Evanđelje po Barabi

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 272

  • Datum izdanja: svibanj 2019.

  • ISBN: 978-953358144-6

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 455 g

Rimske su legije odavno pokorile Judeju i okolne zemlje, a Židovi očekuju poslanika i istovremeno snuju pobunu protiv svojega kralja izdajnika i rimskih osvajača. Među brojnim prorocima jedan se svojim načinom izdvaja; riječ je o Isusu. O njemu su ispisane nebrojene knjige, junak je brojnih romana, a iako imamo malo povijesnih zapisa iz Judeje toga vremena, zahvaljujući materijalnim dokazima znamo mnogo. Josip Mlakić odlučio je napisati roman iz perspektive jednoga od najomraženijih likova iz Biblije, židovskog pobunjenika Barabe, onoga kojega je Poncije Pilat ostavio na životu. Pišući Evanđelje po Barabi, Mlakić stvara sliku Judeje i Isusova života iz druge perspektive, plastično nas uvodeći ne samo u povijesne već i političke dileme svojih junaka, onih istih koje znamo iz apokrifnih i neapokrifnih evanđelja.

Mlakićevo Evanđelje po Barabi roman je o Isusu i pobuni, roman o očuvanju Hrama i izgradnji novoga, podjednako povijesni i suvremeni roman o ljudskim manama, izdajama, sumnjama i idealima. Evanđelje po Barabi roman je koji čitatelja tjera da misli o velikim pitanjima čovjekova postojanja i malim koracima koji pokazuju njegovu humanost.

“Mlakić piše kao jedan od nas, jedan između najobičnijih ljudi, čak kao jedan od suvremenih Raskoljnikova, domaćih Baraba, koji se izgnijezdio iz naših društvenih magli i vlastitih religioznih struktura, i struktura zla. I ovim nas romanom Mlakić nagoni, posebno lakovjerne vjernike i lakomislene nevjernike, da poput Barabe, ‘sina Oca’, preispitamo svoj život, svoj odraz u zrcalu, da se prozremo u jednoj od najobičnijih a najmjerodavnijih osoba u povijesti ljudskoga roda, u Isusu Nazarećaninu. Mlakić je majstor nenasilnoga prevrata onoga što je samorazumljivo i nenasilni postavljač sudbonosnih pitanja.” - Ivan Šarčević

Život boga gledan očima ubojice

Goran Gavranović, 24express, 14. 6. 2019.

U Mlakićevu romanu “Božji gnjev” glavni lik Ilija objašnjava podrijetlo svog imena i zašto je ono u Bosni često ime toponima, obično vrhova, nedostupnih i surovih, u koje udaraju gromovi. Ilija je bio strašan prorok i svetac koji je osobno smaknuo 400 Ba'alovih svećenika u potoku Kišin, a Mlakićev Ilija, razmišljajući o tom svecu i svom imenu, govori o ikoni koja prikazuje smaknuće na potoku Kišin – detalj u kojem Ilija presijeca vrat jednom od Ba'alovih svećenika dok drugi čeka na svoj red. Užas i pomirenje sa smrću u pogledu čovjeka koje čeka da bude smaknut detalj je sa slike u kojoj su, govori Mlakićev Ilija, skrvieni neka viša istina i život. Takve nebitne detalje Biblija ne spominje, kao što takve detalje ne spominje ni povijest. Ili im, ako ih i spominje, ne daje pretjeran značaj. Tu prazninu, taj detalj u kojem se krije neka više istina i život popunjavaju književnosti i umjetnost.

Mlakić se bavi svim onim prešućenim ili zanemarenim

A „Evanđelje po Barabi“ bavi se upravo tim detaljem i tim detaljima, pokušavajući ispuniti prazninu koja nje zapisana ni u Bibliji, ni u teološkim spisima (kanonskim i nekanonskim), ni u povijesnim dokumentima i knjigama. Josip Mlakić tu hrabro ulazi u opasan teritorij – kako pisati o onome što je svima poznato, vjerovali ili ne, a ne upasti u zamku trivijalizacije ili teorija zavjere (čega se od „Svete krvi Svetoga grala“ i Dan Brownova „Da Vincijeva koda“ nakotilo preko svake mjere) ili pukog, nekritičkog militantnog kršćanskog dogmatizma koji odbacuje svaku istinu koja i u najmanjem detalju odudara od one propisane (a i toga se poprilično nakotilo)? Tim više što svako pripitivanje vjere, vjerskih zapisa ili propitivanje povijesti na ovim prostorima ima bitno drugačije značenje nego u New Yorku ili Pariz. Tamo će se zbog toga potezati teške riječi, žestoki arumenti i voditi žustre polemike, a ovdje će se potezati čakije. Mlakićevo „Evanđelje po Barabi“ ni u jednom trenutku ne izdaje ono što je sam najavio u priči o ikoni sv. Ilije, ono što se bavi naizgled nevažnim detaljima u kojima su skriveni viša istina i život. Ni u jednom trenutku ne negirajući i ispravljajući povijest odnosno ono što nam je od zapisane povijesti ostalo. Niti negira i ispravlja ono što je zapisano u Evanđeljima (kanonskim i nekakonskim), ne dovodeći ni u jednom trenutku u pitanje Isusov ljudski, povijesni lik, niti njegov božanski lik.

