Skica u ledu

179,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 544

  • Datum izdanja: prosinac 2018.

  • ISBN: 978-953358018-0

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 760 g

Na rock-koncertima najvećih svjetskih zvijezda u Njemačkoj, a zatim i diljem Europe zaredala su ubojstva djevojaka. Iskusni inspektor kölnske policije Thomas Schweiner prvi je posumnjao da je riječ o serijskom ubojici, koji ne preže ni od čega i koji mu je postao opsesija, ubojici kojeg lovi već više od desetljeća, od kraja 1980. i koncerta grupe Whitesnake. Inspektora će tragovi odvesti u Bosnu i Hercegovinu, u ratni vihor, koji će iznjedriti neka nova prijateljstva i brojne neočekivane izdaje. Skica u ledu počinje kao napeti krimić, prerasta u ratni roman, da bi završila kao distopija, no prije svega to je priča o dvojici braće, o njihovim sasvim oprečnim karakterima i njihovim prijateljima iz bosanskoga gradića s kojima dijele sudbine. Josip Mlakić virtuozno, bešavno spaja svoje opsesivne teme i ispisuje veličanstvenu, gotovo biblijsku priču u kojoj blagost i grubost idu ruku pod ruku, u kojoj se događaju čudesa, ali i neopisive strahote. Skica u ledu roman je u kojem se isprepleću nevjerojatni matematički zadaci i okrutna ubojstva, ratni zločini i umjetničke slike, koji nepravdu života dovodi u sklad, a kaos u red kakav može stvoriti samo ljubav.

“Whitesnake, Bruce Springsteen, Rolling Stones, Queen... Niz je nastavio irski rock-bend U2, 1987. Žarili su i palili te godine. Čak je i Thomas čuo za njih prije nego što se dogodilo ubojstvo za koje je saznao mjesec dana poslije. Dogodilo se u Baselu 21. lipnja 1987., nekoliko sati nakon koncerta U2 koji je održan na St. Jakob’s Stadionu. Ubijena je dvadesetšestogodišnja medicinska sestra Sanja Barbarić. Živjela je u Baselu i radila u jednoj od tamošnjih bolnica. Roditelji su joj bili porijeklom iz Jugoslavije. Poslali su mu fotografije žrtve. Njen vrat podsjećao je na vrat nesretne Anne Marie Boncour. Truplo je pronađeno izvan grada, u žrtvinu golfu. Poslao je u Basel Schwernera i Wernera Goetza, koji je došao iz Droga u Ubojstva kao zamjena za Leni. Pretpostavljao je da se Davitelj i ovaj put zbližio sa žrtvom prije ubojstva. Sada mu je to bilo lakše nego u prethodnim slučajevima, zbog njezina porijekla. ‘Pokušajte stupiti u kontakt s prijateljima žrtve, pogotovo ako su porijeklom iz Jugoslavije’, rekao im je. ‘Možda nisu bili sami na koncertu? Iako sumnjam. Vrijedi pokušati sve. Zatim obiđite lokale u blizini stadiona u koje svraćaju Jugoslaveni, provjerite je li ga tko vidio.’”

Povijest pustošenja: od europskog davitelja do bugojanskog konclogora

Miljenko Jergović, Jutarnji list, 5. 1. 2019.

Na hrvatskoj Wikipediji u, začudo, sasvim korektnoj natuknici, Josipa Mlakića legitimiraju kao “hrvatskog književnika i scenarista iz Bosne i Hercegovine”, a na bosanskohercegovačkoj ga, pak, Wikipediji predstavljaju kao “bosanskohercegovačkog pisca”. Ustvari, on niti je hrvatski, niti je bosanskohercegovački. Jedno nije zato što je drugo, drugo nije zato što je prvo. Hrvatski nije jer je iz Bosne, bosanskohercegovački nije zato što je hrvatski i još nije iz Sarajeva.

