Manji smo boemi

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Anda Bukvić Pažin

  • Broj stranica: 272

  • Datum izdanja: studeni 2018.

  • ISBN: 978-953358005-0

  • Naslov izvornika: The Lesser Bohemians

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 445 g

Kad osamnaestogodišnja Irkinja Eily stigne u London na studij glume, nevina i naivna, čini se lakim plijenom za velegradske predatore. Neko vrijeme uspješno odolijeva svim iskušenjima, no kad upozna dvostruko starijega poznatoga glumca, padaju sve linije njezine obrane. Isprva toplo-hladna romansa razvija se u poprilično ozbiljnu vezu, no Stephen čuva strašnu tajnu koju, uvjeren je, nitko ne zna. Kako vrijeme odmiče, dolazi čas da se konačno izgovori ono što se dotad činilo neizrecivim. Postoji li ljubav dovoljno jaka da prebrodi najjače kušnje? Zbog čega ljubavnici na potpuno prihvaćanje odgovaraju izdajom?

Drugi roman irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi nipošto nije obični ljubavni roman. Ispričan iz pozicije mlade pametne djevojke koja odrasta kroz dramatičnu ljubavnu vezu, bez tabua govori o svijetu u kojem ništa nije sveto ni nezamislivo. Manji smo boemi priča je o strasti i nevinosti, veselju i otkrićima koja se odvija u žustroj atmosferi Londona u devedesetima, s vrtlozima i tjeskobama odrastanja, kao i snagom nove ljubavi koja prelazi sve prepreke.

“Ovo je, povrh svega, ljubavna priča: ogoljena, bolno romantična, koja pogađa poput poraza.” – Booklist

“Propulzivna priča o odrastanju, prožeta privlačnim osjećajem mladenačkog uzbuđenja i ranjivosti.” - The New Yorker

Manji smo boemi iskustvo je svih osjetila – i još jedno izvrsno postignuće.” - Wall Street Journal

“Snažni roman o žudnji.” - O, The Oprah Magazine

“Džojsovski... Roman je pun složenih maštovitih igara riječima iz pera jedne od najboljih mladih talentiranih spisateljica.” - Scott Simon, NPR

Manji smo boemi ljubavna je priča, no zapravo je riječ o naelektriziranom i lijepom prikazu kako se zidovi neke osobe pomiču, padaju i ponovno grade.” - NPR.org

Eimear McBride srušila je i ponovno izgradila čitav jedan svijet

Staša Aras, Najboljeknjige.com, 24. 11. 2018.

Od bilo koje rečenice se može početi, uzeti riječ kao kamenčić na plaži, bilo koji je dobar za početak. Ponekad knjige pročitam brzo, a one me ostave u tišini poput one koja me ispuni kad imam povišenu temperaturu. Između mene i svijeta namjesti se gusta magla nezvuka. Tu se smjesti svijet romana. Bez obzira na glasove i šumove ja sam u prostoru u koji me uveo svijet pisca. Tome, mislim, služe knjige, da me povedu u izrečenost koju sam samo slutila. Tada je krug zatvoren, ali kruga nije ni bilo dok se nije zatvorio. Zar još ima stvari o kojima se može na nov način pisati ili onih o kojima se još nije pisalo, pitat ćete se. Ima, to je dokaz da smo stvarni.

Ako pisac uspije verbalizirati stanja koja nas kopkaju svojom divljinom i sposobnošću da se otmu jeziku, osjećamo olakšanje čitajući. Nije da se radi o lovu na divlje konje lasom na livadi, ali ono što tražimo čitajući knjige titra u svijetu prepoznatih neizrečenosti.

Dobivši u ruke roman „Manji smo boemi“ (Fraktura, 2018., prijevod Anda Bukvić Pažin), otvorila sam ga i on me već na prvoj stranici povukao u sebe. Baš tako Eimear McBride, irska spisateljica, svojom sintaksom čitatelja zapliće i vezuje sa sobom na ludu vožnju. Kako joj je uspjelo stvoriti takvu bliskost odmah na početku - znam, ono zbog čega pišem ovaj tekst jest što sam to kod nje tako brzo shvatila. Koristeći svoju slomljenu sintaksu na način potpuno prirodan, koristeći se nekim organskim jezikom, disleksičnom logikom jezika, vijugajući tekstom kao da vozi ulicama Londona preuzela je moju čitateljsku žeđ i jednom kad sam joj zasjela na leđa, nisam je više puštala. Na taj mi je način mogla prodati sve a kamoli ne ono što se spremala izručiti. 

Eimear McBride nazivaju genijalkom, ovaj je roman nagrađen u Irskoj i Velikoj Britaniji s nekoliko nagrada. Njezin prvi roman „A girl is a half-formed thing“, također. 

Ono o čemu ova irska spisateljica piše opće su poznate stvari, ipak o njima se ne piše često, barem ne na ovakav način. U centru zbivanja je sazrijevanje (emocionalno i seksualno) mlade djevojke. Studentica glume upoznaje se i zbližava sa starijim glumcem, privlačnom, raskrhkanom ličnošću, jednim od onih tipova za koje se nadamo da naša kći neće nabasati. Divan je on i krasan, ali bolje nemoj. 

Zato postoje romani, da se junakinje upuste u ono što sami nemamo hrabrosti. Zanosan ljubavno-erotski ljudski roller coster intenziteta, propadanja i uzdizanja u vezanosti, u neimanju kočnica ni brana. Samo netko tako mlad i divan kao što je junakinja romana može ući u vatru i iz nje izaći nova. Nema puno romana koji su ovako uspješno i hrabro provalili u ljubavni odnos a da se nisu pogubili u klišejima, ispraznoj patetici, lupanju glavom u zid. Doduše stanja u koja junaci ulaze i o kojima McBride piše još su tabui u svijetu priznate književnosti. Odnosno, neobično je to i dalo bi se puno više pisati o fikcionaliziranju općih mjesta kao što su seks i droga (rock and roll je gotovo nestao, dosadilo mu je čekati da se netko pozabavi njime u okoštalim sustavima književnog svijeta). 