Evanđelje po Barabi“ bavi se svim onim prešućenim ili zanemarenim, svime što se zbivali u pozadini svih tih velikih događaja. I tu je nesaglediva vrijednost ovog romana, u tim prešućenim i nezapaženim detaljima, koji kriju višu istinu i život, a koje Mlakić iznosi na svjetlo. I rimske vojnike i pokolje, pobune Židova, i Jeruzalem koji je košnica vjera, hereza, naroda, raznih revolucionara i lažnih proroka. Kroz Barabine oči on govori o Isusu, apostolima, njihovim roditeljima, evanđelistima, ali i o pobuni i vjerskim i političkim previranjima, ubojstvima i zavjerama, koje vriju u utrobi Jeruzalema, Galileje i Judeje. Pazeći pri tome da ni u jednom trenutku ne falsificira povijest. I Biblija i povijesni dokumenti njemu su podloga da ispriča priču koja je u njime prešućena ili stavljena na margine. I to kroz oči čovjeka koje je u tim događajima aktivno sudjelovao, kao Zelot i pobunjenik, i koji je oslobođen umjesto Isusa. Kroz oči čovjeka koji je s Isusom proveo posljednju noć u ćeliji, koji bi ga želio prezirati, ali mu se, kako život odmiče, sve više divi. Sinu oca, što ustvari Baraba znači, koji je odlučio biti čovjek bez imena i bez prošlosti, kako bi stvorio budućnost koja se neće dogoditi. Njegovo svjedočanstvo, Evanđelje, ponajviše je posvećeno Isusu i događajima koji su prethoditli raspeću. Baraba o njima govori hladno, iznoseći brojne prešućene detalje, ispunavajući pukotine koje su nestale u povijesti i dajući svim tim likovima koji nas gledaju sa zidova crkava, s freski, mozaika, s ikona i slika, karakter, život, pretvarajući ih u ljude koji su živjeli u određenom vremenu. Istodobno, iako Baraba govori o događajima koji su se zbili prije nešto manje ode 2000 godina, on ih uspijeva približiti nama, 2000 godina poslije, oni nam postaju razumljivi, bliski, možemo ih prepoznati u drugima i u nama samima. Taj naizgled nevažan i prešućeni detalj možda je i najveća vrijednost romana, jedno doba koje nam je daleko i nepoznato, a opet toliko puta ispričano da je izgubilo svoju životnost, Mlakić nam je u „Evanđelju po Barabi“ prenio razumljiv i blizak svijet. Kao što nam je donio i priču o Barabi, Zelotima, farizejima i kraljevima koji su se pojavili nakon Isusove muke na Golgoti i uskrsnuća.

Osamljene iskrice pretvara u plamen priče koja obasjava mrak

Sav taj zaboravljeni svijet Jeruzalema, pretvoren u statičnu sliku, on je oživio i dao mu karakter. Ustvari, kao što u pismu Barabi kaže Josip sin Matijin: „Prošlost je smo ono što ostaje u sjećanju, osamljene iskrice svjetla u mrklome mraku, vlastitom ili kolektivnom, bez obzira na to je li riječ o iskrivljenim i zamagljenim slikama ili onome što se uistinu dogodilo.“ "Evanđelje po Barabi“ donosi te osamljene iskrice i pretvara ih u plamen priče koja obasjava mrak. Čak i jezik i stil kojim Mlakić piše uronjen je u vrijeme o kojemu piše, a istodobno suvremen. Kao i u romanu „Planet Friedman“, Mlakić svoj stil i način pisanja, rečenicu i jezik, prilagođava samoj priči. Gotovo kameleonski. No, kao i kameleon, jezik i stil pričanja Mlakić prilagođava onome o čemu piše, no i dalje to ostaju njegovo pismo i njegov jezik, možda ne onako izravan i prepoznatljiv kao u drugim njegovim romanima, ali postojan i snažan. Ta mogućnost transformacije da kameleonski prilagodi stil priči koju priča, a istodobno ostane svoj, kod Mlakića je uistinu čudesna. Čini se da gotovo nema granice koju svojim pismom on ne može dohvatiti, a upravo sad, rekao bih, Mlakić je na vrhuncu svoj stvaralačke energije i daje najbolje od sebe. „Evanđelje po Barabi“ je roman koji se ne guta u dahu, kao brojne Mlakićeve knjige, ali čitatelja uvlači u vrtlog priče snažno i nezaustavljivo te će ga vjerojatno većina, nakon prvog čitanja, uzeti u ruke ponovo čitajući ga iznova i iznova, cijelog ili djelomično. Neprestano otkrivajući one detalje u kojima su skriveni viša istina i život.

 

Baraba ili Isus ili netko svoj?

Ivan šarčević, Prometej.ba, 14. 7. 2019.

„Priča je to koja je usisala jedan do sada nepoznat univerzum u kojem se milosrđe i mučeništvo pretpostavljaju maču, stvorivši time pomutnju u drevnom poimanju vremena“ (257).