U drugim kulturama je, možda, stvarno moguća i produktivna dvostruka pripadnost, dok u nas svaka dvostruka pripadnost nekoga živog pisca znači - nepripadnost. Jer kako možeš biti jedno ako si i drugo. I po čemu si to hrvatski ako si i bosanskohercegovački, ergo bošnjački, srpski i hrvatski? Biti Hrvat, naime, znači biti Nesrbin, a onda i biti Nebosanac, kao što i biti Bosanac sve više znači biti Bošnjak i biti musliman…

Josip Mlakić uz to je pisac s viškom građanske biografije. Tehnolog, projektant čeličnih konstrukcija, inženjer strojarstva, zaposlen u uspješnoj i prosperitetnoj tvrtki. Ratni veteran, borac iz onoga naročito ružnog i po hrvatske savjesti neugodnog rata s Bošnjacima, pa još iz grada koji se podijelio ne samo u prostornom, nego i u nominalnom smislu. Jedni ga zovu Gornjim Vakufom, drugi Uskopljem.

Samo što, za razliku od subkulture svojih ratnih drugova, uključujući i pojedine među njima koji su visokopozicionirani unutar suvremene hrvatske književnosti i zagrebačke društvene zajednice, Mlakić činjenicu svoga ratništva ne samo da ne koristi za građanski probitak, niti za diskvalifikaciju onih koji nisu ratovali skupa s njim ili su, primjerice, ratovali na nekoj od neprijateljskih strana, nego je ona, ta činjenica, za njega samo dio živog materijala za proizvodnju književne fikcije. U građanskom smislu takvo mu postupanje proizvodi štetu - ili, tačnije rečeno, odsustvo koristi - ali je za književnost, kao i za ljudsko dostojanstvo, dragocjeno.

Prva dva romana, “Kad magle stanu” iz 2000. godine te “Živi i mrtvi” iz 2002., posvetio je svojim zavičajnim, doživljenim i nedoživljenim, ratovima, onom formativnom iz 1993. i onom kulturološki i obiteljski zadanom iz 1941. Oba spadaju među najbolje komade hrvatske ratne proze uopće - one ispred i iza koje kao identitetski znak stoje Krležine domobranske novele - a uz Ovčinin roman “Kad sam bio hodža” te Ćopićeve “Prolom” i “Gluvi barut” najvažniji su ratni romani bosanskohercegovačke književnosti u cjelini.

Mlakić, međutim, nije ratni pisac, a ni pisac rata. Nije on pisac jednoga žanra i jedne teme. Pripovjedač, kratkopričač, zaljubljenik žanrova - uključujući i one trivijalne, koji su nekad pripadali roto-produkciji, sjajan persiflator, krivotvoritelj iz tekstualne strasti, rad da iz igre napiše cijelu knjigu, Mlakić je i pjesnik i posvećenik sevdalinki. Iako je konzervativnih estetskih nazora, opčinjenik onom starom, tradicionalnom Bosnom, i pisac velikih, sudbonosnih tema, u svojim literarnim strategijama on je eksperimentator. Samo što njegov eksperiment ne služi prikrivanju nemoći i nedostataka vlastite imaginacije, foliranju i prenemaganju, udvaranju ubogoj provincijskoj profesorčadi i kanonicima sa zagrebačkog Filofaksa, nego istraživanju načina da se ispriča priča ili da se iz jednoga žanra i jednoga značenjskog i stvarnosnog registra pređe u drugi, pa u treći.