Svakako, htjela sam reći da su stanja protagonista često pogodna za jezični eksperiment jer su vruće glave, srca i spolnost u pitanju i smiješan bi bio obrnuti proces prevođenja uzavrelog odnosa u hladnokrvan sustav gramatike i kurtoaznog linearnog raspisivanja po pravilima realističkog romana. McBride piše iznutra. Ono što je veličanstveno je kako smo i mi brzo unutra. Nije li to ono za čim svi čeznemo? Naravno da su na stazu seksa i droge u literaturi ugazili mnogi, ne želim se vraćati tim tragovima, McBride svakako koristi dosege literarnih jezičnih eksperimentalnih formi, no ovdje je riječ o osebujnom spoju. „Manji smo boemi“ jednostavna je knjiga, nepretenciozna, to je naprosto ljubavni roman izrečen ljubavnim jezikom. Ono što ga izdvaja od jezičnih i tematsko-alternativnih povlaštenih područja, jednostavnost je kojim je to sve izručeno. To je ono što fascinira.

McBride piše o seksu, odnosno ona piše seks. Protagonisti radnje su non-stop u spajanju, u razmjeni svojih neizrečenih svjetova, spašavaju se i dave, gube i izranjaju ponovno da bi opet potonuli, ponovno izronili, da bi jedno drugo opustošili, ostavili na rubu pa onda spasili. Snažan intenzitet spajanja tako dobro preveden u svijet jezika, poetsko, eksperimentalno, čulno meandriranje. Dostojno i dosljedno vezivanje književnosti i erotike. Kad puca veza, puca i tekst, kad se rasprskava energija, disperzira se i tekst, ovdje nema uputstva za upotrebu a ono što me ispunjava srećom je da nisu ni potrebna. Princip integracije sadržaja i forme dosljedno je proveden. Roman je pisan devet godina i ono što je, uvjerena sam, definitivno, ne ispuštamo ga iz ruke. Velika je zasluga prevoditeljice Ande Bukvić Pažin što tekst tako nepogrešivo klizi i u prijevodu. Luda hrabrost i znanje.

Čitajući roman najviše sam uživala u jeziku i dinamici kretanja, već spomenutom slomljenom i uvrnutom sintaksom autorica simulira kretanje i dinamiku grada, to je ono što me na početku podsjetilo na eseje Virginije Woolf, „Vinjete Londona“. Autorica i sama u jednom intervjuu spominje da je London bio na početku i u centru pisanja te da se pišući sjećala grada. 

Vodeći nas svojim zavojitim šarmom teksta u ljubavni odnos, roman postaje najvažnija stvar u našem životu dok ga čitamo. To je ono veličanstveno iskustvo čitanja, uzvišeni trenutak, doseg literature. Autorica kroz fabulu podastire događaje koji su glavne likove oblikovali u psihologiju urbanih emocionalnih luzera i nije samo ljubavna priča ono na čemu počiva pažnja već fino nijansirana psihologija odnosa i borba za opstankom, za održavanjem glave iznad vode u bujici novih zakona modernih veza partnerstva. Pišući o bravuroznom jeziku i dinamici koja lomi i uspostavlja strukturu sadržaja, moram ponovno spomenuti prevoditeljicu Andu Bukvić Pažin koja ga je hrabro dovela na hrvatsku čitateljsku scenu. Ne samo da ga je hrabro prevela već je ovim prijevodom angažirala temu i sadržaj na koju licemjeri ponekad odmahuju rukom. Ova je tema nerijetko rezervirana za „tanke“ romane, uhvatiti se u koštac s ljubavlju bez uvijanja zaslužuje poštovanje. 

Manji smo boemi“ dala sam svojoj kćeri, također studentici glume, na čitanje. Rekla mi je da ga je pročitala u jedan dan, da je hodala ulicom čitajući ga. Znala sam da će to biti tako. To je vrsta teksta koja se kao živa u ustima fibroznoga popne odmah u crvenu zonu i odatle vlada čulima. Zato što je pisan čulima, organskim jezikom, jezikom kojim mrmljamo ljubavne prostote. I ne samo to, kroz ovu se džunglu izmjena, mnoštvo obiteljskih odnosa i rukavaca kojima priča na trenutke otječe, fabularnih niša i razreda provlači čvrsta osnovna nota dobroga pisca kojemu vjerujemo od početka da priču neće nasukati na lažni sprud. 

Na temeljima romana struje svijesti, podržana snažnom vjerom u više načelo ljubavi, hrabra u korištenju organskog pisanja, teleskopiranja, pokazivanju seksa bez omota opisnosti, kroz dinamiku organa i lutanje svijesti u povezivanju, Eimear McBride srušila je i ponovno izgradila čitav jedan svijet, svijet nade i povjerenja ne samo u tekst o ljudima nego i u ljude.


Manji smo boemi – Eimear McBride

Bibliovca.com, 21. 11. 2018.

Nećete to ni za živu glavu htjeti priznati, ali ovoj knjizi će vas dovesti obećanja o vrlo eksplicitnim scenama seksa.

Onda ćete se, nakon prvih desetak stranica, pitati je li tiskarski stroj poludio baš dok je tiskao VAŠ primjerak. Odgovor će biti – nije. Zatečeno ćete zuriti u ono što čitate i pitati se jesu li urednici primijetili da je prevoditeljica imala neobično dugu epizodu epileptičnog napadaja dok je ovo prevodila. Odgovor će opet biti – nije.

Onda ćete vjerojatno odustati ili barem poželjeti odustati od ove knjige. I ja vam neću dozvoliti.

Pišem ovu recenziju da vas pripremim, da vas uvjerim  da se nalazite pred knjigom kakvu niste još susreli, a sigurna sam da i nećete, jer nitko ne piše kao Eimear McBride. misleći na koje sve načine da vam objasnim pred kakvom se čudesnom, potpuno otkačenom i spektakularnom i nezaboravnom knjigom nalazite. Seks između dva glavna lika je, u tom kontekstu, možda i najmanje zanimljiv aspekt ove priče.

Vraćamo se skoro dvadeset i pet godina unatrag, u London devedesetih. Tek punoljetna Eily napustila je rodnu Irsku kako bi pohađala studij glume i započela potpuno novi život, sagradila potpuno novu sebe.
Prvi korak na tom putu jest skinuti staru kožu, tijesnu uniformu skrojenu od očekivanja ženske pokornosti, pobožnosti i čednosti. London je za nju vrtlog neobuzdanih novih iskustava i ona želi ravno u njegov dekadentni krvotok.
Svoju nevinost doživljava poput celofana iz kojeg se mora iskobeljati kako bi počela pripadati tom novom čudnovatom svijetu. Kada upozna Stephena, dvadeset godina starijeg glumca, nijedno od njih nije svjesno koga pušta pod svoju kožu.

