstvenih junaka, u svaku od sudbina koje maestralno ocrtava, najznačajnija je suvremena ruska autorica utkala pitanje koje pisce i filozofe zaokuplja otkako je svijeta: može li čovjek biti slobodan? A to kako se ostaje slobodan u mreži spletenoj od okolnosti, gena, slučaja i povijesti može nam reći samo velika književnost – knjiga poput Jakovljevih ljestvi, koju zasigurno nećete zaboraviti.

“Priče o pričama kakve samo život može iznjedriti. Zamršene, tragične, utješne, zagonetne, općeljudske – o ljubavi i izdaji, o osamljenosti i solidarnosti, o hrabrosti i kukavičluku. Ljudmila Ulicka pripovijeda ih samouvjereno, sa suosjećanjem, poštovanjem i fino odmjerenim humorom. Još je jednom stvorila veličanstvenu, u najširem smislu razotkrivajuću knjigu koja uz obilje činjenica oslikava kobno isprepletanje male i velike povijesti.” - Neue Zürcher Zeitung

“U Jakovljevim ljestvama Ulicka beskompromisno pokazuje što je sovjetski sustav činio ljudima koji su bili preslabi da mu se suprotstave. Ovaj roman najosobnija je knjiga Ljudmile Ulicke.” - Süddeutsche Zeitung

“Toliko sudbina, toliko epoha – autorica ih uvjerljivo povezuje u veličanstven pripovjedni tijek koji nas vodi prema dubokom razumijevanju Rusije.” - Sächsische Zeitung

Obiteljska saga u četiri koljena

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 15. 3. 2019.

Jakovljeve ljestve su, naravno, one starozavjetne, po kojima su anđeli, pod budnim okom Svevišnjega, išli gore-dolje. Tko vjeruje, vjeruje i da su ljestve još uvijek tu, da anđeli nisu ostarjeli te da nam i dalje služe. Jer, obraćajući se Jakovu iz Betela, Bog je rekao: "Ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao."

Jednom drugom Jakovu, Oseckom, rođenom u Kijevu 1890. godine, koji se mimo svoje volje potucao na širokome potezu od Staljingrada, preko Bijska, Jegorjevska, Suhobezvodna sve do Abeza, dakle, na mnogim robijaškim i prognaničkim adresama, te bi ljestve bile veoma korisne. Ali ih nije imao tko spustiti. Barem ne u realnome vremenu. Jer, skoro šest desetljeća nakon smrti, uzdignut je u nebo zaslugom spisateljice Ljudmile Ulicke.

Životopis svoga junaka ona je iscrtala oslanjajući se na pisma iz obiteljskog arhiva te KGB-ov dosje o njezinu djedu Jakovu Ulickom. No, iz činjenice da je pripovjednu građu crpila na vrelu uspomena i s njima povezanih trauma koje su obilježile živote njezinih najbližih, bilo bi potpuno pogrešno izvoditi zaključak kako su "Jakovljeve ljestve" (prijevod potpisuje Igor Buljan) zakasnjeli obračun s jednim nakaznim društvenim poretkom.

Sve autoričine knjige duboko su uronjene u prepoznatljivi politički ambijent koji snažno, ponekad i presudno, djeluje na živote njezinih junaka. Ništa neobično znamo li da se radi o autorici aforizma (doduše nehotičnog, jer je lakonski posijan u romanu "Zeleni šator") koji glasi ovako: "Ne živimo u zgradi, nego u povijesti." No, svakom stranicom svoje literature ona se oduvijek trudila (i uspijevala) dokazati kako života ima i izvan zone socijalnog kauzaliteta. Zato su svi njezini likovi, čak i oni sasvim sporedni, vrlo slojeviti, suptilno nijansirani, osebujni, samosvojni i neusporedivi.