Roman “Skica u ledu” objavljen je oko Božića po gregorijanskom kalendaru, godine 2018., u neko blagdansko nedoba, dok su se širom Zagreba pržile i pekle adventske kobasice, te sam ga u to vrijeme i u takvoj atmosferi, u Zagrebu, pa u Beogradu, i opet u Zagrebu, i čitao. Nisam imao namjeru, ali me je povukao, i to uvodom tipičnim za žanr (i žanrove) koje baš ne begenišem. Šezdeset i jednogodišnjak, policijski inspektor, šef kelnskog policijskog odjela za umorstva Thomas Schweiner, istražuje niz ženskih smrti davljenjem, koja se godinama događaju za vrijeme velikih rock koncerata. Schweiner nije samo naraštajni ni kulturološki autsajder, jer je na kraju radnoga vijeka i pripada generaciji koja teško komunicira sa znakovima epohe i rock mitologijom, koja bi mogla biti važna u lovu na ubojicu, nego još boluje i od raka želuca…

Prvih stotinjak stranica, koje sam u dahu pročitao usred adventske potrošačke ekstaze, prođu u nabrajanju i opisima davljenja žicom, što se događaju tokom osamdesetih, po skoro istovjetnom modelu, i čitatelja iz godine u godinu primiču njegovim vremenima ratnim. Tada se čini da će ovo biti još jedan Mlakićev žanrovski, policijski-krimi roman. Međutim, uslijedit će preokreti, jedan, pa drugi i treći, ne samo tematski, nego i žanrovski, čak i stilski, koji čitatelja mogu podsjetiti na Roberta Bolaña, samo bi si taj ovakvo što dopustio, a mogu i na nekoga ludog i sasvim pomjerenog postmodernog simfoničara, zakašnjelog Šostakovičevog učenika, koji će sebi dopustiti da usred simfonije mijenja stil, način i epohu, bacajući i glazbenike i slušatelje iz jednoga u drugo emocionalno i duševno stanje.

Ali sve to što se dalje zbiva, kada se priča odmakne od Thomasa Schweinera, na takav je način šokantno kontrapunktirano i udaljeno od početne ili od prethodne priče, da bi svako dalje prepričavanje naškodilo budućem čitatelju, jer bi tekstu oduzimalo efekt iznevjerenih očekivanja, čak i više nego iznenađenja. Mlakić svog čitatelja iznevjerava tako što ga vodi na sam kraj ljudskosti i sam kraj civilizacije, u nešto što stoji iza onog što je na početku i što se doima tek kao utješan niz civilnih masovnih ubojstava. Pritom, naravno, pisac nas vrlo rano obavijesti o tome tko je ubojica. I tako nam pokaže da to nije temeljno pitanje ovog romana.

Skica u ledu” je rasulo svijeta u matematiku, u mogućnost da se niz životnih i sudbinskih okolnosti preobrazi u jednadžbe s više nepoznanica, u precizno formulirane i rješive matematičke zadatke, čije rješenje, međutim, ne donosi ništa. Osim rješenja samog. 

Skica u ledu” je bildungsroman nakon apokalipse. “Skica u ledu” je apokalipsa (u žanrovskom smislu riječi). “Skica u ledu” još jedan je Mlakićev ratni roman. Opet najbolji. Ponovo je u središtu rat između Hrvata i Muslimana (kasnije Bošnjaka), ispisan još surovije i beznadnije nego u “Kad magle stanu” te u “Živi i mrtvi”. Rat koji je započeo u jesen 1992. i vodio se sve do početka 1994. i potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, taj temeljni događaj i doživljaj Mlakićeva života u zavičaju, nastavlja se u emocionalnim i svim drugim interpretacijama do dana današnjega. “Skica u ledu” njegov je strašni finale.

Iako su svi drugi gradovi u knjizi imenovani, uključujući i Sarajevo, Mlakić dosljedno izbjegava imenovanje zavičajnih toponima. Tako nema ni Uskoplja, ni rijeke Vrbas, ni Bugojna… Razlozi su višestruki: osim što se na taj način ostvaruje začudnost praznine, začudnost iščezavajućeg predjela, pisac se efektno štiti od bespotrebnih reinterpretacija i usporedbi s takozvanom stvarnošću. Ovo je važno i zato što se “Skica u ledu” bavi i jednom od najčvršćih tabu tema bosanskohercegovačke i južnoslavenskih književnosti novoga doba: koncentracijskim logorima. Ali ne logorima u kojima su Srbi ili Hrvati zatočili Bošnjake (tada Muslimane), nego onim logorima u kojima su Bošnjaci držali Hrvate (ili Srbe).