Romanom Evanđelje po Barabi Josip Mlakić se potvrđuje jednim od naših najplodnijih i najznačajnijih pripovjedača. Može se učiniti da ovaj pisac puno piše i da se s lakoćom bavi iznimno teškim temama i problemima, i to nekim koji su tematizirani samo od najvećih pisaca: odnos politike i religije, izbor između Isusa ili Barabe, mirotvorstva ili nasilja. Ništa lakše teme i problemi Mlakićevih romana, a od kojih mnogi zaziru, nisu sukobi između uvjerenjā, fanatizama i ideologija; zlo rata i progoni, zlopamćenja, osveta, ratna oboljenja, socijalizacija; demencija, kriminal, socijalna pravda i ono sudbonosno pitanje smisla ljudskoga postojanja u prekomjernoj količini nepravdi i zla. Mlakićeva lakoća i jednostavnost pripovijedanja počivaju u sabranom i posvećenom radu, u stalnom učenju, u neprestanom čitanju knjiga i gledanju dobrih filmova, u upletenosti u obični svakodnevni život među ljudima i povrh svega u njegovoj poziciji naratora koja je krajnje suživljenja, gotovo da se može zamijeniti s likom o kojem piše, a da istodobno nastoji da ga je što manje, da je neprimjetan.

Roman Evanđelje po Barabi pokazuje Mlakićevu dvostruku odgovornost. Na jednoj strani je točnost materijalnih podataka, kao što su na primjer brojni toponimi Palestine i Judeje, Galileje, Jordana i Jeruzalema Isusova vremena ili nazivi bilja i zmija, hrane i odjeće, trgovine i novca iz istog tog razdoblja. Ništa manje važna jest i činjenica da je Mlakić iznimno odgovoran u prikazivanju društvenoga konteksta Isusova vremena. Istraživao je ovaj pisac evanđelja, i kanonska i apokrifna, zatim povijesne knjige, studirao rimske tvrđave i vojsku, bavio se teološkim naucima i čitao teološke knjige. Zato bolje od mnogih formalnih stručnjaka oslikava onodobno vrijeme uzavrelo od mesijanskoga i drugih očekivanja, ljude podatne svakovrsnim čudima i apokaliptičkim pričama, židovski svijet premrežen različitim grupacijama i strujama, od saduceja, farizeja, esena do zelota, njih posebno, a sve pod okrutnom okupacijom rimskih prokuratora, marionetskih herodovaca, raznih špijuna i mamutske rimske soldateske.

Mlakić je majstor u gradnji narativne strukture, majstor sažimanja misli i stegnute rečenice. I kada piše o starim, općim, svevremenskim temama, kada oslikava životnu dilemu sudbonosnu za pojedinca i zajednicu, kao što su u ovom romanu razlike između Barabe i Isusa, između borca za pravdu s mačem ili bez mača, između mučeništva za narod po nasilju ili žrtve-mučenika mirotvorne i opraštajuće ljubavi, Mlakić to čini na svoj način. Kao iznimno stručan i obrazovan pisac, a moralno častan detektiv u književnosti, vodi se načelom abdukcije po kojoj je sve moguće, te stoga i najnemogućijom vjerojatnoćom plete događaje i sjenči svoje tipove, antijunake i ne/karaktere. Njegovi su likovi, od Barabe, apostola Tome, Jude, Šimuna Petra, Ivana Krstitelja, Šaula iz Tarza do prostitutke Marije Magdalene, Pilata i Josipa Flavija tako prepoznatljivi, a opet tako svježe obojeni, novi, naši, neponovljivi.

Ovaj roman pokazuje da su sve ideologije i fanatizmi slični, i oni političko-nacionalni i oni klerikalno-religijski, ne po svome sadržaju, nego po postupcima prema neistomišljenicima, po umišljenoj nepogrešivosti i bahatoj nesnošljivosti.

Povrh svega su interesantni Mlakićevi likovi koje izravno suprotstavlja Isusu, odnosno njegovim učenicima i Božjem kraljevstvu. Osim glavnog lika Barabe, tu su podli a strašljivi veliki svećenik Kajfa, mahniti Teuda, Šimun Čarobnjak, sumanuti Egipćanin i Manehem, razni lunatici, duhovni zanesenjaci i politički buntovnici, svi „nošeni vlastitim egom i nezajažljivim porivom za moći“. Sve je kao bilo davno, a tako je sve opet aktualno, sve danas i ovdje, da smo s Mlakićem sami upleteni u svijet teksta pa u starim likovima prepoznajemo i sebe i današnje protagoniste našega religijskog i političkog života.

Ako se smatra da su u slikarstvu najbolji oni koji su svladali crtež i k tomu još portret, onda se za ovaj Mlakićev roman može kazati da imamo sjajnu galeriju portreta, likova koje Mlakić ocrtava u svom romanu. Svaki je raspoznatljiv, različit, svaki se uklapa u cjelinu, a svaki zapravo ima svoje posebno gledište i svoj stav u odnosu na Isusa Nazarećanina, koji je referentna osoba i vezivno tkivo svih likova i događaja ovoga povijesnog, psihološkog i zacijelo filozofsko-teološkog romana.