Želeći svoju nevinost prepustiti prošlosti, Eily ubrzo shvaća da ju je predala u ruke proždrljivom mraku od kojeg bi pobjegla glavom bez obzira, da za nevinošću u taj mrak nije krenulo i njezino srce…

Seks je neobuzdan, da, i agresivan i nježan, i prljav i potpuno nov, i nesavršen i savršen; toliko silovit da u svakom tjelesnom srazu i s njega i s nje odlama komade sjećanja, čupa gelere boli i u prostor između njih urezuje opasna pitanja. Na sve to u početku odgovaraju tišina, bijes i izdaja.

A zatim nešto sasvim drugo…

Kako će ovo dvoje duboko ranjenih, nespojivih ljubavnika pronaći način da postoje, da opstanu, da prežive, kada za sve ono što znaju, što čine i što osjećaju ne postoje riječi, ne postoje formule, ne postoje pravila?

Voljela bih krenuti od prve stvari o koju ćeš se, draga moja čiteteljice, dragi moj čitatelju, sigurno saplesti. Krenut ćeš hrabro u tekst, možda malo prebrzo, i shvatiti da ne shvaćaš.

Možda ćeš zastati pa pokušati odgonetnuti zašto posrćeš. Interpunkcija možda? Rečenice završavaju tamo gdje nismo navikli na završavaju, a riječi koje, osjećamo, nedostaju nam nitko ne nadomiješta. Osjećamo njihovu fantomsku prisutnost, ali ih u tekstu nema. Točke su kao konfeti porazbacane po tekstu, naoko sasvim nasumično. Nigdje navodnika – ne znamo kad tko što govori. Ne znamo tko govori. Riječi koje nikada ne idu skupa, Eimear je stavila jedne do drugih i ostavila ih tako same. Neke druge nespojive riječi samljela je u sasvim nove izraze. Uskoro ćeš naići na prevelike razmake između riječi u tekstu, a nekoliko stranica dalje pronaći ćeš čitavu rečenicu, majušnog fonta, uguranu između rečenica normalne veličine.

Ovaj tekst će zaista tražiti jako puno od tebe, dragi čitatelju, draga čitateljice. Ne brini se što je teško; napisan je upravo s tom namjerom. Eimear McBride željela je postići jedan novi odnos između onoga tko čita i onoga što se čita i to joj je, shvatit ćeš ako ustraješ, uspjelo. Uskoro će ti biti jasno da ne čitaš o Eily i Stephenu. Zbog načina na koji je knjiga pisana, ti postaješ Eily, ti postaješ Stephen.

Ne čekaš da ti pripovjedač u bilo kojem licu opiše, scenu po scenu, što likovi čine, da ti objasni njihove motive, da za tebe oslika ugođaj i kontekst.

Ne. Zbog načina na koji je ova knjiga pisana, uronjeni smo izravno u osjećanje i doživljavanje svega što se događa, sudionici smo priče puno prije nego nastupi spoznajno tumačenje, kategoriziranje i procjenjivanje onoga što se zbiva.
Zbog čega je to važno, zbog čega je to novo?

Navikli smo, kada čitamo, da stvari teku linearno. Prvo nam nekoliko uvodnih rečenica govori gdje smo i kada smo, s kim smo, kako tko izgleda, što tko misli o kome, što tko misli prije nego djeluje, što tko misli o onome što je netko drugi odgovorio. Opis okruženja prethodi opisu atmosfere, koji pak prethodi nekakvom dijalogu. Sve se odvija lijepo organizirano, jasno, smisleno, linearno. Čak i unutarnja promišljanja pojedinih likova.

Onako kako se u stvarnom životu gotovo nikako ne odvija.

Kada bi pratili ono što se zbiva unutar našeg vlastitog perceptivnog stroja, stvari bi sigurno izgledale mnogo kaotičnije. Primjerice, sigurna sam da se naši unutarnji životi ne sastoje od jasnih, dovršenih rečenica. Sastoji se od misaonih trakica koje se međusobno presijecaju, zaustavljaju, natječu, poništavaju, pa se nastavljaju dok se ne dovrše ili dok ne izblijede.

Sastoji se od onih tvrdokornih refrena glupih pjesmuljaka koje ne možemo izbiti iz glave, a koji se miješaju sa fragmentima sjećanja uz koje uvijek ide nekakva izmaglica osjećaja – krivnja, ljutnja, ljubomora. Ubaci se tu i tamo kakav unutarnji komentar svijeta oko sebe koji zauvijek zaboravimo, poneka sočna psovka, skandalozna žudnja koju nikome ne bismo naglas odali i još stotinu takvih sitnih doživljaja koji nikada neuređeni ne izađu pred druge ljude. Interpunkcija ne postoji.

Eimear McBride samouvjereno na papir stavlja upravo taj materijal. Ona je čeka da se čitatelj oporavi, ne umiljava mu se, ne podilazi njegovim čitalačkim navikama ili možda čitalačkoj lijenosti, nije zainteresirana da se dopadne svakome tako što će svoj materijal oblikovati u ono što čitalac voli i lako čita.

Ali nudi nam nešto puno ljepše, izazovnije, egzotičnije. Nudi nam sirove doživljaje, i nudi ih obilato. Tako možemo zaista iz prve ruke proživljavati unutarnji život jedne osamnaestogodišnjakinje koja je preplavljena iskustvima o kojima ne zna razmišljati, koja još ne zna organizirati u koherentnu sliku svijeta, ali ih itekako ima kapaciteta doživjeti.

I mi doživljavamo s njom.

Kako je Eimear McBride došla do takvog načina pisanja? Pitala sam prevoditeljicu knjige, Andu Bukvić Pažin, koja sa mnom dijeli oduševljenje ovom knjigom, i ona mi je velikodušno objasnila ponešto o autoričinoj vlastitoj povijesti i njezinom stilu pisanja, pa to dijelim s vama.

“Po jeziku i načinu pisanja, ova je knjiga revolucionarna. Eimear McBride uspoređuju s Joyceom, zato što je Irkinja i zato što piše nekonvencionalno strukturirano, pa to podsjeća na roman toka svijesti. Ali ovo je zapravo roman toka podsvijesti – ona ne lovi misli, već više slike i neka gotovo predjezična iskrenja u mozgu, prije nego postanu misli.”