Kao što to kod nje i inače biva, likova i ovom prilikom ima, štono se kaže, kao u priči. Osim Jakova Oseckog i njegove unuke Nore, kojoj bismo mogli dodijeliti titule glavne junakinje, ali i razvodnice kroz ovaj roman, tu su još deseci drugih karaktera, obiteljski ili prijateljski povezanih, rasutih od samog konca devetnaestog do početka dvadeset prvog stoljeća. Njihova brojnost mogla bi sugerirati kako se radi o romanu koji rado operira masovkama, predočava prizore u totalu i zaokupljen je širom slikom. Ali ne, "Jakovljeve ljestve" prije se doimaju kao zbroj vrlo intimističkih kammerspiela, rasutih krhotina puzzlea od kojih suptilniji čitatelj može sam pokušati sklopiti veliku povijesnu fresku.

Moskovljanka Nora je scenografkinja koja je umjetničku žicu u genetskome paketu vjerojatno dobila od djeda Jakova, nesuđenog glazbenika s kojim se susrela samo jednom u životu. Upoznajemo je sredinom sedamdesetih, u jeku vladavine Leonida Iljiča Brežnjeva koji se u romanu nigdje ne spominje. Spominje se samo ono neizbježno: siromaštvo, birokracija, cenzura. No, i prvo, i drugo, i treće njoj je neusporedivo manji problem od Tengiza, desetak godina starijeg redatelja kojega voli, a koji živi u Tbilisiju s drugom, k tome još i zakonitom ženom. Dugo će trebati Nori, cijeli život, da se pomiri s osebujnom, za neke možda i bizarnom prirodom njihova odnosa koji će potrajati do kraja i života i romana.

Dok se ovaj par bude sastajao i rastajao, otkrivao i zaboravljao, strasno volio i strašno napuštao, jedan će se rukavac priče odmotavati u dalekoj prošlosti prateći drugu, puno nesretniju ljubavnu storiju, onu djeda Jakova i bake Marusje. Između te dvije generacijske priče, ugurat će se i treća, također ljubavna, također tužna, s Norinim roditeljima u glavnim ulogama. Veliku obiteljsku sagu zaključit će u četvrtom koljenu Norin sin Jurik, koji će do svoje tridesete godine dospjeti biti i Rus i Amerikanac, i aktualni i bivši ovisnik, i usamljenik s društvene margine i obiteljski čovjek.

Usporedo s likovima u koje ćete se – jamčim vam! – zaljubiti, mijenjat će se i socijalni ambijent. Zaokupljeni svojom intimom oni jedva da će to i primijetiti. Sloboda za kojom su toliko čeznuli dogodit će im se prekasno i biti premršava da bi u njoj mogli uživati. Baš kao i autorica koja je prevalila dug put od crvene disidentice (svojedobno je zbog umnožavanja samizdata izgubila posao na moskovskome Institutu za genetiku) do crvene krpe za Putinov režim stojeći zapravo u mjestu, cijeloga života zastupajući i braneći iste vrijednosti.

Ljudmila Ulicka, Jakovljeve ljestve – obiteljska priča s lomovima kostiju

Dario Grgić, NajboljeKnjige.com, 7. 4. 2019.

„Književno-kritički ogled uopće ne mora davati ocjene. Kritičar nije procjenitelj. On je komentator, protivnik, nastavljač ili sociolog istih ideja koje ima pisac. Pogotovo ne smije previše hvaliti. Ta je mana prisutna. 'Sjajno obrađeno poglavlje… višezvučni glas… neobičan pisac (dva puta)… višeznačni… iznimno majstorstvo (!)… izvrsni osvrti… pisac svih žanrova…'

Je li ovo sve točno? U čaši čaja pet je kocki šećera. Ako je on doista pisac svih žanrova, onda ću ja reći – velik je u svome žanru, samo što je njegov žanr malen. (…) Glavna mu je mana (i mnogih drugih pisaca) – nema vlastitih ideja. Ne možeš naći nijednu misao, ideju… On se rastvara u epohi, ona ga je rodila, ali je ne obogaćuje. Uzima i ne daje. Za to mu nedostaje ekstremizma i samoograničenja.“