Majstorsko umijeće Mlakić pokazuje i u dijalogu. Roman je pun raznih razgovora, posebno onih političko-religijskih koje vode Baraba, Isus i Pilat oko pitanja Božjega kraljevstva, pitanja vjere i čudesa, milosrđa i mučeništva, vjernosti i izdaje, nasilja i žrtve, kao i oko pitanja značenja pojedinca u kolektivu, i pitanja smisla života u žrtvovanju za kolektivnu, nacionalnu ili religijsku stvar, što je Mlakićeva česta književna tema.

Upravo se u dijalozima Mlakić otkriva kao izvrstan sugovornik, pažljiv slušatelj, sklon mudrosti života (roman je pun mudrosnih sentenci). U dijalozima se vidi da je Mlakić i polemičar koji se ne udvara, ali niti grubo, nervozno i nabrzinu odbija različite i suprotstavljene stavove svoga sugovornika (svojih likova), nego svakoga, suzdržano ali neotklonjivo, poziva da, ako ne izravno, a onda makar negdje u samoći, u kakvoj vlastitoj pustinji i osamljeničkim kušnjama – Mlakićevi su likovi najčešće krajnje samotnički individualizirani, opečaćeni unutarnjim dilemama – o svemu temeljito porazmisli i samostalno donese odluku. Dijalog se nastavlja i onda kada sugovornik nije tjelesno prisutan. Baraba potvrđuje da je dijalog neporecivi način postojanja, istinski put humaniziranja sebe i svijeta.

Kada spominjemo da je riječ i o filozofsko-teološkom romanu, onda smatramo da se Mlakićevo Evanđelje po Barabi može usporedno čitati, na primjer, s Jaspersovim filozofskim tekstom o Isusu kao jednom od četiri osobe (uz Sokrata, Konfucija i Budu) koji su mjerodavni za čovječanstvo, ili uz važna književna i filmska ostvarenja o Isusu, kao što je Veliki inkvizitor, ili, što Mlakić i navodi u prologu romana, uz Bulgakova i Kazantzakisa. Štoviše, ovaj roman posve prikladno, a i korisno pristaje u priručnu biblioteku teologa i propovjednika i kao štivo kršćana našega vremena, od biskupa, svećenika i vjernika, kako bi s više skromnosti pristupali osobi u koju vjeruju i u čije ime tako često isprazno i manipulativno govore, kreiraju opaku političku religiju ili ukrivo zavode vjerničku zajednicu.

Blagotvorno je što se upravo u naše vrijeme i u našem religijama zasićenom društvu pojavio ovaj roman, ova književna paleta različitih isusologija i kristologija, ova pohvala mišljenju u vjeri.

Ne izmičući svojoj katoličkoj tradiciji, uz uvažavanje mnogih novozavjetnih apokrifa, Mlakić ne propušta navesti postavke kanonskih evanđelja, osobito onoga najcrkvenijega, Matejeva. On se, što je posebna vrijednost ovoga romana, čuva svake ideologizacije kako vjere tako i nevjere. Iako nastoji biti historiografski vjeran, Mlakić se unaprijed ograđuje da njegov roman postane sredstvo „realnoga znanja“, odnosno „real-politike“ ili kakav priručnik katoličkoga fundamentalizma. Ovaj roman pokazuje da su sve ideologije i fanatizmi slični, i oni političko-nacionalni i oni klerikalno-religijski, ne po svome sadržaju, nego po postupcima prema neistomišljenicima, po umišljenoj nepogrešivosti i bahatoj nesnošljivosti.

Blagotvorno je što se upravo u naše vrijeme i u našem religijama zasićenom društvu pojavio ovaj roman, ova književna paleta različitih isusologija i kristologija, ova pohvala mišljenju u vjeri. Naime, u naše se vrijeme u Katoličkoj crkvi ni svećenici ni teolozi ne bave toliko temeljnim pitanjem vjere u Boga i Isusom Kristom, nego se svima želi nametnuti jednoobrazni, ideološko fanatizirani pogled na vjeru i na Isusa, kako odozgor, s biskupskih pozicija moći, tako i odozdo, iz tobože karizmatskih zajednica, a zapravo najčešće zbog straha i isključivosti, želi se zabraniti vjernički i teološki dijalog s drugima, s onima koji drukčije vjeruju ili uopće ne vjeruju, koji imaju ili uopće nemaju predodžbe o Isusu. Kao vrhunski književnik, Mlakić upravo tematizira sve navedene razlike, od vjerskoga dogmatizma do vjerskog fanatizma, i postavlja slobodu, slobodu izbora i djelovanja kao uvjet svega pa tako i vjere. A nimalo mu pritom nije bilo lagano! Ukotvljen u kršćansko-katoličku tradiciju, opremljen mnogim književnim i umjetničkim ostvarenjima na tu temu, pred izravnim ili neizravnim nasiljem našega samodovoljnog religijskog licemjerja, površnog kristološkog znanja, bahate crkvene lakovjernosti i zaglušujuće buke suvremenih karizmatika, Mlakić uvažava tradirano, ali izmiče općim mjestima, misli mimo kolektiva, mimo trasirane crkvene staze i zavodljivosti novih religijskih pokreta. Mlakić ide svojim putom, istražuje i piše o Isusu i pritom ostavlja – baš posve u duhu Nazarećanina – slobodu za vjeru ili nevjeru, za samostalnu odluku za Isusovo mirotvorstvo i milosrđe, za početak nove povijesti i novoga čovjeka, kako to traži Isus ili za daljnje ponavljanje loše prošlosti, za staroga čovjeka, za nasilno čišćenje svoga teritorija i naroda od svih neprijatelja a sve pod idejom nacionalnog mučeništva i religijske žrtve.

