Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: mađarski

  • Prijevod: Xenia Detoni

  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266889-6

  • Naslov izvornika: Balkáni Szépség avagy Slemil fattyúja

  • Vrsta uveza: tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 420 g

Osebujni kovač grbova za sve režime Franjo Šlemil najradije Bogu krade dane na terasi novosadskog hotela Luxor, odmah do svoje kućice s radionicom i vrtom. No na njegovu je imovinu oko bacio vlasnik hotela, sumnjivi biznismen Kotarac, koji se obogatio švercajući naftu i ratujući u Hrvatskoj i Bosni. Franju jednog dana posjeti misteriozna hotelska pjevačica Laura Rottenbiller raspitujući se o njegovoj obitelji. Naime svi se još dobro sjećaju njegova djeda, Jánosa Slemila, koji je izučio mehaničarski zanat kod gospodina Schwarza, a nakon 1918. i preuzeo njegovu radionicu. Tijekom godina János je postajao Jovan, pa Johann, a sve je promjene režima i država uspio preživjeti na vrlo zanimljive načine. Ipak, Franjo još uvijek traži odgovore čije je on zapravo kopile i gdje je završila balkanska krasotica...

Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile izvanredan je roman mađarskog književnika rođenog u Vojvodini Lászla Végela.

Maestralno ispripovijedana, ironična, melankolična ali i puna duha, Balkanska krasotica osvaja kao dokaz trijumfa ljudske nesalomljivosti u strahotama 20. stoljeća. Vegelovska karnevalizacija historije nije razuzdana i bučna, nego prigušena, mučaljiva, melankolična.

Teofil Pančić, Vreme

Kod nas je malo pisaca za koje možete reći da su veliki i kao ljudi i kao intelektualci, a Lászlo Végel jedan je od njih.

Filip David

László Végel gost nedjeljnog "Doručka s autorom"

Hina, Novi list, 3. 12. 2017.

U sklopu programa "Doručak s autorom" ovogodišnjeg 23. Sa(n)jam knjige u Istri u nedjelju je gostovao poznati književnik László Végel koji se u razgovoru s voditeljem Aljošom Pužarom dotaknuo brojnih tema koje su zaintrigirale pulsku publiku.

Ustvrdivši za sebe da je redom vojvođanski, mađarski i srpski pisac te počasni građanin rodnog gradića kod Novog Sada Végel se, govoreći o svom ulasku u svijet knjige, prisjetio djetinjstva kada je kao mali dječak odlazio do lokalne biblioteke gdje je, kako je rekao, "bila lijepa bibliotekarka" te čitao najprije dječje knjige. A kad je pročitao, kaže, sugerirala mu je da pročita Stendhala.

Prisjetivši se i svog radnog iskustva kao dramaturg na TV-u u Novom Sadu te kako je tamo postao nepoželjan, László Végel je istaknuo kako "danas cenzura ima suptilan karakter i tajanstveni utjecaj", a knjige su "postale stvar elita", jer književnost stvara novu intelektualnu elitu.

Za svoj Novi Sad rekao je da je to grad koji je uvijek bio grad imperija i čuvao dunavsku ravnotežu.

Za odnos s prevoditeljima pak kaže da zbog vezanosti uz vlastitu rečenicu, razgovara sa svojim prevoditeljima kako bi vidio prepoznaje li cjelinu i usredotočuje se s njime na bitne stvari.

"Uvijek sam imao dobre prevoditelje", dodaje.

Sebe smatra Europejcem, a europsku kulturu, kaže, čine grčka filozofija, rimsko pravo i Biblija.

"Duša Europe ipak kultura", kaže.

Végel je napomenuo i da je "prvih" 40 godina pisao noću, pisaćom mašinom, no sada se "informatički opismenio" pa više ne smeta susjedima. Iako ne poriče važnost tehnologije smatra žalosnim što odrasli za djecu nisu osmislili ništa zanimljivije i uzbudljivije od pametnih telefona i 'tableta'.

Suvišan čovjek

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 9.12.2017.

Dvadeseti vijek i sve što se u njemu dešavalo, a obilježili su ga najprije smrt i krv, sasvim sigurno u književnosti je iznimno izazovna tema. Prenapučenost ovog stoljeća tragičnim događajima, ali i uzletima čovječanstva, pred pisca stavlja niz mogućnosti i niz prepreka. Već smo na izmaku druge decenije novog vijeka i još uvijek za sobom vučemo nesagledivu gomilu dvadesetovjekovnih okrvavljenih repova. I dakako, književnost nije istoriografija, i njen posao nije da utvrđuje povijesne činjenice. No, ipak, ova po mnogo čemu mračna prošlost čovječanstva nameće se i književnosti kao nezaobilazan okvir, kako bi se njenim perspektivama pokušalo bar malo dokučiti šta je taj dvadeseti vijek zapravo bio.