Iza koncentracijskog logora na stadionu Nogometnog kluba Iskra, koji je funkcionirao od kraja srpnja 1993. pa do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, kao mučilište, ali i mjesto likvidacije do danas neutvrđenog broja bugojanskih Hrvata, ostalo je poneko logoraško svjedočenje, kao i nekoliko izvještaja Međunarodnog crvenog križa i europskih promatrača, te poneka presuda za ratne zločine lokalnih, bosanskohercegovačkih sudova, koje su, međutim, u pravilu poništavane efektnom rehabilitacijom i naknadnom heroizacijom presuđenih zločinaca, ali bi bugojanski konclogor već bio i zaboravljen da se devetnaestorica registriranih logoraša i danas ne nalaze na spisku nestalih osoba.

Mlakić je priču o tom logoru prilično vjerodostojno rekonstruirao, ali je i Bugojno i Nogometni klub Iskra ostavio u aluziji. Između ostaloga i zato što njegovi logoraši nisu nužno dobri i ispravni ljudi, kao što dobri i ispravni nužno nisu ni oni koji su u logoru - likvidirani. Zlu njihovih ubojica nije suprotstavljena moralna besprijekornost žrtava. Mlakić je ozbiljan pisac. Nad književnom istinom on druge istine nema.

Rekonstrukcija raspada višenacionalne zajednice, krah onoga slavnog bosanskog suživota, ali i sve ono što je tom krahu do samog kraja izmicalo, a možda i izmaklo, velika je Mlakićeva tema, za koju u živoj bosanskohercegovačkoj, i pogotovu hrvatskoj prozi nitko nema Mlakićeve moralne i književne snage.

Skica u ledu veliki je roman ovoga pisca, a onda i ovoga njegovog čitatelja. Što će o njemu, o tom romanu, reći ovlašteni Hrvati i Bosanskohercegovci, to me baš i nije briga. Lažem! Unaprijed me od njihove reakcije, kakva god bila, hvata bijes.

Romaneskni kompendij Mlakićeva opusa

Božidar Alajbegović, Kolo, 2/2019.

Svoj novi, dosad dvanaesti, a inače i najobimniji (536 stranica) roman Skica u ledu Josip Mlakić je sastavio od tri knjige; zapravo se radi o tri međusobno povezana romana unutar jednoga, a koji fabularno zaokružuju životne putanje trojice prijatelja iz djetinjstva (od kojih su dvojica braća). U prvoj knjizi naslovljenoj The Last Waltz pratimo lov njemačkog policijskog inspektora Thomasa na serijskog ubojicu koji tijekom trinaest godina ubija žene i djevojke diljem Njemačke i u nekoliko europskih gradova. Sva ubojstva izvršena su davljenjem žicom, a počinjena su u različitim gradovima, na dan kada tamo neka slavna rock-grupa ili izvođač imaju koncert (Whitesnake, Queen, Bruce Springsteen, U2, itd.), što je sugerirano i naslovom The Last Waltz, preuzetim od slavnoga filma Martina Scorsesea o posljednjem javnom nastupu rock-skupine The Band. Ujedno taj naslov anticipira i završnu smrtonosnu igru između ubojice i policijskog inspektora koja svoj krvavi epilog doživljava u Bosni i Hercegovini, u jeku nedavnog rata.