Odakle autorici ideja da na ovaj način izvodi karakterizaciju likova? Kaže mi Anda:
“Eimear nije profesionalna književnica, već školovana glumica koja je po završetku studija shvatila da kazalište nije njezin medij. Školovana je po načelima škole Stanislavskog – to je tehnika poznata kao metodska gluma. Ono što glumci rade na sceni, pokretom, tijelom, gestama, grimasama, ona pokušava prenijeti na papiru. I naravno da je to nemoguće napraviti konvencionalnom sintaksom i interpunkcijom.”

I sama sam čitajući autoričine intervjue pročitala kako je na vlastitom studiju glume naučila da se kroz pokret može potpuno izgraditi karakter lika, da se kroz pokret može pisati njegova ili njezina priča. Bit će vam jasnije što Eimear McBride radi ako pokušate pročitati jedan ili dva odlomka u kojima se susreću dva lika, pa ih pokušate pročitati naglas i nakon toga ih pokušate zamisliti kao filmsku scenu.

Postat će vam sasvim jasno zašto je scena mnogo jača upravo zbog onoga što je izostavljeno. Jer ne nedostaje. Jer Eimear zna da možete vidjeti. Jer zna da znate kako vaše tijelo govori čak i onda kada šutite.

Anda upravo ovo prepoznaje u tekstu: “Kao što ona pokušava pisati iz tijela i osjetila, tako bi to i čitatelji trebali doživjeti: visceralno, utrobno. Meni se znalo dogoditi da sam prevodila rukama i gestikulacijom najprije, pa onda te svoje geste pokušala prenijeti u hrvatski jezik.”

I što se mene tiče, Anda je posao odradila maestralno.
Prvih nekoliko poglavlja čitala sam paralelno Andin prijevod i original na engleskom, a onda sam ubrzo napustila engleski tekst jer me Anda vrlo brzo uvjerila da je odradila fenomenalan posao i da sam u sigurnim, vještim prevoditeljskim rukama.
Eimear se, naime, jako igra riječima. Njoj samoj je sadržaj važan, ali povremeno ga stavi sastrane kako bi iskoristila priliku da se poigra ritmom, rimom, zvukom riječi. Rezultati su očaravajući.
Tako ćemo vidjeti da u njezinom pisanju miris osim kvalitete i intenziteta ima i brzinu. Na 42. stranici se u prolazu osjeća spori miris muškog aftershavea. Noću u Londonu “plinski pupoljci žare” dok “povjetarac paluca”. Na policama se nalazi “tolikomnoštvo” knjiga.

Zbog čega sam ja očarana ovim naizgled banalnim besmislicama?

Modernizam u književnosti tipičan je po tome što okreće leđa tradicionalnim formama pripovijedanja. Ovo može u manje od dvije minute saznati bilo tko tko zna koristiti Google.

No, Eimear McBride ide i korak dalje. Njezino pisanje – njezino ustrajanje na vlastitom pisanju, na izboru stila, na izboru tema – prava je pobuna. Knjigu “Manji smo boemi” počela je pisati još dok je od izdavača primala odbijenicu za odbijenicom za svoju prvu knjigu, “A Girl Is A Half-Formed Thing”, u kojoj je iskovala svoj stil. Odbijala je bilo kakav prijedlog da je učini komercijalnijom, probavljivijom. Kada je konačno pronašla izdavača, malu firmu koja je tek počinjala s radom, prva njezina knjiga postigla je neočekivan uspjeh osvojivši brojne književne nagrade.

Ovu knjigu je pisala ravno devet godina. Samo za prvu verziju knjige trebala joj je godina dana i tek je onda, kako sama kaže, počela shvaćati o čemu i o kome piše.

Ne samo da je njezin stil nešto novo i eksperimentalno već je i njezin izbor tema kontroverzan i nekonvencionalan. Eimear McBride u obje svoje knjige ruši mnoge predrasude o ženama spisateljicama.
Žene su sposobne, bez zapadanja u patetiku, pisati o vrlo teškim temama.
Žene su sposobne pisati uvjerljive, slojevite muške likove.
Žene su sposobne pisati o nebrojeno mnogo oblika ljubavi, ne samo o onoj bajkovitoj, sudbonosnoj, savršenoj, koja ženu spašava i otkupljuje od svih njezinih grijeha i propusta i balzamira je u doživotno sretnu suprugu i majku.

A što je tek uradila pijedestalu na koji je postavljen poslovnični renesansni utjecaj majčinstva na ženu – to je doslovno strašno za gledati…

Pokazala je i da su žene sposobne pisati o odnosu između muškarca i žene koji je izrazito težak i kompliciran, koji će vjerojatno biti nepopularan i kod čitatelja koji u širokom luku zaobilaze kako sladunjave tako i one tragične literarne ljubavnike. Odnos Eily i Stephena je očaravajući, moralno upitan, emocionalno i psihološki nezdrav, ali…

Ah, ALI.

Oni koji razumiju i koji su osjetili zavodljivu moć preobrazbe samouništenjem i katarzu potpunog pada, ovu knjigu će knjigu zavoljeti duboko, unatoč onom pustošenju srca i duše koje će im autorica priuštiti.

Ovakav stil pisanja omogućio joj je da postane spisateljica, makar ostala i neobjavljena. Da, “Uliks” James Joycea izvršio je svoj utjecaj na nju u onoj mjeri u kojoj joj je pokazao što izražavanje u ovoj formi može, a što ne mora biti. Kako sama kaže u niz intervjua, njezino pisanje – ovakvo pisanje – jedino je mjesto gdje može biti potpuno slobodna, čak i od takvih stvari kao što su tradicionalne pripovjedačke i sintaktičke norme.

I konačno, Eimear McBride pokazala je da su žene sposobne hrabro i drugačije, a ne samo zapjenjeno romantično, pisati o seksu.
No, eto, vraćamo se na taj seks. Ima li, Iva, u toj knjizi seksa? Ima. Puno. Ali, na žalost mnogih od vas, nema pornografije.
Zbog te vaše upitno podignute obrve morat ću se sada potruditi objasniti što time mislim.
Prisjetite se vlastitog seksualnog života. Znam, i ja sam morala posegnuti daleko u prošlost. Prisjetite se svojih razmišljanja o tuđim seksualnim životima. Da, svi to radimo. Prisjetite se i svojih seksualnih maštarija. Da, svi I TO radimo.
Znate li što im je zajedničko? Osim toga što, naravno, postoje samo u glavi.