Strašni vijek

U svom romanu “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” pisac László Végel priču postavlja tako da se kroz njegovu pripovijest i junake ogleda sve ono što je minuli vijek učinilo strašnim. Dakako, Végel nije pisac istorijskog romana, već pisac koji nastoji svoju priču ispripovijedati kroz život dvije generacije jedne porodice. Da, okvir se čini poznatim, u romanu “Doba mjedi” Slobodan Šnajder je na sličan način nastojao pisati o utvarama koje još sa kosom nemilosrdno lutaju balkanskim poljima. Végel, međutim, gradeći ovu pripovijest stvara junaka koji je po mnogo čemu atipičan pripovjedač, jer ne ide oprobanim hroničarskim metodom. Već autentičnim glasom prvog pripovjedačkog lica karakterizira osebujnog i drugačijeg junaka.

Pomalo luckasti i prijevremeno ostarjeli Franjo Šlemil, sjedeći na balkonu hotela Luxor u Novom Sadu, neumorno svaki put kad mu se ukaže prilika priča priču o svom djedu Jovanu Šlemilu, novosadskom Mađaru i kovaču grbova. Franjo je neželjen gost hotela Luxor otkako je taj hotel privatizovao ratni profiter Kotarac. Koji pak želi kupiti Franjinu kuću i radionicu, kako bi proširio svoje ratnim zlodjelima i pljačkama stečeno zdanje. Tako je sve dok se na balkonu Luxora ne pojavi Laura Rottenbiller, Bečlijka, koja želi čuti priču o čuvenom Franjinom djedu Jovanu. Budući izazovna dama Laura svojom pojavom vješto osvaja i tranzicijske hohštaplere. Konačno, Franjo zadobija svu naklonost vlasnika i osoblja hotela, ali i veoma privlačnu slušateljicu. Neobično zainteresovanoj Lauri za sudbinu porodice Šlemil otpočinje Franjo dugu pripovijest o lomatanjima njegovog djeda kroz nedaće država i režima. Sve počinje slomom austrougarske monarhije. Novi Sad je grad na vjetrometini, uvijek nesiguran gdje pripada. Prostor je to isprepletenih identitetskih matrica, jezika, kultura i načina življenja, a ujedno time i mjesto krvavih sukoba u trenucima kada razorne sile rata pokucaju na vrata. Jovanov život se mijenja 1918. Njegov dotadašnji gazda gospodin Schwarz, kod koga je Jovan izučio zanat kovača državnih grbova, slomom monarhije odlazi sa porodicom na put u Beč. Jovanu ostavlja na čuvanje vilu i radionicu, pod izlikom da će se kada se situacija smiri vratiti. Sa Schwartzovima odlazi i Jovanova supruga, ostavljajući mu na brigu maloljetnu kćer Eriku.