Drugu knjigu s naslovom Otok otvara lik Poštara, koji u prvoj knjizi ima sporednu ulogu. Za razliku od prve knjige gdje Mlakić rabi funkcionalan, hladan i distanciran, minimalistički stil, prilagođen trilerskome narativu i s tek povremenim proplamsajima suptilnosti pri deskripcijama eksterijernih bosanskih ambijenata, druga knjiga je stilistički dorađenija. To je u skladu s karakterom dvojice protagonista – kreativnog i maštovitog kipara Darka koji posredstvom mašte pronalazi bar kratkotrajni, simbolički bijeg iz zatočeništva u logoru gdje ga kao vojnika HVO-a drži vojska Armije BiH, te već spomenutog čovjeka nadimkom Poštar kojega empatijom vođena ideja nagoni da postane poveznicom između ljudi, organiziravši dostavu pisama između žitelja ratom razorenog bosanskohercegovačkog područja (unatoč neimenovanju, vjerojatno se radi o Mlakićevom rodnom bugojanskom kraju) i njihove rodbine raseljene diljem Europe.

Dok je lik ubojice ostao tabula rasa, oslikan distancirano, uz nedovoljnu razradu njegove motivacije za ubijanje (što se prepoznaje kao najizrazitija, ali zapravo i jedina manjkavost ovog odličnog romana), sugerirane tek kao traumatska posljedica policijskog premlaćivanja, likove Poštara i Darka autor psihološki nijansira, čineći ih svojevrsnim emocionalnim i moralnim okosnicama narativa druge knjige. Pritom Poštarovu posredničku, povezujuću ulogu Mlakić koristi kao sredstvo mozaičkoga građenja priče u koju uvodi ljude kojima Poštar donosi pisma, pletući tako mrežu međusobno povezanih aktera koji jedni drugima (pre)usmjeravaju životne putanje (Darkova djevojka Jelena, boksač Ante, Jerko, Vesna), s ratom kao središtem, otponcem zbivanja, odnosno uzročnikom nesreća i tragedija koja se nižu fabulom, čineći i ovaj roman Mlakićevom apostrofiranjem rata i međunacionalne mržnje kao destruktivnim silama koje trajno i nepovratno unesrećuju cijeli niz generacija.

Poštarova pogibija simbolička je najava problematizacije pokidanih veza koja je u podtekstu ratnog narativa toga središnjeg dijela Mlakićeva trodijelnog romana. Darko je izgubio komunikaciju s djevojkom Jelenom koja je studirala u Zagrebu a nakon diplomiranja odselila se u Njemačku; boksač Ante zbog hrvatskoga podrijetla morao je pobjeći natrag u Bosnu iz Beograda gdje su mu ostali supruga i sin; Jerku su žena i dijete u Frankfurtu i zahtijevaju od njega fiktivni razvod da bi tamo mogli dobiti papire, a Vesna odbija prihvatiti pogibiju muža i živi u iluziji da će joj se on jednoga dana vratiti. Rat se tako, osim razaračem aktualne stvarnosti nadaje i uništavateljem budućnosti cijelog niza ljudi, dokidanjem spona među njima rat ih osuđuje na razdvojenost i nastavljanje životnih putanja u različitim smjerovima. Na koncu i naslov druge knjige Otok – prema riječnoj adi na kojoj Darko gradi kolibu – simbolizira drastičnu usamljenost svih likova koji zbog ratnih zbivanja žive odvojeni od svojih najbližih.

Za razliku od prvih dviju knjiga pisanih u neutralnom, trećem licu jednine, treća knjiga po kojoj i čitav roman nosi naslov Skica u ledu pisana je u prvome licu. Pripovjedač je Boris, brat ubojice Marka zvanog Jazija iz prve knjige, inače najbolji Darkov prijatelj iz djetinjstva, a koji se u Njemačkoj zbližava s Darkovom djevojkom Jelenom. Borisov život kroz njegovo pripovijedanje čitatelj prati od ranih dana djetinjstva, počevši s epizodom povratka njegova oca iz Njemačke, koji dolazi u svoj rodni bosanskohercegovački kraj umrijeti, s dijagnozom završnog stadija karcinoma. Treću knjigu obilježava refleksivnost; Borisov diskurs prepun je emocija dok on reminiscencijski bilježi svoja intimna proživljavanja cjeloživotnih iskustava. Putem njegova lika Mlakić povezuje sve dosadašnje aktere svoje vrlo razvedene priče i popunjava rupe u njihovim biografijama, ostvarivši kompaktnost i zaokruženost romaneskne cjeline. Ujedno Mlakić povezuje i brojne smrti kojima obiluje fabula i koje se nadaju najznačajnijim sredstvom oblikovanja značenjskoga i metaforičkoga sloja ‒ umiranje Borisova oca povezuje s ubojstvima njegova brata iz prve knjige i s brojnim smrtima iz drugih dviju knjiga, čineći smrt osnovnom konstantom romana i sugerirajući njezinu neizbježnost i neizostavnost kao jedinu izvjesnost u nepredvidljivim brzacima života, bez obzira na različite oblike i načine njezine pojavnosti.