Tako Ljudmila Ulicka. Moglo bi se primijeniti i na naše pisce koji svako malo kukaju kako je nestala kritika. A situacija je puno ozbiljnija: nestala je cijela književnost, popapala ju je cica-maca. (Šala, šala.) No doista, prikaz makulaturnih radova u sebi nema ništa nadahnjujuće, iz njih nije moguće zauzeti čak ni negativan stav – oni su čisti gubitak vremena. No eto ima i nedangubnih pisaca poput ove ovdje autorice. Roman „Jakovljeve ljestve“ (prijevod Igor Buljan) povijest je Dvadesetog stoljeća na ruski način i povijest autoričine mrvičak transponirane obitelji, Ulicka je roman napisala, kako sama kaže na kraju, služeći se fragmentima pisama iz obiteljskog arhiva i izvacima iz dosjea Jakova Ulickog, sačinjenih od strane KGB-a.

U romanu su prikazani životi tri generacije obitelji Osecki, a topografski raspon uključuje Moskvu, Krim, Gruziju, Sibir, Ameriku… Roman počinje smrću Marije Kerns-Osecke, u stan dolazi njezina unuka Nora (dobila ime po Ibsenu) i s ocem Genrihom (jedinim djetetom Jakova Oseckog i Marije Kerns-Osecki) sređuje stvari oko staričina pogreba. Upravo je rodila, pa u radnju ulazi i medicinska sestra koja će se muvati po knjizi skoro do njezina kraja. Otac i kći imaju ponešto napet odnos, ona je dijete razvedenih roditelja, majka Amalija odavno živi sa svojom velikom ljubavlju Andrejem Ivanovičem. 

Među stvarima preminule (i voljene) bake, osim biblioteke od dvjesto naslova, oko kojih se vrtjela cijeloga života, nalazi se i škrinjica u kojoj su pisma što su ih razmjenjivali baka i djed te njegov dnevnik. Djed je zaglavljivao po logorima i život proveo u progonstvima, brak im se raspao, no Mariju (Marusju) volio je očito do kraja života, oko nje se orijentirao, bila je nešto kao središnja točka njegova života. Čak i kada se vraća iz zadnjeg progonstva, posjetiti sina Genriha i jedini puta vidjeti unuku Noru, on umalo pa skreće ulicom prema adresi na kojoj je živio s Marusjom.

Ljubav i smrt u romanu „Jakovljeve ljestve“ stalno hode ruku pod ruku – zvuči banalno kada se kaže, no stravično rusko (i europsko) dvadeseto stoljeće proteklo je u ova dva tonaliteta; nije potrebno nabrajati ratove, niti podsjećati na specifičnosti ruskoga strašnog vijeka, o kojem se Mandeljštam podrugljivo pitao „po čem je gori ovaj vijek od prošlih“, iako je na svojoj koži točno znao o čemu se radi. Iz ove škrinjice račva se prikaz života Jakova Oseckog i Marusje, a paralelno pratimo Noru, kazališnu scenografkinju i njezine životne i ljubavne putešestvije.

U neobičnoj je vezi s dvojicom muškaraca: Jurikovim ocem Viktorom Stepanovičem i redateljem Tengizom Kuzianijem. S ovim drugim postavlja kazališne predstave i voli se desetljećima. Nema čitatelju smisla – nije fer - otkrivati što se sve ovdje događalo i izdogađalo. A Viktora Stepanoviča, Vitju, nije zanimalo ništa osim – matematike. On na koncu odlazi u Ameriku gdje stiže uslijed golemoga talenta za programerske poslove. Žene se vrlo mladi – Ulicka piše kako brak Vitji „nije remetio životne planove“, i to je bio brak iz „fore“, Nora je time sebi nešto dokazala – što, nije bitno. No Vitja jest poseban lik čak i u svijetu ovog romana u kojemu likovima nije nedostajalo prigoda za pokazivanje vlastite izuzetnosti, neke posebne skovanosti. Evo što Nora u jednom trenutku shvaća o njemu: „…a tako posebnog čovjeka, lišenog i sjene opće ispraznosti i dekorativnosti, nije bilo nijednog.“ 