Mislim da ne griješim jako kada kažem da su naši seksualni doživljati i maštanja postali vrlo pažljivo nadzirani iznutra čak i prije nego započnu. Za svaki seksualni susret, čak i onaj rutinski, imamo razrađenu skriptu kako treba izgledati, zar ne?

Trebao bi se dogoditi kao spontano, ali tek onda kada su sudionici sigurni da su svježe istuširani. Bilo bi super kada neke dlake ne bi bile tamo gdje inače budu. Ako jesu, možda je dogovor da se gase svjetla ili da se ne pristupa nekim pozama. Možda je s vremenom postalo uobičajeno da se neke poze potpuno izbjegavaju zbog toga što netko od uključenih ne izgleda dobro prilikom seksa. Kako bi sve teklo glatko od početka do kraja, zna se što se prvo radi i tko kome što prvo radi, zna se već tko kakve zvukove voli ili ne voli, koji dio se odglumi više, a koji manje, zna se točno kako se koga požuri kad je onom drugom već malo dosta.

Ukratko, mozak je čitavo vrijeme uključen i daje upute sudionicima kako da se što učinkovitije, sa što manje nereda i nepotrebnih radnji, dođe do filmskog svršetka.

Seks je prestao biti niz sirovih doživljaja, a postao je scenarij. Seks je prestao biti istraživanje, a postao dokazivanje. Seks je prestao biti divlji, nepripitomljen, nefiltriran, neobuzdan, čudan, izazovan, prljav i prirodan. Postao je samo još jedan aspekt naših života u kojima se natječemo u tome tko će najbolje glumiti ono što nije, kako bi ispunio tuđe fantazije. Rima je slučajna.

Zbog svega toga je seks u ovoj knjizi, između ovo dvoje ljudi, pisan ovim stilom koji nas uranja u zaboravljeni aspekt seksa – neposredno doživljavanje i riskiranje unutar vlastitih pomičnih granica – ono što je toliko originalno i svježe da izaziva oduševljenje, olakšanje zbog spoznaje da takav seks nije zaboravljen (barem u literaturi), ali i duboku žudnju za takvim seksom, unatoč tome što sa sobom povlači mnogo emocionalnih i psiholoških turbulencija.

Niti jedna scena nije pisana s namjerom da izaziva i uzbudi onoga tko čita; seks ovdje nije pažljivo uređen za unutarnje oko čitatelja, nije tu da ispuni neke čitateljeve fantazije ili estetske kriterije ili nerealna očekivanja, ili da mu ponudi praktične ideje za neke svoje privatne avanture – za to su zaduženi ljubavno-erotski romani.

Seks je ovdje način komunikacije, istovremeno otkrivanje i skrivanje. Njime se prenosi neizrecivo, bilo ono iscjeljujuće prekrasno ili razorno ružno.

O onom drugom ne mogu razgovarati. Ne želim. Ne još.

Zbog svega navedenog, ova knjiga u meni već danima izaziva nove odrone “ushitaužitkaužasa”. Znam da sam pronašla knjigu u koju ću ostati vječno zaljubljena.

Anda Bukvić Pažin je apsolutno briljirala prijevodom. Ako za ovo ne dobije nekakvu nagradu uz koju ide lijepa novčana nagrada, da si žena priušti oporavak negdje gdje će joj jedina briga biti ispod koje će palme sutra leći, onda neka sve ide u Temzu materinu.
Nedavno mi je, dok smo oduševljeno brbljale o ovoj knjizi, rekla (pomalo u nevjerici) kako su neki kritičari rekli da je kraj knjige presladunjav.
Reći ću ovdje ono što sam rekla njoj tada i što sam rekla da NEĆU napisati u recenziji, ali…
Ako je išta GORKOslatko u ovoj knjizi – ali doslovno – to je kraj. Onaj tko misli drugačije, da prostite, nikad spermu progutao nije.

Eimear McBride – Manji smo boemi

Sovin kutak, 3. 1. 2018.

To je ta. To je knjiga koja je izazvala podijeljena, najčešće negativna mišljenja otkako je izašla.

Moja ju je prijateljica iz djetinjstva kupila na osnovu recenzije jedne blogerice. Iako je u recenziji pisalo da knjiga nije baš za svačiji ukus, ona se odvažila. Nije ju mogla čitati. Nije niti njezina sestra, koja je studirala stranu književnost (ne irsku, ali nije važno). Onda ju je posudila jedna od mojih najstarijih prijateljica, profesorica engleskog jezika. Ona ju je pročitala i oduševljena je. Kako meni svaki vrag ne da mira, odlučila sam ju i ja pokušati pročitati, tako da je taj neslavni primjerak došao do svoje četvrte čitačice.

Spoiler: rezultat je 2:2

Priča prati jednu turbulentnu ljubavnu vezu između osamnaestogodišnje studentice glume, koja je iz Irske došla u London na studij, i tridesetosmogodišnjeg glumca, koji još uvijek traži svoje mjesto u svijetu. Njihov odnos onima moje generacije izgledat će poput nečega što je “ispalo” iz Jerry Springer Showa. Love-hate odnos ovo dvoje podiglo je na jednu novu razinu.

No, sama priča i sama veza ne bi bili toliko turbulentni da nije njihovih pozadinskih priča, trauma iz djetinjstva i nezdravih odnosa prilikom odrastanja, pa i (u slučaju dotičnog) u odrasloj dobi. Radnja smještena u jednu akademsku godinu sredinom devedesetih, posezati će za prošlošću duboko u osamdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća.

Duboko ranjene individue, sa teškim i bolesnim traumama iz djetinjstva, u svojoj će boli kroz ljubav pronaći zajednički jezik i premostiti razliku u godinama. No, stvari nisu tako jednostavne, kada naučeno ponašanje preuzme kontrolu i oštećeni dio krene sustavno povređivati voljenu osobu. Uragan situacija, emocija i riječi pratit će dvoje glavnih likova (čija imena saznajemo tek pod kraj knjige) na putu prema iscjeljenju i normalnom životu.

Ako ste došli do ovog retka, jamačno se pitate što ne valja s knjigom. Zasada zvuči prilično čitljivo, možda i više od toga.