Sa smrću kao osnovom fabule Mlakić oblikuje i ozračje svoga romanesknog svijeta koje i u ovome romanu, a koji se može smatrati krunom njegova dosadašnjeg stvaralaštva, odlikuje osjećaj turobnosti, besmisla, gorčine, beznađa, te s ljubavi kao jedinim, ali uvijek kratkotrajnim i nestalnim, bljeskom nade i optimizma. A i naslov romana Skica u ledupovezan je s propadanjem, s predestiniranim, anticipiranim krajem, nestalnošću i entropijom, jer se radi o skici zamišljenoga idealnoga grada koju Boris u dječačkoj dobi crta na površini zaleđena jezerceta, svjestan da će otapanjem leda grad iščeznuti, nestati, a što je i simbolička najava iščeznuća njihova gradića u skorašnjemu ratu. Simboličku najavu rata kroz motive entropije i propadanja Mlakić provlači diljem narativa treće knjige, u opisima truljenja pšenice nabubrele od vlage u obližnjemu napuštenu skladištu koje Boris naziva centralnom, mitskom točkom djetinjstva njegova i njegovih prijatelja, baš kao što rat anticipira u deskripciji smrdljiva saga golubljeg izmeta na uništenom betonu skladišta, u mirisima sluzave gnjileće trave i raspadajućeg natrulog drveta, u smradu ustajale žabokrečine s površine jezera itd. Na taj način opise dječačke bezbrižne zaigranosti Mlakić garnira upozoravajućim signalima nadolazećeg rasula i kraja nevinosti junaka. Uskoro, netom po njihovu prelasku iz osnovnoškolskih u srednjoškolske klupe, oni svjedoče rušenju tog napuštenog skladišta radi izgradnje nogometnog igrališta i taj događaj, zajedno s raspadom njihove škvadre kad Darko prohoda s Jelenom, predstavlja kraj njihova djetinjstva – dakle još jedan motiv entropije, neizbježnosti svršetka svega postojećeg.

Dok Darko, koji postaje slikar, utjelovljuje maštalačku, kreativnu, emocionalnu stranu čovjekove prirode, no ipak uz ironičnu kombinaciju s promućurnošću (u činjenici da se on, radi lukrativnosti, usredotočuje isključivo na slikanje biblijskih motiva i slika svetaca, po narudžbama župnika i vjernika iz cijele regije), Boris, kao matematičar, utjelovljuje intelekt, logiku, kombinatoriku, znanstveni pristup stvarnosti. No ipak ni Boris nije cijepljen od kreativnosti koju izražava kroz inventivnu razradu ideje o autobiografiji ispisanoj u obliku matematičkih zadataka, na način da pojedine događaje iz života inkorporira u tekstualne matematičke zadatke (od kojih je po jedan Mlakić uvrstio u sva poglavlja prvog dijela treće knjige romana). Npr. s prijateljima jednoga dana Boris se upustio u sječu stabljika suncokreta a to ga je inspiriralo na pisanje zadatka izračunavanja količine sjemenki u jednome cvijetu suncokreta (npr. izračunajte koliko ukupno sjemenki suncokreta sadrži jedan njegov cvijet ako u središtu cvijeta raste jedna sjemenka, a u svakom sljedećem krugu raste četiri puta više sjemenki nego u prethodnome, a cvijet ukupno ima 19 krugova sjemenki).