Jovan dolaskom srpske vojske kao pobjedničke, koja sada uspostavlja novi red, shvata zapravo suštinu položaja čovjeka u odnosu sa svakom silom i moći. Végel stvarajući svog junaka ispisuje maestralne stranice koje pokazuju kako običan čovjek u dodiru sa svakom vlašću zapravo uvijek strada. Jovan će se, međutim, prilagoditi. Prvi će istaći novu zastavu, voziće se, na sablazan drugih sunarodnika Mađara, na biciklu sa ljepoticom Ivanom Perišić, pristiglom iz Beča. Otkriće kako je ona model čuvene bečke slikarice iz njenog ciklusa “Balkanska krasotica”. To će ga cjeloživotno opsjedati, i Ivana će postati, zahvaljujući jednom aktu koji mu je poklonila, njegova opsesivna čežnja za drugačijim i nedostižnim životom. Ispostaviće se, i žena koja će svojom sjenom obilježiti život njegovog unuka. Pojaviće se u gradskoj upravi kao uposlenik, postavljaće nove brave za novu vlast. Svjedočiće osvetoljubivosti i oholosti pobjednika, te biti predmet osude sunarodnika. On je izdajnik. Sve kako bi sačuvao Schwartzovu imovinu i izborio se za budućnost svoje kćeri. Kako vrijeme prolazi, Jovan počinje kovati nove srpske grbove kako bi se zamijenili stari mađarski. Prolaze godine. Vlast se opet mijenja, ponovo je Novi Sad mađarski grad. Ponovo Jovan kuje nove grbove, mijenja brave, ističe zastavu, dokazuje svoju lojalnost i sanja da zaposli kćer kao poštaricu i očekuje povratak žene i gospodina Schwartza. I iznova se stvari mijenjaju, u Novi Sad ulaze partizani i Crvena armija, i sve se iznova ponavlja. Svaka vlast ritualno zaposjeda mjesto prethodne, samo Šlemil nastoji preživjeti dajući svakoj vlasti ono što je potrebno da kupi svoj mir. Neće, ipak, ići uvijek lako. Svaka vlast je Jovanu nešto uzela. Svakoj vlasti je jednako bio i kriv i sumnjiv. Ali i dalje je kovao grbove. Onako kako je vrijeme nalagalo, i kakvi su bili u modi. Nakon djedove smrti, Franjo sa istim opsesijama nastavlja djedov zanat. Sa jednakim bremenom prošlosti, i neriješenim balkanskim računima. Obilježenim sada divljim kapitalizmom, povampirenim fašizmima, i dakako potrebom da se kuju ponovo novi grbovi i mijenjaju stare brave. Da se prekrajaju ideološke prošlosti i zasluge.

Izgubljeno ljudsko

Végelov roman donosi priču o jednoj, kako njegov junak kaže, protraćenoj generaciji, ili više njih, žrtvovanih na žrvnju istorije i ideološkog fanatizma tokom dvadesetog vijeka. Pripovijest je to o pokušajima čovjeka da preživi, nezainteresovanog za ideologiju, zagledanog samo u vlastiti život. I dakako, ponekad nema alibija za priklanjanje vlasti, ali sav grijeh junaka romana “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile”, djeda i unuka, u tome je što nastoje othodati svoj broj koraka na zemlji. Prošli su i kralj Petar, i Horty, i Tito, i nacionalisti devedesetih, došli su neki novi “demokratski” vladari i sve je i dalje isto. Tragedije i usudi ovih prostora se samo premeću s generacije na generaciju. Kao vrzino kolo iz kojeg nema izlaza, samo se ciklično potežu noževi. To je ono što Végelov roman nedvojbeno pokazuje. Šlemilovi su svojim graničnim identitetima, prostoru življenja koji je mjesto mikstura i antagonizama, nesnađenosti u pripadanju bilo kojoj vlasti, ikoničke figure izgubljenog ljudskog pred silovitim pritiscima podivljale moći. Kroz priču o tradiciji kovanja grbova, mijenjanju grbovlja kao slici ideoloških mijena i njihove istosti, Végel u svom romanu uspijeva postaviti uzbudljivu i simbolima iznimno dobro prožetu knjigu. Priča o Franji kao sinu nepoznatog oca, simbol je zapravo jednog neželjenog identiteta, jedne pluralnosti koja je uvijek na smetnji i koja uvijek predstavlja opasnost. Jer vlast traži priklanjanje. Stoga Franjo jeste kopile. Neželjeno dijete jednog razorenog svijeta. Sa druge strane, lik Ivane (balkanske krasotice) i njene projekcije na aktu koja prati život djeda i unuka - kao nada i prostor slobode od svakog terora, ali i prisustvo straha i zla - te njena prisutnost kao centralnog kompozicijskog motiva ove knjige, koji objedinjava više različitih pripovjednih epizoda i likova u ovoj priči u priči, svojevrsno je dvostruko demonsko i anđeosko ukazanje koje je prisutno cijelim tokom ove knjige. Ivana na početku djedove priče i Laura na kraju Franjine priče, uz druge ne manje uspjele ženske likove, dva su lica koja donose i milost i smrt. Jednako im se, čini se, raduju djed i unuk. To je ona magična nit kretanja po rubu. Strašna i ekstatično privlačna.

Végel je napisao stilski i kompoziciono majstorski složen roman, koji donosi niz sjajnih epizoda i digresivnih rukavaca i kao cjelina predstavlja za čitaoca iznimno uzbudljivo djelo. Autor romana “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” upotpunio je time dodatno jedan vanredan i prepoznatljiv književni opus započet još prije pola vijeka romanom “Memoari jednog makroa”.