Ono što je velika specifičnost knjige jest način na koji je pisana. Rečenice nepovezane, bez početka i kraja, upravni govor stopljen s neupravnim, interpunkcija od koje se vrti u glavi – ukratko, jedna kaotična masa misli na koju se teško koncentrirati u dovoljnoj mjeri da možemo pratiti radnju.

Budući da je moja prijateljica, kojoj se svidjela knjiga, vrlo sličnog ukusa kao ja kada su u pitanju knjige, odlučila sam poslušati njezin savjet i “izdržati” jer nakon pedesetak stranica postane lakše. I bila je u pravu.

Kako nove cipele moramo razgaziti, tako očito postoje i neke knjige na koje se moramo “naviknuti”. Inače nisam pobornik forsiranja čitanja knjiga koje na prvu budu mučenje, no ovoga puta mi je drago da sam ustrajala. Nakon prvotne prilagodbe, niti stil pisanja nije više bio problematičan. Priča je zanimljiva i u nekim se dijelovima lako možemo pronaći u svojoj mladosti. U jako malo njih, doduše, jer životi kakve vode glavni likovi, nisu baš za preporuku

Veliki je naglasak u priči stavljen na tjelesni dio veze, koji prema kraju knjige pada u drugi plan, što je zapravo realna karakteristika svake veze: počinje tjelesnom privlačnošću kako bi se razvila u nešto dublje. Detalji nespretnosti prvih seksualnih odnosa para koji je krenuo u vezu, nesigurnost onog manje iskusnog, učenje, prepuštanje i uživanje, sve su to detalji u kojima ćemo pronaći djelić svojeg seksualnog sazrijevanja.

No, kada se prošlost glavnih aktera krene odmotavati, krenut će šokantni dijelovi, koji će u nekim trenucima stvarati i mučninu, suze, poriv za zatvaranjem knjige. Koliko emocija prožive glavni likovi, proživi i onaj tko njihovu priču čita. Love-hate odnos između nesvakidašnjeg para prenosi se i na čitatelja.

Unatoč već spomenutom kaotičnom načinu pisanja (koji se, usput budi rečeno, prema kraju knjige ublažava, ili je to samo subjektivni dojam uslijed onog navikavanja), postoji nešto poetično, boemsko u ovoj knjizi. Na trenutke sam imala osjećaj da čitam nešto iz romantičnih godina s kraja osamnaestog na prijelaz u devetnaesto stoljeće… poput Patnji mladog Werthera u opisima ljubavi, samo na modernijim drogama Teško mi je opisati što je to točno što mi se svidjelo u knjizi, budući joj je puno lakše naći zamjerke, naročito u stilu i šokantnim dijelovima, ali svidjelo mi se čitati ju. Svidjela mi se priča, svidjela mi se oštećenost likova koju su s toliko žara željeli “popraviti” zbog ljubavi, svidjela mi se ta neka idealizirana, boemska ljubav, koja je u svojoj savršenosti prepuna glupih i teških grešaka, ali opet od nje se ne odustaje. I, iskreno, mislim da priča ne bi imala ni blizu toliku jačinu da se radilo o likovima s manjom razlikom u godinama. Zrelost jedne osamnaestogodišnje djevojke i tridesetosmogodišnjeg muškarca, toliko su usporedive da je jednostavno logično da kreću na put samospoznaje i sazrijevanja zajedno.

Za kraj, mali disclaimer: iako se knjiga meni dovoljno svidjela da joj udijelim maksimalnu ocjenu na Goodreadsu, ne odgovaram za moguće primjedbe ukoliko vama ne bude po ukusu Knjiga je vrlo neobična i vrlo kaotična, ali u suštini pripovjedački bogata i emotivna, no kako se ja nikako ne bih mogla priviknuti na cipele broj premale, tako vjerujem da postoje čitatelji koji, unatoč trudu i ustrajnosti, jednostavno neće moći “ufurati se” u ovu knjigu. I to je više nego u redu. To ne znači da ste nedovoljno inteligentni za nju, kako je rekla moja draga Alis (kojoj također knjiga nije sjela), to samo znači da ona nije dovoljno dobra za vas i da trebate krenuti dalje. U knjigama trebamo uživati, a ne mučiti se čitajući ih – toga nam je dosta bilo u školi s lektirom

Ukoliko se ipak odlučite na čitanje ove knjige, voljela bih čuti vaša mišljenja bez obzira jeste li ju dovršili, ili odustali nakon par stranica.

McBride: kad jezik skraćuje put do doživljaja stvarnosti

Marija Ott Franolić, HRT - HR3 – Bibliovizor, 9. 2. 2019.

Dugo sam odgađala pisati kritiku romana irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi jer ono što me najdublje pogodilo za vrijeme čitanja gotovo je neizrecivo. To je stil koji me podsjetio zašto volim čitati, zašto se čitanje ponekad pretvara u konzumiranje, u nešto poput gutanja ili disanja u nekom neprirodnom, a opet poznatom i našem ritmu. Tekst je to iz kojeg sam teško izašla – a kad sam se konačno vratila – znala sam da više nisam ista, da me tekst izmijenio. 

Siže romana Manji smo boemi toliko je banalan da bi mogao biti predložak za ljubavni roman kakav možete kupiti na kiosku. Mlada djevojka dolazi iz Irske u London studirati glumu i upoznaje starijeg glumca s kojim započinje turbulentni ljubavni odnos. No jezik romana, osobito njegovog prvog dijela, očuđen je, poetski i komprimiran tako da se dobiva dojam da ga je autorica izvukla iz samog nesvjesnog, iz predsvjesnog, iz faze u kojoj je nedovoljno artikuliran da bi bio izgovoren. Na stil se treba naviknuti, strpljivo u njega zagaziti i to će se itekako isplatiti – čitatelja će svijest glavne junakinje potpuno obuzeti. Roman se čita predsvjesno, kao što je i napisan, jer – riječima spisateljice Jeanette Winterson – McBride kao da piše protiv jezika, tražeći smisao u svijetu u kojem smisao ne postoji.