I Evanđelje po Barabi potvrđuje da Mlakić uživa u pisanju, da mu je književnost život, da je i ova priča, kako kaže njegov junak Josip Flavije, „priča sa samim sobom“, neka, možda i vlastita iluzija utjehe da se čovjek „zaštiti od ludila i nepodnošljive nesanice“. U pisanju Mlakić zazire od udvaranja čitatelju, ali ga i ne prezire, niti uzmiče od znatiželjna pa i dosadna čitatelja. Mlakić ne pretvara sebe u ohlađena sveznajućeg naratora, distancirana demijurga između božanskoga znanja i ljudskih pitanja i najčešće neskrivljene patnje, nego je u svakom liku (čitatelju) fokusiran na njegovu najvažniju karakternu oznaku, na najljudskiju stranu.

Mlakić piše kao jedan od nas, jedan između najobičnijih ljudi, čak kao jedan od suvremenih Raskoljnikova, domaćih Baraba koji se izgnijezdio iz naših društvenih magli, koji je izabran „iz reda našega naroda“, jedan je od naših prosvijećenih intelektualaca, „obrazovanih ubojica“ koji služe nekom ocu (nacije ili ideje), koji je član važne religiozne strukture, i strukture zla. I ovim nas romanom Mlakić nagoni, posebno lakomislene vjernike i nevjernike, da poput Barabe, „sina Oca“, preispitamo svoj život, svoj odraz u zrcalu, da se prozremo u jednoj od najobičnijih, a najmjerodavnijih osoba u povijesti ljudskoga roda, u Isusu Nazarećaninu. Mlakić je majstor nenasilnoga prevrata onoga što je samorazumljivo i nenasilni postavljač sudbonosnih pitanja.

 

Recept katoličkih radikala prolazi u Saudijskoj Arabiji, ali ne i u Europi

Sergej Županić, 24express, 12. 7. 2019.

O Isusu Kristu ispisano je u 2000 godina knjiga sasvim sigurno više nego o bilo kome drugome. Ali dok je priča o njemu priča o pravednijem društvu kroz vjersku ili duhovnu obnovu, priča o Barabi priča je o političkoj borbi u isto vrijeme u Judeji. A o Barabi se pisalo vrlo malo. Čak i kad ga se spominje u Novom zavjetu, to je u kontekstu zapravo falsifikata po kojem su Židovi u cjelini, slučajno i on, kao, krivci za Isusovu smrt. "Evanđelje po Barabi" Josipa Mlakića fra Ivan Šarčević preporučuje "posebno lakovjernim vjernicima i lakomislenim nevjernicima". 

Zašto je roman poput 'Evanđelja po Barabi' vrijedilo napisati sad, već dobrano u 21. stoljeću?

Prvenstveno sam ga pisao zbog sebe. Potječem iz bosanske katoličke sredine i prije nekoliko godina na HRT-u je gostovao Terry Eagleton, koji je tad rekao da se on svog irskog katoličkog podrijetla ne može odreći sve kad bi to i htio. Uz slično rezoniranje i ja sam pisao ovaj roman, kako bih u vlastitoj glavi posložio sve što sam slušao od ranog djetinjstva do danas. Odlučio sam to pisati iz perspektive jednog neutralnijega glasa Barabe, koji nije bio dijelom Isusova univerzuma onako kako su to bili apostoli. Poslužio mi je kako bih napravio odmak prema tim događajima, što, da sam napisao iz perspektive nekog od apostola, ne bih mogao. Uzeo sam zahvalnu ulogu pripovjedača koji nije dio tog svijeta, koji zbog toga nije heretik, pa se i takva pripovijest ne bi mogla smatrati heretičkom. Na taj način sam mogao i razbiti vlastite predrasude, pisati bez stereotipija koje svi nosimo u sebi.

Tu ste i Isusa i učenike opisali bitno drukčije od opisa iz kanonskih evanđelja. Isusu, kada dolazi do ribara i poziva ih da ga slijede, oni samo što ne opale šamarčinu dok ga tjeraju. Prikazujete grube, totalno neuke ljude, a ne ispeglane svece iz Novog zavjeta. Je li vam netko prigovorio da ste napisali apokrifni tekst? 

Nije nitko i vjerujem da neće. Htio sam prije svega oživiti jedno od politički najturbulentnijih doba u povijesti, koje je jako utjecalo na našu civilizaciju, možda kao nijedno drugo. Zato sam htio da mi romanom hodaju živi ljudi, a ne okamenjene ikone, kako se prikazuje te apostole, a postoji jako puno dostupnog materijala kojim se to može postići. I kad se uđe malo dublje u sve to, pronalazi se sasvim drukčiji kontekst i ta vas priča raspiše. Sve što mi danas uzimamo kao kršćanstvo moramo uzeti u obzir da se u grubim crtama razvilo do 4. stoljeća od Isusove smrti. 