Tako u svijetu trojice prijatelja koji je pred ratnim raspadanjem matematika simbolizira kontrapunktnu stabilnost, nepromijenjivost, ali i univerzalni jezik jednadžbi, formula, pravila, brojeva, simbola i vrijednosti, univerzalni jezik koji spaja ljude bez obzira na vjeru, nacionalnost i rasu, bez obzira na mjesto življenja, kontinent, geografske širine i meridijane. A takva egzaktnost očajnički je kontrapunkt kaosu stvarnoga svijeta razorenog ratom, ali i inače osuđenog na entropiju i neizbježan kraj svega postojećeg. A Marko, on je iščašenje, personifikacija patologije, iskliznuća iz tračnica moralnosti i legalnosti, kao još jedan simbol nesavršenosti svijeta.

Na koncu ostaje zaključiti da je Skica u ledu kvalitativni vrhunac ali i svojevrsni kompendij Mlakićeva dosadašnjeg književnog rada; roman je to u kojemu je on okupio svoje temeljne prokupacije – u prvome redu to je rat, ratna stradanja, međunacionalna mržnja, logori – ali je tu i kriminal, čovjekova sklonost zločinu, moralnim odskliznućima i stranputicama, što je on obilato također beletrizirao u svojim djelima. No prostora u romanu Mlakić pronalazi i za motive kojima plete svojevrsnu autoreferencijsku mrežu, novi roman čineći mozaičkim puzzleom sastavljenim od sastojaka razasutih diljem njegova dosadašnjeg opusa. Pa tako npr. u Skici u ledu on problematizira i starenje, psihičko i fizičko propadanje i Alzheimerovu bolest, čime se bavio u romanu Bezdan. Nadalje, pomoću Darkovih logorskih maštarija kojima on u mislima bježi izvan granica logora u kojem je zatočen Mlakić mrežu pop-kulturnih referencija u prvoj knjizi romana započetoj kroz gomilu rock-bandova, u drugoj knjizi Skice u ledu širi i na stripovski imaginarij super-heroja, čime pravi poveznicu sa svojim ranim romanom Psi i klaunovi.

U više navrata pisac u deskriptivne dionice ubacuje sintagmu »ponoćno sivo« a što je naslov njegova romana iz 2004. godine, baš kao što je i u novome romanu prisutno ozračje besmisla, beznađa, tragike i depresije koje je već postalo svojevrsnim znakom prepoznavanja Mlakićeve proze, neizostavnim sastojkom sviju njegovih knjiga. Konačno, vrhunac pesimističnosti i svijesti o besmislu života, a što je upisano u svim njegovim prozama, ovdje se prepoznaje u završnim poglavljima gdje Mlakić kroz motiv kompjuterske igre koju kreira Boris, a koja dočarava simulaciju distopijskog društva (i čini poveznicu s njegovim romanom Planet Friedman iz 2012.), Mlakić apostrofira i globalni, planetarni game-over, kao konačnu, neizbježnu, egzistencijalnu soluciju, pri čemu je ljubav apostrofirana kao jedina oaza u tom moru besmisla i toj noćnoj mori koju životom nazivamo, a i kojoj ljubavi život neprestano podmeće klipove.

  1. Nagrada Fra Martin Nedić za Nagrada Fra Martin Nedić za "Skicu u ledu" Josip Mlakić dobitnik je književne nagrade Fra Martin Nedić za 2019. godinu za roman Skica u ledu.  Nagradu, koja se sastoji od plakete i novčanog iznosa, od 2010. dodjeljuje Zaklada Terra Tolis iz Tolise, a ustanovljena je kako bi se očuvalo sjećanje na život i djelovanje prvoga ilirca iz Bosne fra Martina Nedića (1810.–1895.).  Ove godine na natječaj je stiglo 40 djela iz BiH i Hrvatske. Uz prvu na