I kao kod sve vrhunske literature – taj predsvjesni jezik koji nalikuje struji svijesti ali to nije, taj jezik prepun rima, aliteracija, krnjih i nedorečenih rečenica, prelijevanje dijaloga s naracijom bez interpunkcija i korištenje inverzija - to zapravo postaje 'prirodan' jezik. Očuđenje ga je učinilo jedinim mogućim jezikom za opis emocionalnih i fizičkih stanja kroz koja protagonistica prolazi. Kao što se ni u životu misli i razgovori ne odvijaju linearno, savršeno posloženo, tako i ovaj tekst stilski skraćuje put između opisanoga i doživljenoga. Zato se ne dokučuje umom, ne iziskuje razmišljanje za vrijeme čitanja, već se taloži u osjetilima, razarajući nas upravo na razini vlastitih emocija, sjećanja i doživljaja. 

Zbog takvog stila, ali i irskog podrijetla, McBride uspoređuju s Jamesom Joyceom. I iako poetičke sličnosti postoje, velika je razlika u njihovoj čitljivosti – stil ove autorice samo treba pustiti k sebi, zaodjenuti se njime, a on će se u tijeku radnje olakšati i postati konvencionalniji. Za njegovo razumijevanje nisu potrebne – kao za Joycea – dodatne reference niti posebno književno obrazovanje. Hrvatskim čitateljima roman donosi izdavačka kuća Fraktura, a iznimni užitak u tekstu omogućila im je prevoditeljica Anda Bukvić Pažin koja je raznolikim i sjajnim kreativnim rješenjima zadržala stilske odlike romana, prenijevši time njegovu originalnu otvorenost i nedorečenost. 

Sazrijeti i nadvladati smetnje tijela 

Na početku romana osamnaestogodišnja Eily, brucošica glume, upravo je došla iz provincijalne Irske u veliki i slobodni London. Radnju cijelo vrijeme prate gotovo filmski opisi Londona, dobiva se dojam da je grad jedan od likova u romanu. Tu Eily želi postati glumica, što prije odrasti, osloboditi se okova strogog patrijarhalnog odgoja, ali i naći svoje mjesto među kolegama:

U krevetu noću patim u pokušajima da dokučim semestar. Pored koga sjesti? Ili samo odšetati do klupe? U kojoj vrsti jesam ili bih mogla biti? S mlađima, da. A ako sam najmlađa? Pa? Nisam od blagoglagoljivih fakultetskih garnitura. Niti od onih koji su se priključili da isključe uredski posao. Ni od onih enciklopedijski potkovanih o svakom ikad prikazanom komadu. Ili koji plaćaju stan kao fotomodeli. Ili sav novac je od doma.

Ubrzo Eily susreće Stephena, glumca od 38 godina, problematičnog čovjeka dobrano uništenog alkoholom, drogama, i, kasnije ćemo saznati, seksualnim zlostavljanjem. Prvi put kad su se sreli mislili su da se više nikad neće vidjeti i to im je olakšalo ponašanje u noći u kojoj protagonistica odlučuje izgubiti nevinost. Taj prvi seksualni odnos samo je uvod u mnogostruke seksualne avanture. Moglo bi se reći da se cjelokupni odnos glavnih likova zasniva na ogromnoj količini seksa, no to bi bilo samo djelomično točno, jer uloga seksa u romanu je višestruka. 

Opisi spolnih odnosa kod Eimear McBride nisu ni pornografski ni neukusni, a ponuđeni su iz iznutra, iz perspektive glavne junakinje, kroz njezine fragmentarne dojmove. To dovodi do eksplozije čula: roman osjećamo visceralno, negdje u dubini trbuha. Njezin predsvjesni stil pokazao se idealnim za uvjerljive i predočive opise ženske seksualnosti, najbolje na koje sam uopće naišla u literaturi. 

Autorica koristi Eilyin zor da bi uvjerljivo prikazala žensko oslobođenje od potiskivanja tjelesnosti. Na početku glavna junakinja pomišlja da je došla svladati smetnje tijela, ali nije lako nadvladati konzervativni odgoj iza kojeg se valjaju stoljeća patrijarhata. Majčina rečenica: gospođice nadam se da se nisi uvalila u nešto da me osramotiš! zrcali samu bit zakopčanog odnosa prema tijelu. Tako odgojene djevojke su, Eilyinim riječima, začepljene sramom

Roman prikazuje evoluciju glavne junakinje od srama preko prihvaćanja vlastite seksualnosti, sve do aktivnog iniciranja odnosa i užitka. U samom početku skinut će se pred Stephenom i pomisliti Valjda neće sad gledati?, i tu je sadržan čitav paradoks 'klackanja' ženske seksualnosti: želja postoji, ali dobre curice znaju da se nije pristojno pokazivati. Kasnije pronalazi put ka svome tijelu i užitku i primjećuje: sramežljivost se razletjela po svuda

Ježenje, naše ruke. Malo nema zraka unutra, šeprtlja on. Ja kimnem. Ali moja brada u njegovoj ruci. Moju. Bradu obujmi dlan. Privuče. Dlan obujmi obraz. Vrat leđa Scarlett O'h. Škljoc! Na mojim ustima usta. Moja usta sama daju poljubac i poljubac se uvuče. Spora smetenost. Vino u vijugama. Lecnem se malo i izdaju koljena. I koljena. Dotaknu. Koljena. I ljubi još. Njegov jezik zapaluca a tijelo će Ne.

Stephen i Eily započinju intenzivnu vezu, odnos koji uklupčuje ljubav, ljubomoru, posesivnost i slobodu, no poškodovani su traumama iz prošlosti i teško pronalaze riječi. Zato komuniciraju seksom. Ono što nisu kadri izreći, glavni likovi ispoljavaju na tijelu onog drugoga: agresijom ili nježnošću prenose poruke, odražavajući fizički svoje frustracije, strahove i trenutna raspoloženja. U jednom trenutku Stephen to i verbalizira: Ušao sam u svoje tijelo da izađem iz glave. Nije bilo načina da o tome razmišljam pa i nisam. 

Stephen u početku vodi taj odnos, Eily mu se divi, otvara joj svijet, i ne samo seksualno. S njime ona čita nove knjige, gleda nove filmove i kuša nova jela. No s vremenom ta se veza razvija u drugom smjeru, Eily će bolje upoznati samu sebe i sroditi sa svojim željama. To će temeljito promijeniti dinamiku njihova odnosa. Ona će pomoći Stephenu boriti se s demonima, prihvaćajući njegove traume i ožiljke, ne odustajući od njega. Sirovo i bez patetike ovaj roman progovara o ranjavanju onih koji su nam najbliži, o nemoći izražavanja prejakih emocija, o želji za ljubavlju i prihvaćanjem. Odnos Eily i Stephena čas je nasilan, čas se priklanja najvećoj nježnosti, nema sredine: on čas kipti svojom hladnoćom, čas hladi svojim žarom.