Ona se kreće u paunskom kazališnom okruženju krcatom tetrijebovima, gdje se na mjesto suštine stavlja isprazno kričanje izazvano nevažnostima, no sama nije bila banalna i ovo joj nije promicalo. Ne znači, jasno, da ovi prvi nisu imali dara i da su bili lišeni zanimljivosti, no u njih je to dolazilo u vrlo izmiješanom stanju. Jurik, Norin i Vitjin sin, već od najranijih dana pokazuje se kao neobično, opet ova riječ, „posebno“ dijete. Govori o sebi kao biću koje je još u majčinu stomaku bilo svjesno što se događa, a u adolescentskim se danima čuvši Beatlese zalijepi za glazbu. 

I ovdje Ulicka ljubav i smrt stavlja rame uz rame: Lennon je tada (radi se o sredini osamdesetih) već nekoliko godina mrtav, pa je dan kada je Jurik otkrio svoju najveću ljubav ujedno i dan kada je saznao da je glavni član grupe ubijen. Što je izazvalo doličnu provalu osjećaja. Kasnije, kada odlazi u New York, gdje ga Nora uspije prebaciti kod oca jer se bojala da će joj sin biti mobiliziran za borbe u Afganistanu, na vrelu glazbe koju je volio Jurik nalijeće i na narkotike, što u konačnici odlučuje i o njegovu povratku u Rusiju, na skidanje.

Sve se ispriječilo ispred ove obitelji, od politike do njihovih velikih i malih strasti, ali, eto, tekli su oni kao potočić preko svog tog kamenja. A Ulicka, koliko god to bilo bolno i spisateljski riskantno, prikazuje većinu motiva koje znamo iz sovjetskih vremena, sve do odricanja oca, odnosno one odbojne društvene kritike i samokritike. Roman usporediv s „Jakovljevim ljestvama“ je „Moskovska saga“ Vasilija Aksjonova, također obiteljska priča s lomovima kostiju i guranjem podaničkih nosova u fekalije. Na jednom mjestu citira Swiftova Gullivera: „Nisam uopće vidio ovako nemile životinje, niti sam spram ikoje osjetio toliku odbojnost“, što, premda generalno točno, zbog stalnog „oljudskivanja“ svih likova, kod Ulicke nije moguće pomisliti ni u jednom trenutku. 

Istovremeno kod nje nema opravdavajućih moralno-esejističkih dionica, čitatelj ima dojam da su u prvom planu događaji koji su uistinu važni – knjige koje čitaju i ideje što ih zanose – a pozadina, sovjetski mlin i njegova meljava – jednostavno neće uspjeti do kraja obaviti posao. Umalo, dodali bismo.

Roman pripada tradiciji realističke literature, vremena jesu izmiješana, no Ulicka piše kao što se pisalo prije 200 godina i kao što će se pisati i za 200, s tom razlikom da je ona imala razlog za ovu priču, da se radi o njezinoj priči, o nečemu bez čega ne bi bilo nje. Ne mislim pritom samo na obiteljsku dimenziju, nego i na zemlju proizvodnje priče i samu autoricu, dvadeseto stoljeće je bilo baš sramotno, a moguli koji sad sjede na čelima vodećih svjetskih sila ondje, u njemu kao u kutiji zla, izučili su svoje male prljave trikove.

Od „Jakovljevih ljestava“ nije moguće – kao općenito od dobre književnosti – nešto konkretno naučiti, osim što ćemo, ako smo senzibilni, biti nakon čitanja još senziblniji. Dobre knjige povećavaju našu osjetljivost. Što ne znači da ona i ne educira cijelo vrijeme, kojeg god da se područja dotakla. Tako za glumce i kazalište zapisuje (Norinim očima): „No tada sam uvidjela da je priroda kazališta takva da ne djeluje tekst, nego glumac nabijen tekstom.“ Kazalište jest u prvom planu skoro cijeloga romana, umjetni svijet artizma zasjenjuje onaj pozadinski stvarni i zastrašujući svijet raznih staljina i berija.