Uoči intervjua, kad smo razgovarali o vjeri, rekli ste da se nova konzervativnost u Bosni apsolutno nije prihvatila, dok je u Hercegovini uspjela naći neko uporište. Što je to što čini razliku? 

U Bosni se nije uhvatila. U Hercegovini situaciju ne poznajem toliko, ali koliko znam, niti tamo se nije uhvatilo koliko se uhvatilo u Hrvatskoj. Presudnu razliku čini je li riječ o većinskoj ili manjinskoj poziciji na nekom prostoru. U gradu u kojem ja živim, u kojem su Hrvati katolici manjina, tamo je takvo što apsolutno nemoguće jer barem donekle poznajemo one druge s kojima živimo i njihovu tradiciju. Nasuprot tome, u sredinama koje su većinske, kao što je Zagreb, ta pozicija drugoga se ne prepoznaje, a ono što ne poznajemo dobro od toga najčešće strahujemo. Taj nekakav 'drugi svijet', znači, ja dobro poznajem i zato nemam iracionalni strah od njega, nemam potrebu radikalizirati svoju poziciju. U srednjoj Bosni i u gradu u kojem živimo i sa Sarajevom i sa Zagrebom imamo sličan problem. Ovi iz Sarajeva od nas traže da budemo malo manji Hrvati nego što jesmo, dok ovi iz Zagreba traže da budemo malo veći Hrvati nego što jesmo i vrlo teško nas prihvaćaju onakve kakvi smo doista, a što ja smatram jedinim ispravnim.

Tu novu katoličku rigidnost jednom ste usporedili s islamskom rigidnosti, i to ne autohtonog bosanskog islama nego onog uvezenog iz, primjerice, Saudijske Arabije. 

Pojam 'političkog islama' koji se u posljednje vrijeme često koristi, u današnjem svijetu koji više nije ideološki podijeljen kao nekad, dakle u nedostatku ideologija, koje su najbolje sredstvo za manipuliranje ljudima, pretvorio je islam u određenu ideologiju. Po istoj logici i ovakav oblik kršćanstva presađen je na tlo Europe, nije, dakle, riječ samo o problemu Hrvatske nego je to globalni trend u vremenu ideološkog vakuuma. Odjednom religije počinju funkcionirati kao zamjenske ideologije. Lijeva i desna paradigma izgubile su svoj smisao i javlja se potreba za nečim drugim prepoznatljivim, nečim što je u stanju mobilizirati veći broj ljudi. U tom smislu, čini mi se, na ovim prostorima ostala je još samo religija. 

Govorimo li o postupnom povlačenju pluralističkog društva pred totalitarnim vjerskim opcijama? 

Ne znam hoće li se to doista tako do kraja razvijati, ali u nekim islamskim zemljama takva totalitarna opcija postoji. Kršćanski svijet je, međutim, sekularniji i ne vjerujem da će netko tu sekularnost uspjeti generalno dovesti u pitanje. Mislim da je to najveći problem tih ultrakonzervativnih udruga, to što ne mogu primijeniti taj recept iz dijela islamskih zemalja. U BiH imamo jednu stranku, SDA, koja sigurno naginje jednom takvom rješenju, ali to ne može primijeniti. Alija Izetbegović je još u svojoj 'Islamskoj deklaraciji' rekao da se islamsko društvo može formirati samo u onim zemljama u kojima je islamsko društvo većinsko. Mislim da građani različito percipiraju religiju u zemljama u kojima je islam većinski od onih u kojima je većinsko kršćanstvo.

Želite reći da je to osnovni razlog zbog kojeg Vigilare ovdje, a posebno u BiH, neće pridobiti veći dio društva. Međutim, na dočeku Darija Kordića, kad se vraćao s odsluženja zatvorske kazne zbog ratnih zločina, slavili su ga poput novog mesije, što je neobično na tragu heretičkog u katoličanstvu. 

Da, vrlo neobično. Ali ne vjerujem da bi takvi fenomeni mogli dobiti šansu za, primjerice, u Hrvatskoj prijeći izborni prag. Što se tiče BiH, takve stvari su moguće samo u većinskim područjima, ali se niti tu ne mogu odvijati same po sebi. BiH je tako kompleksna zemlja da ne može proći nikakvo unilateralno rješenje, osim ako bi se podijelila na tri nacionalne državice. Upravo pišem jednu distopiju koja se zove '2084.', koja se događa u BiH u totalno podijeljenom društvu, u kojem su sve tri nastale države vjerske fundamentalističke. S tim da je Republika Srpska vojna diktatura, zbog te vojne tradicije, do koje Srbi izrazito drže. 

Kad se već referirate na Orwella i RS, kako se geopolitički sukob Rusije i SAD-a očituje u BiH?

BiH je talac geopolitičkih igara. Nakon što je Crna Gora pristupila NATO-u, nakon što je i Srbija pokrenula postupak pristupanja EU, jedini igrač Putina na Balkanu koji mu je ostao je Milorad Dodik. Do prije 10 ili 15 godina, kad je Dodik došao na vlast, to nije predstavljalo neki poseban problem jer Rusija nije bila snažna kao danas. Tako smo se našli u pat poziciji. Imamo blokadu vlasti zato što je Narodna skupština RS donijela deklaraciju i Dodik najavio da RS neće ući u NATO prije nego što to napravi Srbija. Bošnjaci sad inzistiraju da Dodik garantira da će dopustiti ulazak u NATO, inače neće dopustiti formiranje vlade, a ona nije formirana već devet ili 10 mjeseci od izbora. Ja ne držim previše do te organizacije, smatram je pukom vanjskopolitičkom batinom američke administracije, ali bi ulazak u NATO jako relaksirao atmosferu u BiH i ona bi napokon mogla krenuti naprijed.

Dodik je kao tvrdi nacionalist i verbalni separatist uporište Putina, a SDA i Izetbegović SAD-a.

Tako u pravilu funkcioniraju geopolitičke igre. Mi sad imamo slučaj s izbornim zakonom koji još nije donesen i za koji sumnjam da će ga ikada donijeti jer se održava određeni kontrolirani sukob tako dugo dok ne završi ovaj geopolitički sukob. Ne znam koliko će to trajati, sigurno neće okončati tako brzo jer nikome nije u interesu da se to riješi, a za to vrijeme BiH se prazni. Poslodavci imaju problema s radnom snagom, škole imaju sve manje učenika, nastavnici ostaju bez posla, natalitet je već više od 10 godina jedan od najnižih u Europi. Na kraju će, čini mi se, onaj tko pobijedi u toj geopolitičkoj igri na poklon dobiti pustu zemlju. 

Koliko danas stanovnika ima BiH? 

Prema nekim podacima oko 3,3 milijuna. Nedavno je objavljena UN-ova projekcija po kojoj će BiH do 2050. izgubiti još oko 600.000 stanovnika, a do 2100. da će imati oko 1,5 milijuna. Prepoznaje se geometrijska progresija broja stanovnika, a ja smatram da UN-ove projekcije nisu uzele u obzir iseljavanje radne snage, što se posebno osjeća posljednje dvije ili tri godine.

U svemu tome Hrvati u BiH nisu homogeni nacionalno, ili da kažemo nacionalistički. Podijeljeni su unutar sebe, zapadna Hercegovina u odnosu na Srednju Bosnu. 

Podijeljenost ne mora biti nužno loša, iako ovdje ima svoje uzroke. A i zapadna Hercegovina se posljednjih godina nevjerojatno liberalizirala, tako da stereotipi koji su vrijedili prije 10 godina danas apsolutno ne vrijede. Često sam dolje i znam, tako da je danas u Srednjoj Bosni možda puno gora situacija nego u Hercegovini, kao da su se uloge zamijenile. Da, govorim i o nacionalizmu, koji se uvijek pojavljuje kao posljedica straha. U Hercegovini se nemaju čega bojati. Dok drugdje stvari se mijenjaju od pobjede Željka Komšića i DF-a, do čega dolazi generiranjem mržnje prema Hrvatima, kod kojih se onda javlja strah i posljedično raste nacionalizam. Ali mislim da to neće još dugo trajati jer Srednja Bosna polako nestaje. U mom gradu u zadnjih nekoliko godina broj učenika Hrvata je prepolovljen, a slično je i s Bošnjacima.

Cinik bi rekao, pustiš stvari da idu svojim tokom, više nitko ne ostane i problem se riješi sam od sebe. 

Upravo tako. 

I onda se u BiH konačno i jedni, i drugi, i treći uspiju o nečemu dogovoriti, ali ispadne da je to o osudi paramilitarnih trupa iz Jemena zbog agresije na Saudijsku Arabiju, čime je javnost i u BiH i u okolnim državama bila šokirana, jer čak i na Zapadu posljednjih godina pljušte optužbe protiv tamošnjih vlada koje su prodavale ili prodaju oružje Saudijskoj Arabiji u ratu u kojem užasno ginu civili, u kojem se doslovno masovno umire od gladi. 

Iako dobro poznajem situaciju u BiH, i mene je to, kad sam pročitao, prilično zaprepastilo. Uspiju se dogovoriti o nečemu o čemu se nisu smjeli dogovoriti. Riječ je o moći novca, na što nije imuna niti EU, a kamoli jedna porušena i razbijena BiH. To je način na koji u Europi djeluje Putin, ali i Saudijska Arabija. 

Uoči razgovora spomenuli ste da pišete još nešto. 

Radi se o jednom 'andrićevskom' romanu, koji se događa u Jajcu u dva perioda - u doba ustanka u BiH 1875. i u vrijeme ulaska austrougarskih okupacijskih trupa tri godine kasnije, a drugi dio će se događati u Drugom svjetskom ratu. Mjesto događanja je jajački franjevački samostan. Zanimljiva je geopolitička borba za Bosnu u 19. stoljeću. Rusija je bila moćna, a zapadni svijet je predstavljala Austro-Ugarska, iako je glavni arhitekt sa Zapada bio kancelar Bismarck, koji joj je omogućio da uđe u BiH kako ne bi ušla Rusija. Sve te podjele u BiH tad su išle po vjerskim linijama. Hrišćansko stanovništvo naginjalo je Rusiji, kršćansko Austriji, a Turska, već jako slaba, od dva zla je birala manje, Austriju.

 

Josip Mlakić ‘Evanđelje po Barabi’ – tako govoraše Pošteđeni

Ivan Laić, Ravnododna.com, 18. 7. 2019.

Nagrađivani bosanskohercegovački pisac Josip Mlakić, autor možda najpoznatiji po romanu “Živi i mrtvi” te kasnije scenariju istoimenoga filma, prihvatio se ambicioznog zadatka nesvojsvetnog za suvremene književnike s ovih područja. Odlučio se napisati povijesni roman univerzalne tematike, pritom ne bilo kakav, već upravo “najveću priču ikad ispričanu”, onu o tesarovom sinu Isusu iz Nazareta, mističnoj figuri čiji se utjecaj održao tisućama godina nakon razbojničke smrti na križu u Jeruzalemu.

Nije lako pisati priču koja je svima poznata i prepričavana bezbroj puta svakoga tjedna s tabernakula diljem svijeta. Potrebno je iznaći uvijek novi rakurs iz kojeg je moguće na zanimljiv način prikazati vlastite misli, a Mlakić ga nalazi u svom atipičnome pripovjedaču, jednom od najprezrenijih biblijskih likova. Iz naslova romana razvidno je da je riječ o Barabi, zelotu čiji je život pošteđen nauštrb Isusovoga, čije je ime masa uzvikivala kada je Poncije Pilat ponudio svoju milost jednome od osuđenika dovedenih pred njega.

O samome Barabi malo se zna izvan spomenute epizode u kojoj je uz Judu iz Kirijata (kako ga Mlakić oslovljava u svom romanu) i spomenutoga Pilata utro put koji vodi u Isusovu muku i smrt, pa posljedično u skladu s naukom koji je posadio i u uskrsnuće i otkupljenje. Ta tajanstvenost i povijesna nevidljivost autoru dopuštaju da svoga pripovjedača predstave kao uličnoga sikarija, egzekutora koji prima naloge od zelotske skupine predvođene tzv. Ocem te ga na vješt način isprepliće diljem priče o Nazarećaninu, vežući sudbine ove dvojice suosuđenika u neraskidivu svezu.

Mlakićev Baraba istovremeno je opčinjen i skeptičan po pitanju svog čudotvornog parnjaka, što vjerojatno zrcali osjećaje samoga autora koji izjavljuje da, poput Terryja Eagletona, ne može pobjeći od svog katoličkog odgoja i kao da mora istjerati načistac svoje dvojbe, sumnje i neusklađenosti vjere i razuma na stranicama svoje knjige. Kako bi to postigao, on od Barabe, razbojnika i bitange (ako hoćete – barabe), stvara načitanoga filozfa i jezikoznanca, istražitelja i svjetskoga čovjeka, a to mu uspijeva mnogo lakše nego što bi se isprva možda činilo i rezultat je na koncu gotovo uvjerljiv.

Evanđelje po Barabi za razliku od onih izravnih Kristovih sljedbenika oslobođeno je dogme i sljedbeničke prirode. Njegov autor ne slaže se, primjerice, s miroljubivom Isusovom politikom okretanja drugog obraza jer se zalaže za nasilnu akciju svrgavanje rimske vlasti, ali ipak ostaje fasciniran s prijemčivošću njegove poruke među siromašnim pukom izraelskim. Njegovo svjedočenje o životu Nazarećanina ispričano je s odmakom i podvojenim osjećajima, a proteže se i u godine nakon smrti na Golgoti, donoseći i priče o lažnim prorocima koji su uslijedili nakon njega, sve do posljednjih dana Hrama od kojega će ostati samo Zid plača.

Mlakić svojim vrsnim stilom i jedinstvenim pristupom univerzalnoj tematici stvara književno djelo vrijedno pozornosti šire čitalačke publike. Roman možda nije krojen prema formatu literature za plažu koja u ovom trenutku drži primat na tržištu, no činjenica da je objavljen u izdanju Frakture iz Zaprešića koja nam već godinama predstavlja najbolje od svjetske i regionalne književnosti osigurava mu startnu poziciju označenu pečatom dovoljne preporuke.

  1. Baraba ili Isus? Baraba ili Isus? Izlaganje fra Drage Bojića s predstavljanja romana Evanđelje po Barabi književnika Josipa Mlakića, održanog u Uskoplju/Gornjem Vakufu 20. listopada 2019., u sklopu manifestacije Uskopaljske jeseni. Metafora srušenog hrama, kojim završava Evanđelje po Barabi, pozivajući se na Isusovo proročanstvo, slika je porušenih i razvaljenih života, individualnih i kolektivnih nesreća, slika koja na stravičan način pokazuje ljudsku sklono
  2. Razgovori s piscima i prevoditeljima u Frakturinoj knjižari u Vinylu Razgovori s piscima i prevoditeljima u Frakturinoj knjižari u Vinylu Početkom srpnja u Frakturinoj pop-up knjižari u prostoru kluba Vinyl u Zagrebu (Bogovićeva 3) održat ćemo nekoliko predstavljanja knjiga i razgovora s piscima i prevoditeljima.                 Ponedjeljak, 1. srpnja 2019., 19 sati Predstavljanje knjige Evanđelje po Barabi Josipa Mlakića Sudjeluju Josip Mlakić, Goran Gavranović, Anna Maria Gruenfelder i Seid Serdarević