Manji smo boemi je i tekst o normalnosti, jer glavni protagonisti su autsajderi. Michel Foucault još je 1970-ih ustvrdio da norma istovremeno određuje pripadnost i djeluje korektivno, dakle, isključuje i kažnjava one koji ispadaju iz okvira. Eily i Stephen žeđaju za razumijevanjem, za normalnošću koju nisu u stanju postići. Možda su zato odabrali biti glumci, ne bi li se u drugim ulogama lakše sakrili od stvarnosti? Stephen će za glumu reći da mu je nudila življenje bez posljedica

I baš kao i jezik i stil romana koji rečenice i dojmove ostavlja nedovršenima, tako su i njihove sudbine otvorene, tek-u-formiranju. Glavni likovi su manjkavi, polu-dovršeni i to ih povezuje s naslovom kod nas neprevedenog autoričina prvog romana iz 2013., A girl is a half formed thing. No jedno drugome uspijevaju pomoći – do kraja romana njihovo se formiranje počinje privoditi kraju, zajedno uspijevaju pronaći svoje mjesto. I koliko god će se njihova verzija normalnog teško uklopiti u okamenjenu malograđansku i osuđujuću sredinu koju kroji inertna većina, oni više nisu izgubljeni nego čine zajednicu i Eily će primijetiti da je stvorila svoje vlastito normalno s njim

Prenošenje ženskih iskustava 

Nakon opetovanog čitanja ovog romana, nije mi lako sažeti sve dojmove i osjećaje. Neobičan je to tekst na više razina i o njemu je teško pisati, no Eily mi se čini poput stare poznanice ili neke mlađe verzije mene same, njezin bih doživljaj svijeta mogla obući poput udobne stare dolčevite koja bi mi savršeno pristajala. Unatoč tome jakom umjetničkom i osobnom doživljaju - ne radi se tu samo o lijepoj književnosti u kojoj uživamo, pa zaklopimo knjigu i idemo dalje, jer ovaj roman vraća nas i socijalnoj funkciji literature. 

Kao što je upozoravala feministica i teoretičarka Rita Felski u knjizi Beyond feminist aesthetics, književnost nije i ne treba biti samo autoreferencijalni sustav, zatvoren sam u sebe. Čitanje o ženskim iskustvima, subjektivnosti, emotivnosti ili odnosu prema seksualnosti, mnoge bi žene moglo nagnati na razmišljanje o vlastitim životima, možda i oslobođenje od patrijarhalnog odgoja i vlastitih ograničenja. Američka eksperimentalna avangardna spisateljica Kathy Acker držala je da žene trebaju prekršiti književne zakone i stvoriti vlastite, jer postojeći zakoni ženama ne omogućuju da opišu realnost vlastitih života. I zaista, otkad žene više pišu, otkad su prisutnije u književnom i uopće kulturnom polju, to se sve više događa. Pojavljuju se nove, svježe mogućnosti opisivanja ne samo ženskih života, vizure koje svojim jezičnim i žanrovskim rješenjima izlaze iz utabanih kanonskih mogućnosti.

Manji smo boemi neka je vrsta ženskog bildungsromana. Nije fragmentarni stil nužno adekvatniji za prenošenje ženske priče, ali neočekivani jezik književnosti nudi nam drugačija savladavanja i shvaćanja realnosti, vodeći nas korak dalje no što to mogu jezik filozofije ili znanosti. Da je književnost medij kojim razumijemo sami sebe, vježbamo se artikulaciji vlastitih iskustava i svakodnevnog života, ustvrdio je francuski filozof Paul Ricoeur, a feministice tome dodaju da je artikulacija iskustva osobito važna za one koji u društvu nisu dominantni pa se za svoje životne priče tek trebaju izboriti. 

Nakon prve polovine teksta u kojem je čitatelj potpuno uronjen u Eilyinu priču i njezin doživljaj svijeta, drugi dio teksta donosi Stephenovu priču o mučnom i traumatičnom djetinjstvu. On govori, Eily samo sluša. Svijet teksta se mijenja jer njegovo je pripovijedanje potpuno realistično. Takvo se pripovijedanje može čitati kao razrješenje traume: ona prestaje biti njegova-unutarnja i pretvara se u njihovu-vanjsku. S druge se strane opreka realističnog pripovijedanja i predsvjesnog stila ukazuje na njihove različite karaktere, drugačiji način nošenja s vlastitim demonima. Jer Eily i Stephen jedan su drugoga bezglavo pustili u uzburkani svemir različitih osobnosti, strasti, frustracija i žestokih emocija. I baš je to dopuštanje uvida u ranjivosti onoga drugoga pomirilo njihove problematičnosti. 

Kroz takav su odnos, svaki preko svoga jezika, došli do zajedničkog smisla. Iako je čitatelj svjestan da je njihovo pomirenje možda kratkoga daha i da će ih ubrzo napasti demoni iz prošlosti i urušiti tu idilu, Stephen je ipak prepoznao osobu kojoj može vjerovati, a Eily je u vezi sa Stephenom pronašla neku jaču, odrasliju i normalniju sebe. A ja? Ja sam roman pročitala barem četiri puta, otkrila nov način doživljavanja ženske subjektivnosti i osjećajnosti, i na kraju se mogu potpuno složiti s riječima glavne junakinje: 

Ovdje je za biti, čak i ako nije posve kako treba.

Tribina Razotkrivanje s Eimear McBride
Festival svjetske književnosti 2019.
13. 9. 2019., Hrvatski glazbeni zavod, Zagreb

  1. Tribina Novi ženski glasovi: Eimear McBride Tribina Novi ženski glasovi: Eimear McBride U srijedu 20. veljače 2019. u 19 sati  u Kulturno informativnom centru u Zagrebu (Preradovićeva 5) tribina Novi ženski glasovi predstavit će irsku spisateljicu  Eimear McBride. O njezinom romanu Manji smo boemi razgovarat će prevoditeljica Anda Bukvić Pažin i književna teoretičarka Maša Grdešić, a razgovor će moderirati Marija Ott Franolić.                 Kakvo je