Za cijelo to vrijeme, kroz sva ta teška desetljeća, Ulickini likovi grade svoj dom u tami i dubini tijela, mnogo se vole. I mnogo uče. Kada netko oboli, kaže mu se u toj i takvoj Rusiji: „Kakva bolest? Zar si u postelji? Teško mi te zamisliti bolesnu, ponekad ne želim vjerovati u sve to. TI IMAŠ PREVIŠE TEORIJSKOG ZNANJA ZA BOLEST.“ Nema ovdje fatalizma, onog ruskog kojim se sokolio Nietzsche u „Ecce homo“, ovdje se intenzivno uči: „Mirno je prihvatio da se stupanj posvećenosti ne određuje ničim drugim doli brzim djelovanjem neurona, sposobnošću mozga da lovi i prerađuje informacije, to jest, mjerljivim biološkim parametrima koje je tek trebalo otkriti i imenovati.“ 

A sve je baš kao u životu, znači kao kod Kierkegaarda (ili njemu mrskoga Hegela), sve se ponavlja, sve ponovo dolazi i odlazi, slični događaji koji se jednom pred likovima pojavljuju u glavnim crtama, a drugi put zauvijek, da nas prikucaju u vrstu stvarnosti za koju smo se kod onog prvog susreta odlučili. A ako zna Kierkegaarda (te mrskoga mu Hegela), onda Ulicka sve zna, ovome se nema što dodati. Kierkegaard da je živ, možda bi napisao knjigu „Snebivanje ili čuđenje“, o razlici između ova dva stanja. Snebivanje znamo što je jer smo njime neprestano okruženi, posve neuki ovo čak prikazuju kao pobunu. A čuđenje, da se sad ne spuštamo do grčkih filozofa, tome nas mogu knjige Thomasa Manna naučiti. I evo ove ovdje spomenute Ulicke. Čuđenjem se dižemo u rang pojedinaca, snebivanjem se stapamo s gomilom (to ja dodajem papiriće Kierkegaardu). 

Kako piše Jakov Osiecki: „Pojedinaca će uvijek biti. Ali ja sam ih, ah, kako malo vidio. Pojedinaca zapravo nije bilo, bijaše tu i tamo pojedinačnih postupaka.“ I onda poslastica za nas, novopečene državljane: „Jedino što oni mogu dobro obaviti jest otići u rat i, ne razmišljajući, mirno umrijeti. Bez pogovora – i koliko zapovijediš. Tužne misli.“

Ne znam kako vi, ali teško je ne voljeti knjigu u kojoj se u sobi na zidu nalazi portret Joycea i nekog starog policajca, za kojeg se uspostavlja da je djed jedne junakinje. Ulicka se definira i prema spisateljskim zvijezdama, pa je npr. Solženjicin „ništa osim politike. Samo politika, zalivena krvlju i suzama.“ Ljeskov je zato genije. „Tu ima svega.“ Sve likove melje sudbina. A što je ona? „Sitna duša i golema strast, to je sudbina.“

Pogotovo ova naša najmodernija, s fiskulturom u prvom planu: „Kad se promisli, taj znak tjelovježbe zamjena je za kulturu, podvala kulture.“ I dalje: „zbog čega se umjesto intelektualnih napora nudi masovna tjelovježba?“ Bavite se seksom, a ne sportom! Foucault. Bankarstvo: shvatljivo za mjesec dana, znači nije profesija. I prošlost, „prošlost ne nestaje, spušta se u dubinu.“ I na kraju romana, kada zađu varljive zvijezde njezinih likova, oni shvate da su jedni drugima bili te zvijezde, nema gorčine, samo „povijesti“. I za kraj: „Znači, moj junak je bit. Nositeljica svega čime raspolaže čovjek – visina i niskost, hrabrost i kukavičluk, okrutnost i nježnost, i strast prema spoznavanju.“

Tribina Razotkrivanje s Ljudmilom Ulickom
Festival svjetske književnosti 2019.
13. 9. 2019., Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb